Razgovor Sa GoJom .... Odlomci
-Da, gospodine, proste i uboge sredine su pozornice za chuda i velike stvari. Hramovi i palate u svoj svojoj velichini i lepoti, u stvari su samo dogorevanje i docvetavanje onoga shto je niklo ili planulo u prostoti i sirotinji. U prostoti je klica buducnosti, a u lepoti i sjaju neprevarljiv znak opadanja i smrti. Ali, ljudima su podjednako potrebni i sjaj i jednostavnost. To su dva lica zzivota. Nemogucno je sagledati ih oba u isti mah, nego se uvek gledajuci jedno mora izgubiti drugo iz vida. I kome je bilo dano da vidi oboje, teshko mu je gledajuci jedno zaboraviti drugo .....
- Vidite , umetnik to je "sumnjivo lice" maskiran chovek u sumraku, putnik sa lazznim pasoshem. Lice pod maskom je divno, njegov rang je mnogo vishi nego shto u pasoshu pishe, ali shta to mari? Ljudi ne vole tu neizvesnost ni tu zakukuljenost, i zato ga zovu sumnjivim i dvolichnim. A sumnja, kad se jednom rodi, ne poznaje granica. Sve i kad bi umetnik i mogao nekako da objavi svetu svoju pravu lichnost i svoje pozvanje, ko bi mu verovao da je to njegova poslednja rech? I kad bi pokazao svoj pravi pasosh, ko bi mu verovao da nema u dzepu sakriven neki treci? I kad bi skinuo masku u zzelji da se iskreno nasmeje i pravo pogleda, bilo bi i josh i tada ljudi koji bi ga molili da bude potpuno iskren i poverljiv, i da zbaci i tu poslednju masku koja toliko lichi na ljudsko lice. Umetnikova sudbina je da u zzivotu pada iz jedne neiskrenosti u drugu i da vezuje protivrechnost za protivrechnost. I oni mirni i srecni kod kojih se to najmanje vidi i oseca, i oni se u sebi stalno kolebaju i sastavljaju bez prestanka dva kraja koja se nikad sastaviti nedaju ....
Izmedju umetnika i drushtva postoji, u malom isti jaz koji postoji izmedju Bozzanstva i sveta. Prvi antagonizam samo je simbol drugog. Vidite to je bio njegov nachin izrazzavanja. Na vishe nachina se mozze kazati istina, ali istina je jedna i drevna ....
Ponekad i ja sebe pitam: kakav je ovo poziv? (A poziv jeste, jer kako bi inache mogao ispuniti ceo zzivot jednog choveka i doneti mu tolika zadovoljstva i tolika stradanja?) Kakva je ovo neodoljiva i nezajazzljiva tezznja da se iz mraka nepostojanja ili iz tamnice koju predstavlja ova povezanost svega sa svime u zzivotu, da se iz toga nishtavila ili iz tih okova otima komadic po komadic zzivota i sna ljudskog i da se uoblichuje i utvrdjuje "zauvek", krtom kredom na prolaznoj hartiji.
Shta je nekoliko hiljada nashih ruku, ochiju i mozgova prema beskrajnom carstvu od kojeg u jednom stalnom instinktivnom naporu odbijamo sitnu parchad? Pa ipak, taj napor koji vecini ljudi, i s pravom, izgleda bezuman i sujetan, ima necheg od velikog nagonskog uporstva kojim mravi podizzu mravinjak na prometnom mestu, gde je unapred osudjen da bude razrovan ili pregazzen.
Po prokletoj muci i nuporedivoj drazzi ovoga posla, mi osecamo jasno da od nekog neshto otimamo, uzimajuci od jednog tamnog sveta za neki drugi koji nam je nepoznat, prenoseci iz nichega u neshto shto ne znamo sta je. Zato je umetnik "izvan zakona", odmetnik u vishem smislu rechi, osudjen da natchovechanskim i bezizglednim naporima dopunjuje neki vishi, nevidljivi red, remeteci ovaj nizzzi, vidljivi u kom bi trebalo da zzivi celinom svoga bica .....
Ako je Bog stvorio i uchvrstio oblike,umetnik je onaj koji ih stvara za svoj rachun i utvrdjuje ponovo, falsifikator, ali nezainteresovan falsifikator po instinktu, i zato opasan. Umetnik je tako tvorac novih, slichnih ali ne jednakih pojava i varljivih svetova po kojima ljudsko oko mozze da sheta sa uzzivanjem i ponosom, ali kroz koje se , pri blizzem dodiru , propada odmah u ambis nishtavila .....
Ja sam u teshkim trenucima video svu bedu neukih mocnika "ljudi od dela", kao i nesposobnost, slabost i zbunjenost sveta od pera i nauke. Video sam principe i sisteme koji su izgledali chvrshci od granita kako se razilaze kao magla pred ravnodushnim i zluradim ochima svetine, a do malochas uistinu maglu kako se pred tim istim ochima krutne i izgradjuje u neprikosnovene i svete principe, chvrshce od granita. A video sam i smrt i bolest u ratove i bune. I pred svim tim ja sam se pitao koji je smisao tih promena, koji je plan po kome se sve to deshava, i koji je cilj kome vodi. I ma koliko da sam gledao, slushao i razmishljao, ja nisam nashao ni smisla ni plana ni cilja u svemu tome. Ali sam doshao do jednog negativnog zakljuchka: da nasha lichna misao u svom naporu ne znachi mnogo i da ne mozze nishta, i do drugog, pozitivnog: da treba oslushkivati legende. Te tragove kolektivnih ljudskih nastojanja kroz stoleca, i iz njih odgonetnuti, koliko se mozze, smisao nashe suidbine .....