Žao mi je zbog trpljenja tvoje kose. Prenesi joj poruku o mojoj iskrenoj sućuti.
A veseli me što smo se, ipak, složili o postojanju te iste mržnje i netrpeljivosti.
Složiću se s tobom da su tekstovi s koca i konopca. Ali su ipak povezani (barem) jednom niti. A to je ta navedena mržnja pojedinaca, grupa ili dela naroda.
Ali se neću složiti da su oni samo sipanje soli na ranu i ulja na vatru. Svrha im je upoznavanje sa stanje, eventualno, ako je neko upoznat, podsećanje. Jer ako se ne priča o problemu, problem se naće sam rešiti. Ili ti možda misliš drugačije?
Da li će možda prećutkavanje činjenica dovesti do toga da one nestanu? Don Ivo dosipa ulje na vatru, a ako taj plam ignorišemo oganj će se samo razbuktati.
Boli me ku ... lakat dal me neko mrzi ili ne, ali me se veoma dotiče kada trpim posledice takve mržnje. I nikada nisam bio željan nečije ljubavi. (Ovo sada ne vezano samo za temu.) Uvek mi je bilo važnije da ja volim, no da budem voljen.
Ja volim da pričam o jednom problemu, o jednoj temi. A to što si ti navela je generalizacija, uopštavanje.
Ako već treba da se "očeše" i o drugu temu, to mora da bude sa merom, da ona ne preovlada i ne dovede do zaborava originalne teme.
Zato bi ovde voleo da pričamo o temi iz naslova.
Kao što već rekoh, apsolutno nemam potrebu da me neko voli.
Ali mi direktno smeta iskazivanje mržnje.
Ja sam Ličan. Po poreklu.
Nisam rođen tamo. Nisam izbeglica.
Nemam materijalnih pretenzija za dedovinom.
Ali imam želju, imam potrebu da odem tamo.
Sanjam da šetam po livadama, da sakupljam lešnike po vrtačama.
Želim da pokažem mojoj deci selo kojeg više nema.
Gumno je, nadam se, još uvek tamo iznad kamenih temelja zaraslih u šikaru.
Da se izvrnem na travu ispod njega i gledam u nebo.
Kao nekad.
A sada, sada me strah.
Bio sam, ali nije mi svejedno.
I ne treba mi da me neko tamo dočeka sa pogačom i solju, da mi iskazuje ljubav.
Ali želim da se ne bojim.
No, na žalost, još uvek imam mnogo razloga za to.
Nije svejedno.