Cujes li...
Cujes li kako traze stvarnost,
rascupane, divlje,
one, sjene, sto ih nas dvoje stvaramo
u ovom neizmjernom krevetu udaljenosti?
Vec umorne od beskraja, od vremena
bez mjere, u anonimnosti,
ranjene golemom ceznjom materije,
hoce imena, granice, dane.
Vise ne mogu
zivjeti tako: na rubu
gdje umiru sjene, a to je nistavilo.
Pritrci, podji sa mnom.
Pruzi ruke, pruzi im svoje tijelo.
Potrazit cemo za njih
boju, datum, grudi, sunce.
Neka otpocinu u tebi, budi njihova put.
Smirit ce se njihova velika, nemirna pomama,
dok ih grcevito stiscemo
medju nasim tijelima,
gdje ce naci hranu i spokoj.
Konacno ce usnuti u nasem snu
zagrljenom, zagrljene. I tako,
kad se odijelimo, kad se budemo hranili
samo sjenama, izdaleka,
one,
konacno ce imati sjecanja, i proslost
od mesa i kosti,
vrijeme njihova zivota u nama.
I njihov tjeskobni san
sjena ponovno ce znaciti povratak
u ovu tjelesnost, smrtnu i ruzicastu,
gdje ljubav stvara svoju beskonacnost.