Promašivanje teme
Stoj, pucaću!
Lak na obaraču: Velimir Ilić, revolveraš
Rame uz rame sa Velimirom seđaše znači profesor Marić himself, na Veljinoj majici nije bilo zlokobnog nabora ispod levog pazuha, gde bi magnum čekao da neko ugrozi život njegovog gospodara i vlasnika, ne verujem da ga je pozadi zadenuo za pas rizikujući da sam sebi raznese karlicu etc. biće da je oružje i džebanu predao portiru oslanjajući se nanovo samo na svoju kik-boksersku naobrazbu
Na zdravstveno uverenje koje je predočio da bi dobio dozvolu za nošenje vatrenog oružja Velja Ilić udario je još jedan pečat u liku svog potpredsednika koji je, gle, baš psihijatar
Tako mi i treba kad ne čitam Službeni glasnik! Gledajući Velju Ilića učinilo mi se da mu uz desno koljeno sedi dr Jovan Kakvi Smo Mi Srbi Marić, ma to je neko ko ima snažne obrve i ko se, svestan te prednosti, šiša kod doktorovog brice, daj ja posle na internet da vidim je li profesoru istekao amabasadorski mandat, kad ono, i jeste i nije: predsednik Tadić opozvao ga usred zime grubo prekinuvši pisanje knjige Kakvi ste vi to Južnoafrikanci, opozvan je i Maršićanin koji svoj britki analitički um ne arči na pisanje etnopsiholoških studija, više od pola godine zavideo sam potonjoj dvojici potpuno znači bespravno, o šefu države mislio sam, isto grešno i pogrešno, kao o osobi koja ništa nije uradila po mom ukusu, a sve samo zato što ne pratim fluktuaciju diplomatskog kadra.
Profesor doktor Marić odazvao se kao psihijatrijski veštak, jeste on i potpredsednik partije, ali se znalo da će govoriti kao stručnjak, a ne kao desna ruka. I ekspert je, nadam se da sam upamtio sve njegove titule i razvojne faze, rekao: Bio sam zapanjen kad sam video šta su neke nazovi kolege rekle. Svi znate da sam ja trideset godina bio šef katedre za psihologiju na Medicinskom fakultetu, poznato vam je da sam napisao više od trideset udžbenika, predavao sam medicinsku etiku, moje knjige prevedene su na trideset jezika i isto toliko narečja, neki navodni psiholozi i psihijatri su, misleći valjda da sam ja još u Pretoriji te da stoga u Srbiji nema nezavisnih psihijatara i veštaka, dali izjave kakve su dali, a kakve su izjave dali možete videti i po tome što sam dvaput morao da ih čitam. I gle, oba puta izjave su izgledale isto i značile su isto. Zapanjen sam, zaprepašćen, sablažnjen od pomisli da postoje takvi psiholozi i takvi psihijatri. A ako sam zapanjen ja, koji sam trideset godina predavao medicinsku etiku, koji sam napisao tolike udžbenike (premda su mi i ostale knjige više nego poučne), ako sam ja kako rekoh zapanjen, kako li je tek zgranut neko ko nije bio šef katedre za psihijatriju beogradskog Medicinskog fakulteta, što i ne zaslužuje da bude, ko nije bio sudski veštak i ko neće nikad predavati medicinsku etiku...
Nisam smogao snage da dvared gledam profesorov solilokvij, ne mogah razabrati šta on misli o svom naoružanom šefu osokoljenom rezultatima postignutim u streljani, ali o nazovi psiholozima i psihijatrima jasno je svakome kakvi su! Nisu pacijenta ni pregledali a daju nekakvo mišljenje, da ne kažem dijagnozu, daleko im lepa kuća, ti su kao nadrilekari koji savete daju telefonom, na osnovu JMBG i sl.
Moje nestručno mišljenje, moj vansudski veštakluk je da Velimir Ilić treba da hoda naoružan, svoje stoj, stoj, ko ide i stoj, pucaću, izgovorio je javno i sad je hodajuća mrtva straža, bez oklevanja će povući obarač proceni li da je napadnut, svi kojima je život mio imaju priliku da se drže izvan puškometa, a njegovi briljantni rezultati iz streljane (lične? policijske? vojne? paravojne? lovačke?...) umiruju javnost da žrtava od zalutalog metka neće biti.
e - novine