Poučena sopstvenim iskustvom,za ovih par godina braka,primećujem kako se broj prijatelja,što mojih što suprugovih,koje imamo osipa.Pokušavam da pronađem razloge i opravdanja za to ali mi teško polazi za rukom.Neki su nam rekli da smo postali dosadni iako se trudimo da nam društveni život ne bude zapostavljen bez obzira na silne obaveze koje imamo.Drugi kažu da preterujemo sa brigom i pažnjom koju posvećujemo detetu iako i sami znaju da je to isto dete imalo gomilu zdravstvenih problema zbog kojih smo bili sprečeni da se posvetimo njima.Oni pak treći,ne nalaze ništa interesantno u druženju sa ljudima kojima su pored muzike,fimova,izlazaka u životu postale bitne i druge stvari poput brige o detetu i sl.Zašto ne nalaze više ništa zajedničko sa nama?I mi i dalje slušamo istu muziku,izlazimo kad god možemo,pravimo -nazovi žurke- kada nam dete kampuje kod babe i dede,gledamo fimove,blejimo po netu,...drugim rečima radimo sve isto kao i pre braka sa tom razlikom što sada živimo zajedno i imamo a sve je drugo ostalo isto.Da li se ustvari postavlja pitanje jesu li ti prijatelji ikada bili pravi ili smo ipak nas dvoje okrenuli kormilo za 360 stepeni a njima smer vetra više ne odgovara...?