memento kaže:
Živeo sam te 1993. godine u Crnoj Gori. Sećam se svih napisa iz novina, ali i glasina koje su kružile Crnom Gorom. Žarko Laušević je nesumnjivo brutalno napadnut sa ciljem da se pretuče i ponizi. Reagovao je kako je reagovao. Osuđen je za prekoračenje nužne odbrane i odležao u Spužu kaznu. Nekako u to vreme sam povremeno posećivao zatvor u Spužu jer se tamo nalazio jedan moj ratni drugar na izdržavanu kazne (povukao je potez D-2, odnosno našli su neku naftu kod njega, a nije se trebala tu nalaziti). Ono što sam od njega čuo suštinski se poklapa sa komentarom koji je postavio sivi....
Probaću da sa par sličica dočaram kako je tada bilo u Crnoj Gori. Mog jednog poznanika dugo je maltretirao i reketirao za razne usluge poznati barski žestoki momak, zvani Buda. Kako njega, tako i, čini mi se, ženu mu, ali za ženu nisam siguran. Sve dok jedne nedelje moj znanac nije išao na posao, a Buda ga po ko zna koji put presreo i počeo sa svojim šikaniranjem, na šta je maltrertirani izvadio pištolj i ubio ga. Nakon toga je otišao u policiju i prijavio se. Odmah su počele priče o krvnoj osveti. Međutim, ni uhapšeni nije bio sam, pa su se jedno jutro u Baru pojavila njegova braća, namršteni gorštaci Vasojevići, sa značajnim zadebljanjima ispod levih pazuha, i priče su prestale...
Ili, recimo krenem autobusom iz Bara za Podgoricu i nekako u centru izađe pripito društvo iz kafića i kada su spazili autobus, jedan od njih je izvukao pištolj i ispalio, u sred bela dana, nekoliko metaka u vazduh da skrene pažnju šoferu kako bi ga pitao:
- Je li? Iđeš li put Novog?
- Bogu mi ne, već za Podgoricu!
- Onda ništa. Vozi dalje.
Dakle, gotovo da nije bilo dana da se tada u Crnoj Gori negde nije pucalo. Broj sudija u Crnoj Gori je u to vreme bio u drastičnom pomanjkanju, a sećam se da je jednom (sudiji) u Cetinju postavljen eksploziv na vrata stana i čudom nije niko od sudijine porodice pogunio...
Tada se tamo na crno, odnosno mitom, za marke, moglo kupiti baš sve, bilo koja diploma, bilo kakvo uverenje, vozačke dozvole, državljanstva, pasoši... Kao, uostalom, i u Srbiji, samo još drastičnije.
U takvoj atmosferi je bilo suđenje Lauševiću. Svi lobiji familija ubijenih i povređenog su bili aktivni. Međutim, sud je presudio kako je prsudio i Žarko laušević je izdržao svoju kaznu. Pušten je na slobodu po rešenju koje je tada pospisala sudija Svetlana Vujanović, supruga sadašnjeg predsednika Crne Gore...
Šta je bilo posle? Košmar. Večiti strah od krvne osvete, koja de fakto još postoji u Crnoj Gori. Naravno, da živote ubijenih mladića niko ne vrati. Patnja njihovih roditelja i rodbine, ma kakvi da su bili je realna i teška.
Šta je rešenje? Ono je jedino moguće u pravnim okvirima. Nisam siguran da je ponovljeno suđenje (naglašavam - za prokoračenje nužne odbrane) u duhu zakona, kojom se Laušević osuđuje na 13, ili koliko već, godina, pa makar oni bili i crnogorski...
Takođe mislim da je Vojvotkinjin rečnik potpuno neprimeren ovom forumu.