Ne želimo stvarati nikakvu jugonostalgiju, niti se želimo vratiti u komunizam, ali moramo priznati da su neke stvari ipak tamo bile nekako bolje. Postoji i opravdanje u ratu, ali i bivša je država nastala u ratnom vihoru, kao uostalom i svaka na ovim prostorima, pa to i nije neko opravdanje.
U zemlji u kojoj se nisu smjeli pričati politički vicevi, u kojoj smo stalno vrebali na vanjske i unutrašnje neprijatelje, slavili rođendane velikog vođe i primali se u pionire, neke nam stvari nikako ne nestaju iz sjećanja. I ne samo da ne nestaju, već, kako vrijeme prolazi, postaju sve ljepše i ljepše.
Kult reprezentacije
Ne odazvati se pozivu selektora za igranje u reprezentaciji bilo je ravno samoubistvu. A odazvati se i onda se vući po terenu kao slijepo crijevo, smatralo se činom veleizdaje. S puno manjom platom, ali neporedivo većim žarom i ljubavi prema igri, a posebno prema reprezentaciji, igrači su izgarali na terenu.
Dovoljno je samo pogledati medalje osvojene s košarkaškom, rukometnom ili vaterpolo reprezentacijom. Tada smo i bili svjetsko čudo. Jer naših se jedanaest, sedam ili pet, biralo po srčanosti, a ne kako bi se prodali u neke bolje i atraktivnije klubove.
Bez obzira šta mislili o tadašnjoj državi, prije nastupa reprezentacije se uz himnu stajalo mirno i uz male ekrane.
Filmska kultura
Kada ste zadnji put pogledali neki domaći film i iskreno uživali u njemu? Možda se u zadnjih par godina pojavilo neko podnošljivo ostvarenje, ali to je još uvijek daleko iza filmova snimanih u bivšoj državi.
'Ko to tamo peva', 'Maratonci trče poslednji krug', 'Kuduz', 'Balkanski špijun', 'Sutjeska', 'Neretva', 'Kozara', 'Valter brani Sarajevo'… Rade Šerbedžija, Bata Stojković, Milena Dravić, Sonja Savić, Ljuba Tadić, Boris Dvornik, Ljubiša Samardžić… Richard Burton, Yul Brynner, Orson Welles, Franco Nero… Veljko Bulajić, Lordan Zafranović, Dušan Makavejev…
Treba li još šta dodati???
Rejting u svijetu
Gledajući samo kroz prizmu međunarodnog rejtinga, Tito je bio jedan od najvećih političara dvadesetog vijeka. Naravno da je uz takav rejting predsjednika i država bila bitna. Tada nam niko nije mogao naređivati šta ćemo, a šta nećemo napraviti. Sami smo odlučivali (ili barem naše vođe za nas) i čak savjetovali druge.
Tito je, za razliku od današnjih nam vođa, imao svoju fotelju u prvom redu skupštine UN-a. Jugoslaviji nisu mogli ništa nametnuti. Bez obzira na sve, kroz svoju istoriju Jugoslavija je odigrala veliku ulogu u hladnoratovskoj, bliskoistočnoj i mnogim drugim krizama.
Nešto kasnije, na istom prostoru nalazi se par malih država, zavisnih o svim mogućim međunarodnim fondovima, sudovima, vojskama i političarima. U zadnje vrijeme slabo ponosno dižemo glave.
Osjećaj (socijalne) sigurnosti
Mogli bi to pripisati ratu, američkim filmovima, trulom zapadu i ko zna čemu, ali tada su se kućna vrata ostavljala otključana čak i u gradovima, mladi su putovali isključivo autostopom, čak i djevojke bez straha od silovanja, a ulične bande i navijački huligani bili su samo likovi s filmskog platna.
U vrijeme kada studiranje postaje sve više privilegija bogatih, kada velik dio stanovništva živi ispod granice siromaštva, a par porodica posjeduju cijelu državu, s nostalgijom se prisjećamo socijalne politike bivše države, ulaganja u nauku i sport, pomoći siromašnim porodicama, dobrih kredita (koje je uvijek pojela inflacija) i škola za sve (a ne samo za njih). Sjećamo se školskih dvorana, mladih koji se vraćaju u svoje gradove kako bi se tamo zaposlili...
Spajanje praznika
Kao narod koji obožava odmore, u današnje vrijeme imamo nekako premalo praznika. Istina, dobili smo vjerske praznike, promijenili smo Dan republike, ali nikako da produžimo neki od tih praznika i svi skupa otdemo na skijanje ili na plažu.
Sa štampanjem novih kalendara, tih smo godina s nadom pretraživali iste kako bi se osvjedočili da neki od praznika pada u, recimo, srijedu. Odmah bi iskalkulisali da ako pada u srijedu, neradni će biti četvrtak i petak, pa to spojimo s vikendom, a u ponedjeljak i utorak uzmemo bolovanje i u tren bismo oka imali devet neradnih dana.
Možda nam je i zbog toga privreda bila slaba, ali ruku na srce, zar je danas stvarno toliko bolja?
Domaći automobil
Yugo 45 i ostale verzije slavnog neuspješnog auta kupovali su samo američki kaskaderi kojima je trebao jeftin auto koji će zapaliti ili na bilo koji način demolirati, a Zastava 101 je bio dobar auto u okviru svoje cijene. Jeftino prevozno sredstvo, dovoljno veliko da u njega stane četveročlana porodica ostvarilo je san mnogih.
Nije bilo novaca za Audi, Mercedes, ali se Zastava 101 pokazala u punom sjaju. Nasreću, nije se tu sve zaustavilo. Živjeti u Bosni, a nemati Golf dizel bilo je skoro pa svetogrđe. Jeftin i dobar pretvorio se u omiljeno prijevozno sredstvo mladih Bosanaca. Jedini je problem bilo paljenje na poznatoj bosanskoj zimi.
Velike grupe i koncerti
U vrijeme kada su Bijelo dugme i Azra punili dvoranu bilo kojeg grada u kojem su se našli, kada su Leb i sol bili na vrhuncu slave ili prije toga u vrijeme Indeksa, uvijek se tražila karta više. Beograd Zagrebu, i obrnuto, koncerti alternativnih bendova mogli su svaki vikend napuniti bilo koju dvoranu. Ne smijemo zaobići i pop vode: Zdravko Čolić, Oliver, Đorđe Balašević… Uostalom, tada se nije moglo dogoditi da Metallica otkaže koncert zbog malog interesa.
Jake sportske lige
Koji naš rukometni klub može osvojiti evropsku ligu?
Velika fudbalska četvorka, za one koji ne znaju: Dinamo, Hajduk, Crvena zvezda i Partizan, makar najjači klubovi u ligi nisu pod obavezno bili na prva četiri mjesta na tablici. Sarajevo, Budućnost, Željo, Vardar, Borac. Mnogi su se mogli ubaciti među odabrane.