Ljubomir Simović
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 24
  1. #1

    Ljubomir Simović

    Ljubomir Simović, dramski pisac, pesnik i romansijer, redovni član SANU




    Rođen je 2. decembra 1935. godine u Užicu.

    Pesničke knjige:

    * Slovenske elegije ( 1958 ),
    * Veseli grobovi (1961),
    * Poslednja zemlja (1964),
    * Šlemovi (1967),
    * Uoči trećih petlova (1972),
    * Subota (1976),
    * Vidik na dve vode (1980),
    * Um za morem (1982),
    * Deset obraćanja Bogorodici Trojeručici hilandarskoj (1983),
    * Istočnice (sa crtežima Marija Maskarelija, 1983),
    * Gornji grad (1990, dva izdanja),
    * Igla i konac (1992)
    * Ljuska od jajeta ( 1998 ).

    Izbor iz Simovićevog pesništva objavljen je u knjigama:

    Izabrane pesme (1980), Hleb i so (1985, 1987), Istočnice i druge pesme (1994) i Učenje u mraku (1995).


    U zajedničkom izdanju Grada teatra Budve i podgoričkog „Oktoiha“, u ediciji „Nagrađeni pisci“, u kojoj se štampaju dela dobitnika nagrade „Stefan Mitrov Ljubisa“, objavljeno je 1998, Simovićevo troknjižje, koje bi se moglo nazvati užičkom pesničkom trilogijom: Vidik na dve vode, Istočnice i Igla i konac.

    Pesma Deset obraćanja Bogorodici Trojeručici hilandarskoj štampana je kao bibliofilsko izdanje Jovice Veljovića, u Hamburgu, 1997. godine.

    Sabrane pesme Ljubomira Simovića objavljene su u izdanju „Stubova kulture“ 1999.godine.


    Simović je napisao četiri drame: Hasanaginica, Čudo u Šarganu, Putujuće pozorište Šopalović i Boj na Kosovu. Drame su mu izvođene na mnogim našim scenama, kao i u inostranstvu. Najviše uspeha postiglo je Putujuće pozorište Šopalović, koje je postavljeno na scenama Poljske, Češke, Slovačke, Francuske, Švajcarske, Kanade i Belgije, kao i u jednom francuskom pozorištu u Maroku, u Kazablanki. Simovićeve drame su izvođene i u pozorištima Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije.
    Po drami Boj na Kosovu snimljen je film.
    Sterijina nagrada za najbolji dramski tekst dodeljena mu je tri puta: za Hasanaginicu (1975), za Putujuće pozorište Šopalović (1986) i za Čudo u Šarganu (1993). Kao predstave u celini, Simovićeve drame su dva puta pobedile na Sterijinom pozorju: Putujuće pozorište Šopalović, u izvođenju „Jugoslovenskog dramskog pozorišta“, u režiji Dejana Mijača, 1986, i Čudo u Šarganu, u izvođenju „Srpskog narodnog pozorišta“ iz Novog Sada, u režiji Egona Savina, 1993. godine.

    Simovićevi eseji o srpskim pesnicima skupljeni su u tri izdanja knjige Duplo dno (1983, 1991, 2001), dok su njegovi eseji, besede, razgovori, pisma i ostali tekstovi na druge teme, uključujući i političke, štampani u knjigama Kovačnica na Čakovini (1990), Galop na puževima (1994; drugo, dopunjeno, izdanje 1997), Novi galop na puževima (1999).

    Dnevnik snova objavljen je, pod naslovom Snevnik, u časopisu „Delo“, 1-2, 1987. Posebno izdanje Snevnika, uz to i znatno dopunjeno, objavljeno je 1998. godine.

    Dva izdanja knjige Užice sa vranama (hronika, koja je povremeno roman, ili roman, koji je povremeno hronika), štampana su tokom 1996. godine.

    Simovićeva Dela u pet knjiga objavljena su 1991. godine.

    Prevodi Simovićevih pesama i drama štampani su u mnogim stranim antologijama i zbornicima, u književnim i pozorišnim časopisima, kao i u posebnim knjigama.

    Petnaestog decembra 1988. godine Simović je izabran za dopisnog, a 27. oktobra 1994. godine za redovnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti.

    izvor: Wikipedia
    Vrag odneo šnalu...

  2. #2

    Odgovor: Ljubomir Simović

    ZAPIS ZLATOM

    Medj kvrgavim svećama dočekah zimu 1254. Svake noći, uz horove vukova i smetova, moje bdenije je dugo kao put plamena sa vrha do dna sveće, kad gavranovim perom ispisujem listove manastirskog letopisa za leto Gospodnje 1235.

    U ovoj tesnoj ćeliji
    prepoznajem leto po prašini po snežnom
    prahu prosejanom kroz uske pukotine.

    Sveća nad mojim oslepelim očima, kvrgav prst gubavca sa oštrim noktom od plamena, već godinama pokazuje nebesa Gospodnja, i opominje me:

    Nad glavom mi se ljuljaju zvona, veliki, zlatni
    stogovi sena, nekad u selu Volujcu.

    I snevam da ne postojim,
    da me to samo neko sanja,
    da je blizu zora,
    i onom što me usnu vreme je da se budi.
    Vrag odneo šnalu...

  3. #3

    Odgovor: Ljubomir Simović

    VIKALICA ŽIVANE SA SUBJELA ALI KOJA JE IZ OBLAKA ZINULA
    NA NJENE ŠTALE, AMBARE, VOĆNJAKE, USEVE, KUĆE I GROBLJA

    Stani, alo! Natrag, alo!
    Suknju dižem iznad glave, alo!
    Gledaj, alo! Nagledaj se, alo!
    Dobro gledaj, alo, da bi znala,
    ako bi zagrizla na šta si zinula,
    kakva bi te ala progutala!

    Poješće ti konje do potkovica!
    Poješće ti jezik, srce, krila,
    kandže, perje, i ostalo salo!
    I sve će joj, alo, biti malo!
    Još bi trista stotina takvih ala
    u ovu alu nad alama stalo!

    Gladni mesa, žedni krvi, doleteli
    na krilatim konjima bez uzda,
    pogledajte kako zija, kako zeva,
    peć, pećina, provalija, ala,
    koja bi vas nadušak progutala,
    mračni oblaci, zinuli na sva usta!

    Zadižem prtenu suknju iznad glave:
    evo ovom te alom teram, alo!
    Ako više sebi želiš dobra
    no što nama misliš zala, alo,
    beži, alo, glavom bez obzira,
    da te ono na šta si zinula
    ne bi progutalo!
    Vrag odneo šnalu...

  4. #4

    Odgovor: Ljubomir Simović

    Snohvatica u kiši

    Višnjeva kiša, svetla kiša.
    U orahu, u hrastu kiša.
    U svakom oknu oko nas
    svetli svetica zlatna, kiša.

    Vreme je da se dugo spava.
    Ko da se baci sedlo na talas,
    ko na talasu da se jezdi,
    tako duboko da se spava.

    Pod mojom bradom njena glava.

    Od kiše svetli ceo stan.
    Sija petao iz mokre višnje.
    Žena se okreće nauznak.
    Iz njenog pupka gleda i svetli
    veliko zlatno oko kiše.

    U svakom oknu gori vatra.
    Šušti i blista ceo dan
    ta zlatna crkva oko kuće.
    Stići ćemo iznad oblaka,
    iza zvezda, u svoje lice,
    stići ćemo daleko, daleko,
    ne izlazeći iz ove kuće.

    ~

    Pod Čigotom

    Na seniku precvetava
    seno, na visokom.
    U senu Višnja spava
    zagrlivši me nogom.

    Vetar duva satima,
    duva, zube ledi.
    Senik lupa vratima,
    hoće da poleti.

    ~

  5. #5

    Odgovor: Ljubomir Simović

    AUTOPORTRET SA GLAVOM NA STOLU

    Rastu mi na pragu,
    rastu mi u oluku, rastu na krovu,
    po svim sobama
    rastu mi korov i trava!
    A meni se spava!

    Napadaju me mravi,
    ruka mi se do lakta crni od mrava!
    A meni se spava!

    U sela nam ujahuju vojnici,
    pale sena,
    hvataju guske i patke,
    na drumove izgone
    stada ovaca i krava!
    A meni se spava!

    Razvaljuju mi vrata kundacima,
    tuku me,
    hapse me,
    bacaju me niz stepenice u mrak,
    prepun drvenih i gvozdenih sprava!
    A meni se spava!

    Neko, ne vidim ko,
    poziva me u borbu za slobodu,
    traži pobedu istine i pravde,
    pobedu ustava, zakona i prava!
    A meni se spava!

    Bacio sam pušku i kapu!
    Neka pobedi sneg!

    Na sto se spušta,
    ko na dno,
    moja glava!

    Meni se spava,
    ugasite,
    meni se
    spava!
    "All I got is a red guitar, three chords, and the truth."

  6. #6

    Odgovor: Ljubomir Simović

    UTEHA

    Zbog zala proklinješ,
    a ni za jedno se dobro zahvalio nisi!

    Pitaš se od kog je nemilosnog boga
    ili od koga đavola, ovo zlo,
    a za dobro pitao nisi od koga je!

    Stiskaš glavu šakama, kolenima,
    pitaš se čime si ovaj pokor zaslužio,
    a čime si dobro zaslužio pitao nisi!

    Ustaj, otri te suze, ne cvili tu,
    umij se, očešljaj se, uljudi se,
    i gledaj da odsad
    sa tom krvavom suzom u srcu živiš
    ko što si dosad
    s veselom vodom kroz livade, živeo!
    Vrag odneo šnalu...

  7. #7

    Odgovor: Ljubomir Simović

    Balada o Stojkovićima

    Bije batinaš, bogme svojski raspalio,
    puca nam koža, lete mrvice mesa;
    bije sat, bije dva, bije tri,
    otkud mu toliko štapova i besa?
    Udara bogato, udara od sveg srca,
    već mu se lice od napora krivi,
    gubi dah, zastaje, prediše, više ne može,
    ipada mrtav umoran,
    a mi živi.

    Poređaju nas vezane uza zid,
    pucaju u nas, - prska nam lobajna,
    prska cevanica, podlaktica, koska,
    otežasmo od olova u telu.
    Dođe i veče. Umorili se strelci.
    Odvezuju nas, psuju nam Boga i majku.
    Sa streljanja se vraćamo kući
    ko s posla,
    i dok se u kujni podgreva večera
    žene nam krpe rupe u odelu.

    Posle večere pregledam domazluk:
    zakrpim krov, poduprem ogradu,
    nakupim kišnicu u kace i aranije.
    U to i spavanju vreme. Pre no zaspim
    kažem ženi: vešaće me u pet,
    gledaj da me probudiš nešto ranije.

    Ujutru veŠala, nova novcata, čvrsta,
    užad jaka, dželati obučeni,
    - ruku na srce, ničemu zamerke nema.
    Vešaju nas brzo, vešto i lako.
    Visimo tako obešeni do mraka,
    vreme je večeri, skidaju nas, - mi živi,
    svi nas tuku i psuju; ali ako.

    Sutradan zorom dovuku granja i drva,
    naslažu lomaču, za nju nas gole vežu,
    prinesu šibicu,
    potpale,
    i gori tako, gori nedelju dana,
    cela varoš od pepela posivi.
    Kada sve dogori, mi izadjemo iz dima,
    kraljica pada u nesvest, a kralj
    trlja oči i gleda nas zaprepašćen:
    Sunce vam vaše, pa vi opet živi!

    Rastržu nas konjima na repove, raspinju nas na točku,
    seku nam glave, ruke i noge - strašno!
    Streljane nes vešaju, poklane nas guše,
    ne znamo zašto, a nije ni važno.

    Sudijama je već svega dosta!
    Smenjuju strelce, otpuštaju vojnike,
    dželate vešaju - oni im kao krivi.
    Pa opet na nas: te topuzinom, te topom,
    te vešaj, te seci, te kolji!
    A mi živi.

    Nije tu nešto u redu, šapće narod,
    to neko štiti sudije od greha!

    A i nas hvata zebnja pred san:
    nismo besmrtni, neće to dugo ovako,
    doći će jednom i nama kraj,
    nećemo izdržati,
    i umrećemo
    od smeha.

    (Iz zbirke "Hleb i so", Beograd, 1991.)

  8. #8

    Odgovor: Ljubomir Simović

    Molitva Majke Lutalice svetom Stevanu Vetrovitom

    U ogrtaču brze prašine,
    u vodi koja uzleće s Dunava,
    sa munjama u obe ruke, dođi,
    zalupaj prosom po prozorskom staklu,
    duni unakrst, zagrmi odasvud,
    i sevni, sveti Stevane Vetroviti,
    stozrak sevni, pobuni sunca, protresi
    nebo i zemlju, rasteraj ovu maglu!

    Podigni plastove, tikvama buši oblake,
    izvali bukvu, šumu naglavce prevrni,
    zar sam ti zalud sveće pred licem palila?
    Duni, dužniče,
    oduži svoje ime, zahuji,
    podigni vatru, podigni vodu, i rasturi
    ovu maglu koja je panj izvalila!

    Zar se zalud sve veće nebo,
    ustajući, sve crnje nad Dunavom crni?
    Zar zalud, stamnjeno, katkad proplamsava?
    Šta će mu tutanj toliki,
    ako ne donosi onoga koji spasava?

    Biće to ozgo još veća pokora, - ne bila ja!
    Raste nebo, na kolenima uzmičem,
    čujem odozgo neki veliki dah,
    pokreće drveće, čupa vodu i travu,
    tama mi na lice stiže,
    osvrćem se - gde li je ona magla? -
    da bar u nju da sakrijem glavu.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Ljubomir Simović

    Sudnji dan

    Izdajice nam sude za izdajstva,
    ubice za ubistva.
    Oni koji su pobegli pred jednoglavim
    sude nam što bežimo pred troglavim.

    Vezani nas vezuju, pretučeni tuku,
    kuvaju nas oni koje peku,
    na vešala nas osuđuju
    sudije sa omčama o vratu.

    Glave nam bacaju u torbe,
    natiču na kolac, polažu na panj,
    i dok nam pod nebom koje eksplodira
    zemlja pod nogama nestaje
    brže nego maslo u tiganju,

    glava u torbi
    smeje se glavi na kocu,
    glava s koca
    ruga se glavi na panju.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #10

    Odgovor: Ljubomir Simović

    Persepolis

    U crveno ili belo obučeni,
    plavetnim ili zlatnim ogrnuti,
    uz stepenice se penjemo, sa muzikom,
    da se Kralju kraljeva poklonimo,
    da ga molimo za zaštitu i spas.

    Nosimo drago kamenje, nosimo zlato,
    nosimo začine, nosimo vunu i vino,
    nosimo ovnove i lavove u naručju,
    kao mravi u mravinjak,
    unosimo blago u Kralja kraljeva.

    Ali tu gde je, sevajući i sjajeći,
    i štiteći nas pred bogovima i zverima,
    sedeo Kralj, sada su ostala
    samo njegova kamena stopala,
    veća od nas.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Ljubomir Simović

    Pitalica pod hrastovima

    Kad hrast ispuni svoju hrastovu meru,
    šta biva kad izraste preko nje,
    i prstima se dohvati gornjeg sveta?

    Da li on možda ostale hrastove
    u nehrastove oblike i visine
    preko te mere i granice povuče?

    Ili ga ostali hrastovi izopšte,

    a neko ga iz tog gornjeg sveta
    hrastovim lenjirom

    po prstima

    tuče?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #12

    Odgovor: Ljubomir Simović

    Na betonu

    Šta je, opet ne spavaš, ne da muka?
    Misliš nikome nije kao tebi,
    nigde pod nebom nevolje kao tvoje?

    Otkad si došo, ne dižeš glavu s astala!

    Može i takva nevolja da te zadesi
    da se ovog jada sećaš kao veselja,
    da sam sebi na ovom jadu zavidiš!

    S tvojom bi mukom neki mučenik pevao!

    Znaš li ti koje je doba?

    Kad vidim jade koji me mimoilaze
    ja u mome jadu kažem hvala!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #13

    Odgovor: Ljubomir Simović

    Prozor

    Posle sto godina, u ovoj staroj kući,
    probili smo prozor na slepom zidu.
    Ko da se na dosad nepoznatu stranu
    cela kuća okrenula.
    U kuću mesec sija s druge strane,
    naopako se okrenule senke,
    sve je s neznane strane obasjano.
    Jesenji sumrak svetli iglom i koncem.
    Kuća sad gleda u neku drugu šumu,
    niz neki drugi put, u druge zvezde.
    S druge nam strane sada vetar duva.
    Putnike koje smo dosad gledali kako dolaze,
    odsad ćemo gledati kako odlaze.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #14

    Odgovor: Ljubomir Simović

    Miliću od Mačve ujesen 1985. godine
    kada je oslikavao voždovačku crkvu

    Brezovi balvani
    lete kroz oblake.

    Za kolibu, majstore,
    za svadbenu postelju,
    za trpezu, kola,
    il nebesku kapiju,
    zašta ćeš tu japiju?

    Da l ti se balvani
    slažu u splavove,
    da l nas ti splavovi
    nose preko brda,
    preko Morave,
    mora i neba,

    da li s tih splavova,
    posle mnogih zima,
    tamo gde prestaju
    i truljenje i klijanje,

    ugašeni,

    ulazimo

    u sijanje?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #15

    Odgovor: Ljubomir Simović

    Predskazanje

    Ne samo oni koji ubijaju,
    ni samo oni koji pale i kolju;
    niko, ni žrtve,
    ni nevini, ni pravedni,
    niko neće izaći čist
    iz ove krvi!

    Ne samo onom koji besno goni,
    nego ni onom koji gonjen beži;
    ne samo zlatnom šlemu otimača,
    nego ni vunenoj kapi siromaška, -

    nikome se neće otvoriti,
    nikog zakriliti, nikog ogrejati,
    to nebo, ljubičastije
    od cveta divljeg graška!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Ljubomir Levčev
    Autor zosim u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 24.12.2011, 18:32

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •