Letos u Rijeci...prilazim pultu, iza stoji starija gospodza...
Dobro jutro, dobro jutro...
Dajte mi jedan integralni i jedan beli hleb.
Oprostite, kaj ste rekli?
Jedan integralni i jedan beli hleb.
O. Izvolite jedan integralni i jedan bijeli kruh.
Dok mi njen pogled ispod obrva govori da mi taj beli hleb najradje nabila u dupe. Ali razvoj turizma joj nalazhe da ima osmeh na licu, te joj isti uzvracam.
I tako 10 dana svako jutro.
Da je u tom momentu spiker na radiJu objavio da smo ponovo zaratili, verujem da bi gospodza preskochila onaj pult i udavila me u roku od odmah. Toliko je mrzhnje bilo u njenim ochima.
Ali ja tu mrzhnju razumem. Kao i mrzhnju svih koji su prozhiveli i prezhiveli rat. Ja nisam. Moji su se ratishta vratili zhivi i zdravi.Tada sam sedela u toplini doma svoga i gledala vesti svaki dan...psovala i ponekad zaplakala. Nisam nikog izgubila...
Ali da jesam...verujem da bih isto tako bila sposobna da mrzim, proklinjem i ostavljam neandertalske komentare na Youtube...