Miroslav Krleža - Strana 2
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Prikaz rezultata 16 do 20 od ukupno 20
  1. #16

    Odgovor: Miroslav Krleža

    Neugodnim vrelom Filipovih novih nemira postala je vlastita njegova majka. Laž je, da je život staraca idila uz odsjajivanje starih politura, prelistavanje uspomena i slatko pričanje u predvečerje uz blagi sjaj mliječno-sjajne svjetiljke. Ova stara žena, koja je prebacila šezdesetu, neobično je mnogo polagala na svoj izgled, neprekidno se promatrala u ogledalu i govorila o "svom dobrom izgledu", kao kakva stara, hirovita djevica. Njeno tijelo bilo je već mekano kao spužva, ali u njenim je žilama još uvijek tekla neshvatljivo žedna krv: ona se tužila na trganje u zglobovima, zamatala se preko noći u flanelne krpe, a po danu kretala se u kostimu od sirove svile i u bijelim haljinama i pod narančastim suncobranom. Iz njenih kostobolnih zglobova, iz tog umornog tijela izbijala je zapravo duboka životna snaga, zanos za doživljavanjem, nadarenost životna: veseliti se sporednim sitnicama, niz elemenata Filipovu temperamentu dalekih i stranih.
    Ona je uživala u kupovanju svakovrsne pa i najneznatnije robe: svijeća, rozina, sapuna, čokolade. Ideali njenog života postali su paketi, i kolikogod je to bilo glupo, njoj su s općinskog trga slali iz dućana robu u naročito zamotanim paketima. Ona se veselila izletima kočijom i priređivanju piknika: u društvu s illustrissimusom Liepachom plemenitim Kostanjevečkim i njegovom sestrom udovicom Rekettye de Retyezat Eleonorom, gospođom banskom savjetnikovicom, ta je žena čitavo ljeto aranžirala jedan piknik bedastiji od drugog! Imendani, rođendani, blagdani, i razni crkveni sveci, to su bili temom njene beskrajno sitničave evidencije, i od oltarske slave svetoga Roka kostanjevečkog do turčinske Madone ona je znala za rođendan svakoga sveca i svake svetice. U tih sedamnaest do dvadeset godina, od kada Filip nije poživio s tom ženom, nikada dulje od pet-šest dana, ona se potpuno izmijenila; iz svog prvog djetinjstva Filip se sjećao te žene kao šutljive, mračne, zatvorene, mrke, nepristupačne, koju nešto iznutra grize, koja nosi u sebi svoju tajnu bolest, a preponosna je da bilo kome što prizna.

    Blijeda, u crnini, s mirnim voštanim izrazom lica, s molitvenikom u ruci, ona je ustajala na rane jutarnje mise zimi i ljeti jednako ustrajno. Ona je klečala u crkvi okrutno hladno i s tim svojim klečanjem znala je mučiti Filipa do besvijesti. On se dosađivao (osjećao je kako mu se koljena koče od klečanja, kako je hladan kao crkveni kamen, kako je gladan), a ta je žena klečala nijemo i nepomično i gledala preda se ne maknuvši usnom. I u trafici, prodavajući jedno vrijeme sirove, salamu i sardine (za gospodu od kotarskog suda i kotara), ona nije nikada ni jedamput dala Filipu ni jednog zalogaja, ali ga nije uzela ni sama. A sada, u toj kostanjevečkoj kući čitav dan odzvanjao je kotlić sa šlagom, svi su popluni bili ispunjeni guščjim pahuljama, sve je bilo mekano, pojastučeno, zaudaralo je po vaniliji i po mirodijama, i neobično se mnogo polagalo na kvalitet jela; sa sastavljanjem objeda gnjavila je Filipa od jutra do večeri: hoće li kečigu s majonezom ili pečenog ementalera?

    PFL

  2. #17

    Odgovor: Miroslav Krleža

    PJESMA


    Noćas, kad Nevidljiv je Netko iz svijetloga nebeskog krčaga
    Lijevao plavu mjesečinu po zvjezdanoj tkanini,
    Ja sam na groblju
    Pjevao o Sreći.
    I krstovi očajno ispružili su ruke.
    Mrki, nijemi mramorni krstovi
    Pružili su ruke za Srećom...
    Bilo je svečano tiho.
    Dugi drvoredi i brončane sfinge,
    Sve je bilo tiho, mrtvo.
    Tek su moje riječi
    Ko velike bijele žene
    Pjevale na groblju.
    U dolu su gasla svijetla,
    A modra je mjesečina tekla po zvjezdanoj tkanini.

    SRCE


    Srce u čovjeku kuca i kao kucaj ure
    Iz srca kucaji krvi po krvavim žilama cure.
    Od djetinjstva našeg ko nevidljiva sjena
    Prati nas naše srce:
    Na sprovodu i u zagrljaju žena.
    Srce u nama kuca pred zavjesama laži,
    U molitve strahu, u stravi na noćnoj straži,
    I onda kad smo se peli na tamne drvene stube
    Gdje se ljudi za srebrnu škudu ljube.
    O, kucaji srca davni,
    Pred sjenom Žene, nadstvarne pojave, Ljube,
    Kad smo u žensko meso zagrizli svoje zube.
    Dobro te čujem, saputniče stari, svjedoče tihih samotnih minuta,
    Kada sam sm sa sobom, a ti se u meni mičeš.
    Ti često iz mene iza glasa vičeš
    Na tužnom putu našeg križnog puta,
    Ti mi se javljaš mudrim polutihim glasom
    U grlu, prstu, radosti i suzi,
    Kad sjaju svjetla i u mračnoj tuzi
    Tvog glasa glas se glasa glasnim glasom.
    I tako ćeš jednog predvečerja stati
    Pred putokazom našeg posljednjega puta.
    Lubanja će moja ispijena, žuta
    Ostati bez pratnje što je od početka prati.
    Ti ćeš ostati negdje gdje stoji siva nepoznata soba,
    A ja ću se odvesti sam bez tebe
    Ulicama gradskim do mokroga groba,
    A bit će suton: kišno jesenje doba.

  3. #18

    Odgovor: Miroslav Krleža

    USPOMENE U NAMA


    Pod našim mesom rastu spomena tamni koluti
    Ko prstenje pod sočnom korom stabla,
    Ko iz dubine zdenca mi s uspomene kabla
    Dižemo sliku iz tmine što u nama šuti.
    O, kako su duboki zdenci naših slika,
    Trajanja, magle, grčeva i plača.
    Voda nas živa uspomene jača,
    Liječi nas tajna potonulih slika.
    Gradovi sniju u nama, prostori, pjesme ptica,
    Zaboravljene sobe, predvečerja kasna,
    I javljaju se draga pokojna tiha lica.
    I tako sja u nama kružnica zdenca jasna
    Ko pladanj srebrn u okviru tmica,
    Uspomena prhne iz nas ko splašena ptica.

  4. #19

    Odgovor: Miroslav Krleža

    PJESMA U PROLJETNOJ NOĆI


    Dolazi proljeće i to se osjeća po treperenju svjetiljaka uličnih i po dubljini prostornoj i po tome što
    se tople magle razlijevaju gradskim u licama. Topla je riječna para kao topal d im i plove po njoj
    kućerine kao nasukane lađe pogaslih okana; modrikasta topla para kruži oko lađa u horizontalama.
    Dolazi proljeće, trudno novim doživljajima i teško kao nogostup žalosti i tuge. Nema u tom proljeću
    odjeka vriske kentaurske ni zveka dipala. Nije to proljeće skladno ni veliko kao slike po kojima
    djecu podučavaju elementima godišnjih doba. Na slikama školskim orači oru, potoci žubore i laste
    kruže oko bijelog okrečenog zvonika. Sve se na tim slikama zbiva po jednostavnom i prostom
    zakonu kao što su jednostavne rečenice u dječjim zadaćnicama: snijeg kopni, laste se vraćaju.
    Nema svega toga u dolasku ovoga proljeća, i sve je nezgrapno i razbito. Dolazi proljeće kao slijepac
    u praznoj ulici. Prazna je ulica i iz daljine čuje se korak, nesiguran i kolebljiv. Po snježnoj
    bljuzgavici tapka slijepac, teturajući pijano i teško. Slijepac batinom pipa put i žvačući pogaslu
    cigaru smješka se glasno. Crno psetance njuška tragom slijepca i veselo maše repom. A sva su
    okna crna i sva vrata su zaključana. Čuje se kako negdje u limenom žlijebu kaplje voda.

    ČEŽNJA
    Događa se to u jesenjoj noći kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako
    neopisivo javlja čežnja za nekim tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da
    pišemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.


    NEMIR


    Nemir je u čovjeku. Glasovi. Događaji. Boje. Dolaze pojave i prolaze kroz čovjeka u velikom
    gibanju, bruje zbivanja kao zvonjava. Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama
    slika, zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu. Ta slika tiha je kao svitanje na
    moru kada je sve sivo i kada se ne čuje ništa nego gdjegdje klokotanje vode. To je vrijeme šutnje,
    kada se čovjek pere od nemira i roni u tišinu.


    MRTVI


    Veče je. Gori svjetiljka na stolu zasjenjena, otkucava sat, parketi sjaju i porculan po vitrinama.
    Osjeća se u zatvorenoj sobi gibanje među predmetima. Jedna muha zuji i u širokim talasima
    razlijeva sjećanje na sunčane podnevne proplanke sa kojih su pucali veliki izgledi. To je hip
    večernji kada se javlja misao na mrtve. Oni su prije nas u ovoj sobi živjeli, disali, očekivali događaje,
    a danas ih nema. Za ove iste kvake su hvatali, a ovi isti parketi škriputali su pod njinom težinom, a
    danas im lica gasnu po fotografijama. Ako su gdjegod ostavili znakove olovkom na papirima, ti znaci
    blijede i gasnu. Sve nestaje. U crnoj svili pokopali smo ih i ono je sve blato, a ovdje stoje sobe po
    kojima gnjiju mozgovi u polutmini i tupa se čežnja ishlapljuje iz mozgova kao vonj kiseline iz
    nepoklopljene zdjele. I te će se moždane zdjele rasplinuti i ishlapiti kao dim i kao ta žalosna misao
    na mrtve što se javlja i nestaje. Nitko nema suviše razloga da se raduje.

  5. #20

    Odgovor: Miroslav Krleža

    O Tamnom Toku Krvi U Nama


    Taman je tok krvi pod toplom mrenom mesa,
    protjechu mrachne snage svitanja i dani,
    kljuchaju nam zzile, ko smolavi vulkani,
    i lave ima u svakoj nashoj rani.

    Sve disanje je krvi i romon vruceg mesa,
    i prostori i noci, sve se mutno dimi,
    bujaju nam pluca na kisika plimi,
    ko krvavi mjehur krvavoga mesa.

    O, shto ce nam u tom smolave blijede luchi,
    kad ponornica mrachna u nashoj krvi buci,
    tko mozze da jedno od drugoga luchi?
    I tako nas strava krvi muchi,
    u krvi techemo zzivi, u krvi umiruci.

Strana 2 od 2 PrvaPrva 12

Slične teme

  1. Miroslav Antić
    Autor SQUAW u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 344
    Poslednja poruka: 02.12.2015, 23:13
  2. Miroslav Mandić
    Autor alpinista u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 21.08.2011, 12:22

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •