kazu za odrasle da su svi nekad bili deca.. ali navodno zivot ih cini ozbiljnim i navodno ne mogu da budu deca, jer kazu, zivot nosi brige, zivot nosi obaveze, zivot nosi ozbiljnost, zabrinutost i ono sto svima nekako uvek fali -- vremena.. zar moze da fali vremena za ono dete u nama!?
jel u vama jos uvek negde skriveno ono malo derishte!? jel proviri povremeno ili je to dete sasvim sazrelo u odraslu osobu?
Kad je netko od vas poslednji put balansirao rubom plocnika.. na sav glas na ulici zvizdao omiljenu pesmu... spustio se na toboganu ili ljuljao na ljuljachki.. isplazio jezik, jer vam je netko dosadio pricom.. pobegli s posla (uz ispriku da vas nesto boli) jer je napolju lep dan za fudbal/setnju u parku... iskreno se nasmesili prolazniku na ulici... popeli se na drvo i jeli voce s njega, a onda gadjali nekoga sa koshpicama...trcali plocnicima bez cilja.. zatvorili nekom oci odostraga da pogodi ko je... prasnuli u smeh iz cista mira pred grupom ljudi.....???
ma bre, nema te obaveze ni ozbiljnosti koja bi sakrila ono dete u meni
cuvam ga, njegujem i odrzavam na zivotu svakog dana
axam, ja sam jos uvek dete a vi!?