...moji baka i deda spavaju jedno kraj drugog, zauvek...njih dvoje su odrzali rech koju su dali jedno drugome na venchanju...bili su zajedno do samoga kraja.

...mozda greshim,ali imam utisak da je u danashnje vreme mnogo vishe nespremnosti za zrtvovanje i odricanje u korist drugoga...egoisticniji smo i hocemo da ugodimo prvo sebi,a za onoga pored nas shta ostane...ako ostane. I mislim da su nekada ljudi bili ubedjeni da su deca najvece blago,a danas se bira izmedju njih, karijere, novca, sopstvenog uzivanja...i veze pucaju mnogo lakshe.

...nisam bio u braku, ali bih jako voleo da chujem mishljenje ljudi koji jesu: shta je ono shto je dovelo do toga da pogazite rechi u koje ste, dok ste ih izgovarali, chvrsto verovali? Kad se osvrnete unazad, milslite li da je sve moglo (trebalo) da bude drugachije? Krivite li sebe ili nju (njega), ili ste mozda oboje zasluzni sto su vam danas putevi razlichiti? Mislite li da je uz malo vise truda, paznje i odricanja sve moglo da traje i danas?


...zalite li sto niste ostali sa prvom osobom kojoj ste obecali: zajedno - dok nas smrt ne rastavi?