Sylvia Plath (Silvija Plat)
Strana 1 od 4 123 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 52
  1. #1

    Sylvia Plath (Silvija Plat)


    Silvija Plat
    27. 10. 1932 11. 2. 1963




    Silvija Plat je rođena u Bostonu 1932. godine. Odličan student Smit koledža i žena engleskog pesnika Teda Hjuza. Godine 1960. objavila je u Engleskoj zbirku Kolos, a 1963. pojavio se njen roman Stakleno zvono, pod pseudonimom Viktorija Lukas. Život je završila stavivši glavu u gasnu rernu u Londonu 1963, jedne veoma hladne zime, u kući u kojoj je nekad stanovao Vilijem Batler Jejts, njen duhovni i pesnički otac kome se neizmerno divila. Za sobom je ostavila dvoje male dece i rukopis nove zbirke poezije. Zapravo, priča o Silviji Plat počinje tek dve godine posle njene smrti, objavljivanjem Arijela, zbirke koja je izazvala ogromno interesovanje s ove i s one strane Okeana, doživela mnoga izdanja i proslavila svog tvorca.

    Četiri su značajna momenta ove biografije na kojima se zasniva gotovo sva kritička literatura, sem nekoliko časnih izuzetaka: rani gubitak oca, potajno neprijateljstvo prema majci (formiranje Elektrinog kompleksa), gubitak muškarca i samoubistvo.

    Snažan erotizam karakteriše čitavo delo Silvije Plat. Opsednutost smrću samo je konsekventna posledica ogromne erotske snage koja se od ove pesnikinje ispoljava u sva svoja tri vida: erotizmu tela, sakralnom erotizmu i erotizmu srca. U njenoj poeziji smrt se dosledno doživljava kao erotski čin u kojem se diskontinuirano biće, kako kaže Žorž Bataj, predaje svom kontinuitetu koji je i pronađeni smisao i mogućnost ponovnog rođenja. Sva ova tri erotizma prelivaju se u njenoj poeziji jedan u drugi, služeći se kako neiscrpnim arsenalom hrišćanske simbolike, tako i artiklima i artefaktima savremenog sveta pretvorenim u svojevrsne fetiše. Biti u vlasti erotizma znači ne znati za granice, znači kršiti zabrane.

    Dok je pisala onako kako je to svet želeo, to jest njena majka, njen muškarac, njene kolege, njeni profesori, konačno Jejts i kompanija, dok je očekivala aplauz, Silvija Plat je bila Kolos. Kad se razbilo ogledalo u kojem je tražila svoju idealnu sliku, tek tada, na komadićima srče, njena autentična stvaralačka energija, oslobođena njenog "kraljevsko-kurvinsko super ega", mogla je da stvori pravu sliku Arijela, za kojom je tako dugo tragalo njeno istinsko biće. Kao da su se na nju u potpunosti odnosile reči koje je Blok uputio Ani Ahmatovoj: "Dosta, ne piši pesme pred muškarcem, piši ih pred Bogom!"

    Priče o Silviji Plat kao feministkinji besmislene su koliko i proglašavanje njene poezije za intelektualnu. Pojavni svet, kao spoljašnje iskustvo, bio je za nju samo povod da se govori o onom drugom svetu, svetu unutrašnjeg iskustva kojem i pripada erotizam i koji sa razumskim ima malo ili pak uopšte nema doticaja. S druge strane, samo je na oko paradoksalna tvrdnja da su njoj autoritativna majka, provincijalna sredina i neprobojni muški bedem bili neophodno potrebni kao izazov i izvor snage. U erotizmu, kaže Bataj, veličina zabrane proporcionalna je erotskoj snazi i dobijenom zadovoljstvu. Najbolju "žensku" literaturu pisale su malograđanke, a ne emancipovane žene oslobođene društvenih stega oličenih u patrijarhalnom moralu zapadne civilizacije. Tamo gde su se puritanizam i tradicionalna ženstvenost sudarali sa dubokim prodorima u metafiziku bića i sveta, otpor je bio tako silovit da je pucala kora života rađajući bebe od najčistije duhovne tvari.

    Kritička literatura o Silviji Plat davno je prerasla njeno neveliko delo. Sociološki gledano, ona predstavlja tipičan američki fenomen, potrebu društva da se, s vremena na vreme, identifikuje sa nekim od svojih žrtvovanih predstavnika. Pažnja koju je njeno delo izazvalo posle njenog samoubistva, po mišljenju Suzan Sontag, "pažnja je drugog reda, neka vrsta apoteoze". Savremena američka istorija prepuna je ovakvih primera. Merilin Monro i Dženis Džoplin, za života erotski simboli, postale su svetice. Džon Lenon je pevao, dok je nag išao u susret svom ubici, "Raspeli su me" i raspeli su ga. Plath-people, kako poklonike njene poezije podsmešljivo nazivaju neki kritičari, bez zazora manipulišu "krvlju i telom" Silvije Plat u sasvim religiozne svrhe. Snaga erotizma nastavlja da deluje jer, dosledan je Bataj, "erotizam je potvrđivanje života čak i u smrti".

    Ljiljana Đurđić
    (delovi pogovora i prevod sa engleskog)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Sylvia Plath

    Ženski Lazar

    Opet sam to izvela
    Jednom u svakih deset leta
    To mi uspeva -

    Neka vrsta pokretnog čuda, moja put
    sjajna kao nacistički abažur,
    moje desno stopalo

    Pritiskač za hartiju
    Moje lice bezlično, fino
    Jevrejsko rublje.

    Salvet u kut,
    O, moj neprijatelju.
    Jesam li užasna?

    Nos, očne duplje, svi zubi?
    Neprijatni zadah
    Nestaće za dan.

    Ubrzo, ubrzo će meso
    Što grobna ga raka pojede
    Kod kuće na meni da bude

    A ja nasmejana žena.
    Meni je tek trideseta.
    I kao mačka mogu devet puta da mrem.

    Ovo je Treći Put.
    Koliko đubreta
    Za uništenje svake decenije.

    Koliki milion niti.
    Gomila što krcka kikiriki
    Gura se da vidi

    Kako mi odvijaju ruku, nogu-
    Veliko svlačenje.
    Gospodo, dame,

    To su moje ruke
    Moja kolena
    Moguće da sam kost i koža

    Pa ipak ista sam, identična žena
    Prvi put se desilo kad mi je bilo deset godina.
    Nesrećan slucaj

    Drugi put sam mislila
    Da istrajem i da se više ne vraćam tu.
    Njihala sam se sklopljena

    Ko morska školjka.
    Morali su da me zovu i zovu
    I crve s mene skidaju kao biserje lepljivo.

    Umiranje je
    Veština kao i sve ostalo,
    Ja to izvodim maestralno.

    Izvodim tako da izgleda pakleno.
    Izvodim tako da izgleda stvarno.
    Moglo bi se reći rođena sam za to.

    Lako je to izvesti u grobnici.
    Lako je to izvesti i ostati gde si.
    Ovo je teatralni

    Povratak usred bela dana
    Istom mestu, istom liku, istom zverskom
    Poviku iznenađenja:

    "Čudo!"
    Koji me obara.
    Plaća se

    Razgledanje mojih ožiljaka, plaća se
    Slušanje mog srca -
    Stvarno kuca.

    I plaća se, mnogo se plaća
    Za reč ili dodir
    Il kaplju krvi

    Pramen moje kose ili mog odela.
    Zato, zato Herr Doktor,
    Zato Herr Neprijatelj -

    Ja sam vaše delo,
    Ja sam vaše blago,
    Čedo od suva zlata

    Sto se u vrisak istapa.
    Vrtim se i gorim.
    Ne mislite da vašu veliku brigu sporim.

    Pepeo, pepeo-
    Džarate i mešate.
    Meso, kost, ničeg tu nema -

    Parče sapuna,
    Burma s venčanja,
    Plomba zlatna.

    Herr Bog, Herr Lucifer
    Oprez
    Oprez.

    Iz pepela
    Ustajem s kosama crvenim
    I muškarce kao zrak tamanim.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Sylvia Plath

    Lezbos

    Pakost u kuhinji!
    Sikću krompiri.
    Sve je to Holivud, bez prozora,
    Neon trepće kao užasna glavobolja
    Stidljive papirnate trake namesto vrata -
    Pozorišne zavese, udovičine lokne
    A ja sam ti, draga, patološka lažljivica
    A moje dete - vidi je, smetenu na podu,
    Lutkica pokidanih konaca, do besvesti se rita -
    Zasto je ona šizofrena,
    Rumeno njeno i belo lišće, panika,
    Bacila si njene mačiće kroz prozor
    U nekakvu cementnu jamu
    Gde pogane, bljuju i cvile a ona ne može to da sluša.
    Kažeš ne podnosiš je,
    Kopile je devojčica.
    Ti kojoj su produvali jajovode kao pokvaren radio
    Očišćen od glasova i istorije, statičke
    Buke novog.
    Kažeš trebalo bi da udavim mačiće. Njihov smrad!
    Kažeš trebalo bi da udavim svoju devojčicu
    Prerezaće sebi grlo u desetoj ako je luda u drugoj.
    Beba se ceri, debeli puž
    Na uglačanim rombovima oranž linoleuma.
    Njega bi mogla da pojedeš. On je dečak.
    Kažeš muž ti ne valja.
    Njegova jevrejska mama čuva njegov slatki seks
    poput bisera
    Ti imaš jednu bebu, ja imam dve.
    Trebalo bi da sedim na steni kraj Kornovola i kosu da
    češljam.
    Trebalo bi da tigraste gaćice nosim, avanturu bi
    trebalo da imam.
    Trebalo bi da se sretnemo u drugom životu, trebalo bi
    da se sretnemo u zraku,

    Ja i ti.

    Dotle tu je smrad masti i bebina pogan.
    Drogirana sam i tupa od poslednje pilule za spavanje.
    Smog kuvanja, smog pakla
    Preplavljuje naše glave, dve zlobne oprečnosti,
    Naše kosti, našu kosu
    Zovem te Siroče, siroče. Bolesna si.
    Sunce ti daje čir, vetar ti daje TBC.
    Nekad si lepa bila ti.
    U Njujorku, u Holivudu, muški su govorili: "Svršila?
    Uf, mala, strašna si"
    Glumila si, glumila i glumila iz zadovoljstva.
    Impotentni muž izlazi na kafu
    Pokušavam da ga unutra zadržim
    Stari gromobran,
    Kisela kupatila, vedrine od tebe daleko.
    Baca se niz plastično kaldrmisano brdo
    Išibana trola. Varnice su plavičaste.
    Bljuju plavičaste varnice,
    Rasipajući se u milion čestica poput kvarca.

    O dragulju! O, dragoceni!
    Te noći je luna
    Teglila svoju torbu, bolesna
    Zver
    Gore nad svetlima pristaništa
    A onda je postala normalna
    Tvrda, izdvojena i bela.
    Sjaj ljušture na pesku na smrt me je preplašio
    Nastavili smo da sakupljamo pregršti, ljubeći ga
    Meseći ga, telo mulata,
    Svileni pesak.
    Pas je pokupio tvoje pseto od muža. On je otišao.

    Sad sam tiha, u mržnji
    Do grla,
    Tupa, tupa.
    Ne govorim
    Pakujem tvrde krompire kao finu odeću
    Pakujem bebe,
    Pakujem bolesne mačke.
    O, vazo kiseline,
    Ljubav je to čime si ispunjena. Znaš ti koga mrziš.
    Grli on svoju loptu i lanac dole kod vrata
    Što se otvaraju ka moru
    Gde ono nadire, belo i crno,
    A onda kulja nazad.
    Svakoga dana puniš ga duševnošću, kao krčag.
    Tako si iscrpljena
    Tvoj glas je moja naušnica
    Što lepeće i siše, krvožedni šišmiš
    To je to. To je to.
    Viriš sa vrata,
    Tužna veštičara: "Svaka je žena drolja.
    Ne mogu da komuniciram."

    Gledam kako se tvoj dražesni decor
    Zatvara nad tobom poput bebine pesnice
    Ili sase, to more
    Draga, taj kleptoman.
    Još sam neiskusna.
    Kažem: možda se i vratim
    Znaš ti čemu služe laži

    Čak ni na tvojim zen nebesima nećemo se sresti.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Sylvia Plath

    Dobrota

    Dobrota se oko moje kuće šunja.
    Dama Dobrota, tako je fina!
    Plavi i crveni dragulji njenog prstenja dime se
    U prozorima, ogledala se
    Ispunjavaju osmesima.

    Šta je stvarnije od detinjeg plača?
    Možda je divljiji plač zeca
    Al duše on nema.
    Šećer sve leči, tako kaže Dobrota.
    Šećer je neophodan fluid.

    Njegovi kristali melem mali,
    O, dobroto, dobroto,
    Što parčiće sakupljaš ljupko!
    Moje japanske svile, očajni leptiri,
    Mogu svakog časa biti probodeni, anestezirani.

    I evo tebe, s šoljom čaja
    U paru zamotanom.
    Mlaz krvi je poezija,
    Ništa ga ne zaustavlja.
    Pružaš mi dva čeda, dva ružina cveta.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Sylvia Plath

    Obešeni

    Ščepao me za koren kose bog neki.
    Cvrčah mu u plavim voltima poput proroka pustinjaka.

    Ko gušterov kapak škljocnuše s vidika noći:
    Svet šturih belih dana u duplji bez senika.

    Grabljiva dosada za ovo me drvo pribi.
    Da je on na mom mestu, isto učinio bi.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Sylvia Plath

    GROZNICA 41


    Čisto? Šta je to?
    Jezici pakla su
    mlitavi, mlitavi k'o trostruki

    Jezici mlitavog, debelog Kerbera
    što na ulazu dahće. Nemoćan
    lizanjem da očisti

    Grozničavu tetivu, greh, greh.
    Zapomaže fitilj.
    Neuništivi vonj

    Ugašene sveće!
    Ljubav, ljubav, niski pramenovi dima se viju
    oko mene k'o Isidorini šalovi, bojim se

    Zakačiće se jedan i u tačku zaglaviti.
    Takvi sumorno žuti pramenovi dima
    sopstveni element tvore. Neće se razići,

    Već će oko Zemlje kružiti
    gušeći staro i nejako,
    bolešljivo

    U kolevci odojče nežno,
    grozna orhideja
    viseći svoj vrt u zraku veša,

    Djavolji leopard!
    Izbeli njega radijacija
    i ubija začas.

    Tela preljubnika pomazujući
    k'o pepeo Hirošimu i razjedajući.
    Greh. Greh.

    Dragi, svu noć
    gasih se i palih, gasih se i palih.
    Preteški postaju čaršavi k'o bludnikov poljubac.

    Tri dana. Tri noći.
    Limunova voda, pileća
    voda, gadi mi se voda.

    Prečista sam za tebe il' bilo koga.
    Telo me tvoje
    ranjava kao što svet ranjava Boga. Svetiljka sam -

    Moja glava mesec
    od japanske hartije, moja od zlata iskovana koža
    beskrajno fina i beskrajno skupa.

    Zar te ne užasava moja vrelina? I moja svetlost.
    Celom sobom kamelija sam neizmerna
    što žari se i ljeska, blesak do bleska.

    Mislim da se dižem,
    mislim da ću se uzneti...
    Late brojanice od vrelog metala, i ja, ljubavi ja

    Čista sam acetilenska
    Devica,
    opervažena ružama

    Poljupcima, kerubinima,
    svim onim što te ružičaste trice znače.
    Ni tebi, ni njemu

    Ni njemu, ni njemu
    (moja se ja rastvaraju, podsuknje stare drolje) -
    Raju.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: Sylvia Plath

    JUTARNJA PESMA

    Ljubav te navije kao podmazani džepni sat,
    Babica te je potapšala po stopalima, i tvoj ogoljeni krik
    Smestio se između čestica.
    Naši glasovi odjekuju, uveličavaju naš dolazak. Nova statua.
    U promaji muzeja, tvoja nagost
    baca senku na našu sigurnost. Stojimo okolo uprazno kao zidovi.


    Nisam ti više majka
    Kada oblaci glade ogledalo da bi odrazilo njihovo sopstveno usporeno
    Nestajanje pod rukom vetra.
    Čitave noći tvoj dah kao noćni leptir
    Treperi između spljoštenih ružičastih ruža. Budim se da bih čula:
    Udaljeno more šumi mi ušima.
    Jedan krik, i spotičem se o krevet, teška kao krava i rascvetana
    U svojoj viktorijanskoj spavaćici.
    Tvoja usta otvoreno čista kao mačja. Prozorsko okno
    Beli i guta svoje bezizrazne zvezde. I sada ispituješ
    Tu svoju šaku tonova;
    Jasni samoglasnici dižu se poput balona.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #8

    Odgovor: Sylvia Plath

    OGLEDALO

    Srebrno sam i egzaktno. Nemam predrasuda.
    Šta god gledam smesta progutam
    Takvo kakvo jest, nezamagljeno ljubavlju ili nesklonošću.
    Nisam okrutno, samo istinoljubivo -
    Oko malenoga boga, četvorokutno.
    Većinu vremena provodim mozgajući o suprotnom zidu.
    Ružičastom, s mrljicama. Toliko već dugo gledam u njega
    da pomišljam da je deo mog srca. No on ne treperi.
    Lica i tama razdvajaju nas uvek iznova.

    Sada sam jezero. Jedna se žena prigiba nada mnom
    Tragajući u mojim daljinama za onim što zaista jest.
    Potom se okreće onim lažljivcima, svećama i mesecu.
    Vidim joj leđa i verno ih odražavam.
    Nagrađuje me suzama i mahanjem ruku.
    Mnogo joj značim. Dolazi i odlazi.
    Svakoga jutra baš njeno lice zamenjuje tamu.
    U meni je utopila mladu devojku
    I u meni se dan za danom stara žena
    Uzdiže prema njoj, poput strašne ribe.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Sylvia Plath

    TATICA

    Ne valjaš ti, ne valjaš ti
    više, cipelo crne masti
    u kojoj sam živela poput stopala
    trideset leta, sirota i bela,
    jedva se usudjujući da udahnem il' učinim apći.

    Tatice, morala sam te ubiti.
    Ti umro si pre no što sam imala vremena...
    Težak poput mramora, torba puna Boga
    sablasni kip s jednim nožnim palcem
    veliko k'o foka iz Friska

    I glavom u ćudljivom Atlantiku
    gde se zeleno preko plavog preliva
    u vodama divnog Nosita.
    Molila sam da te vratim tu.
    Ach, du.

    Na nemačkom jeziku, u poljskom gradu
    što sravnjen je valjkom
    ratova, ratova, ratova.
    Al' ime je gradu obično.
    Moj prijatelj Poljak

    Kaže da ih je tuce il' dva-tri,
    pa nikad nisam mogla reći gde si ti
    kročio, koren pustio.
    Nikad nisam mogla s tobom govoriti,
    jezik mi se zaglavio u vilici.

    Zaglavio se u zamci, bodljikavoj žici.
    Ich, Ich, Ich, Ich.
    Jedva da govorih.
    Od svakog sam Nemca mislila da si ti.
    I ta bestidna jezičina

    Mašinerija, mašinerija
    što me grubo gura k'o da sam Juda.
    Juda za Dahau, Aušvic, Belsen.
    Počela sam da govorim k'o Juda.
    Mislim da možda i jesam Juda.

    Snegovi Tirola, svetlo bečko pivo
    nisu odveć čisti ni istinski.
    S mojim ciganskim pretkom i srećom hudom
    i mojim tarok-špilom i mojim tarok-špilom
    mogla bih pomalo i Juda biti.

    Uvek si me platio ti,
    s tvojom Luftwaffe, tvojim ćurli-ćurli,
    i tvojim urednim brkom
    i okom arijevskim, što plavo sjakti.
    Panzer-man, panzer-man, o, ti....

    Ne bog nego svastika
    toliko crna da se nijedno nebo ne može provući.
    Svaka žena obožava fašistu,
    čizma u lice, zversko
    zversko srce zveri k'o ti.

    Ti stojiš pred školskom tablom, tatice,
    na slici koju imam o tebi,
    razrez ti na bradi umesto na nozi
    al' manji djavo zato nisi, niti si
    išta manje onaj čovek crni

    Što uspe moje lepo crveno srce na dvoje pregristi.
    Deset mi je leta bilo kad su te sahranili.
    Sa dvadeset sam pokušala da umrem.
    I da se vratim, vratim, vratim tebi.
    Mislila sam i kosti će hteti.

    Al' iz vreće su me izvukli
    i lepkom spojili,
    i tad sam znala šta mi je činiti.
    Napravila sam model po tebi.
    Čoveka u crnom s Meinkamph izgledom

    I sklonošću da muči i tlači.
    I rekla sam: postojati, postojati.
    Zato sam, tatice, najzad na slobodi.
    Crni telefon je iz korena isključen,
    glasovi kroz njega ne mogu gmizati.

    Ako sam morala jednog, morala sam dvojicu ubiti.
    Vampira koji je tvrdio da je ti
    i celo jedno leto krv mi pio,
    sedam leta, ako baš hoćeš da znaš.
    Tatice, sad možeš opet da počivaš.

    Kolac je u tvom debelom crnom srcu
    a seljaci te nikad nisu voleli.
    Igraju oni sad i gaze po tebi.
    Uvek su znali da si to ti.
    Tatice, tatice, skote, ja sam na slobodi.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #10

    Odgovor: Sylvia Plath

    TI SI

    Na klovna nalik, najsrećniji na svojim rukama,
    stopala do zvezda i mesečeva lobanja,
    sa škrgama k'o riba. Zdrav razum
    zgrčenih palčeva na način dodoa.
    Smotan u tebi poput kotura,
    lovi svoju tamu k'o što sove rade.
    Mutav k'o repa od četvrtog
    jula do Dana svih budala,
    o, ti visokonarastajući, moj hlepčiću.

    Mutan k'o magla i iščekivan k'o pošta.
    Dalja od Australije.
    Atlas svinutih ledja, naš putujući račić.
    Umotan k'o pupoljak a kod kuće
    k'o sladjica u vrču salamure.
    Vrša puta jegulja, bockavih.
    Skakutav k'o meksički grah.
    Ispravan k'o dobro izveden zbir.
    Čist dosije, s tvojim sopstvenim likom.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Sylvia Plath

    "U časopisu Njujorker se 3. avgusta 1963. godine pojavila serija izvanrednih pesama. Te pesme je napisala autorka čije ime čitaocima nije bilo poznato, ali čiji se glas razlikovao od svega što su do tada pročitali. Ispod pesama je stajao zagonetni potpis: Silvia Plat (1932-1963). Pošto u Njujorkeru, koji se u to vreme nalazio pod uređivačkom politikom gospodina Šona, nije postojala rubrika sa podacima autora članaka i književnih priloga, čitaoci nisu mogli imati ni najblažu predstavu o tome ko je mogla biti autorka te zapanjujuće poezije. Iza njenog imena stajale su dve hronološke oznake koje su ukazivale da pesnikinja više nije bila na ovoj tužnoj planeti. Otišla je, poput Alkeste, u Zemlju Mrtvih.
    Poetski ciklus objavljen u Njujorkeru započinjao je pesmom "Izletnici u zemlji oblaka", a završavao se pesmom "Mesec i tisovo drvo".

    Ovo je svetlost uma, hladna i planetarna
    Drveće uma je crno. Svetlost je plava.
    Vlati trave spuštaju svoj žalobni teret
    Pred moje noge, kao da sam
    Bog...
    A ja i dalje ne znam kuda bi se uputila.

    Za mlade žene koje su pisale poeziju te pesme su bile kao udar groma...
    ... Te pesme bile su hipnotičke - kao što je njen nekadašnji profesor Robert Louel napisao u predgovoru za zbirku Ariel. One su bile neskriveno ženske. Činilo se da je te stihove napisala neka Amazonka, jašući divljeg neosedlanog konja. Odsekla je jednu dojku i natopila pero sopstvenom krvlju. Nikada nećemo saznati šta ju je stvarno navelo da sebi oduzme život..."

    Erika Džong
    Vrag odneo šnalu...

  12. #12

    Odgovor: Sylvia Plath

    Luna i tisovo stablo

    Svetlost uma je to, hladna i planetarna.
    Stabla uma su crna. Svetlost je plava.
    Na moja stopala, ko da sam Gospod, trave polažu svoje jade,
    Članke mi peckaju i o prolaznosti mrmore.
    Dimne, utvarne magle nastanjuju to mesto
    Od moje kuće odeljeno nizom nadgrobnih ploča.
    Prosto ne mogu da nazrem kuda se stiže.

    Luna nije izlaz. I sama je lice,
    Belo ko zglob i strašno uznemireno.
    More za sobom vuče, ko mračno zlodelo; ćuti
    Sa O-zevom potpunog očaja. Tu ja živim.
    Dvaput nedeljom, zvona izbezume nebo
    Osam velikih jezika obznanjuju Vaskrsenje.
    Na kraju, trezveno odbiju svoja imena.

    Uvis stremi tisovo stablo. Gotskog je oblika.
    Oči ga slede i lunu pronalaze.
    Luna je moja mati. Nije ona mila ko Marija.
    Iz njene odore plave mali šišmiši ispadaju i sove.
    Kako bih volela da u nežnost verujem
    Lice kipa, svećama umekšano
    Skreće, baš k meni, svoje blage oči.

    Nisko sam pala. Cvetaju oblaci
    Plavi i tajnoviti ponad lica zvezda.
    U crkvi, potpuno će pomodreti sveci
    Lebdeći na osetljivim stopalima iznad hladnih klecala.

    Lica i ruku ukrućenih od svetosti.
    Luna ne vidi ništa od toga. Gola je ona i divlja.
    A poruka tisovog stabla je tmina tmina i tišina.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #13

    Odgovor: Sylvia Plath

    Mala fuga

    Tisini crni prsti mašu;
    Oblaci hladni prolaze.
    Gluvi i nemi tako
    Slepima daju znake, a oni ih ignorišu.

    Volim crne iskaze.
    Bezličnost onog oblaka, sad!
    Svud belog ko oko!
    Oko slepog pijaniste

    Za mojim stolom na brodu.
    Opipavao je svoje jelo.
    Prsti su njegovi imali njuške lasica.
    Nisam ih se mogla nagledati.

    Betovena je mogao da čuje:
    Crna tisa, beli oblačak,
    Strahoviti prepleti.
    Prsti-zamke - metež među dirkama.

    Prazno i suludo poput tanjira,
    Tako se smeju slepci.
    Zavidim velikim zvucima,
    Tisinoj živici Grosse Fuge.

    Gluvoća je nešto sasvim drugo.
    Takav mračan levak, oče moj!
    Vidim tvoj glas
    Crn i razlistan, ko u detinjstvu mom,

    Tisina živica od zapovesti,
    Gotska i varvarska, čisto nemačka.
    Iz nje mrtvi zapomažu.
    Potpuno sam nedužna.

    Tisa je moj Hrist, dakle!
    Zar nije isto tako mučena?
    A ti, za vreme velikog rata
    U kalifornijskom delikatesu

    Seckaš kobasice!
    Boje one moj san,
    Crvene, šarene, kao vratovi odsečene.
    Kakva je to bila tišina!

    Velika tišina druge zapovesti.
    Sedam mi je leta bilo, ništa nisam znala.
    Svet se desio.
    Jednu si nogu imao, i pruski duh.

    Slični sad oblaci
    Šire svoje prazne čaršave.
    Ništa ne kažeš?
    Moje je sećanje slabo

    Pamtim jedno oko plavo,
    Aktentašnu punu mandarina.
    Čovek je to bio, znači!
    Crno je zjapila smrt, kao drvo crno.

    Preživljavam taj trenutak,
    Sređujući svoje jutro.
    Moji su ovo prsti, moja je ovo beba.
    Oblaci su venčana odora, od onog bledila.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #14

    Odgovor: Sylvia Plath

    Rez

    za Susan O' Neill Roe

    Divota -
    Moj palac umesto luka.
    Nema više vrška
    Tek nekakva šarka

    Kožna,
    Jagodica kao šešir,
    Samrtno bleda.
    Pa crveni taj pliš.

    Pokloniče mali,
    Indijanac ti skide skalp.
    Ćureća kresta tvog
    Ćilima odmotava se

    Pravo iz srca.
    Stupam na njega,
    Ščepavši bocu
    Ružičastog sekta.

    Svetkovina je to.
    Iz posekotine
    Istrčava vojnika milion
    Crveni mundir na svakom.

    Na čijoj li su strani?
    O moj
    Homunkuluse, bolna sam ti.
    Pilulu uzeh da umorim

    Tanušni
    Papirnati osećaj
    Saboteur,
    Kamikazo -

    Mrlja na tvojoj
    Kju-Kluks-Klan gazi
    Babuški
    Tamni i gasne, a kad

    Loptasta
    Srž tvog srca
    Suprotstavi svoj mali
    Mlin tišine

    Kako đipaš -
    Trepanirani ratniče,
    Prljavče,
    Palče patrljče.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #15

    Odgovor: Sylvia Plath

    Rođendanski dar

    Šta je to, iza tog vela, ružno, lepo?
    Svetluca, ima li srca, ima li oštrica?

    Sigurna sam da je posebno, sigurna sam da baš to želim.
    Dok ćutke kuvam, osećam kako me gleda, osećam kako misli

    Da li je to ona pred kojom treba da se pojavim,
    Da li je to izabranica, ta s crnim očnim dupljama i ožiljkom?

    Meri brašno, višak sklanja.
    Držeći se pravila, pravila, pravila.

    Da li je to ta za blagovesti?
    Gospode, kakva smejurija!

    Ali svetluca, ne prestaje, mislim da me želi.
    Bilo bi mi svejedno i da su kosti ili dugme od bisera.

    Ove godine i ne očekujem bog zna šta od dara.
    Konačno samo sam slučajno živa.

    Htedoh tog puta da se ubijem na svaki način.
    Sad tu su ti velovi, što svetlucaju kao zavese,

    Prozirni sateni jednog januarskog prozora,
    Beli kao bebina presvlaka i blistavi od samrtnog daha. O,
    slonovačo!

    Mora da je kljova tamo, neki stub-utvara.
    Zar ne vidiš da mi nije važno šta je?

    Zar mi ga ne mozeš dati?
    Ne stidi se - ne mari ako je malo.

    Ne budi zao, spremna sam na ogromno.
    Sedimo kraj njega svako sa svoje strane i divimo se sjaju,

    Caklini, mnogostrukosti njegovoj sličnoj ogledalu.
    Poslednju večeru pojedimo s njega, kao s bolničkog tanjira.

    Znam zašto nećeš da mi ga daš,
    Prestravljen si

    Odleteće svet u jednom vrisku, i tvoja glava zajedno s njim,

    Reljefna, bronzana, antički štit,

    Čudo za tvoje praunuke.
    Ne boj se, nije tako.

    Samo ću ga uzeti i tiho se skloniti.
    Nećeš čuti otvaranje, ni šuškanje papira,

    Ni skidanje vrpce, ni uzvik na kraju.
    Rekla bih da ne ceniš baš moju diskreciju.

    Da samo znaš kako velovi razaraju moje dane.
    Za tebe oni su samo prozračnost, čisti zrak.

    Ali, Gospode, oblaci su kao pamuk.
    Armija njih. Oni su ugljen - monoksid.

    Slatko, slatko ih udišem
    Puneći vene nevidljivim, milionima

    Mogućih čestica što otkucavaju godine moga žića.
    U srebro si odeven za ovu priliku. O, računaru -

    Zar ne mozeš nešto da propustiš i ostaviš celo?
    Moraš li purpurom da žigošeš svaki deo?

    Moraš li da ubiješ sve što možeš?
    Jedino to danas želim, i samo mi ti to možeš dati.

    Stoji pod mojim prozorom, veliko kao nebo.
    Iz mojih čaršava diše, ledeno mrtvo središte,

    Gde se prosuti životi mrznu i koče za istoriju,
    Nek ne dođe poštom, prst po prst.

    Nek ne dođe rečju sa usana, bilo bi meni šezdeset godina
    Kad bi celo dospelo, bila bih odveć tupa da ga upotrebim.

    Samo skini veo, veo, veo.
    Kad bi to bila smrt

    Divila bih se njenom dubokom značenju, njenim
    vanvremenim očima

    Znala bih da si ozbiljan ti.

    Tad bila bi to čast, bio bi to rođendan.
    I ne bi sekao nož, već prodirao

    Nevin i čist kao plač novorođenčeta,
    A od mene bi kliznula vasiona.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 1 od 4 123 ... PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •