TATICA
Ne valjaš ti, ne valjaš ti
više, cipelo crne masti
u kojoj sam živela poput stopala
trideset leta, sirota i bela,
jedva se usudjujući da udahnem il' učinim apći.
Tatice, morala sam te ubiti.
Ti umro si pre no što sam imala vremena...
Težak poput mramora, torba puna Boga
sablasni kip s jednim nožnim palcem
veliko k'o foka iz Friska
I glavom u ćudljivom Atlantiku
gde se zeleno preko plavog preliva
u vodama divnog Nosita.
Molila sam da te vratim tu.
Ach, du.
Na nemačkom jeziku, u poljskom gradu
što sravnjen je valjkom
ratova, ratova, ratova.
Al' ime je gradu obično.
Moj prijatelj Poljak
Kaže da ih je tuce il' dva-tri,
pa nikad nisam mogla reći gde si ti
kročio, koren pustio.
Nikad nisam mogla s tobom govoriti,
jezik mi se zaglavio u vilici.
Zaglavio se u zamci, bodljikavoj žici.
Ich, Ich, Ich, Ich.
Jedva da govorih.
Od svakog sam Nemca mislila da si ti.
I ta bestidna jezičina
Mašinerija, mašinerija
što me grubo gura k'o da sam Juda.
Juda za Dahau, Aušvic, Belsen.
Počela sam da govorim k'o Juda.
Mislim da možda i jesam Juda.
Snegovi Tirola, svetlo bečko pivo
nisu odveć čisti ni istinski.
S mojim ciganskim pretkom i srećom hudom
i mojim tarok-špilom i mojim tarok-špilom
mogla bih pomalo i Juda biti.
Uvek si me platio ti,
s tvojom Luftwaffe, tvojim ćurli-ćurli,
i tvojim urednim brkom
i okom arijevskim, što plavo sjakti.
Panzer-man, panzer-man, o, ti....
Ne bog nego svastika
toliko crna da se nijedno nebo ne može provući.
Svaka žena obožava fašistu,
čizma u lice, zversko
zversko srce zveri k'o ti.
Ti stojiš pred školskom tablom, tatice,
na slici koju imam o tebi,
razrez ti na bradi umesto na nozi
al' manji djavo zato nisi, niti si
išta manje onaj čovek crni
Što uspe moje lepo crveno srce na dvoje pregristi.
Deset mi je leta bilo kad su te sahranili.
Sa dvadeset sam pokušala da umrem.
I da se vratim, vratim, vratim tebi.
Mislila sam i kosti će hteti.
Al' iz vreće su me izvukli
i lepkom spojili,
i tad sam znala šta mi je činiti.
Napravila sam model po tebi.
Čoveka u crnom s Meinkamph izgledom
I sklonošću da muči i tlači.
I rekla sam: postojati, postojati.
Zato sam, tatice, najzad na slobodi.
Crni telefon je iz korena isključen,
glasovi kroz njega ne mogu gmizati.
Ako sam morala jednog, morala sam dvojicu ubiti.
Vampira koji je tvrdio da je ti
i celo jedno leto krv mi pio,
sedam leta, ako baš hoćeš da znaš.
Tatice, sad možeš opet da počivaš.
Kolac je u tvom debelom crnom srcu
a seljaci te nikad nisu voleli.
Igraju oni sad i gaze po tebi.
Uvek su znali da si to ti.
Tatice, tatice, skote, ja sam na slobodi.