Sylvia Plath (Silvija Plat) - Strana 3
Strana 3 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 31 do 45 od ukupno 52
  1. #31

    Odgovor: Sylvia Plath

    Metafore

    Ja sam zagonetka od devet slogova,
    Slon, nezgrapna kucerina,
    Dunja sto se klati na dve vreze
    O rujno voce, slonovaco, plemenita stabla!
    Ta vekna je velika narasla od sopstvenog kvasca.
    Tek iskovan novac je u tom debelom budjelaru.
    Ja sam sredstvo, pozornica, u teletu krava.
    Pojela sam vrecu zelenih jabuka,
    Ukrcala se na voz sa koga mi nema silaska.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #32

    Odgovor: Sylvia Plath

    Lifting lica

    Donosiš mi dobre vesti sa klinike,
    Odbacuješ svileni šal, pokazuješ zategnuto belo
    Mumijino platno, smeješ se: dobro sam.
    U devetoj godini, otrov žut anestetičar
    Nahranio me banana gasom kroz žablju masku. Odvratna duplja
    Zabučala je od loših snova i jupiterskih glasova hirurga.
    Onda je majka isplivala, držeći limenu zdelu.
    O bilo mi je muka.

    Sve su to izmenili. Putujem
    Gola kao Kleopatra u dobro iskuvanoj bolničkoj presvlaci,
    Zapenušena od sedativa i neobično duhovita,
    Kotrljam se do predvoja gde neki ljubazan čovek
    Stiska moje prste umesto mene. Tera me da osećam kako nešto dragoceno
    Ističe iz ventila mojih prstiju. Na brojku dva
    Tama me briše kao kredu sa školske table...
    Ništa više ne znam.

    Pet dana ležim skrivena
    Poput bureta odvrnuta, godine se u moj jastuk cede,
    Čak i moja najbolja prijateljica misli da sam na selu.
    Koža nema korena, ljušti se kao hartija.

    Kad se nasmešim šavovi se zategnu. Rastem unazad. Dvadeset mi je godina,
    Raskvocana u dugim suknjama na sofi mog prvog muža, moji prsti su
    Zariveni u runsku vunu mrtvog pudla;
    Mačku još nisam imala.

    Sad je ona gotova, gospođa sa podvoljkom
    Koju sam gledala kako se smešta, bora za borom, u ogledalu-
    Staro čarapino lice, otromboljeno na pečurki za krpljenje.
    Zarobljena je u nekoj laboratorijskoj tegli.
    Neka crkne tamo, ili neka vene sledećih pedeset godina
    Dremajući, ljuškajući se i prstima prebirući svoju retku kosu.

    Samoj sebi mati, budim se u gazu povijena,
    Poput odojčeta ružičasta i glatka.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #33

    Odgovor: Sylvia Plath

    Spaljivanje veštice

    Na tržnici oni slažu suvo granje.
    Gustiš od senki jadan je ogrtač. Nastanjujem
    Svoje voštano obličje, telo lutke.
    Bolest ovde započinje: ja sam pikado tabla za veštice.
    Samo đavo može đavola da pojede.
    U mesecu crvenog lišća penjem se na postelju od vatre.

    Lako je tamu kriviti: čeljust vrata,
    Utrobu podruma. Oni su iskričavost moju ugasili.
    Crna tvrdokrila gospa drži me u kavezu za papagaja.
    Kako ogromne oči mrtvi imaju!
    Intimna sam sa dlakavim duhom.
    Dim koluta iz grlića one prazne tegle.

    Ako sam mala, ne mogu napraviti štetu.
    Ako se ne krećem, neću ništa prevrnuti. Tako sam rekla,
    Sedeći pod poklopcem, sitna i nepokretna kao zrno pirinča.

    Oni odižu ringle, krug za krugom.
    Puni smo mi skroba, mali moji beli drugari. Mi rastemo.
    U početku to boli. Crveni jezici istinu će podučavati.

    Majko svih buba, samo otvori šaku:
    Proleteću kroz svećina usta poput neoprljenog noćnog leptira.

    Vrati mi moje obličje. Spremna sam da odgonetnem dane
    Kada sam se s prahom sjedinila u senci od kamena.
    Moji gležnjevi se sjaje. Sjaj se penje uz moja bedra.
    Izgubljena sam, izgubljena, u haljinama od sveg tog svetla.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #34

    Odgovor: Sylvia Plath

    Paralitičar

    Dešava se. Potrajaće?-
    Mozak mi je stena,
    Nemoćnih prstiju, bez jezika,
    Moj bog su pluća od čelika

    Koja me vole, pumpaju
    Moje dve
    Kese za prašinu i prazne ih
    Neće

    Dozvoliti da potonem
    Dok napolju dan klizi kao telegrafska traka.
    Noć donosi ljubičice,
    Tapete s očima,

    Svetla,
    Blage neznance
    Što govore: "Kako si?"
    Uštirkana, odbojna prsa.

    Mrtvo jaje, počivam
    Ceo
    Na celom svetu koji ne mogu da opipam,
    Na belom, zategnutom

    Bubnju moje postelje
    Posećuju me fotografije-
    Moja žena, mrtva i ravna, u krznu iz 1920,
    Sa ustima punim bisera,

    Dve devojčice
    Ravne kao ona, šapuću: "Mi smo tvoje kćeri."
    Mirne vode
    Prekrivaju moje usne

    Oči, nos i uši,
    Prozirni
    Celofan koji ne mogu da pocepam.
    Na golim leđima

    Smešim se, kao Buda, sva
    Htenja, želje
    Spadaju sa mene poput prstenova
    Grleći svoja svetla.

    Kandza
    Magnolije,
    Sopstvenim mirisima opijena,
    Ništa ne traži od života.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #35

    Odgovor: Sylvia Plath

    Meduza


    Kraj tog kopnenog ispljuvka kamenih plombi,
    Očiju zakolutanih belim štapovima,
    Ušiju što upijaju protivrečje mora,
    Smeštaš svoju bezočnu glavu Božju jabučicu,
    Sočiva milosrđa,


    Tvoja rugla
    Svijaju svoje divlje ćelije u senci mog broda,
    Gurajući se poput srca,
    Crvena stigma u samom centru,
    Što plovi na isprekidanoj struji najbližem mestu polaska,


    Vukući svoje Isusovske kose.
    Pitam se, jesam li umakla?
    Moje misli k tebi vijugaju,
    Starom pupku nalik na lopar, Atlantskim kablom,
    Što održava se, izgleda, u stanju volšebnog oporavka.


    Bilo kako bilo, uvek si tu,
    Drhtavi dah na kraju moje žice,
    Luk od vode što preskače
    Moj vodeni bič, blistav i zahvalan
    Dirljiv i zahtevan.


    Nisam te zvala.
    Uopšte te nisam zvala.
    Pa ipak, pa ipak
    Dohuktala si mi preko mora,
    Debela i crvena, posteljica


    Što parališe uzbuđene ljubavnike.
    Kobrino svetlo
    Što istiskuje dah iz zvončića krvi
    Minđušice. Nisam mogla da dođem do daha,
    Obamrla i bez para,


    Preosvetljena, poput rendgenskog snimka,
    Ko si mi pa ti?
    Pričesna hostija? Crna Bogorodica?
    Ni komadić neću uzeti od tvoga tela,
    Boce u kojoj živim,


    Groznog Vatikana.
    Do smrti sam sita vruće soli.
    Zelena poput evnuha, tvoja htenja
    Sikću na moja sagrešenja.
    Iš, iš, pipče ljigavi!


    Ničeg nema među nama.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #36

    Odgovor: Sylvia Plath

    Arijel


    Zastoj u tmini.
    Potom nesuštastvena plavet
    Briznu iz hridi i dalji.


    Lavice božanska,
    Kako srastamo,
    Stožer od peta i kolena – Brazda se


    Cepa i promiče, sestra
    Smeđem luku
    Vrata van mog dohvata.


    Crnooke
    Bobice tamne bacaju
    Udice –


    Crni slatki krvavi zalogaji.
    Seni.
    Nešto drugo


    Kroz zrak me tegli –
    Bedra, vlasi;
    S mojih peta ljuspe.


    Bela
    Godiva, ljuštim se –
    Mrtve ruke, mrtve neumoljivosti.


    A sad
    Penim do žita, bleska mora.
    Detinji plač se


    U zidu topi.
    I ja sam
    Strela,


    Kap rose što leti
    Samoubilački, zajedno s putem
    U crveno


    Oko, kotao jutra.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #37

    Odgovor: Sylvia Plath

    Bulke u oktobru


    Čak ni sunčani oblaci jutros nemaju takve suknje.
    Ni žena u ambulantnim kolima
    Čije crveno srce tako zapanjeno kroz njen kaput cveta


    Dar, dar ljubavi
    Potpuno netražen
    Od neba


    Što bledo i zažareno
    Pali svoj ugljen-monoksid, od očiju
    Zamućenih do zgasnuća pod klobucima.


    O, Gospode, šta sam ja
    Kad pozna ta usta moraju da kriče razjapljena
    U šumi mraza, u osvitu različka.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #38

    Odgovor: Sylvia Plath

    RANI ODLAZAK


    Gospo, soba vam je prepuna cvijeća.
    Sjećat ću se toga kad me izbacite,
    Mene što sjedim ovdje i dosađujem se kao leopard
    U vašoj prašumi svjetiljaka od vinskih boca,
    Baršunastih jastučića boje krvavice
    I bijelih porculanskih riba poletuša iz Italije.
    Zaboravljam vas, slušajući kako rezano cvijeće
    Pijucka tekućine iz odabranih lončića,
    Zemljanih vrčeva i krunidbenih pehara
    Poput ponedjeljnih pijanica. Mliječne bobe,
    Mjesni skup odličnika, klanjaju se
    Svojim štovateljima u ploči stola:
    Gomili očnih jabučica što gore gledaju.
    Jesu li ono latice ili listovi s kojima ste ih združili
    Oni zelenilom isprugani ovali srebrnog tkanja?
    Te crvene pelargonije poznajem.
    Prijatelji, prijatelji. Vonjaju na pazuha
    I zamršene jesenje bolesti,
    Mošune poput ljubavničke postelje sljedećeg jutra.
    Nosnice mi bride od nostalgije.
    Močvare kane: nošnja njihove nošnje.
    Nožnim prstima dodiruju ustajalu vodu kao magla gustu.

    Ruže u čovjekolikom krčagu
    Ispustile su dušu prošle noći. Krajnji čas.
    Žuti im steznici bijahu spremni da se rascijepe.
    Hrkali ste, a ja čuh kako se latice odriješuju,
    Bubnjajući i kuckajući poput nervoznih prstiju.
    Trebali ste ih baciti prije no što pomrijehu.
    Svijetanje otkri komodu
    Uneređenu kineskim rukama. Sad u me pilje
    Krizanteme velike kao
    Holofernova glava, uronjene u isti
    Grimiz kao ova zdepasta sofa.
    U zrcalu ih podupiru njihove dvojnice.
    Slušajte: vaši podstanari miševi
    Štropoću paketićima krekera. Glatko brašno
    Prigušuje im ptičje nožice, a oni zvižduću od radosti.
    A vi i dalje kunjate, nosom prema zidu.
    Ova mi rosulja pristaje poput sumornog ovoja.
    Kako stigosmo u vaše potkrovlje?
    Pružili ste mi džin u stklenoj vazi za pupoljke.
    Zaspasmo kao kamenje. Gospo, što to činim
    S plućima punim prašine i jezikom od drveta,
    Do koljena u studeni, pod samim cvijećem?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #39

    Odgovor: Sylvia Plath





    Žanr: drama
    Trajanje: 110 min.
    Radni nazivi: "The Beekeeper's Daughter", "Ted and Sylvia"
    Premisa: Život je bio previše mali da bi je zadržao.




    Glavne uloge: Gvinet Paltrou (Gwyneth Paltrow), Danijel Krejg (Daniel Craig), Blajd Daner (Blythe Danner), Majkl Gambon (Michael Gambon), Amira Kasar (Amira Casar)

    Scenario: Džon Braunlo (John Brownlow)
    Režija: Kristina Džefs (Christine Jeffs)


    SINOPSIS

    Film počinje 1956. godine, kada je Silvija bila na stipendiranim studijama u Engleskoj i srela se sa Tedom. Privlačnost je bila trenutna i uzajamna, kako umna, tako i telesna. Venčali su se posle četiri meseca zabavljanja. Kada je završila studije, Silvija je prihvatila ponudu da predaje u Americi i oni su se preselili. Ted privlači pažnju književnog sveta svojim novim izdanjima, uporedo sa svojom cenjenom ženom. Vrativši se u Englesku krajem 1959, Silvija i Ted pokušavaju da ojačaju svoju vezu rođenjem jednog, a onda i drugog deteta. Međutim, kako nesporazumi i bračne svađe ne prestaju i Tedova popularnost zasenjuje njenu, Silvijina kreativnost dobija novu snagu. Usredsređuje svoj bes i strast na svoj rad i njeno pisanje pretvara se u nezaustavljivu bujicu. "Zaista se osećam kao da Bog govori kroz mene", govorila je.

    Silvija je uvek težila smrti. Jednom je pokušala da se ubije, ali bez uspeha. Ona je prelepa i pametna, spolja vedra, a u stvari tužna i očajna. U svojim pesmama težila je nemogućem balansu između života i smrti i pronalaženju smisla života. Povrh svega, tu je jedna strasna ljubavna afera sa priznatim britanskim poetom, koja je prerasla u mučan porodični život, jer Silvija pronalazi nove opasne igre da igra u svojoj glavi.

    O FILMU

    Gvinet Paltrou, kao Silvija Plat, legendarna američka autorka i pesnikinja, nasuprot Danijelu Krejgu, koji glumi britanskog pesnika Edvarda (Teda) Hjuza. Film je baziran na pismima Teda Hjuza koja su otkrivena pre samo pet godina, posle čak 30 godina čuvanja najintimnijih Silvijinih misli i osećanja. Silvija istražuje izvore kreativne genijalnosti i najstrastvenije ljubavi. Njih dvoje bili su strastven, nezasit i sjajan bračni par, a na površinu su isplovili kao vrlo uticajni pisci XX veka. "Silvija" je film Kristine Džefs, novozelandske režiserke, čije je prvo ostvarenje - "Kiša", dobilo buran aplauz na svetskoj premijeri na Filmskom festivalu u Kanu 2001. godine. Posle prikazivanja tog filma na Sandens filmskom festivalu, magazin "Variety" proglasio je 2002. godine Džefsovu za jednu od "deset režisera koje treba pratiti".

    b92

  10. #40

    Odgovor: Sylvia Plath

    Dva Pogleda Na Sobu Sa Leshevima


    1.

    Onoga dana kada je posjetila dvoranu za seciranje
    Izlozzishe chetiri choveka, crna kao zagorena pura,
    Napo vec rashchinjena. Kiselkasti zapah
    Bachava smrti uhvatio se za njih;
    Momci u bijelim kutama dadoshe se na posao.
    Glava njegova lesha se urushila,
    I ona jedva jedvice da je ishta razaznavala
    U tom krshu kostiju i lubanje i stare kozze.
    Zzuckasti komad tetive drzzao ju je da se ne raspadne.

    Bebe puzzastih nosica bezvoljno plutaju i sjaje u vrchevima.
    On joj pruzza isjecheno srce poput napukla predmeta iz
    Porodichne bashtine.



    2.

    U Brueghelovoj panorami dima i pokolja
    Samo je dvoje ljudi slijepo za vojsku strvinarsku:
    On, plovec morem modrog satena njenih
    Sukanja, pjevushi u pravcu
    Ogoljenog joj ramena, dok se ona nadnosi nada nj,
    Poigravajuc se sa notnim listicem,
    Oboje gluhi za gusle u rukama
    Mrtvachke glave shto zasenjuju njihovu pjesmu.
    Ovi flamanski ljubavnici cvjetaju; ne zadugo.

    Ochaj, ipak, zagrezao u boju, poshtedjuje sitan dijelak
    Ludo, pazzljivo, u donjem desnom kutu.

  11. #41

    Odgovor: Sylvia Plath

    Bolje Uskrsnuce


    Pameti nemam, ni rechi ni suza;
    Srce u meni kao kamen je,
    Za nade i strahove previshe utrnulo je;
    Gledaj desno, gledaj levo, sama ostajem;
    Podizzem svoje ochi zgasnule od tuge;
    Ne vidim brda vechna;
    Moj zzivot kao opali list je;
    O, Isuse, ozzivi me!

  12. #42

    Odgovor: Sylvia Plath

    Gljive


    Prekonoc, vrlo
    Bjelkasto, oprezno,
    Vrlo tiho

    Nashi nozzni prsti, nashi nosevi
    Prodiru u glinasto tlo,
    Hvataju zrak.

    Nitko nas ne vidi,
    Ne zaustavlja, ne izdaje;
    Sitna zrna krche put.

    Mekushaste shake zahtijevaju
    Pomicanje iglica,
    Lisnate stelje,

    Chak i plochnika.
    Nashi chekici, nashi maljevi,
    Bezuhi i bezoki,

    Savrsheno bezvuchni,
    Proshiruju pukotine,
    Tiskaju se kroz rupe.

    Zzivimo dijetno od vode, od
    Mrvica sjene.
    Uljudne, trazzec'

    Malo ili nishta.
    Tako nas je mnogo!
    Tako nas je mnogo!

    Mi smo police, mi smo
    Stolovi, mi smo krotke,
    Mi smo jestive,

    Laktamo se i guramo
    Unatoch nama samima.
    Nasha se vrsta mnozzi:

    Do jutra cemo
    Bashtiniti zemlju.
    Nasha je noga na vratima.

  13. #43

    Odgovor: Sylvia Plath

    Zzablja Jesen


    Ljeto stari, zimogrozna mati,
    Kukci su tvrdi, mrshavi.
    U ovim barskim domovima mi samo
    Krekecemo i sahnemo.

    Jutra se rastachu u snenosti.
    Sunce okasno zasvijetli
    Mejdu mlohavim trskama.
    Mushice nas napushtaju.
    Mochvara vene.

    Mraz obara chak i pauka. Ochito se
    Duh obilja
    Nastanjuje negdje drugdje.
    Nash narod kopni zzalostivo.

  14. #44

    Odgovor: Sylvia Plath

    Zimski Brod


    Na ovom pristanishtu nema velikih iskrcavanja
    o kojim bi se govorilo.
    Crvene i narandzaste barke nakrecu se i prekrivaju mjehuricima
    Privezane za dok, straromodne, kitnjaste,
    I naizgled neunishtive.
    More pulsira pod kozzom od ulja.

    Galeb zadrzzava pozu na sljemenjachi stracare,
    Najahav struju vjetra, nepomichan
    Kao shuma i svechan, u sakou od pepela,
    Cijala spljoshtena luka usidrila se u
    Okruglini zzutog mu dugmeta oka.

    Mali izvidjachki avion pluta poput danje lune ili kositrene
    Cigare svrh svog klizalishta riba.
    Kraj je sumoran kao stari klishe.
    Oni iskrcavaju tri bureta sitnih rachica.
    Kolje pristana izgleda kao da ce se srushiti.

    A s njim klimavo zdanje
    Skladishta, dizalica, brodskih dimnjaka i mostova
    U daljini. Posvuda oko nas voda migolji
    I chavrlja svojim nehajnim jezikom,
    Prenoseci vonj uginulog bakalara i katrana.

    Dalje na puchini, valovi ce zzvakati kolache od leda
    Mrshav mjesec za spavache po parkovima i ljubavnike.
    Chak su i nashe sjene pomodrjele od studi.
    Htjedosmo vidjeti sunce kako se radja
    A presrete nas ovaj brod sledjenih rebara,

    Bradat i usopljen, albatros od inja,
    Relikvija ruzznog vremena, sva mu vitla i potporniji
    Opklopljeni u staklaste opne.
    Sunce ce ih uskoro istanjiti:
    Vrh svakog vala popu nozza blista.

  15. #45

    Odgovor: Sylvia Plath

    Prijelaz Preko Vode


    Crno jezero, crni chamac, dvoje crnih,
    Iz papira izrezanih ljudi.
    Kamo odlaze crna stabla shto se ovde napajaju?
    Sjene im jamachno zakrivaju Kanadu.

    Trachak svjetla cijedi se kroz vodeno cvijece.
    Lishce nas njihovo ne pozzuruje:
    Oblo je, glatko i puno mrachnog savjeta.

    Od vesla drhcu mrzli svjetovi.
    Duh crnoce je u nama, u ribama je.
    Deblo izranja u oproshtaju, poput blijede ruke;

    Zvijezde se otvaraju medju ljiljanima.
    Nisi li zaslijepljen tim bezizraznim sirenama?
    Ovo je muk zatravljenih dusha.

Strana 3 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •