Sylvia Plath (Silvija Plat) - Strana 2
Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 52
  1. #16

    Odgovor: Sylvia Plath

    Ja Sam Okomita



    No ja bih radije bila vodoravna.
    Ja nisam drvo s korijenom u zemlji
    Što siše minerale i majčinsku ljubav
    Kako bih svakog ožujka mogla svjetlucati u lišću,
    Niti sam ja ljepota vrtne ljehe
    Što privlači svoj dio uzvika "Ah", živopisno obojena,
    Nesvjesna da će uskoro morati izgubiti latice.
    U usporedbi sa mnom, drvo je besmrtno
    A vrtna gredica nije visoka, no to više iznenađuje.
    I ja želim dug vijek prvoga i izazovnost potonje.

    Noćas, u jedva zamjetnoj svjetlosti zvijezda,
    Drveće i cvijeće rasiplje svoje prohladne mirise.
    Šećem među njima, no nijedno od njih me ne zamjećuje.
    Katkada mislim da kada spavam
    Mora da sam im najsavršenije nalik -
    Misli su postale nejasnim.
    Prirodnije je za me da ležim.
    Tad smo nebo i ja u otvorenom razgovoru,
    A bit ću korisna kad konačno legnem:
    Tad će me drveće moći već jednom dotaći i cvjetovi naći vremena za me.

  2. #17

    Odgovor: Sylvia Plath

    Sastanak pčela


    Ko su ti ljudi što me dočekuju na mostu? Meštani
    Pastor, babica, crkvenjak, zastupnik pčela.
    Nezaštićena sam u letnjoj haljini bez rukava,
    A oni su svi u rukavicama i pokriveni, zašto mi
    Niko nije rekao?
    Smeše se i spuštaju velove prikačene za starinske šešire.


    Naga sam poput kokošije šije, zar me niko ne voli?
    Da, evo sekretarice pčela u belom radnom mantilu,
    Zakopčava mi manžetne oko članaka i prorez od
    Vrata do kolena.
    Sad sam mlečikina svila, neće opaziti pčele.
    Neće nanjušiti moj strah, moj strah, moj strah.


    Ko li je sad pastor, taj čovek u crnom?
    Ko li je babica, to je njen plavi kaput?
    Svi klimaju četvrtastim crnim glavama, oni su
    Vitezovi pod vizirima,
    Grudni oklopi od gaze svezani im u čvor pod pazuhom.
    Menjaju im se osmesi i glasi. Vode me kroz grahovo polje.


    Staniolske trake namiguju slično ljudima,
    Perjane pajalice šire svoje ruke u moru grahovog cveta,
    Grahovog cveta krem boje s crnim očima i listovima
    Nalik na ugnjavljena srca.
    Jesu li to ugrušci krvi što ih vreže vuku na uzici?
    Ne, ne to su skerletni cvetovi koji će se jednog dana jesti.


    Sad mi daju moderan italijanski šešir od bele slame
    I crni veo što se oblikuje prema mom licu,
    Postajem jedna od njih.
    Vode me ka potkresanom gaju, krugu košnica.
    Da l to glog tako otužno miriše?
    Jalovo glogovo telo, eterom opija svoju decu.


    Vrši li se tu neka operacija?
    Hirurga ti iščekuju moji susedi,
    To priviđenje sa zelenom kacigom,
    Sjajnim rukavicama i belom odorom.
    Da l to je kasapin, piljar, poštar, neko koga znam?


    Ne mogu da pobegnem, ukorenjena sam, a žutovilka
    me pozleđuje
    svojim žutim kesama, svojim bodljikavim arsenalom.
    Ne bih mogla da pobegnem a da ne moram bežati zauvek.
    Bela košnica je zaštićena poput device.
    Otvara svoje rasplodne ćelije, svoj med, i tiho bruji.


    Kolutovi i pramenje dima u gaju.
    Mozak košnice misli da to je svemu kraj.
    Evo ih dolaze, prethodnica, na histeričnim lastišima.
    Ako stojim potpuno mirno, pomisliće da sam divlja trava,
    Lakoverna glava nedirnuta njihovom zloćom,
    Koja čak ni ne klima, osoba od ugleda u živici.
    Meštani otvaraju odaje, love maticu.
    Skriva li se ona, jede li med? Jako je mudra.
    Stara je, stara, stara, mora da živi još godinu dana,
    I ona to zna.
    Dok u ćelijama nalik na članke prstiju nove device


    Snatre o dvoboju u kom će neizbežno pobediti,
    Voštana ih zavesa deli od svadbenog leta,
    Uzleta žene ubice u nebo koje je ljubi.
    Meštani sele device, neće biti ubijanja.
    Stara matica se ne pokazuje, zar je toliko nezahvalna?


    Iscrpljena sam, iscrpljena
    Beli stub u pomračenju noževa.
    Ja sam mađioničareva mala koja nikad ne ustukne.
    Meštani razvezuju maske, rukuju se.
    Čiji je ono beli dugački sanduk u gaju, šta su to
    Oni uspeli da urade, zašto sam ja hladna?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #18

    Odgovor: Sylvia Plath

    "Nisam želela nikakvo cveće, samo sam želela
    Da ležim sa podignutim rukama svojim, potpuno prazna.
    Koja sloboda je to, nemaš pojma koja je to sloboda
    Spokoj je toliko veliki da te obmamnjuje,
    A ništa ne traži, ni traku sa imenom, ni sitnicu." (Tulipani)


    ~

    Za života, više pominjana kao supruga poznatog pesnika Teda Hughesa, dočekala je samo izlazak zbirke svojih pesama "Kolos".

    KOLOS

    Nikada neću uspeti da te potpuno sastavim.
    Spojen, zalepljen, i pravilno uzglobljen.
    Revanje mule, hroktanje svinje, bludno gaktanje
    I dalje teče iz tvojih ogromnih usta.
    Ovo je gore od kakve njive.

    Možda smatraš se kakvim proročištem.
    Glas mrtvaca, ili nekog boga.
    Trideset godina trudih se
    Da ti mulj iz grla izvadim
    Ništa pametnija nisam.

    Penjući se malim lestvama sa lepilom i lizalom
    Pužem poput mrava u crnini
    Preko jutara tvoje obrve
    Da popravim velike ploče lobanje i očistim
    Ćelave, bele humke sa očiju tvojih

    Plavo nebo iz Orestije
    Se u luku izvija iznad nas. O oče, sam si ti
    Kadar i znamen kao Rimski forum.
    Načeh svoj ručak na brdu crnih čempresa.
    Tvoje izbledele kosti i aknatska kosa su razbacani.

    U staroj im anarhiji sve do horizonta.
    Trebalo bi nešto jače od udara groma
    Da bi se stvorila takva ruševina.
    Noćima čučih na rogu izobilja
    Tvoga levog uha, van vetra,

    Brojeći crvene zvezde i one boje šljive.
    Sunce izlazi ispod stuba tvoga jezika.
    Moji sati senom su venčani.
    Ne osluškujem više grebanje
    Po bledom kamenju prstaništa.
    ~

    I najavila odlazak...

    SVAKODNEVICA

    Umorna od prstenja
    Umorna od glasova u glavi
    koji joj kažu - piši, umri
    ona stavlja glavu u pećnicu
    dobro zagrejanu, netom opranu
    da napravi svoj poslednji ručak
    za muža kojeg nema,
    za decu koju neće videti kako odrastaju,
    čak i za suseda u
    stanu iznad njenog stana,
    jedinstven, originalan ručak
    po njenom receptu,
    ne osobito sladak,
    ručak koji je već i pre spremala
    ali joj nikad nije uspeo,
    ručak koji će sama pojesti...

    Književnica Anne Sexton, dobitnica Pulicerove nagrade, posvetila joj je ovu pesmu.

  4. #19

    Odgovor: Sylvia Plath

    Prispeće pčelinjeg sanduka



    Naručila sam to, taj pravilan sanduk od drveta
    Kockast ko stolica i za dizanje skoro pretežak.
    Rekla bih da je mrtvački kovčeg kakvog kepeca
    Il kockastog odojčeta
    Da u njemu nije tolika buka.


    Sanduk je zaključan, opasan je.
    Moram s njim da prenoćim
    A ne mogu od njega da se odvojim.
    Nema prozora, pa ne vidim šta je unutra.
    Postoji samo mrežica, nema odstupnica.


    Prislanjam oko na mrežicu.
    Mračno je, mračno
    S gmizavim osećajem afričkih ruku
    Sitnih i skvrčenih za izvoz,
    Crno po crnom, ljutito se pentra.


    Kako da ih napolje pustim?
    Žamor me plaši više od svega,
    Nerazumljivi slogovi.
    To je ko rimska svetina,
    Mali, ponaosob, al gospode, zajedno!


    Polažem uho na besnu latinštinu.
    Nisam Cezar.
    Naprosto sam sanduk manijaka naručila.
    Mogu i da ih vratim.
    Mogu da uginu, ne moram da ih nahranim, ja sam
    vlasnica.


    Pitam se kolika im je glad.
    Pitam se da l bila bih zaboravljena
    Samo da im brave otključam i sklonim se u drvo
    pretvorena.
    Tu je zanovet, njene plave kolonade,
    I podsuknje stabla trešnjina.


    Možda ću odmah biti zanemarena
    U svom mesečevom ruhu i pogrebnom velu.
    Nisam izvor medan
    Pa zašto bih im bila nišan?
    Sutra ću ja da budem slatki Bog, slobodu ću da im dam.


    Sanduk je samo privremena stvar.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #20

    Odgovor: Sylvia Plath

    Žaoke


    Golih ruku, dodajem saća.
    Čovek u belom se smeši, goloruk,
    Od gaze su naše rukavice prikladne i slatke,
    Grla naših članaka ljiljani odvažni.
    On i ja


    Hiljadu je pravilnih ćelija između nas,
    Osam saća punih žutih ćasa,
    I košnica sama je šolja od čaja,
    Bela s ružičastim cvetovima,
    S ljubavlju neizmernom je išarah


    Misleći: "Slast, slast."
    Rasplodne ćelije sive ko fosili školjki
    Plaše mene, izgledaju tako stare.
    Šta ja to kupujem, crvotočni mahagoni?
    Ima li tu uopšte matice?


    Ako je tu, stara je,
    Krila su njena dva šala poderana, dugo njeno telo
    Otrcanog pliša
    Jadno je nago, nimalo kraljevsko, pa i sramno čak.
    Stojim u povorci.


    Krilatih, sasvim običnih žena,
    Medenog roblja.
    Ja nisam ropkinja
    Iako godinama ja sam prašinu jela
    A tanjire otirala gustim svojim vlasima.


    I videla posebnost svoju kako hlapi,
    Tužna rosa s opasne kože.
    Hoće li mrzeti mene,
    Te žene što samo hitaju,
    Čije su vesti trešnja u cvatu, stasala detelina?


    Skoro da je svršeno.
    Ja nadzirem.
    Evo moje medene sprave,
    Radiće ona bez razmišljanja,
    Otvarajući se, u proleće, ko revnosna devica


    Da pretraži zapenušane krunice
    Ko što luna, zbog praha boje slonovače, pretražuje more.
    Neko treći posmatra.
    Ničeg on nema s pčelarem il sa mnom.
    Nestao je sad


    U osam velikih skokova, veliki žrtveni jarac.
    Evo mu papuče, evo i druge,
    A evo i četvrtastog belog platna
    Što ga je nosio namesto šešira.
    Ljubazan bio je on,


    Znoj njegovih napora kiša je
    Što svet ka plodu vuče.
    Pronašle su ga pčele,
    Na usnama mu se ko laži roje,
    Mrseći crte njegovog lica.


    Mišljahu one da smrt je vredna toga, al ja,
    Moram jedno biće da povratim maticu.
    Mrtva je, spava?
    Gde li je bila,
    S telom svojim lavlje riđim, svojim krilima od stakla?


    Leti sad ona
    Strašnija no što je ikad bila, riđa
    Brazgotina na nebu, riđa kometa
    Ponad mašine što ju je usmrtila
    Mauzolej, kuća od voska.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #21

    Odgovor: Sylvia Plath

    Roj


    U našem gradu neko na nešto puca...
    Muklo bum, bum na nedeljnoj ulici.
    Ljubomora može krv da pusti.
    Može crne ruže da stvori.
    Na koga li pucaju?


    Na tebe su to noži isukani
    Na Vaterlou, Vaterlou, Napoleone,
    Elbina grba ti na kratkom trupu,
    I sneg, što razmešta svoj blistavi pribor za jelo
    Hrpu po hrpu, govoreći: Šš!


    Šš! Sa šahovskim narodom igraš,
    S nepomičnim figurama od slonove kosti.
    Blato se ugiba od grkljana,
    Kamen-oslonaca francuskih čizama.
    Zlatne i ružičaste kupole Rusije tope se i tale


    U pećnici pohlepe. Oblaka, oblaka!
    Tako se roj sklupčava i odmeće
    Sedamdeset stopa gore, u drvo crnog bora.
    Pucnjem mora biti oboren dole. Bum! Bum!
    Tako je glup da misli meci su grom.


    Misli da oni su Božji glas
    Što prašta kljunu, kandži, keženju psa
    Žutih slabina, čoporu pasa,
    Što se nad koskom od slonovače kezi
    Kao čopor, čopor, kao svi.


    Daleko se vinuše pčele. Sedamdeset stopa visoko!
    Rusija, Poljska i Nemačka!
    Blagi brežuljci, ista stara grimizna
    Polja smanjena poput bakrenjaka
    Upredena u reku, pređenu reku.


    Pčele se svađaju, u svojoj crnoj lopti,
    Leteći jež, sav u bodljama.
    Čovek sivih ruku stoji nad medenim saćem
    Iz njihovih snova, košnica-stanica
    Gde vozovi, verni svojim čeličnim osama,


    Odlaze i dolaze, a zemlji nema kraja.
    Bum! Bum! Padaju one
    Raskomadane, na žbun bršljana.
    Toliko o kočijašima, prethodnici, Velikoj armiji!
    Crvenom dronjku, Napoleonu!


    Poslednjem pobednom simbolu!
    Roj je do nogu potučen slamom.
    Elba, Elba, mehurić mora!
    Bela poprsja maršala, admirala, generala
    Greju se u nišama.


    Kako je to poučno!
    Tupa, ujedinjena telesa
    Što idu u sigurnu smrt drapirana dekoracijom Majčice Francuske
    U novi mauzolej,
    Palatu od slonovače, račve bora.


    Čovek sivih ruku se smeje
    Osmeh poslovnog čoveka, silno praktičan.
    To nisu uopšte ruke
    Već azbestne posude.
    Bum! Bum! "Htele su mene da ubiju."


    Žaoke velike ko pribadači!
    Izgleda da pčele imaju osećaj časti,
    Crni, neukrotivi um.
    Napoleon je zadovoljan, on je potpuno zadovoljan.
    O, Evropo! O, tono meda!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #22

    Odgovor: Sylvia Plath

    Zimovanje

    To je vreme dokolice, ništa se ne dešava.
    Zavitlala sam babičinu vrcaljku,
    Imam svoj med,
    Šest tegli,
    Šestore mačje oči u vinskom podrumu,

    Zimuje u tmini bez prozora
    U srcu kuće,
    Tik kraj pokvarenog džema poslednjeg stanara
    I boca praznjikavog sjaja -
    Džin gospodina Toga-i-toga.

    To je soba u kojoj nikad nisam bila.
    To je soba u kojoj nikad da dišem ne bih mogla.
    Crnilo se unutra zbilo poput šišmiša,
    Nema svetla
    Tek baterijska lampa i njeno bledo

    Kinesko žutilo na zastrašujućim predmetima...
    Crna tvrdokornost. Trulež.
    Posedništvo.
    To je ono što me poseduje.
    Ni okrutno ni ravnodušno

    Tek neuko.
    To je vreme kad pčele tavore - pčele
    Tako spore da jedva ih prepoznajem,
    Defiluju poput vojnika
    Ka konzervi sirupa

    Da nadoknade med koji sam im ja uzela.
    Tejt i Lajl ih održavaju,
    Rafinirani sneg.
    Od Tejta i Lajla one žive, umesto od cveća.
    Uzimaju ga, Hladnoća nastupa.

    Sad se sklupčavaju,
    Crne
    Misli protiv sve te beline.
    Osmejak snega je beo.
    Širi se napolje, milju dugo majsensko telo,

    U koje one, za toplih dana,
    Jedino mogu da nose svoje mrtve.
    Sve pčele su žene,
    Sluškinje i dugačka dama kraljevska roda.
    Otarasile su se muškaraca,

    Grubih, glupih nespretnjakovića, gejaka.
    Zima je za žene -
    Žena, još uvek plete,
    Kraj kolevke od španskog oraha,
    Telo joj je lukovica na mrazu i odveć tupo da misli.

    Da l će košnica preživeti, da l će gladiole
    Uspeti svoje vatre da sačuvaju
    Da bi ušle u drugu godinu.
    Čiji će ukus one probati, božićnih ruža?
    Lete pčele. Probaju ukus proleća.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #23

    Odgovor: Sylvia Plath

    Suparnik

    Kad bi se luna smejala, na tebe bi ličila.
    Isti utisak ostavljaš
    Prekrasnog nečeg, al razornog.
    I ti i ona veliki ste dužnici svetla.
    Njena O-usta nad svetom tuže; tvoja su prirodna

    A prvi ti je dar da sve u kamen pretvoriš.
    Budim se u mauzoleju; tu si,
    Lupkaš prstima po mermernom stolu, tražiš cigarete,
    Pakostan ko žena, al ne tako nervozan,
    I od želje mreš da nešto bespogovorno laneš.

    Luna takođe, svoje podanstvo ponižava.
    Al danju je smešna.
    Nezadovoljstva tvoja, s druge strane,
    Stižu kroz poštanski prorez s redovitošću punom ljubavi,
    Bela i prazna, rasprostiruća ko ugljen-monoksid.

    Ni dana bez vesti od tebe,
    Šetaš možda Afrikom, al misliš na mene.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #24

    Odgovor: Sylvia Plath

    Rub

    Žena je dovršena.
    Njeno mrtvo

    Telo nosi osmeh ispunjenja,
    Privid grčke nužnosti

    Teče naborima njene toge,
    Njene bose

    Noge kao da vele:
    Daleko dogurasmo, gotovo je.

    Po jedno mrtvo smotano čedo, bela guja,
    Na svakom od malih

    Vrčeva mleka, sad praznih.
    Svila ih je

    Nazad u svoje telo kao što latice
    Ruža zatvara kad vrt

    Zamire a mirisi prokrvare
    Iz slatkih, dubokih grla noćnog cveća.

    Luna nema zbog čega da bude tužna,
    Dok iz svoje koštane kapuljače zuri.

    Navikla je na ovakve stvari.
    Njena se crnina povlači i pucketa.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #25

    Odgovor: Sylvia Plath

    Reči

    Sekire
    Posle čijih udara šuma ječi,
    I odjeci!
    Nestaju odjeci
    Iz središta ko konji.

    Mezgra
    Izvire ko suze, ko
    Voda što se bori
    Da ogledalo ponovo stvori
    Na steni

    Što kruni se i obli,
    Bela lobanja,
    Zelenim korovom izjedena.
    Godinama kasnije
    Na putu ih srećem -

    Reči suve i nezauzdane,
    Neumornih kopita povečerje.
    Dok
    S dna bare, zvezde stajačice
    Životom jednim gospodare.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #26

    Odgovor: Sylvia Plath

    Modrica

    Boja se sjuri na mesto, tamnogrimizna.
    Ostatak tela potpuno je ispran,
    Boje bisera.

    U otvoru stene,
    More pomamno siše,
    Jednu špilju sveg mora središte.

    Veličine muve,
    Znamen sudbine
    Niz zid gamiže.

    Zatvara se srce,
    More nazad klizi,
    Ogledala su pokrivena.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #27

    Odgovor: Sylvia Plath

    Pismo u novembru

    Ljubavi, svet
    Naglo menja, menja boju. Ulično svetlo
    Pacovskim repom polovi
    Mahune zanoveti u devet izjutra.
    Arktik je to,

    Taj mali crni
    Krug, s žućkasto-smeđom svilom trava - kosicom beba...

    Zelenog nečeg ima u zraku.
    Mekanog, finog.
    S ljubavlju me ušuškava.

    Zajapurena sam i topla.
    Mislim da mogla bih biti ogromna.
    Tako sam nerazumno srećna,
    Moji Velingtoni
    Gacaju i gacaju kroz bajno crvenilo.

    To je moj posed.
    Dva puta na dan
    Korakom ga merim, njušeći
    Divlji zimzelen s hirom-zelenim
    Rubovima nazubljenim, gvožđe čisto,

    I zidinu od starih lešina.
    Ja njih volim.
    Volim ko što se voli istorija.
    Jabuke su od zlata,
    Zamisli samo -

    Sedamdeset mojih stabala
    Što tvoje zlatnorumene lopte drže
    U gustoj sivoj samrtnoj supi,
    Milion njihovih
    Zlatnih listova metalnih i mrtvih.

    O ljubavi, O, celibatu,
    Niko sem mene
    Do pojasa mokar ne hodi.
    Nenadoknadivo
    Zlato krvari i tamni, ždrelo Termopila.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #28

    Odgovor: Sylvia Plath

    Brest

    Za Ruth Fainlight


    Znam dno, kaže. Znam ga moćnim pipkom svog korena.

    To tebe plaši.
    Ja ga se ne plašim: bejah tamo.

    Da l more je to što u meni čuješ,
    Sve njegove zlovolje?
    Il glas ničega, to beše tvoje bezumlje?

    Ljubav je senka.
    Kako ležiš i plačeš za njom.
    Oslušni: to su njena kopita: otrgla se, poput konja.

    Svu noć galopiraću tako, silovito,
    Dok glava ti ne postane stena, jastuk omanja livada,
    Što odzvanja, odzvanja.

    Il da ti zvuk otrova donesem?
    Kiša je to sada, ta bezmerna tišina.
    A to je njeno voće: kalaj belo, kao arsenik.

    Ispaštah krvoločnost sunčevih smiraja.
    Do korena spržene
    Crvene moje žile gore i štrče, žičana ruka.

    Na komade se sad raskidam što lete unaokolo ko palice.

    Vetar takve žestine
    Neće podneti ravnodušnost: moram da vrisnem.

    I luna je nemilostiva: vukla bi me
    Okrutno, jer je jalova.
    Njen sjaja me ranjava. Ili sam to ja nju uhvatila.

    Puštam je da ide. Puštam je da ide
    Skvrčena i tanka ko posle temeljnog hirurškog zahvata.
    Kako me tvoji loši snovi opsedaju i darivaju.

    Plač u meni prebiva.
    Noću odleprša
    Tražeći, udicama svojim, nešto da ljubi.

    Užasava me taj mračni predmet
    Što u meni spava;
    Ceo dan osećam njegovo meko, paperjasto
    meškoljenje, zloćudnost njegovu.

    Prolaze oblaci i raspršuju se.
    Nisu li to lica ljubavi, te blede nepovratnosti?
    Zar zbog toga mi se srce kida?

    Više da saznam ne mogu.
    Šta li je to, to lice
    Tako krvničko u stisku grana -

    Zmijske njegove kiseline ljube.
    Volju ono okamenjuje. To su samotne, spore greške
    Što ubijaju, što ubijaju, što ubijaju.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #29

    Odgovor: Sylvia Plath

    TULIPANI

    Tulipani su više nego uzbudljivi, zima je ovdje.
    Pogledaj kako je sve bijelo, tako mirno, kako je sve sniježno.
    Učim se spokoju, mirno ležeći sama
    Dok svjetlost počiva na ovim bijelim zidovima, ovom krevetu, ovim rukama.
    Ja sam niko; nemam ništa sa eksplozijama.
    Dala sam svoje ime i svoju odjeću medicinskoj sestri,
    Anesteziologu svoju anamnezu i tijelo hirurzima.

    Ugnijezdili su mi glavu u jastuke i plahte
    Kao oko između dva bijela kapka što ne daju se zatvoriti.
    Glupi učenik, sve mora unijeti unutra.
    Medicinske sestre su prolazile i prolazile, one nisu nevolja,
    Prolaze hodnicima lagodno u svojim bijelim kapicama,
    Zato je teško reći koliko ih ima.

    Za njih je moje tijelo šljunak, njeguju ga kao što voda
    Sapire šljunak, glačajući ga nježno.
    Donose mi umrtvljenost u svojim svijetlim iglama, donose mi san.
    Sada sam se izgubila, muka mi je od prtaljage
    Moj kožni putni kofer kao crna kutija za lijekove,
    Muž i djeca se smiju na porodičnoj fotografiji;
    Njihovi osmjesi se hvataju za moju kožu, male udice smijalice.

    Pustila sam stvari da iskliznu, tridesetogodišnji teretni brod
    Tvrdoglavo visi na mom imenu i adresi.
    Očistile su me tuferima od mojih voljenih asocijacija.
    Upašena i jadna na plastičnom jastučastom zelenom trolejbusu
    Gledam moje zubalo, moj noćni sto, moje knjige
    Što tonu iz vida, a voda mi poplavi glavu.
    Sada sam časna sestra, nikad nisam bila ovako čista.

    Nisam željela nikakvo cvijeće, samo sam željela
    Da ležim sa podignutim rukama svojim, potpuno prazna.
    Koja sloboda je to, nemaš pojma koja je to sloboda
    Spokoj je toliko veliki da te obmamnjuje,
    A ništa ne traži, ni traku sa imenom, ni sitnicu.
    Napokon, smrt se bližila; zamišljam ih
    Kako zatvaraju svoja usta, kao Bratstvo.

    Kao prvo, tulipani su previše crveni, vrijeđaju me.
    Čak i kroz ukrasni papir mogu ih čuti kako dišu
    Lagano, kroz svoje bijele uvojke, kao užasnu bebu.
    Njihovo crvenilo priča sa mojom ranom, odgovrara.
    Pažljivi su: izgleda da lebde, ali spustiše me dolje,
    Uznemiruju me svojim iznenađujućim jezicima i bojom,
    Dvanaest crvenih utopljenika oko moga vrata.

    Niko me prije nije gledao, sada sam gledana.
    Tulipani mi se okreću, i prozor iza mene
    Gdje jednom na dan svjetlost polako se širi i polako sužava,
    Vidim sebe, skupljenu, smiješnu, sjenka papira
    Između oka sunca i oka tulipana,
    Nemam lice, htjela sam se suočiti sa sobom.
    Odvažni tulipani pojedoše moj kisik.

    Zrak je bio dovoljno miran prije nego su došli,
    Dolazeći i odlazeći, dah za dahom, bez imalo žurbe.
    Napuniše ga kao gromoglasna buka, tulipani.
    Sada se zrak mota i vrtloži oko njih kao što se rijeka
    Mota i vrtloži oko potonule zahrđale mašine.
    Oni plijene moju pažnju, a bila je sretna
    Igrajući i odmarajući se bez obaveze prema sebi.

    Zidovi, također, izgleda da zagrijavaju se.
    Tulipani bi trebali biti iza rešetaka kao opasne životinje;
    Otvaraju se kao kakva usta neke ogromne afričke mačke,
    Dok sam ja svjesna moga srca: otvara i zatvara
    Svoje kugle crvenih pupoljaka, rascvjetane ljubavi za mnom.
    Voda koju pijem je topla i slana, kao more,
    I dolazi iz zemlje daleke kao zdravlje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #30

    Odgovor: Sylvia Plath

    MINHENSKI MANEKENI

    Perfekcija je užasna, ne može imati djecu.
    Dah, hladan kao snijeg, sasušuje maternicu

    Gdje tisovo drveće udara kao Hidre,
    Drvo života

    Što oslobađa njihove mjesece, mjesec za mjesec, bez namjene.
    Mlaz krvi je mlaz ljubavi,

    Potpuno žrtvovanje.
    Znači: nema više idola osim mene,

    Mene i tebe.
    Dakle,u njihovoj sumpornoj zaljubljenosti, u njihovim osmjesima

    Ovi manekeni kreću večeras
    U Munchenu, mrtvačnici između Pariza I Rima,

    Goli i ćelavi u krznima svojim.
    Narađasta lizala na srebrenim štapovima,

    Netolerantni, nerazumni.
    Snijeg kapa komadiće svoje tame,

    Nikoga se ne tiče. U hotelima
    Ruke će otvarati vrata i ostavljati

    Dolje cipele na glačanje
    U koje će široki palci ući sutra.

    Domaćinstvo ovih prozora,
    Malenih šnjura, zelene konfekcije,

    Mršavi Njemci drijemaju u njihovom nepresušnom ponosu.
    I crni telefoni i udice

    Svjetlucaju
    Svjetlucaju i probavljaju

    Bez glasa. Snijeg nema glasa.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •