Milovan Glišić






(1847-1908 )




Rođen je 6. januara 1847. u selu Gracu, kraj Valjeva. Roditelji mu nisu mogli obezbediti redovno školovanje pošto u selu nije bilo škole, ali su ga osposobljavali za život onim što je bilo najbolje u njima. Otac guslar i majka darovit usmeni pripovedač naučili su ga pisanju orlovim perom. Tako pripremljen, mladi Milovan bio je u Valjevu odmah primljen u drugi razred osnovne škole. Bio je već napunio sedamnaest godina kad je stupio u prvi razred gimnazije. To je bilo 1864, u Beogradskoj nižoj gimnaziji, "terazijskoj". Neobezbeđen, mladi Glišić se morao oslanjati samo na vlastito snalaženje. Kad mu je već iduće godine, 1865, umro otac i u rodnoj kući ostala majka udovica sa dvoje mlađe dece, ugasila se svaka nada i na onu tanku pomoć koja bi vredela kao podsticaj i ohrabrenje. Ostavljen sebi, Glišić se nije libio nikakvih poslova. "Bio je i đak i sluga. Posluživao je po imućnijim kućama, prao sudove, išao po vodu, trčkarao po varoši, ponekad je zabavljao decu - radio je sve što se tražilo od njega, samo da bi imao hleba i krova nad glavom" (Uroš Džonić). Mada mu je "posluživanje" oduzimalo dosta vremena, Milovan je ipak bio dobar đak. Njegovo interesovanje nije se svodilo samo na školske predmete; čitao je mnogo, bez reda, sve što mu je dolazilo do ruku. Pored toga učio je i strane jezike: ruski, francuski, nemački.

Po završenoj gimnaziji (1870), Glišić je najpre počeo da studira tehniku. Tada je ušao u javni život dublje i vidnije, kao urednik satiričnog lista Vragolan i agilan član pokreta Svetozara Markovića. Obeležen od vlasti, kao protivnik poretka, "crveni komunac", "usijana glava", Glišić je bio uhapšen kad je 1872. sa dva svoja druga preneo iz Zemuna nekoliko primeraka Markovićeve Srbije na Istoku. Zbog materijalne nemaštine, on je te godine napustio tehnički i prešao na filološko-istorijski odsek Velike škole. Studije su tekle uspešno i nizali se ispiti, ali jedan neuspeh sve je naglo i zauvek prekinuo. Glišić je bio uveren da je neuspeh posledica nepravde i u ogorčenju napustio je studije 1875. bez završne diplome.

Početak njegove karijere označava služba pomoćnika urednika Srpskih novina. U 1875. je i početak njegova književnog rada: ugledni književni list Otadžbina štampa mu prve pripovetke. Uskoro, za vreme srpsko-turskih ratova 1876-1878, njegovo znanje stranih jezika pokazaće se kao dragoceno na radu u Presbirou. Posle smrti Đure Jakšića, Glišić je, 1878, postavljen za korektora Državne štamparije. Godine 1881. postaće dramaturg Narodnog pozorišta u Beogradu, 1898.biće penzionisan, a 1900. vraćen u državnu službu kao pomoćnik upravnika Narodne biblioteke. To je bio najviši položaj koji je postigao; na njemu će i umreti, 20. januara 1908, u Dubrovniku, kud je otišao radi lečenja. Tri godine pre smrti doživeo je istinsko i veliko zadovoljstvo kad ga je Jovan Skerlić, sa visine vrhunskog kritičarskog autoriteta. svojom impresivnom, znalačkom i ubedljivom studijom rehabilitovao kao pripovedača, utvrdio mu rang i odredio istorijski značaj.

Najznačajniji deo Glišićeva književnog rada predstavljaju satire. Njima je on, polazeći od bitnih osobina realističkog metoda, izvajao plastiku celog niza likova, ocrtao značajne društvene pojave i procese, osvetlio neke oznake epohe, bez kojih bi ona ostala nedovoljno uobličena, pa i osiromašena, i uhvatio boje presudne za prodorniju strukturalnu analizu i celovitiju sliku sredine. Pretežno je u tim satirama reč o selu, ali su se odnosi i pojave, uzroci i posledice, tako i toliko isprepleli i usložili da se palanka i selo često nalaze u istom životnom ramu, vezani neraskidivim koncima međusobnih srodnosti i naklonosti, ali još i više razjedinjeni antagonizmima surove borbe oko novčane moći. Svoje satire Glišić je stvarao na motivima koji su bili prirodni odjeci društvene stvarnosti. Čistota pobuda u ovom slučaju je nepogrešivo vodila do dejstvene kritike. Karakteristično je za Glišićev metod što je on zelenaša Pupavca sreo, drugovao s njim, proučavao radi vernijeg prenošenja mentalnih, telesnih, govornih pojedinosti, ali je za književno-istorijski značaj Glišićevog dela pretežnije ubedljivo uočavanje korena i unutrašnjih pogonskih snaga socijalne pojave. Jer zelenašenje, birokratski sistem, kulturna zaostalost, primitivizam, parazitski način života popova i učitelja, gusta ogrezlost u sujeverje, raznovrsni i mnogovrsni poroci u ljudima i u njihovim odnosima, protkali su Glišićev tekst gorčinom istinoljubivog svedočanstva i odredili njegovu suštastvenu književnu prirodu.

Među satirama, pripovetka Zloslutni broj i komedija Podvala i svoju fabulu i svoje tematsko obeležje zasnivaju na istom liku. Istina, u pripoveci to je Mojsilo Pupavac, a u komediji Vule Pupavac, u pripoveci je događaj smešten u Smederevo, a u komediji u neimenovanu varoš; ima i drugih sitnijih razlika u imenima i broju ličnosti, ali proširena dramska prerada nije u bitnosti izmenila ono što je osnovno u prirodi lika, ono što je karakteristično za uslovljenost takve društvene pojave. Pupavac je vrsta seoskog zelenaša, nemilostivog pauka u malenoj radnji; sve njegove sposobnosti svode se na jedan jedini vid; njegovo životno kretanje poznaje samo jednu stazu: onu kojom se može "interesirati", na kojoj se, dakle, stiču sve vrste i sve mogućnosti "špekulacija" od primitivnih i sitnih prevara do žestokog i razornog kamatnjaštva, tu mađijski privlačnu stazu na kojoj se ostvaruju intimni snovi kapitalisanja. Vladarski siguran u svojoj seoskoj radnji, Pupavac je, međutim, sasvim izmenjen u gradskoj sredini: telesno neugledan, ružan, on u novoj sredini gubi svoju snalažljivost, naivan je, neuk, nespretan, lakoveran do neverovatnosti. I u pripoveci i u komediji njega će u palanci snalaziti samo nevolje: sad je on onaj koga bezdušno varaju, kome uzimaju novac, kome se podsmevaju, komična žrtva vlastite nezajažljivosti i lakovernosti. Pisac ga neprestano i dosledno kažnjava; to kažnjavanje je odmazda za njegova ranija zlodela, ali je prenaglašeno, pa i promašeno u efektu. U pripoveci je nameštena slutnja o broju 25; motivisanost je slaba i neubedljiva, pa je u komediji pisac sveo pominjanje broja na pogodniji opseg. Međutim, u komediji ima neodrživih naivnosti. I pored svega, svih tih vidnih slabosti i grubih konstrukcija, u srpskoj literaturi ostaje dograđen i izrazit lik Pupavca, sa osobenim zvukom i sugestivnim reljefom.

Po širini i prostranstvu tematskog obuhvatanja značajnija je pripovetka Glava šećera. Kompoziciono je nejedinstvena, jer sadrži više odelitih tema i više pripovedačkih motiva, sastavljajući svoju celinu od ovlaš povezanih, ponekad tonom i duhom različitih epizoda, ali je sinteza onih osobina kojima će Glišić najbolje odraziti društveno-ekonomska i moralna previranja, grčenja i posrtanja jedne sredine i jednog vremena. Od ironične bezazlenosti do satirične jetkosti, od suvog realističkog podatka do žučnog karakterološkog uopštavanja, Glava šećera je istovremeno anegdotski snimak jednog lukavog postupka, ali i procesa raslojavanja sela, istorija propadanja seljaka Radana i bogaćenja kapetana Maksima Sarmaševića, slika udruženog delovanja birokratske vlasti i seoskih "intereždžija", pa time prodire u slojevitost tadašnjih odnosa. Cela pripovetka je u rasponu dveju krajnosti: jedna je kako seljaci govore o kaznama na nebu, u večnosti, koje će stići kaišare i zelenaše, a govore to radi svoje utehe, radi vlastitog olakšanja, jer pravde na zemlji nema, a druga je ona hučna i bučna slava seoskog ćate Davida Uzlovića, sa skupom parazita i nasilnika. Između ta dva krajnja ruba svoje pripovetke Glišić je smestio likove i događaje, jednu neveselu fabulu i jednu potresnu optužbu. U portretu kapetana Sarmaševića ironija se rascvetala do raskoši, zazvučala je finijim akcentima privida jedne stvarnosti. Pod uglađenom spoljašnošću kapetanovom, pod prividom uljuđenog ponašanja - što bi trebalo da predstavlja napredak - krije se opak i gramziv duh birokrate. Taj duh će pronaći nov način globljenja seljaka, rafiniran u formalnoj ispravnosti, gledanoj spolja, i u unutrašnjoj igri, tvrdoj i surovoj, kojom se iskrivljuje zakon, izopačavaju odnosi i zloupotrebljuje položaj. Tu je ironija preša u satiru, gorku i prodornu, a pisac je ostvario impresivne trenutke svoje proze.

Druge Glišićeve satire nemaju taj značaj. Neke od njih su zanimljive po motivu. Pripovetka Svirač ima takvu zanimljivost. Ona nosi naslov o sviraču Sretenu, ali je u njoj, zapravo, vidniji lik gazda-Miluna, pohlepnog račundžije i neobuzdanog zelenaša. Time se ne iscrpljuje satira Milovana Glišića. Nje ima i u drugim pripovetkama, čiji karakter je pretežno humorističan ili fantastičan. Ovaj krug završava se, međutim, nekolikim manjim pripovetkama, gotovo crticama. Takva je Šetnja posle smrti. Pisac je bio na tragu i pri dodiru jedne dobre satirične teme o formalističkom shvatanju dužnosti: zamršen spor i luda pometnja oko nadležnosti ko je dužan da se brine za sahranu samohrana čoveka izokreće prirodan red stvari. Glišić je ostao, međutim, samo na zamisli, ne razvijajući temu podrobnije, u njenim obuhvatnijim oblicima, i zadovoljavajući se tek nagoveštajem. Takva je i crtica Molepstvo: ta "šala iz natmurene 1885. godine" intonirala je prizvuk satirične žaoke nad praznim molitvanjem. Srodna žaoka pojavila se i u Sigurnoj većini. Današnji čitalac će se začuditi kad u tekstu Milovana Glišića nađe elemente atmosfere iz satira Radoja Domanovića: ovaj Glišićev ministar, sa svojim snom o zemlji bez opozicije, sa izvesnošću o sigurnom izboru i o sigurnom opstanku na vlasti, to je već prethodnik ministara iz Stradije. Krug se, ipak, ne može ovde završiti. Jer Glišić je, slično Stevanu Sremcu, imao i jedan protivrečan trenutak, onaj kad je u Novom Mesiji strele svoje satire uperio protiv Vase Pelagića; te su strele bile zatupljene, ali odapete. "Izbrani gušan", Polagušić je prevremen fanatik, apsolutni u svojim idejama, nestvaran i fantast. Pisac mu nije oprostio te mane.

Kao i njegov uzor Gogolj, Glišić je imao razvijen humoristički nerv, u gradaciji od ironije do parodije. Elemenat humora prisutan je skoro u svima njegovim pripovetkama, ali jedan deo njih gradi svoje efekte isključivo na humorističkoj potki. Ti efekti se najuspešnije izvlače iz obrnutog reda stvari, iz "šila za ognjilo", iz prepredeno zamišljene i vešto izvedene podvale, iz obračuna za neki raniji odnos. Dosetka, duhovita podvala, spretna obmana, to su uzročnici i činioci društvene atmosfere u kojoj se grlato smeje i vedrinom vidaju rane. Potka je široka i njene niti su sirovost i neukost, sujeverica i lakovernost, hvalisavost i uobraženost. U njenom prostranstvu su neradni učitelji i zaostali popovi, sitne činovničke dušice i vetrenjasti seoski napasnici, praznoverni lovci i strašljivi trgovci, dovitljivi seljaci i čedne seljanke. Gradska sredina i selo susreću se tu na spojnim granicama istovetnih i istovrsnih mana, ukrštajući svoje mentalne karakteristike i osobenosti u zajedničke uskosti duhovnih vidika. Slika se ipak zaustavlja na razini smešnoga.

Za Glišićev metod i za splet pripovedačkih osobina vrlo je karakteristična pripovetka Brata Mata. Sujeverica nije ovde ni težak ostatak ni stvarna pojava, nego podloga za veštu šalu i uspelo postavljenu zamku. U dvema pripovetkama, Ni oko šta i Učitelj, pojavljuju se dve vrste, dve kategorije učitelja u punoj suprotnosti osobina, shvatanja i delovanja. Humoristička intriga i zaplet između učitelja Grujice i popa Vujice izbili su odista "ni oko šta", zbog ispunjene buljine, ali je lik učitelja svetao i prijatan, sa oznakama modernog čoveka temeljnije obrazovanog i metodski pripremljenog. Antipod mu je lakomi i licemerni pop Vujica, oblaporan na tuđe jelo a škrt, sujetan na svoje znanje, a nesposoban. Glišić je komiku hvatao na perifernim popovim osobinama, na njegovim uzrečicama, na njegovu plitkom računu da učitelja zatekne uvek pri jelu, a težište humorističkog efekta bacio na povređenu popovu sujetu zbog nedobijanja ispunjene buljine. Iz toga će se posle izroditi neizmirljiva svađa, ali ta tanka humorna okosnica nije presudan činilac nosivosti u pripoveci. Više je to ona nespojivost njihovih shvatanja, prirodna nesaglasnost naprednog učitelja i zaostalog popa, slikovita nesrazmera dveju uloga. Za selo Glišićevog vremena takav pop i takav učitelj su slika žive i nabujale stvarnosti.

Ta slika ima i svoju suprotnost. U Učitelju pop Marko i učitelj Milan uskladili su svoje odnose i svoje uloge do savezništva u odbrani vlastitih interesa. Glavna briga toga učitelja, neradnika, svodi se na to kako će obmanuti izaslanika. Njegov drug u svakidašnjim razonodama, pop Marko, tu mu je od dragocene pomoći. Slika te dvojice - učitelja kako obučen leži u krevetu i pravi se teško bolestan, i popa koji je natakao epitrahilj pa čita molitve za učiteljevo ozdravljenje - komična je kao zamisao, ali tužna kao podatak mentaliteta i prilika. Seoski život bruji i drukčijim zvucima i odbleskuje se i u drugim uglovima. Humoreska Šilo za ognjilo je slika odmazde seljaka nad trgovcem ćir-Trpkom, veštim i pohlepnim prevarantom na kantaru. Odmazda je omogućena promenom situacije: sad je trgovac lakoveran, a seljaci vešti, i u tom obrtu humor postaje dejstven. Šilo za ognjilo kao postupak, kao komad, ponoviće se i u bezazlenoj dvostrukosti dogovora u Drumskoj mehani, a više i jače u Rogi, jednoj od Glišićevih pripovedaka uspelijih po kompoziciji, opet sa varijantom jedne pravedne odmazde. Nadmudruju se međusobno i dva čuvena lovca, Neško Srndać i Stojan Ćuk (Dva lovca), nadmudruju se vršnjaci Kića i Mića u komediji Dva cvancika sa šišarkom umesto oraha i mahovinom umesto vune. Ako je u tom predelu lake šale i komičnog zapleta Vujina prosidba u celini svedena na skicu gotovo neverovatnog susreta lepe i zdrave devojke sa tunjavim prosiocem, koji ima neizlečivu strast za ritama i spavanjem u pohabanom odelu, pripovetka Redak zver prelazi okvir i sliku susreta lovca Radoša sa majmunom, ulazeći u šire i prodornije obeležavanje sredine. U humorističnoj crtici Čist vazduh na nišan podsmeha došli su palančani. Njihovo prvobitno oduševljenje, koje ih vodi iz prašnjave palanke, iz monotonije svakodnevnog života, u zelenilom zasićeno prostranstvo seoskog vidika, na čist vazduh, u svežinu odmorišta, utopilo se u rakijskoj izmaglici vlažne, smradne, zagušljive seoske mehane. Drukčiji je karakter pripovetke Raspis; ona je spoj nekolikih osobina, mešajući humor i satiru do nedeljivosti.

U pripovedačkom delu Milovana Glišića postoji cela jedna manja oblast koja bi se teško mogla očekivati od pisca izrazito realističkog metoda. To je oblast fantastičnih priča, oblast sa duhom i tonom narodne pripovetke, sa karakterom gatke, sa folklornim motivima. Sva je prilika da je tu naklonost Glišić primio od Gogolja, pisca onih čudesnih Večeri na salašu kraj Dikanjke. U pripovetkama iz te oblasti Glišić je iscrpeo sve što je sujeverje iznitilo oko vampira, anatemnjaka, džinova, sablasti, oko pojava kojima je mašta priprostog seljaka naselila zagrobni svet. Ponekad se takav motiv probije i u pripovetku sa stvarnom životnom podlogom: u Glavi šećera jedna epizoda je posvećena opisu Radanove borbe sa nečastivom silom. I u drugim pripovetkama ima mešanja elemenata. Noć na mostu, pored opisa jedne stravične noći, ima još i dva pokušaja objašnjenja promena na selu: jedan o nestanku prijateljstva, drugi o uzroku nerada. Kao Gogolj, i Glišić je ponekad sujevericama davao ton ubedljivosti. Prizvuk ležerne ironičnosti i narodskog humora dejstven je u priči Posle devedeset godina. Priča je građena na legendarnim slojevima humora, na kojima su u narodnoj pripoveci nastajali Ćoso i Ero, sa svima karakteristikama i u svima situacijama bujnog izmišljanja. A gde smo, u kome razdoblju Srbije, kad se priča dešava? Ljudi još nose perčine, Strahinja je "propalio" duvan, a još je momak, kmet na sastanku leži potrbuške pod orahom "pa se nogata najlak", sastanci se završavaju prepirkama, a prepirke tučnjavama, seljaci se međusobno plaše jezivim pričama o prokletoj vodenici, caruju vampiri. Glišić je i ovde pomešao dve teme: jedna je o prelivanju vampira vodom adžijazmom, a druga o ljubavi dvoje mladih, Strahinje i Radojke, sa uobičajenim nesporazumom između roditelja i dece. On je sa zadovoljstvom izvlačio i iz takvih situacija ono što je ljudsko, ljudski toplo i meko, osećanja simpatije i prijateljstva, sloge i saradnje.

Odstupanje od toga tona i prihvatanje fatalističkog pritiska išlo je na štetu književne vrednosti Glišićevih pripovedaka. Realnost pojave nečastivog u pripoveci Nagraisao ustupak je seoskoj neprosvećenosti. U takvom sklopu mistika se nije mogla izbeći. Zadušnice su pošle od dobrog trenutka plemenite majčinske ljubavi prema jedinčetu, ali su se utopile u sujevernim talasima neobjašnjenih pojava.

U Glišićevim pripovetkama nema mnogo ženskih likova. Međutim, dva ženska lika, udovica Miona i starica Desa, izdvajaju se svojom izrazitošću u srpskoj prozi toga vremena. U Prvoj brazdi je lik Mione, u Tetka Desi Dese, sa punim i čvrstim reljefom kod prve, sa manje celovitosti kod duge. Metodski su pripovetke zanimljive, iako se razlikuju. U Prvoj brazdi ljudske sudbine i istorije svode se na hitre, sažete, gotovo poslovički kratke izraze: "Pokojni Sibin Džamić poginuo je u drugome ratu, iza Jankove klisure." "Seosku kuću ne može zadesiti grđa nesreća nego kad ostane bez muške glave." "Mnoga udovica žalila je i prežalila svoga domaćina." Sad pisac nema vremena za podrobnije analizovanje situacije ni za prikupljanje argumenata; on hita isturenoj meti svoje zamisli: da otelotvori jednu čežnju, da završi jednu slutnju, da nagradi jednu hrabrost. U toj hitnji on je i ceo proces snalaženja udovice u neočekivanoj situaciji sveo na trenutak odluke: "Otresita i vredna žena prihvati u svoje ruke i teške ratarske poslove..." Od toga trenutka Miona će postati borac u dvostrukom smislu: u jednom da očuva ime porodice, duh porodične zajednice, lozu i snagu, neprikosnoveni kućni temelj i obasjan ljudski ponos; u drugom da unapredi život svoje dece školovanjem. Prva brazda koju je uzorao Ognjan nije simbol, nego neposredan, uzbudljiv, neporečan dokaz da je stasao domaćin, da je pobeđeno razdoblje odricanja i strepnje, da je život otvorio široka i svetla vrata sreće. Toj pobedi majčinske hrabrosti, tome moralno zasluženom i stokratno opravdanom trijumfu upornog ljudskog otpora prema iskušenjima i bedama, Glišić nije prišao kao posmatrač, već kao pesnik, i njegova pripovetka, obojena toplinom i naklonošću, podignuta u tonu, nadahnuta optimizmom. i ostvarena emocijom, izdvaja se iz prostora čiju prirodu i granicu određuju humor, satira i fantastika. I lik kočoperne starice Dese ozaren je idiličnim sjajem i izdvojen ljudskom vrlinom. Za njegovu manju uspelost krivo je piščevo mešanje elemenata. U uvodu oni su delovi reportaže: "Ja sam prvi put video tetku Desu preklane na saboru u Drenči. Drenča je vrlo zanimljivo selo. Selo usred župskih vinograda. Tu je golema pivnica, tu je crkva seoska, sudnica opštinska i groblje." I pored tih podataka ličnog karaktera, slika nema ni živosti ni plastike. Izraz je uopšten. Koje selo nema pivnicu, sudnicu, groblje? Piščevo interesovanje je, očevidno, usmereno na ljudsku izuzetnost tetka-Desinu: sama, ona zrači oko sebe sjajem istinite ljubavi; sama, ona je predana službi za sreću drugih; sama, ona je stub sigurnosti za osamljene sirotane. Iako, dakle, i u Tetka-Desi ima svetlucanja ljudske topline, ovde je to samo plamičak, pa pripovetka ne premaša okvire reportažnog trenutka.

Po svome metodu Milovan Glišić je pisac koji se oslanja samo na "poeziju činjenica", na podatke i pojave koje može da uoči njegov vid i klasifikuje vlastito iskustvo. Veći deo likova u njegovim pripovetkama preslikan je sa živih ličnosti. Taj metod pogodovao je za obradu onih društvenih pojava koje su bile pod udarom kritike Svetozara Markovića. Birokratija i zelenaštvo, rasprostranjena društvena zla toga vremena, čine se u Glišićevim pripovetkama kao ilustracija Markovićevih ideja. Svetozar Marković piše u Srbiji na Istoku: "Mržnja na činovnike, koja se kod naroda pokazala u svim bunama što u ono doba potresoše našu otadžbinu, u samoj stvari pokazivaše nezadovoljstvo i mržnju naroda na birokratsku sistemu državnu, na ovo novo ugnjetavanje naroda koje se vršilo po propisima i zakonima." Glava šećera, Raspis, Svirač, osvetljuju to "novo ugnjetavanje po propisima i zakonima"; osvetljuju ga iz raznih uglova, komičnih i tragičnih, ironičnih i satiričnih, ali mu daju svedočanstvo i pečat istine. Sa zelenaštvom je to još očiglednije.

Iz takvog odnosa prema stvarnosti proizlazi Glišićev metod. Njemu je bila potrebna ili anegdota ili stvarna ličnost; anegdota kao fabularno tkivo, ličnost kao obrazac. Time se obeležavaju i glavne pripovedačke osobine Milovana Glišića. Karakter njegovog pričanja svodi se prvenstveno na fabulu, na razvijenost radnje, na dijalošku tečnost, na pojedinosti koje celom toku daju manje ili više reljefa. Unutrašnji život njegovog junaka gotovo nam je sasvim nepoznat. Glišić nije imao snage za psihološku analizu, za bojenje i ispitivanje dubljih i skrivenijih pojava čovekovog bića. Njegovi opisi ličnosti zaustavljaju se na uopštavanju kojim se ne prelazi mnogo narodni govor i postupak. Svedena na događaj, na odnose, na likove, na situacije, ta proza je siromašna svim onim što je umetnička draž teksta. Njene figure su do podudaranja u duhu i izrazu svakidašnjeg govornog saobraćaja. Ono što je najbolje kao pripovedačka osobina ove proze, to je često upečatljiva plastika likova. Oni stvaraju atmosferu, oni nose radnju, oni obeležavaju odnose. Neki od njih i danas drže pun zvuk zanimljivosti i verodostojnosti. Takvi su naročito kapetan Maksim Sarmašević, zelenaš Vule Pupavac, seljak Radan, lovac Radoš, udovica Miona. Celovitošću njihovih uloga i ubedljivošću njihovih slika Milovan Glišić je prethodnik onih pisaca koji će kao socijalni hroničari ili istoričari obeležavati drugo vreme, ali likovima koji već imaju svoje uzore. Ne samo gazda Jova iz Pauka Iva Ćipika no svi docniji pauci, svi kaišari i kamatnici, imaju svoj prototip u Glišićevu Pupavcu.

Jezik je jedna od onih osobina koje se ne mogu mimoići kad je reč o prozi Milovana Glišića. To važi i za prevodilački vid njegove aktivnosti. Kao prevodilac sa ruskog i francuskog Glišić je razvio plodnu i značajnu delatnost. Ostaje van sumnje činjenica da su njegovi prevodi Tolstojeva Rata i mira i Krajcerove sonate, Gogoljevih Mrtvih duša i Tarasa Buljbe, Ljeljkinovih Polkanovih memoara, Gončarovljeva Oblomova, pored većeg broja drugih, znatno uticali na poznavanje ruske književnosti među srpskom čitalačkom publikom. Preko Glišića počeo je plodan uticaj Gogolja na naše pisce, među kojima su i Stevan Sremac, Svetozar Ćorović, Branislav Nušić. Glišić je, odista, vrstan poznavalac jezika, izvornog, jezgrovitog po duhu i pravilnog u oblicima.

Posle Glišića doći će mnogi veći umetnici, srpska pripovetka razudiće svoje tokove i u širinu i u dubinu, razviće se do nadmoćnog roda, ostvariće briljantne rezultate, ali u njenim skromnim počecima, u njenim prvim pokušajima da nađe svoj put i svoje granice, udeo Milovana Glišića je vidan i nesumnjiv.




Boško Novaković