Već odavno,da ne kažem oduvek,ne mogu nikako sa svojim postojanjem,a i postojanjem ljudi uopšteno,da povežem nešto što bi bilo ''izvan'' onoga što je dostupno čulima i duhu.Ne vidim ništa,sem onoga što postoji i može se povezati sa sasvim određenim oblicima,mirisima,dimenzijama,ili pak sa duhom koji oplemenjuje sve to i koji,premda ''nevidljiv'' predstavlja naročito stanje u kome se,već prema situaciji,može nalaziti jedan čovek i njegovo ''unutrašnje biće''.
Zemlju prihvatam kao jedinu istinu,kao sve ono što mi je potrebno i što mi se pruža,bez obzira da li je to malo,ili previše,da li to mogu da podnesem,ili je nepodnošljivo.
Kakva su vaša,dragi forumaši,mišljenja o ''zemlji kao jedinoj istini''?Može li,prema vašem iskustvu,proceni,pa možda tek slutnji,postojati nešto ''više'',ili nešto ''manje'' od ove zemlje i njenih zakona?Koliko se možemo osloniti na sva ona verovanja(ne mislim nužno na religiju-kako ne bi bilo zabune)koja su na usađena,ili smo ih sami usadili u svoj karakter?Koliko ''zemlja kao jedina istina'' rasterećuje,a koliko pridodaje tereta na naše,krhko i kratko postojanje?