Avanturisti...pravi tvorci istorije
Prikaz rezultata 1 do 14 od ukupno 14
  1. #1

    Avanturisti...pravi tvorci istorije

    Stefan Hanibal Zanovic


    Pisac i pustolov,poreklom iz plemena Pastrovica (Budva, 28. februara 1751 Amsterdam, 25. maja 1786).
    Srednju skolu zavrsio u Veneciji, studirao na Univerzitetu u Padovi, retko zanimljiv pustolov, razvijene stvaralacke maste.
    Boravio u Rusiji,Italiji, Francuskoj, Holandiji, Nemackoj, Austriji i Poljskoj dolazeci u kontakt sa vodecim evropskim vladarima i piscima.
    Predstavljao se kao ruski car Petar III (Scepan Mali) i naslednik Skender-bega i potpisivao kao albanski knez; govorio da kao potomak starih srpskih vladara hoce da obnovi srpsko carstvo.
    Na toj je osnovi sticao karijeru i novac, ali je najzad dopao zatvora i u zatvoru izvrsio samoubistvo,jer je prevarama bio izigran na svim stranama.
    Vodio prepisku sa Volterom, Rusoom,Didroom i drugim velikim misliocima.
    Druzio se sa Kazanovom,koji ga je u svojim spisima naveo kao najboljeg prijatelja i glavnog konkurenta u zavodjenju dvorskih dama sirom Evrope.
    Bio je zaljubljen do usiju u jednu od najbogatijih i najekscentricnijih zena svoga vremena-ledi Kingston,koja mu je po godinama mogla biti majka,i umalo se nije ozenio sa njom.
    Kada ga je osmotrila u Rimu,u raskosnoj venecijanskoj odeci sa nekim primesama crnogorskog stajlinga,jedna nemacka baronica zapisala je da od njega nije videla lepse stvorenje na svetu.
    Dva puta je u novinama objavljivao svoju smrt,izdao je cak i postuhumna dela,za koje je sam pisao predgovor,uvek sa pohvalama, ali i sa duhovitim opaskama na sopstveni racun.
    Na italijanskom i francuskom pisao je pesme, pripovesti, politicke i filozofske rasprave itd.
    Neka dela su mu dozivljavala i po tri izdanja, a prevodjena su na ruski, nemacki, svedski.
    Objavio je dvadesetak knjiga,pod raznim imenima, i sa izmisljenim mestima stampanja (Kroja u Albaniji,Kalkuta,Cetinje).
    Da je pisao na maternjem jeziku,bio bi,sigurno,nas najznacajniji pisac XVIII veka.
    Ovako je nas najveci avanturista ikada,i sigurno jedan od prvih pet u citavoj istoriji Evrope.

  2. #2

    Odgovor: Avanturisti...pravi tvorci istorije

    Mičel Hedzis 1882-1959
    Bio je engleski pustolov i pisac.Tvrdio je da je otkrio izgubljene gradove i civilizacije koje su bile otkrivene decenijama pa čak i vekovima ranije.Takodje je tvrdio da je našao kolevku civilizacije na Obali komaraca i ostatke Antlantide na osrvu Bej koje pripada Hondurasu

    Danas je Mičel Hedzis poznat po kristalnoj lobanji savršeno napravljena od kvarca ljudi su govorili da osećaju čudne aktivnosti kad je ona u sobi koju je on zvao Lobanja uništenja koju je našao u izgubljenom gradu Lubantunu tvrdio je da je i njega otkrio.Ono što je čudno Hedzis lobanju nije pominjao do njene prodaje Sotebiju 1943 god

  3. #3

    Odgovor: Avanturisti...pravi tvorci istorije



    Frensis Drejk


    Viceadmiral ser Frensis Drejk (Francis Drake) 1540 – 28. januar, 1596 je bio engleski gusar, trgovac robljem, navigator, pomorski junak, političar i građevinski inženjer u elizabetanskom dobu.
    Rođen je u Devonu u Engleskoj.
    Proslavio se kao hrabri moreplovac i krstario je vodama Karipskog mora u potrazi za španskim brodovima koji su prevozili blago oteto od srednjoameričkih indijanaca. 1577. s brodom Pelican koji je kasnije preimenovan u Golden Hind (engleski Zlatna košuta) krenuo je pljačkati španska naselja na zapadnoj obali Južne Amerike gde Španci nisu očekivali napade. Prošavši kroz Magelanov prolaz zaplovio je na sever i opljačkao je naselje Guatulco na zapadnoj obali srednje Amerike. U blizini Lime je napao i opljačkao španski ratni brod Cacafuego koji je prevozio blago , zatim je zarobio još nekoliko brodova. Zaustavio se nedaleko od današnjeg 'San Francisca radi popravka brodova. To područje je nazvao Novi Albion (latinski Nova Engleska) i proglasio ga engleskom teritorijom. 1579. je zaplovio preko Tihog okeana i stigao na Začinska (Molučka) ostrva. Onde je ukrcao 6 tona začina ali blizu Celebesa Golden Hind se nasukao i da bi olakšali brod morali su baciti većinu začina. Preplovivši Indijski okean uzeli su sveže zalihe nedaleko od mesta gde se danas nalazi grad Durban u jugoistočnoj Africi. Vratili su se u Englesku u septembru 1580. sa španskim blagom vrednim 500 000 funti. Drake je time postao prvi Englez koji je oplovio Zemlju.
    Odlukom kraljice Elizabete I proglašen je vitezom. Kada je 1588. Engleskoj zapretila invazija od strane Španaca Drake je imenovan zamenikom zapovednika engleske flote. Uprkos velikoj snazi od 130 brodova (među kojima su bila i 33 broda iz Dubrovnika), španska Nepobediva armada je bila potpuno poražena od slabije engleske flote. Nakon poraza Armade Drake je zapao u nemilost kraljice zbog svojih političkih protivnika na engleskom dvoru.
    Umro je od groznice predvodeći još jednu gusarsku ekspediciju protiv Španaca u Srednjoj Americi koja mu je trebala vratiti nekadašnju slavu. Njegovo telo je u olovnom kovčegu položeno na dno Karipskog mora.

  4. #4

    Odgovor: Avanturisti...pravi tvorci istorije



    Fransisko Pizaro


    Fransisko Pizaro (oko 1475.-26. jun 1541.) je bio španski konkvistador, osvajač Carstva Inka i osnivač grada Lime. Za otkup poslednjeg cara Inka Atahualpe tražio je sobu punu zlata i dve sobe srebra. Atahualpu je ubio, iako je Atahualpa platio taj ogroman otkup.
    Prema jednim izvorima je rođen 1471., a prema drugima 1475.-1478. Rođen je u Truhilju u Španiji. Bio je rođak Ernana Kortesa, osvajača Meksika. O njegovom detinjstvu se malo zna, ali izgleda da nije bio obrazovan, s obzirom da je bio nepismen. Kada je saznao za postojanje Novog sveta nalazio se u Sevilji. Otplovio je 1502. u Latinsku Ameriku, gde učestvuje u raznim španskim misijama i osvajanjima. Pratio je Vaska Nunjeza de Balbou 1513, kada je Balboa otkrio Pacifik prešavši Panamu. Podigli su naselje u Panami, gde se Pizaro naselio i postao stočar.
    Na prvu ekspediciju u Južnu Ameriku 1522. krenuo je sa Paskvalom de Andagojom. Od urođenika je saznao za postojanje zemlje bogate zlatom, na reci Piru (to je bio Peru). Andagoja je osnovao ekspediciju i krenuo u potragu za ovim zemljama, međutim između Ekvadora i Kolumbije se teško razboleo, te je odlučio da se vrati. Po povratku, Andagoja je raširio priču o zlatnoj zemlji koju je nazvao (Eldorado). Pošto je prethodno Ernan Kortes uspeo u Meksiku, Pizaro je poverovao i odlučio da krene u osvajanje carstva Inka.
    Još dok je bio u Panami, Pizaro se uortačio sa sveštenikom Hernandom de Lukom i vojnikom Dijegom de Almagrom. Njih trojica su odlučila da osvojene teritorije međusobno podele. Pizaro postaje komadant, Almagro je bio zadužen za snabdevanje hranom i oružjem, a de Luka je bio zadužen za finansije.
    Prva ekspedicija je krenula iz Paname 13. septembra 1524. sa 80 ljudi i 4 konja. Dijego de Almagro je ostao da skuplja dodatne ljude i da ih još snabde, pa da se onda pridruži. Guverner Paname im je odobrio prvu istraživačku ekspediciju, koja se neuspešno završila. Doplovili su do Kolumbije, gde su naišli na prepreke u vidu lošeg vremena, nedostatka hrane i sukoba sa domorocima u kojima je Almagro izgubio jedno oko, te su odlučili da se vrate u Panamu.
    Druga ekspedicija 1526.
    Dve godine nakon prve ekspedicije krenuli su na drugu ekspediciju. Imali su problema dok nisu dobili odobrenje guvernera Paname. Krenuli su sa dva broda, 160 ljudi i nekoliko konja. Došli su do reke San Huan mnogo južnije nego prvi put. Nakon dolaska u Kolumbiju razdvojili su se. Pizaro je ostao da ispita nove i pogibeljne močvarne teritorije obale Kolumbije, a Almagro se vratio u Panamu po pojačanja. Pizarov glavni kormilar Bartolomeo Ruiz nastavio je da plovi južnije i posle prelaska ekvatora našao je i zarobio domorodački splav, na kome je bilo mnogo tekstila,keramike i nekih zlatnih i srebrenih predmeta i dragulja.
    Bartolomeo Ruiz je otplovio do Pizara. Zlato privlači pažnju Pizara i njegovih ljudi, koji su bili iscrpljeni bezbrojnim poteškoćama u Kolumbiji. Dolazi im Almagro sa snabdevanjem i novih 80 ljudi. Odlučili su da otplove do mesta gde je Bartolomeo Ruiz našao splav sa zlatnim predmetima. Na putu su imali problema sa jakim vetrovima i morskim strujama, ali došli su do Atakame na obali Ekvadora. Tu nailaze na domorodačko stanovništvo koje su pre toga Inke pokorile. Domoroci su bili ratoborni i mnogo brojniji, tako da Španci odlučuju da ostanu na brodu.
    Odlučeno je da Pizaro sačeka na sigurnom mestu, na jednom ostrvu, a da se Almagro vrati po pojačanja u Panamu. Almagro je nosio zlato kao dokaz isplativosti ekspedicije, ali novi guverner Paname ne odobrava novu ekspediciju 1527., jer je ostao bez mnogo ljudi. Guverner Paname šalje dva broda pod komandom Huana Tafura da vrati Pizara i ostale u Panamu. Pizaro odbija da se vrati u Panamu, a svojim ljudima je povukao crtu na pesku i rekao da odaberu da li će ostati ili se vratiti u Panamu. Samo 13 ljudi je ostalo sa Pizarom. Tih 13 je prozvano "Trinaestorica slavnih".
    Ernando de Luka je uspio nagovoriti guvernera da mu dade brod da vrati Pizara za 6 meseci i da potpuno odustanu od Perua. De Luka i Almagro su iskoristili tu priliku i pridružili se Pizaru. Odlučili su da slede preporuke Bartolomea Ruiza i krenuli su južnije, tako da su aprila 1528. došli do Tumba na obali Perua. Domoroci su ih gostoljubivo dočekali, a Pizarovi ljudi su tokom sledećeg dana mogli da razgledaju okolinu i da se uvere u neverovatno bogatstvo zemlje. Videli su zlatne i srebrne dekoracije na kući poglavice. Zlato je bilo vidljivo na više mesta.
    Domoroci su bili gostljubivi, zvali su Špance "deca sunca", zbog oklopa. Španci su po prvi put videli lame. Konkistadori su imali prilike da vide bogatstvo zemlje, koju nameravaju osvojiti. Odlučili su da se vrate u Panamu da bi pripremili konačno osvajanje zemlje Inka. Pre toga krenuli su i južnije da bi istražili ima li što zanimljivog, tako da su došli do devetog stepena južne geografske širine.
    Kad su se vratili u Panamu, novi guverner Paname nije odobrio treću ekspediciju, pa je Pizaro odlučio da traži odobrenje lično od kralja. Krenuo je u proleće 1528. iz Paname i stigao je u Sevilju tokom leta. Kralj Karlo V je bio u Toledu i primio je Pizara. Pizaro je kralju ispričao o zemlji bogatoj zlatom i srebrom, koju su istraživali njegovi ljudi, da bi širili carstvo Kastilje. Kralj je tada kretao na put u Italiju i obećao je da će podržati Pizarovo osvajanje Perua. Dok je kralj bio odsutan kraljica Izabela Portugalska je potpisala 1529. dokument , kojima daje Pizaru odobrenje da osvoji Peru. Pizaro je imenovan guvernerom nove zemlje i vicekraljem. Međutim kraljica je zahtevala da skupi najmanje 250 ljudi.
    Pizaro je sa sobom poveo svoju braću. Krenuo je januara 1530. sa 180 ljudi i 27 konja prema Panami. Iz Paname je krenuo u treću i konačnu ekspediciju, u osvajanje Perua 27. decembra 1530.
    Tokom 1532. iskrcao se blizu Ekvadora, gde je prikupio zlata, srebra i dragog kamenja i poslao ga u Panamu Almagru, koji je skupljao nove ljude. Tu je imao sukob sa domorocima Punjanima, u kome je poginulo tri Španca i 400 domorodaca. Kada su došli do Tumba, gde su prethodno bili gostoljubivi domoroci, našli su da je zlatno mesto uništeno i razoreno u napadu Punjana.
    Pizaro odlučuje da krene u unutrašnjost Perua. Uspostavljaju prvo špansko naselje u Peru. Konkistador Ernando de Soto je odatle krenuo u dalja istraživanja, pa se vratio od Inka sa pozivom da se sretnu sa Špancima.
    Poglavica Inka Atahualpa odmarao se u severnom Peruu, blizu Kahamarke u obližnjim termalnim banjama. Pizaro je došao sa 180 vojnika i 27 konja na sastanak sa Atahualpom. Atahualpa zabranjuje Špancima boravak u njegovoj zemlji, pa je Pizaro napao Atahualpinu vojsku 16. novembra 1532. u bici kod Kahamarka. Španci su pobedili, a Pizaro je pobio 12 Atahualpinih gardista.
    Zatvorio je Ataualpu i tražio je veliki otkup. Ataualpa je ispunio obećanje i jedna soba je napunjena zlatom, a dve sa srebrom da bi on bio oslobođen. Pizaro je obećao da će pustiti Ataualpu, kada ovaj napuni sobe zlatom i srebrom. Pizaro je prekršio reč, pa je osudio Atahualpu za ubistvo brata i napad na Pizarove ljude. Ataualpa je ubijen 29. avgusta 1533.
    Pizaro zauzima Kusko 1533., a španskom kralju Karlu V piše da je to najveći i najfiniji grad u celom novom svetu i da bi građevine Kuskoa bile smatrane istaknutim čak i u Španiji . Pizaro je u Mantaro dolini uspostavio španski glavni grad Perua 1534. Pošto je glavni grad bio daleko od mora Pizaro je osnovao Limu na peruanskoj obali 18. januara 1535. Osnivanje Lime je smatrao jednom od najvažnijih stvari u životu.
    Inke su pokušale da povrate Kusko, ali porazio ih je Almagro. Između Almagra i Pizara izbio je sukob oko granica njihovih jurisdikcija. Dolazi do sukoba Pizarove braće i Almagra, koja završava 1538. porazom i ubojstvom Almagra. Almagrovi sledbenici organizovali su pobunu, koja je završila uspešnim atentatom na Pizara u njegovoj palati u Limi 26. juna 1541.
    Iza Pizara su ostala deca melezi. Pizaro je bio oženjen Atahualpinom ćerkom i unukom Huana Kapaka.
    Pizarova i Kortesova osvajanja bila su slična po stilu. Pizaro je u sukobu sa Inkama imao jako malo vojnika. Mnogi Peruanci ga smatraju kriminalcem, jer je naredio da se Atahualpa ubije, iako je poglavica platio otkup napunivši jednu sobu zlatom, a dve srebrom. Smatra se da je vrednost otkupa u današnjem novcu oko 2,5 milijarde dolara.

  5. #5

    Odgovor: Avanturisti...pravi tvorci istorije

    Miloš S. Milojević, istraživač i ratnik koji je živeo u devetnaestom veku, ostavio je na hiljade stranica rukopisa o istoriji Srba kojima se izgubio trag.

    Gotovo da nema knjige onih autora koji se bave poreklom Slovena, odnosno Srba, zagovornika da Sloveni nisu došljaci na Balkan, a da se bar na jednom mestu ne pomene ime Miloša S. Milojevića. Slično je i sa sagovornicima na tu temu, pristalicama takozvane autohtonističke škole.

    Iza ovog naučnika koji je živeo u devetnaestom veku zvanično je ostalo malo dela, ali pristalice njegove teorije i pobornici njegovog rada govore o sanducima zaostavštine i hiljadama stranicama u rukopisu. Činjenica je da posle smrti njegovu rukopisnu zaostavštinu nije prihvatila nijedna srpska ustanova. Ostalo je zabeleženo da se na tavanu Prvostepenog suda Okruga beogradskog, posle oslobođenja 1918. godine, nalazio pun sanduk Milojevićevih rukopisa. Oni koji tragaju za njegovom zaostavštinom tvrde da je na tom tavanu bilo čak sedamnaest takvih sanduka sa rukopisima i ličnim stvarima.

    U knjizi "Srbi... narod najstariji" Olga Luković-Pjanović na jednom mestu je napisala: "Zbog nepijateljskog gledanja stranih sila na rad Miloša Milojevića, a i zbog zavedenih srpskih sinova, koji su poslušno sledili te tuđe mračne moći, o ovom našem velikom čoveku punom ljudskih i naučnih vrlina nikada nije bila urađena jedna valjana biografija. Taj posao, takođe, čeka sutrašnju Srpsku akademiju znanja! Apsolutno je neophodno da se pronađe Milojevićeva zaostavština, koja se možda čuva u beogradskoj Narodnoj biblioteci, jer možda su još, kojom srećom, te četiri hiljade strana prave istorije Srba u pripremi sačuvane. Možda se s tim rukopisom nalazi i devet svezaka rukopisa, takođe neobjavljenih, pa četvrta knjiga "Srpskih običaja" i poveće delo "Nemanjice". Takođe je veoma važno da se pronađe ta njegova etnografska i geografska mapa Srba i srpskih zemalja u Turskoj i Austriji, jer je sasvim pouzdano da će se pomoću nje najbolje ustanoviti gde je još sve bilo Srba u njegovo vreme".

    Tragač za istinom

    Ko je bio čovek oko čijih radova se i danas, iako je umro pre više od sto godina, među naučnicima lome koplja? Tragajući za njegovom zaostavštinom u zvaničnim ustanovama se uglavnom nailazi na zid ćutanja. Ili neznanja. Tek tu i tamo se pojavi pokoja Milojevićeva prepiska, fototipsko izdanje knjige, ali od građe zbog koje je gurnut na marginu - ni traga. Retko se, zaključak je, javljaju takve suprotnosti u oceni nečijeg rada kao što je to slučaj sa Milošem S. Milojevićem.

    Stefan Milojević bio je sveštenik u mačvanskom selu Crna Bara. U njegovom domu 16. oktobra 1840. godine bilo je bučno i svečano. Rodio mu se sin Miloš. Napredno dete posle završene osnovne škole u Glogovcu odlazi u Beograd, gde na Beogradskom liceju uči pravne nauke. Željan znanja, posle završene gimnazije stiže u Moskvu i na Državnom univerzitetu sa odličnim uspehom za tri godine završava pravne nauke. Pored ostalih predmeta, Milojević je kod tada čuvenog profesora J. Bođanskog slušao i uporednu filologiju slovenskih živih i izumrlih plemena. Tada se upoznao i sa zavidnim dostignućima ruske lingvistike, etnologije, arheologije i istoriografije. Došao je i do literature na ruskom u kojoj su istraživani drevni jezici, počevši od sanskrita, zatim do dela koja su se bavila istorijom Indije, Rusije, Kine, Egipta, Kavkaza, Balkana, baltičkog prostora. Posle svih tih proučenih dela Milojević se definitivno svrstao u grupu onih naučnika pristalica autohtonističke istorijske škole koja je nudila dokaze da su Srbi najstariji balkanski narod, te da su na ovim područjima živeli mnogo pre Rimljana i Grka.

    U to vreme na Velikoj školi i u Srpskom učenom društvu srpski istoričari su već bili prihvatili takozvanu germansku istorijsku školu koja je stigla iz slavističkog centra Bečkog univerziteta. Prema toj školi, koja je svoju teoriju nametnula nama kao naučnu osnovu, Sloveni su stigli na Balkan u sedmom veku. Glavni zagovornici ove teorije bili su Stojan Novaković, Milojevićev zemljak iz Šapca i školski drug, i Ilarion Ruvarac, arhimandrit.

    Po povratku iz Moskve Milojević se 1865. zapošljava kao pisar u Okružnom sudu u Valjevu. U vreme srpsko-turskih ratova od 1876. do 1878. godine osnovao je i poveo u rat dobrovoljačke jedinice Moravsko-dobričko-dobrovoljački ustaški kor, Dobrovoljačko-ustaški raško-ibarski kor i Deževsko-ibarsko-ustaški kor. Njegovi dobrovoljci, pred kojima je uvek prvi jurišao, nikada se nisu povukli sa bojnog polja, a ostalo je zabeleženo da su u bitkama oslobodili čak četiri stotine srpskih sela.

    Milojević ratuje, putuje, predaje u školama i istražuje korene Srba. U skromnoj biografiji, između ostalog, piše: "Putovao je prerušen. Sad je bio majstor zidar, sad zograf (moler) koji je stupao u pogodbe za izradu crkvenih živopisa, a kadšto se - gde i kad treba - javljao i pravim imenom i smerom svojim".

    U toj biografiji o tim svojim putovanjima sam je zapisa "Ali nas je sagorevajuća ljubav spram svega onog što je nekada bilo srpsko primorala da učinimo namišljeno. Mi smo se krenuli sa čeličnom i nadljudskom voljom: ili skupo i što može skuplje dati glavu, ali videti nekadašnju slavu i veličinu srpsku sa njenim svetinjama i uzvišenostima, a sadašnju crnu i čemernu grobnicu jedne, neprežalime, neocenime i neisplatime urvine nekadašnje sile i moći svetih, divnih i nepostižnih kraljeva, careva i vladalaca srpskih sa starim srpskim narodom".

    Ratovao je Milojević na nekoliko frontova. Godine 1881. za časopis "Istok", kako je sam zapisao, za dva dana i noć napisao je članak koji je kasnije pretočen u knjigu "Naši manastiri i kaluđerstvo" sa 120 strana. U uvodu on veli: "Od nekog doba neprestano se potrza u našim novinama, osobito takozvanim preko, pa još i u našim ovde skupštinama, čas naročito, a čas opet i kao mimored, pitanje o našem kaluđerstvu, manastirima, a naročito manastirskim imanjima. To je u poslednjoj, odveć plodotvornoj, svakojakim i svevazmožnim zaključcima i ozakonjenjima, skupštini donesen i zaključak da se naši manastiri smanje, svedu na nekakve istorijske manastire u samoj stvari i zapravo unište, a kaluđerski red sa svim istraje i iživi u našoj narodnosti".

    Na nedavno održanoj promociji karte "Srpski belezi na Kosovu i Metohiji" direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Mileta Milić, između ostalog, rekao je i kako je prvi popis srpskih belega na Kosmetu sačinio Miloš S. Milojević. U arhivi SANU postoji i pismo koje je Milojević 1870. godine poslao Srpskom učenom društvu o prvom popisu arheoloških starina u Zapadnoj Srbiji. U istoj ustanovi postoji još jedno pismo koje je Milojević poslao nekom od tadašnjih ministara gde kaže "da će on, iako bolestan, ići na Kosmet radi nekog pregovora, jer je u Prištini u po bela dana u centru ubijen jedan pop. Sve to ima veze sa "Albanskom ligom" koja se povezuje i prelazi u ruke austro-madžarske koja nemirima hoće da iznudi od Evrope ovlašćenje da taj kraj posednu". (Pismo nosi datum 4. januar 1881. godine.

    Srbi pre Rimljana

    Pokušavajući da dokaže da su Srbi starosedeoci na ovim područjima, Milojević ostavlja i ovakav zapis: "Da je srpska crkva starija i od rimske i grčke, osim potvrde pape Jovana , pisane kralju srpskom Mihailu, kojom tvrdi da je srpska crkva starija i od grčke i od rimske, svedoče tolike silne bivše episkopije, postojavše do Konstantina Velikog, među kojima samo da pomenem: Sredačku (Sofijsku), Skopljansku, Nišku, Beogradsku, Vodensku, Morozviždsku, Remešku itd, svedoče još toliki sveci i mučenici Srbi, koji se boriše protiv idolopoklonika i muhamedanaca, jeretika i bezbožnika Bugara i ostalih, kao brojni episkopi".

    Onima koji su mislili drugačije od Milojevića, a nije ih bilo malo, sigurno su smetale i ovakve Milojevićeve beleške. U jednom od zapisa Miloš S. Milojević piše "da su Srbi kao roblje rimsko, živeći od iskoni u svim ovim svojim sadašnjim zemljama, a tada još i od Italije ili Sredozemnog mora, pa do Grčkog, i od Jadranskog pa do Crnog, imali i svoje hramove i svoje sveštenstvo, i uređenu svoju crkvenu upravu u licu svojih arhiepiskopa, koji su najpre, i to od prvog veka po Hristu pa sve do četvrtog, sedeli u predgrađu Sirmijumovom, drugoj rimskoj prestolnici, takozvanoj, i još i danas nazivajućoj se Mitrovici na Savi, zbog čega je se od tih srpskih mitropolita, ili arhijera, to predgrađe nekadašnjeg ogromnog Sirmijuma tako i prozvalo, pa su odavde, navalom Huna u četvrtom veku po Hristu, morali izmaći se dalje, zajedno sa državnom rimskom vlašću u Zvečan, današnje razvaline u dnu Kosova, i u predgrađu istoga staniv se opet mu dali svoj naziv Mitrovica, koja još i danas postoji, na Kosovu, u poslednjem svom ropscu kao varoš".

    Kada je došlo do sudara "prsa u prsa" germanske i Milojevićeve autohtonističke škole, ovaj naš velikan 1881. godine piše ovako: "Srpskom učenom društvu nije stalo bilo ni do prostora srpskih zemalja, koje Porfirogenit u svom delu "De Admin" navodi, koji prostor većinom obuhvata i bivša Pećka srpska patrijaršija, a u kome i sada žive Srbi, već ono gura srpske zemlje i još sada tamo živeći srpski narod u svakojake tuđince, samo da ne budu Srbi, a u svojim školskim knjigama i istorijama dokazuje dokle je plot kneževine Srbije, da su i Srbi dotle itd... Evo samo radi bruke i sramote naše i naših previsoko naučenih zapadnih pitomaca i državnika, koji znaju koliko se krompira u svakom loncu godišnje svoj Đermaniji skuva, koliko se čaša piva, kakvog i gde, proizvede i popije, koliko se i kakvih kotleta pojede, šampanjskog vina proizvede i popije u svoj Francuskoj, koliko se i kakvih, od koje porode, goveda, od koliko godina itd. bifteka napravi i pojede u Engleskoj, proizvede i popije konjaka, punča itd, a ne znaju i neće da znaju da još žive Srbi kao što i u gornjem svom delu Porfirogenit kaže, koji je najhrđavije pisao za Srbe i sveo ih što je mogao na najmanji prostor".

    Jedna zvezda se ugasila

    I pored evidentnih teškoća na koje je nailazio u svojim istraživanjima, nekoliko Milojevićevih dela ipak je ugledalo svetlost dana. Tokom 1871. godine, dok se klešta bojkota nisu sastavila, "Glasnik" Srpskog učenog društva objavio mu je tri dela: "Pravila svete Petke Paraskeve srpske", "Pravila svetom Simeunu srpskom" i "Opšti list srpske patrijaršije u Peći". Prikupio je, mahom po Staroj Srbiji, sistematizovao i podelio po vrstama i motivima oko sedam stotina narodnih pesama, objavljenih u tri sveske 1869, 1870. i 1875. godine pod naslovom "Pesme i običaji ukupnog naroda srpskog".

    Gotovo u isto vreme, takođe u tri knjige, 1871. 1872. i 1877. godine, objavio je "Putopis dela Prave (Stare) Srbije". Najznačajnije njegovo delo "Odlomci istorije Srba i srpskih i jugoslovenskih zemalja u Turskoj i Austriji" izašlo je u dve knjige 1872. Godine 1873. izdao je istorijsko-etnografsku geografsku mapu Srba i srpskih (jugoslovenskih) zemalja u Turskoj i Austriji, a 1881, kao dodatak ovoj mapi, "Narodopisni i zemljopisni pregled srednjeg dela Prave (Stare) Srbije" sa etnografskom mapom srpskih zemalja u kneževinama: Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj, Kraljevini Rumuniji, Austro-Ugarskoj i Turskoj carevini.

    Krajevi koji su verovali Milojeviću i njegovom radu oduživali su mu se još za života. Tako je postao počasni član gradskih opština Prokuplja, Vranja, Kuršumlije, Niša, počasni član opština Draguške, Velikoplanske i Končićke u srezu Prokupačkom, okruga Topličkog. Za iskazanu hrabrost u srpsko-turskim ratovima odlikovan je Srebrnom i Zlatnom medaljom za hrabrost i Takovskim krstom petog, četvrtog i trećeg stepena, dobitnik je Ratne spomenice i još mnogih drugih odličja.

    Miloš S. Milojević je umro iznenada 1897. godine. Israživači njegovog života i rada, doduše oni koji uporno tragaju za njegovom zaostavštinom, pominju kao mogućnost da je Milojević - otrovan. Bilo kako bilo, činjenica je da se o njegovom radu i danas u nekim krugovima ćuti, a u nekim govori šapatom. A jedan nekrologičar ovim rečima je otpočeo izveštaj o smrti Miloša Milojevića: "Jedna zvezda na srpskom nebu utrnula je. Ona beše neobičnog sjaja, te i ako zvezda osvetljavaše daleku... daleku prošlost naroda srpskoga, osvetljavaše tamne kutove prostrane otadžbine Srbinove, i na toj svetlosti mi poznadosmo što nismo poznavali, videsmo braću našu, srpski narod u svoj Srbiji od iznad Kaloče i Moriša, pa do Beloga mora, i od sinjeg Jadranskog mora, pa do reke Alte, Osme i Donje Marice".

    Preuzeto od Politika AD - Ilustrovana politika

  6. #6

    Odgovor: Avanturisti...pravi tvorci istorije



    Ernan Kortes


    Ernan Kortes (šp: Hernn Corts) (rođen u Medeljinu 1485., umro 2. decembra, 1547, bio je poznat kao Ernando ili Fernando Kortes, a tokom svog života sva svoja pisma je potpisivao sa Fernan Kortes. Ernan Kortes je bio pustolov i konkvistador koji je osvojio državu Asteka, tj. današnji Meksiko za Španiju.
    Sa četrnaest godina Ernan Kortes je upisao studije prava, ali ubrzo od toga odustaje i odlazi na ostrvo Santa Domingo, danas Haiti. Bio je u španskoj vojsci tokom osvajanja Kube 1511. godine. Za zasluge je bogato nagrađen.
    Kada su se dvojica pustolova vratila iz ekspedicije u Jukatanu, u jugoistočnom Meksiku, sa pričama o basnoslovnom bogatstvu Indijanaca u jednoj udaljenijoj zemlji, bogatstvu naročito u zlatu, Kortes je rasprodao svoje imanje da bi kupio brod i opremio ekspediciju čiji je formalni cilj bio uspostavljanje trgovinskih veza. Tadašnji guverner Kube odobrio je Kortesov poduhvat.
    Na put je Kortes krenu 18. februara 1519. godine. Pratilo ga je 506 vojnika, stotinak mornara. Imao je šesnaest konja i nekoliko topova. Kortes se prvo iskrcao na obalu Jukatana i tamo osnovao grad Verakrus. Lokalno stanovništvo ga je dočekalo sa darovima, hranom i zlatom. Indijanci su mu rekli da se njihov vladar nalazi u gradu Tenočtitlan, danas Meksiko. Ubrzo je stiglo izaslanstvo astečkog vladara Montezume.
    Kortes je brzo shvatio da ga Asteci smatraju bogom Kecalkoatlom.
    I taj status je iskoristio da unisti Asteke 1521.godine i osvoji Meksiko.

  7. #7

    Odgovor: Avanturisti...pravi tvorci istorije



    Mustafa Golubić


    Zbog mržnje koju je Josip Broz osećao prema Mustafi Golubiću, šezdeset godina bilo je prokleto opasno pisati o tom izuzetnom avanturisti, modernom hajduku, sovjetskom obaveštajcu, Apisovom čoveku za specijalne operacije", učeniku Voje Tankosića i proslavljenom borcu protiv Arnauta, zavereniku protiv kralja Aleksandra Karađorđevića, organizatoru ubistva Lava Trockog...

    I kad se pisalo, većinom su to bili apokrifi, prepričavanja, saznanja iz druge ruke, dezinformacije penzionisanih Udbinih obaveštajaca, ponajviše nevešte i pisane da se napakosti Brozu i da se on predstavi kao hladnokrvni ubica pravih komunista odanih SSSR-u. Ni svemoćni Krleža, Brozov prijatelj iz mladih dana, nije se usuđivao da išta kaže ili napiše o Mustafi. Ako bi se to ime spomenulo u njegovom prisustvu, Krleža bi odmah zaćutao i napuštao prostoriju.

    Danas otvaramo njegov Arhiv u Arhivu Beograda i čitamo redom: U Leskovcu je Mustafa boravio u više navrata: 1928, 1933/34, krajem leta 1940, u decembru 1940. i januaru 1941. godine. Legalno se kretao pod imenom Milorad Nikolić. U vezi je s Blagojem Nikolićem (učesnikom u Lenjinovom prevratu), u čijoj kući se izrađuju lažne isprave. Stanovao je u Pupinovoj ulici kod Paraskeve - Keve Đorđević i bio aktivan u Sindikatu. Smatrali su ga za obućara jer je izrađivao moderne ženske sandale na štiklu" (nešto između sandale i opanka) i svoje rukotvorine prodavao radnicama u Radničkom domu i drugde. U Leskovcu je Mustafa otvorio radnju za izradu sandala koja se zvala Venera" i zaposlio pedesetak radnika. Jedan svedok kaže: Svi smo kod njega navraćali, popravljao nam je cipele i kuvao bosanski lonac.

    Leskovčani koji su ga zapamtili iz tog vremena sećali su se posle da je pušio na lulu i da im je Milorad" lepo pričao o svojim putovanjima u Grčku i na Bliski istok. Pričao je kako je u Egiptu naručio kajganu. Kelner ga upitao da li želi kajganu od četvrt ili pola jajeta. Odgovorio mu je da donese kajganu od pet komada jaja i kelner je doneo ogromnu kajganu - od nojevih jaja! Nije, kaže, znao da pročita jelovnik. Milorad" je voleo dobro da pojede, s uživanjem je pomagao nekoj baba Jeleni kada je ona kuvala papazjaniju koja je slična bosanskom loncu. On je lično oblepljivao zemljani sud testom da ne bi isparavao naglo kako bi se papazjanija kuvala u pari. Isto tako, kao pravi gurman, voleo je da jede kupus sa slaninom.

    Svakakve poslovne" ideje je imao Milorad": da izrađuje keramičke pločice od strugotine, đonove za cipele od starih filmova. Uspelo mu je da iz Grčke uveze dva vagona južnog voća na ime neke sestre" iz Paraćina, međutim, voće je prodao drug" Todor Živković za potrebe Crvene pomoći".

    Mustafinu Veneru" u Beču vodio je njegov zemljak Alija Mujkić, po zanimanju pravi obućar. Firma je počela da radi negde 1922. godine i, kako je Mustafa tada teško živeo, po jednom svedočenju (Miloša Aranickog), novčano mu je pomagao Božin Simić, crnorukac" koji je tada bio srećno i bogato oženjen nekom Francuskinjom u Nici.

    Posle neuspelog atentata na kralja Aleksandra 1921. koji je izvršio Spasoje Stejić, kralj je bio dobro obavešten ko iza svega stoji radeći mu o glavi i, kažu, do kraja života bio opsednut Golubićem.

    Ne zna se kad je počeo da radi za sovjetsku obaveštajnu službu, za moćni Crveni orkestar". Danas je poznato da je ta organizacija izgrađivana po sistemu trojki ili četvorki tako da u slučaju provala većina bude zaštićena (slično je bila ustrojena i Crna ruka"). Crveni orkestar" je bio delo general-lajtnanta Pavela Ivanoviča Berzina, učesnika Oktobarske revolucije u kojoj je komandovao zloglasnim Estonskim bataljonom, brinući se o ličnom obezbeđenju V. I. Lenjina. Ovog bivšeg agenta carske Ohrane regrutovao je lično Đeržinski u GPU koji je osnovan 6. februara 1922. Berzin je obučavao Golubića, Leopolda Trepera, Kopiniča, Blagoja Parovića, Dragišu Vasića... Ne zna se koliko puta i koliko dugo je Golubić boravio u Moskvi. I o tome ima mnogo kontroverznih detalja. Gotovo je sigurno da je u Moskvi imao ženu: Eduardu Isakovnu Eulešen, koja nije likvidirana u čistkama. Takođe, Mustafa je imao dobre odnose s porodicom J. V. Staljina i njegovom suprugom Nadeždom Alelujevnom.

    Rodoljuba Čolakovića je upoznao 1933. godine. Kao član terorističke organizacije Crvena pravda", Čolaković je proveo više godina na robiji. U Moskvi, po kasnijem pričanju Čolakovića, Mustafa ga je upoznao sa Staljinom (ulazio je u Kremlj bez propusnice").

    O umešanosti Mustafe Golubića u ubistvo Trockog za sada ne postoje nikakvi verodostojni izvori. Ostalo je kazivanje njegove najmlađe sestre Habibe, koju je Mustafa mnogo voleo, da je u Ameriku (ili na povratku) stigao jednim brodom koji je prevozio banane. Njoj je Mustafa ispričao da je za vreme tog ilegalnog prebacivanja bio prisiljen da se hrani isključivo ovim južnim voćem. U Meksiku je Mustafi uspelo da Trockog okruži sovjetskim agentima Italijanom Vitoriom Vidalijem i slikarom Dijegom Riverom (osnivač KP Meksika). David Alfer Sikerios (nasledio Riveru na čelu KP Meksika) je sa svojim ljudima pokušao da ubije Trockog 24. maja 1940. godine, ali nije uspeo. Nepuna tri meseca kasnije to je uspelo Ramonu Merkaderu, poznatom i kao Žak Mornar i Frank Džakson. U kvartu Kojoakan meksičke prestonice, ubica je Lava Davidoviča Bronštajna, zvanog Trocki, udario pijukom u glavu. Teško ranjen, pre nego što je izdahnuo, Trocki je imao vremena da kaže: Recite našim prijateljima: ja sam siguran u pobedu IV internacionale."

    Mustafa se (iz Meksika?) vratio u Leskovac i te zime je, kažu, nosio nov grombi kaput. Prema odličnom poznavaocu oznaških tajni Živoradu Mihajloviću - Šilji, Mustafa Golubić je u Beograd došao 1939. godine sa zadatkom da likvidira Živojina Pavlovića zvanog Ždrebe (pisca čuvene disidentske knjige Bilans sovjetskih termidora"). Uhvatio je vezu s Dragišom Vasićem, Živkom Topalovićem i još nekim crnorukcima". Ubrzo je pao u oči Aleksandru Rankoviću i Milovanu Đilasu. Broz se nalazio u Beogradu od maja 1941. godine (Ribnikarevu kuću u kojoj se krio obezbeđivao je Gestapo) i, pošto mu je uspelo da obavi razgovor sa sovjetskim otpravnikom poslova u Beogradu koji mu je preneo direktivu iz Moskve da Golubić ne sme da se dira", za neko vreme je stopirao svoje naređenje da se Mustafa likvidira.

    U Meksiku je Mustafi uspelo da Lava Trockog okruži sovjetskim agentima Italijanom Vidalijem i slikarom Riverom

    Đilas je kasnije tvrdio da je postojala ta odluka da se Golubić ubije. Čolaković se sreo s Mustafom u Sarajevu i ovaj mu je poverio da Valter (Tito) neće dugo trajati i da će morati da bude maknut". Čolaković je to ispričao Brozu.

    Ubrzo, Mate Vidaković (obučen u Moskvi za pravljenje eksplozivnih naprava) i Mustafa Golubić dižu u vazduh smederevsku tvrđavu u kojoj je nemačka komanda smestila privremeno skladište eksploziva i municije zaplenjene u aprilskom ratu. Ta strahovita eksplozija je 5. juna 1941. godine ubila 2.500 ljudi i gotovo uništila grad.

    Mustafa je uhapšen u Beogradu 7. juna 1941. pod veoma banalnim okolnostima. Prema sećanju suseda Tihomira Višnjevca (Mirijevski put 97), uhapsili su ga folksdojčeri u akciji Preventiva" namenjenoj borbi protiv švercera.

    Živorad Mihajlović Šilja (Dosije", Beograd, 1989) smatra da je Mustafu potkazao Gestapou Milovan Đilas po naredbi Josipa Broza. CK KPJ je zaključio da je Mustafa Golubić u Beogradu sa zadatkom da ubije Tita, i da za vođu pokreta otpora postavi - Dragoljuba - Dražu Mihailovića!

    O tome šta se sve događalo u Ribnikarevoj kući na Dedinju, kao i o tome ko je izdao Mustafu Golubića (u zvaničnoj istoriji ova kuća je poznata po tome što je u njoj doneta odluka komunista da se krene s ustankom u Srbiji 4. jula 1941), napisana je i jedna knjiga koja, opet, nikada nije odštampana. Nju je napisao Božin Simić, bivši crnorukac", Mustafin čovek, Titov ambasador u Ankari, osoba koja je po preporuci Milana Antića (ministra Dvora kneza Pavla) odradila posao oko uspostavljanja diplomatskih odnosa između Kraljevine Jugoslavije i SSSR-a u leto 1940. godine. Simićeve knjige nema i ostala su samo nagađanja o njenoj sudbini.

    Na kraju, nameće nam se jednostavno pitanje: kome je i čemu poslužio po svemu fantastičan život Mustafe Golubića i hiljada drugih života nesumnjivo vrlo hrabrih komunista ilegalaca", uistinu Srba, koji su služili interesima jedne strane sile i jedne ubistvene utopije, od koje je njihova otadžbina, kao i Rusija, imala toliko štete?

  8. #8

    Odgovor: Avanturisti...pravi tvorci istorije



    Duško Popov

    covek na osnovu cijeg zivota je stvoren lik Dzejmsa Bonda


    Duško Popov (rođen 1912. u Titelu, Austro-Ugarska, danas Srbija, umro 1981. u Londonu, Velika Britanija) imao je tajno (kodirano) ime Tricikl, ali istovremeno tako se nazivala i špijunska mreža u koju je on bio uključen. Prema Nešenel Inkvajeru, autor Ijan Fleming po ugledu na njega zasnovao je poznati lik tajnog agenta Džejmsa Bonda.
    Fleming je radio u Britanskoj pomorskoj obaveštajnoj službi tokom Drugog svetskog rata i bio zadužen da prati ovog harizmatičnog špijuna, koji je bio regrutovan da radi kao dvostruki agent za Britance. Duško Popov je bio mladi, bogati jugoslovenski biznismen, koji je uspeo da nastavi karijeru plejboja čak i u ratno vreme dok je sprovodio svoju smrtno-opasnu misiju za Ujedinjeno Kraljevstvo.
    Zavrbovan da radi za naciste na početku rata, Popov, koji ih je mrzeo, istog trenutka je ponudio svoje usluge i Britanskoj obaveštajnoj službi. Oni su ga prihvatili kao dvostrukog agenta (tajno ime Tricikl) i on je otišao da živi u London. Njegove međunarodne poslovne aktivnosti obezbedile su mu paravan za posete neutralnom Portugalu, koji je bio povezan sa Velikom Britanijom slabašnim civilnim vazdušnim saobraćajem skoro sve vreme rata.
    Odatle je Popov uputio Nemcima dovoljno informacija odobrenih od strane britanske službe MI5, tako da su Nemci bili zadovoljni njime i bogato ga nagrađivali za njegove usluge. Obaveštenja koja su mu pri tome davali u sklopu njegovih zadataka bila su od velikog značaja za Britance u predupređivanju neprijateljskih planova kao i u sopstvenom planiranju i razmišljanju. Popov je bio izmešten u Sjedinjene Države od strane Abvera radi dobavljanja novih informacija. On tada stupa u kontakt sa FBI-jem i objašnjava im za šta je bio zadužen da ih pita. Jedna od stavki sa njegove liste bila je i informacija o Perl Harburu.
    Popov je bio ozloglašeni ženskaroš, i stekao je svoj nadimak Tricikl izgleda zbog svoje sklonosti da vodi ljubav sa dve žene odjednom. Međutim, bliže je istini da je njegovo ranije tajno ime Skot promenjeno u Tricikl kada su zaposlena još dve njegova subagenta ("Balon" i "Želatin"), tako da su oni funkcionisali kao tri točka na triciklu.
    Nažalost, šefu FBI, Edgaru Huveru, verovatno i iz prethodno navedenih razloga nije se sviđao Popov i zato je ignorisao informacije koje mu je on dostavljao. Popov je odsedao u najboljim hotelima, posećivao najbolje kockarnice, i bio bon vivan. Umro je 1981. godine u svojoj 69. godini, ostavljajući iza sebe udovicu i tri sina.

  9. #9

    Odgovor: Avanturisti...pravi tvorci istorije



    Žak Kusto


    Žak Iv Kusto (fr. Jacques-Yves Cousteau; 11. jun 1910. 25. jun 1997) bio je francuski okeanograf, naučnik, ekolog, izumitelj i avanturista. Njegova istraživanja velikog plavog inspirisala su mnoge ljude i ostavljala ih bez daha, a njegova inventivnost pomerila je granice ljudskih mogućnosti. Kroz svoje dokumentarce i knjige, Kusto je doprineo shvatanju okeana više nego bilo koja osoba u istoriji. Od 120 dokumentaraca koliko ih je ukupno snimio, najbitniji bio je Podvodni svet Žaka Kustoa (The Undersea World of Jacques Cousteau), televizijska serija-dokumentarac, koja je počela sa emitovanjem krajem 60-ih, i jedna od najpopularnijih serija toga toba.
    Rođen je 11. junа 1910. godine kao sin Danijela i Elizabet Kusto u malom gradicu Saint-Andr-de-Cubzac u blizini Bordoa. Bio je bolešljivo dete, sa razvijenim sklonostima prema vodi i prema mašinama. Takođe je bio fasciniran filmovima, kao tinejdžer štedeo je novac i kupio je amatersku kameru. U srednjoj školi bio je dosta problematičan, pa ga je otac poslao u internatsku skolu, posle koje je upisao pomorsku akademiju u brestu. 1933. prikljucio se francuskoj mornarici, gde je i poceo svoja podvodna istraživanja i svoj rad na Akvalangu. Sa 25 godina imao je tešku saobraćajnu nesreću u kojoj je povredio obe ruke. Rehabilitovao se plivanjem na mediteranu, gde mu je jednog dana kolega oficir dao naočare za vodu kako mu so ne bi nagrizala oči. Taj poklon izmenio je Kustoov život. Kada je zaronio video je jedan sasvim novi svet ispod sebe, i rešio je da posveti svoj život deljenju tog sveta sa drugima.
    Godine 1937. oženio se sa Simon Melor, sa kojom je imao dva sina Žan-Mišela i Filipa. Dve godine kasnije odlazi da se bori u Drugom svetskom ratu, uglavnom kao špijun i dobija nekoliko ordena za hrabrost. Za vreme rata, Kusto je našao vremena da završi Akvalang, zajedno sa inženjerom Emilom Ganjanom koji je omogućio roniocima da ostanu pod vodom na određenoj dubini. Akvalang je bio revolucionarni sistem u to vreme. Pre toga ronioci su manje više morali da budu vezani za površinu ili da rone sa aparatima na maloj dubini. Kusto i Ganjan napravili su sistem sa regulatorom koji je nezavisno od dubine davao onoliko vazduha koliko je roniocu bilo potrebno da udahne. Prva upotreba akvalanga bila je za čišćenje vode od podvodnih mina.
    Kalipso je bio korveta preuređena u mobilnu labaratoriju za podvodna istraživanja, koja je postala simbol Kustoa i njegovih avantura. Prvobitna namena Kalipsa bila je čišćenje mina za Britanku kraljevsku flotu 1941. Posle rata, poklonjena je francuskoj vladi i postao je feri-brod između Malte i ostrva Gozo; tako je i nazvan po nimfi Kalipso, čije je ostrvo Ogigija mistično povezano sa Gozoom. Godine 1950. irski milioner Tomas Loel Ginis kupio je Kalipso i dao ga Kustou za simboličnu sumu od jednog franka godišnje. Nesrećnim slučajem, potonuo je 1996. u Singapuru, ali je kasnije izvađen.
    Kako bi finansirao svoja putovanja i približio podvodni svet producirao je mnoge filmove od kojih su Tihi svet (Le monde du silence, 1956) i Svet bez sunca (Le monde sans soleil, 1966) dobili Oskara za najbolje dokumentarce. Od knjiga koje je napisao najpoznatije su Živo more (1963), Delfini (1975) i Svet okeana (1985). Kusto je 1968. dobio ponudu da snimi Podvodni svet Žaka Kustoa i narednih osam godina Kusto radi na seriji upoznavajući ljude sa raznovrsnim bogatstvima podvodnog sveta. Godine 1974. osniva Kustoovo društvo (Cousteau Society) kako bi zaštitio okeanski svet. Danas broj članova te organizacije iznosi preko 300.000. Kusto je nagrađen medaljom slobode od strane regana 1985, a 1989. dobio je počasno članstvo na francuskoj akademiji. Umro je 25. juna 1997. i sahranjen je u rodnom gradu na porodičnom groblju.

  10. #10

    Odgovor: Avanturisti...pravi tvorci istorije



    Artur Evans


    Artur Evans (engl. sir Arthur John Evans, 8. jul 1851 — 11. jul 1941.) bio je britanski arheolog i avanturista, čije je najčuvenije otkriće lokaliteta minojske kulture u Knososu na Kritu.
    Kao jedan od sluzbenika britanskog konzulata u Bosni, proputovao je celu Bosnu pesice sa jos jednim pomocnikom i ostavio prve zapise o istoriji te oblasti i njenim arheoloskim spomenicima.Napisao je i prve radove o steccima ostro se protiveci tvrdnjama da su oni bili iskljucivo vezani za Bogumile,jer ih u Bugarskoj,u sedistu njihove sekte,uopste nije bilo.

    Artur Evans je bio pristalica rada Hajnriha Šlimana, koji je otrkio Troju (na prostoru Male Azije ) i Mikenu (na Peloponezu). Šliman je pretpostavio da Krit mora imati vezu sa Mikenskom civilizacijom, međutim do istraživanja nije došlo, jer se ostrvo nalazilo pod turskom vlašću.
    Evans je proučavao Mikenu, posebno pravougaone kritske pečate. Na osnovu proučavanja pretpostavio je da mikenska kultura vodi poreklo sa Krita. Kada je ostrvo oslobođeno od turske vlasti, Evans je počeo sa otkopavanjima i 1900. godine otkrivena je palata u Knososu, kao i veliki broj glinenih pločica. Istraženi su lokaliteti i u Festosu i Agija Trijadi.
    Utvrđen je i razvoj kritskog pisma. U početku je korišćeno piktografsko pismo (od oko 2000. do 1650. godine p. n. e.). U narednom periodu (od oko 1650. do 1450. godine p. n. e.) koristio se Linear A, slogovno pismo, koje nema veze sa grčkim pismom i koje je nastalo od trećine pitkografskih znakova, dok su ostatak činili potpuno novi, nepoznati znaci. Linear A nije dešifrovan.
    U periodu od 1450. do 1200. godine p. n. e. koristio se Linear B, koje je dešifrovao Majkl Ventris uz pomoć Džona Čedvika. 1952. godine izneto je mišljenje da je Linear B zapravo grčko pismo i uz pomoć kiparskog slogovnog pisma dešifrovano je deset grčkih reči (poput gradova Knosos, Pilos i sl). Do danas je veći deo pisma dešifrovan. Otrkiveni su znakovi za slogove, odvajanje, brojeve i ideogrami. Međutim još uvek nije utvrđeno da li je Linear B varijanta Lineara A,i zbog razloga sto je Artur Evans mnoge nalaze krio od svojih kolega namerno ih ometajuci u desifrovanju,ti nalazi i dalje su sakriveni .

  11. #11

    Odgovor: Avanturisti...pravi tvorci istorije



    Hauard Karter


    Hauard Karter (engl. Howard Carter; 9. maj 1873 2. mart 1939) bio je čuveni engleski arheolog i egiptolog.
    Sa 17 godina počeo je da studira natpise i crteže Egipta. Radio je na iskopavanjima u Ben Hasanu, kraljevskim grobnicama Srednjeg Egipta, a kasnije je sarađivao sa Flindersom Pitrijem. Tokom iskopavanja u Dolini kraljeva u Egiptu otkrio je grobnice Amenofisa I, Tutmesa IV i kraljice Hatšepsut. Njegovo najveće otkriće je grobnica faraona Tutankamona.

    Karter i lord Karnavon bili su prvi ljudi koji su ušli u Tutankamonovu grobnicu posle više od 3.000 godina, kada je u nju položen faraon.
    Manji nalazi uputili su Kartera gde bi grobnica mogla da se nalazi. 4. novembra 1922. godine grobnica je otvorena, tada je Karter otkrio prvi ulaz. 5. novembra otrkiveno je stepenište, a 24. novembra zid sa Tutankamonovim pečatima. U grobnicu je moralo da se dovede električno osvetljenje i da se obezbedi od krađe jer su nalazi bili od zlata.
    Tutankamonovo blago se nalazi u Egipatskom muzeju u Kairu i smešteno je u 12 prostorija. Karter je našao u grobnici 4 škrinje koje su bile ugrađene jedna u drugu sve sa bogatim pozlatama. Sarkofag koji je pronađen je od jednog komada žutog kremena i u njemu su se nalazila tri kovčega od kojih je pored pozlaćenih bio i jedan od zlata sa težinom od 110,4 kg.

    Malo je poznato da je otvaranju Tutankamonove grobnice,kao gost Kartera i lorda Karnavona,prisustvovao i tadasnji konzul kraljevine Jugoslavije u Kairu pisac Jovan Dučić.

  12. #12

    Odgovor: Avanturisti...pravi tvorci istorije



    crtez iz Srbije, Feliksa Kanica

    Feliks Kanic (nem. Felix Philipp Kanitz), 2. avgust 1829, Budimpešta - 8. januar 1904, Beč, austrijski putopisac, arheolog i etnolog.
    Studirao je umetnost na Bečkom univerzitetu. Prvo se bavio muzikom, a onda slikarstvom i postao dobar crtač. Od 1858. godine puno je putovao po južnoslovenskim krajevima - Dalmaciji, Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, Bugarskoj, Bosni i Makedoniji. Posebno je pažljivo beležio arheološke i geografse podatke i pravio dobre ilustracije arhitektonskih ostataka, crkava, ljudi itd. Putujući, postao je etnolog južnih Slovena. Evropi su njegovi radovi bili zanimljivi jer su prikazivali malo poznato područje, da bi kasnije njegov rad inteligentnog amatera bio prevaziđen napretkom naučne etnologije.
    Napisao je puno knjiga, posebno o Srbiji i Bugarskoj, a u Srbiji je najpoznatija Srbija, zemlja i stanovništvo od rimskog doba do kraja XIX veka (nem. Das Konigreich Serbien und das Serbenvolk von der Romerzeit bis dur Gegenwart, 1904).

  13. #13

    Odgovor: Avanturisti...pravi tvorci istorije



    Marko Polo


    Marko Polo (1254-1324) je bio venecijanski trgovac i istraživač, koji je, sa ocem i stricem bio jedan od prvih Evropljana sa zapada koji su putovali Putem svile do Kine, koja se u to vreme zvalo Kitaj. Svoja putovanja Polo je hronološki izložio u knjizi II Milione (putovanja Marka Pola) . Polovi su u Kini živeli 17 godina pre nego što su se vratili u Veneciju. U pomorskoj bici između Venecije i Đenove, Marko je bio uhvaćen i odveden u zatvor, gde je svoju knjigu izdiktirao Rustičelu da Pizi. Zbog svega ovoga, Marka Pola neki smatraju jednim od najvećih svetskih istraživača, dok ga neki skeptičniji pre vide kao najvećeg svetskog pripovedača priča.

    Porodica Marka Pola potiče sa ostrva Kurzzola (sadašnja Korčula) u Jadranskom moru, gde i dalje postoji njihova kuća. Otac Nikolo i ujak Mateo bili su trgovci koji su išli po istoku. Njih dvojica su krenuli put Azije i stigli u Kinu 1266.-došli su do Kanbalika u blizini Pekinga. Kada su se vratili kući, doneli su pismo za papu: pismo je bilo od tamnošnjeg vladara Kublaj-kana (unuk Džingis-kana) , u kojem je on zamolio da učeni ljudi dođu kako bi podučavali u njegovom carstvu. Mateo i Nikolo Polo su sa papinim odgovorom krenuli do Kublaj-kana 1271. godine. Ovoga puta, Nikolo je poveo i svog sina Marka. Mladić je ubrzo postao miljenik, a zatim i savetnik Kublaj-kana. Tokom 17 godina službovanja Kublaj-kanu, Marko Polo se upoznao sa velikim prostranstvima Kine i brojnim dostignućima ove civilizacije, od kojih su mnoga bila ispred onoga što je do tada otkriveno u Evropi. Prema priči, tokom boravka u Kini Marko polo je tri godine bio i guverner kineskog grada Jangkoua.

    Marko je za 17 godina službe kod Kublaj-kana obišao mnoge zemlje Dalekog istoka, sve do Današnje Burme i Vijetnama. 1292. godine Marku, njegovom ocu i stricu se pružila prilika da se vrate natrag. 1295. nakon tri godine putovanja stižu u Veneciju. Preko 25.000 pređenih kilometara i 24 godine putovanja u Veneciju su doneli svoju legendarnu Knjigu svetskih čudesa.

    Po povratku iz Kine 1295. godine, porodica Polo se nastanila u Veneciji gde su postali senzacija i svojim pričama o dalekoj Kini privlačili gomile slušalaca. Ipak, malo im je ko verovao. U međuvremenu, nemirni duh odveo je Marka u pomorsku bitku 1298. godine, kod današnje Korčule gde je bio zarobljen. Tokom sukoba, on je bio kapetan Venecijanske galije. Nekoliko meseci koje je proveo u zatvoru Marko je iskoristio tako što je izdiktirao detaljan opis svojih putovanja u nepoznate delove Dalekog istoka. Njegova knjiga "II Milione" uskoro je prevedena na mnoge evropske jezike. Međutim, problem s tom knjigom nastaje u narednom periodu-original je izgubljen, a do naših vremena stiglo je nekoliko verzija koje su često protivrečne, zbog prevoda -verovatno. U svakom slučaju, originalna knjiga je postigla veliki uspeh u svoje vreme-prosto neverovatno dostignuće za period kada štamparska tehnika još nije bila poznata u Evropi.

    Markova knjiga II Milione je imala presudan značaj u doba velikih geografskih otkrića. Geografske karte Dalekog istoka su vekovima pravljene po njegovim putopisima. Nemački kartograf Johannes Schner je 1533. godine zapisao iza Sinae i Ceresa(mitskih gradova središnje Azije)otkrića mnogih zemalja zasluga su Marka Pola...obale tih zemalja nedavno su oplovili Kolumbo Amerigo i Vespuči Kasnije će se ispostaviti da Kristofer Kolumbo nije stigao do predela koje je opisao Marko Polo, jer ga je na tom putu zaustavilo kopno koje će kasnije biti prozvano Amerika. Poznato je da je Kolumbo posedovao jedno latinsko izdanje Markove knjige i beleškama koje je pravio tokom putovanja upoređivao vlastita otkrića sa mestima koja je Marko opisao.

    Dok je Marko Polo ležao na samrtnoj postelji, porodica ga je molila da prizna da je izmislio svoje priče. Odbijajući tu molbu on je navodno rekao: rekao sam samo polovinu onoga što sam video. Dok većina istraživača veruje da je Marko Polo stigao do Kine, nedavno su se pojavila mišljenja da on zapravo nije stigao toliko daleko i da je samo preričavao informacije koje je čuo od drugih. Skeptici naglašavaju, među brojnim greškama, da Marko Polo nije pomenuo kinesko pismo (veoma različito od bilo kog evropskog), štapiće za jelo, čaj, a da se ne govori o tome što nije pomenuo veliki Kineski zid. Takođe, kineske zabeleške iz tog vremena ga uopšte ne pominju, uprkos činjenici što je Marko tvrdio da je bio u službi Kublaj-kana- što je zbunjujuće, imajući u vidu da se u Kini beležilo sve što se dešavalo na dvoru. S druge strane, Marko opisuje druge aspekte života na Dalekom istoku u mnogo detalja- papirni novac, veliki kanal, strukturu mongolske armije, tigrove, imperijalni poštanski sistem. Takođe Japan naziva Kineskim imenom Cipang. Taj pomen Japana smatra se prvom pojavom te zemlje u zapadnoj literaturi.

    Poznato je da se broj milion dovodi u vezu sa Markom Polom. Kada se vratio u Veneciju svoje doživljaje je pričao megalomanijski uvećavajući činjenice, opise i brojke. Ubrzo je po tome postao poznat, pa su dotadašnje normalne brojčane oznake i relacije postale premale da bi pratile njegova opisivanja. Za broj 1 000 000 tada nije bilo posebnog brojčanog izraza već se koristio izraz hiljadu hiljada. Pošto je Markovo srednje ime glasilo Emilio, po Veneciji se brzo proširila izvedenica emilioni od koje je kasnijim modifikacijama nastao novi broj.
    Knjiga II milione je druga najprevođenija i najčitanija knjiga u ljudskoj istoriji posle Biblije.
    Legende kažu da je Marko Polo upoznao Italiju sa nekim proizvodima iz Kine među kojima su: sladoled, pinjata i pasta, a naročito špagete. Međutim, ove legende se dovode u pitanje, pošto postoje dokazi da je pasta u Italiji poznata još iz starog veka.

  14. #14

    Odgovor: Avanturisti...pravi tvorci istorije

    Žan Batist Le Moin Bjenvil




    (Bienville, Jean-Baptiste Le Moyne de, 1680-1767), kanadsko - francuski istraživač, osnivač Nju Orleansa. Rođen u Montrealu, služio je u kanadskoj mornarici u ratu kralja Vilijama. Pridružio se svom bratu Pjeru Ibervilu na jednoj ekspediciji do ušća reke Misisipi. 1699. tu su osnovali naselje; kasnije je upravljao Luizijanom (1701-1712, 1717-1723). 1718. osnovao je Nju Orleans i proglasio ga prestonicom kolonije 1722. Pozvan je da se vrati u Francusku 1723, da bi kada se vratio, postao guverner Luizijane 1733-1743.
    ...kada Vreme povuče nazad, nije ba lako ni ostati na svom mestu...

Slične teme

  1. Najuticajnije žene iz istorije grada
    Autor SQUAW u forumu Novi Sad
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 13.04.2010, 19:46
  2. Sta (ko) je pravi vernik?
    Autor love hunter u forumu Religija
    Odgovora: 86
    Poslednja poruka: 09.03.2010, 23:48
  3. Menjanje istorije
    Autor Schnappi u forumu Istorija
    Odgovora: 32
    Poslednja poruka: 04.07.2009, 18:12
  4. Da se o mom životu pravi film :)
    Autor Sokica u forumu Humor i zabava
    Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 14.04.2009, 15:44
  5. Pravi Garfield
    Autor Goga u forumu Belosvetske zanimljivosti
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 13.04.2008, 04:43

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •