Danas sam vodila zanimljiv razgovor u kancelariji. Krenuli smo od korupcije, a stigli do sopstvenih obraza. Moja mlada koleginica, tek izašla sa fakulteta, tvrdila je da nema te privilegije koja bi je naterala da učini nešto protiv sopstvenih načela.
Bilo mi je slatko i drago što ona tako misli, ali sam je samo pitala koliko je imala prilika da iskuša svoju moralnost. Da li bi pristala na nepristojnu ponudu (jbg, ja joj rekoh da ne bih čekala dva miliona dolara, dosta bi mi bio jedan i matori Robert Redford)? Da li bi se učlanila u političku stranku (pa čak iako se ne slaže, delimično ili u potpunosti, sa programom iste) ukoliko bi joj to garantovalo obezbeđen posao i egzistenciju njene porodice? Da li bi nekom nedužnom namestila zvrčku ukoliko bi joj to obezbedilo ostvarenje ambicija?
Ubeđena sam da svi imamo svoju cenu po kojoj ćemo se prodati. Za sebe mogu da tvrdim koja nije moja cena. Suviše sam skupa kurva da bih se prodala za piće, garderobu ili letovanje. Više od toga mi nije nuđeno, pa ne mogu da tvrdim da ne bih pristala ne bolje ponude. Igrom slučaja, nisam morala da se politički angažujem ne bih li dobila posao. Da ga nemam, ili da je to jedini put da neko moj dobije posao, ne isključujem mogućnost da bih i to uradila. Nisam zaboravljala da me je neko zadužio, i nisam ga gazila samo da bih se popila na stepenicu više.... Koliko sebe poznajem, to ne bih učinila ma koliki broj stepenica više da je u pitanju.
Pretpostavimo da vam neko ponudi ogroman novčani iznos, vlast, moć,... bez ikakvih daljih obaveza pod uslovom da pogazite svoje moralne principe (preljuba, učlanjenje u političku partiju sa čijim programom se ne slažete, krađa, napad na drugog čoveka, izdaja prijatelja, korupcija....).
Koja je vaša cena da pogazite svoja moralna načela?