Prethodnih dana (meseci) sam bila žestoko okupirana baš ovom problematikom. Zanimljivo je što su se među nama, izvođačima umetničkih radova, itekako lomila koplja po ovom pitanju. I sad, kad je proizvod našeg traganja gotov, makar što se tiče izlaska u javnost, mogu da kažem sledeće - nema apsolutnog umetnika. Ima samo apsolutnih tragalaca. U želji da iznađu umetnost, da je proseju iz realnosti, umetnici itekako umeju i da greše. Mukotrpni rad, borba, dileme, napor da se uz uvežbana sredstva ili već isprobane metode uspeha dođe do istine, apsolutno ne moraju da znače baš ništa. Volja je neophodna, ali ne i dovoljna da se dopre do umetničkog dela, da se ono stvori.
Ne mora se svet deliti na zvanične "Mocarte" i "Lepe Brene", to je površinski kop. Kad se uđe među proklamovane umetnike, čudom bi se mogli čuditi koliko tu neumetnosti ima. Koliko je foliranja, prodavanja muda za bubrege, koliko se laže, ači, vara, krade (i od drugih, a najčešće od sebe), koliko se forsira stara slava, moć marketinga, laktašenje, klanovi, podmetačine, podilaženje ukusu svetine...
I što je najsmešnije (ili najgore), vrli umetnici to najčešće ne priznaju ni sami sebi, pa tako ni drugima. Tako na silu sklepana prigodna pesma u trenutku biva proglašena za "vrh", od strane kritičara koji će iz interesa u njoj pronaći neku velelepnu mudrost, a koja je svakom drugom umu ili oku nedoseziva. To će njega učiniti još mudrijim, toliko da će se i sam diviti svojoj veštini da sve to uoči i kaže što nerazumljivijim jezikom. I najboljem glumcu se desi da zbog odsustva koncentracije celu ulogu bukvalno slaže, ali tu istu ulogu može drugi put odigrati s punim pokrićem i zaslužiti sve moguće nagrade.
I tu sad (najzad ) stižem do poente. Pokriće je ono što čini umetnost umetnošću i deli ga od svega drugog nalik na nju. Najdublja lična istina. Iskrenost u ideji i izrazu. Bez toga je sve samo, u boljem slučaju zanat, a u gorem laž.