Fransoa Mari Arue - Volter




Jedan oštroumni čovek, koji je umro pre tačno 230 godina, zaslužan je, ili kriv, što danas svako za sebe može da kaže da je jako tolerantan. Fransoa Mari-Arue, poznatiji pod pseudonimom Volter (21. novembar 1694 – 30. maj 1778.), autor „Rasprave o toleranciji”, pisac, filozof, satiričar, polemičar, duhoviti prosvetitelj, borac za građanska prava i kritičar katoličke crkve, zadužio je istoriju i jednom besmrtnom rečenicom:

– Ne slažem se sa tim što govoriš, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da to slobodno kažeš.

Ako su stari Grci izmislili demokratiju, ovaj Francuz vrcavog duha ju je, iako to možda nije želeo, spustio među narod.

Volter je rođen u Parizu, kao peto dete Fransoa Aruea i Mari Margerit D`omar. Obrazovan je u jezuitskoj školi koja mu je pružila znanje latinskog i grčkog jezika, a vremenom je savladao italijanski, španski i engleski. Od 1711. do 1713. godine studirao je pravo, posle toga je radio kao sekretar francuske ambasade u Holandiji. Mladi skandal-majstor zaljubio se u devojku koja je izbegla iz Francuske, a njegov otac je prekinuo tu vezu i primorao ga da se vrati u domovinu. Gnevni mladić, koji je već u ranoj mladosti otvoreno i veoma oštro kritikovao državu i crkvu, zacrtao je sebi dug put za osvajanje slobodne reči. U svojim dvadesetim, već je bio „fasovao” devet meseci zatočenja u zloglasnoj Bastilji, zbog optužbe da je pisao satirične stihove na račun aristokratije.

Sukob sa ocem, koji je verovatno počeo još kada je Volter ušao u „zabranjenu” vezu sa devojkom u Holandiji, nastavio se i kasnije. Slagao ga je da radi kao pomoćnik advokata u Parizu, a usput je nastavio da piše satiričnu poeziju, eseje i istorijske studije. Povezao se sa aristokratskim porodicama i angažovao se, 1719. godine, u zaveri protiv Filipa II, vojvode od Orleana, regenta Luja XV, zbog čega je i bio zatočen u Bastilji.

Njegov burni duh nastavio je da mu stvara više problema nego koristi, iako je zbog svoje duhovitosti bio veoma popularan među nekim aristokratskim porodicama. Posle uvrede koju je naneo plemiću Ševalijeu De Rohanu, bio je proteran iz Francuske. Proveo je tri godine u Engleskoj, a odatle se vratio opijen idejama o slobodi govora i fasciniran delima Vilijema Šekspira. Kasnije je napisao je i knjigu eseja u formi pisama „Filozofska pisma na engleskom”, u kojoj je hvalio englesku ustavnu monarhiju. Sasvim dovoljno da ona bude spaljena, a autor opet bude proteran iz Francuske.

Volter se, posle prvog, trogodišnjeg egzila, skrasio u zamku De Sirej. Tu je stupio u intimnu vezu sa Markizom De Šatele. Zamak je bio vlasništvo njenog supruga, koji je povremeno svraćao da bi se družio sa svojom suprugom i njenim ljubavnikom. Markiza i Volter su, osim kreveta, delili i intelektualnu strast, sakupivši, u toku petnaestogodišnje veze, 21.000 knjiga. Pisali su često zajedno, a Volter se bavio i proučavanjem prirodnih nauka, pokušavajući da naučno utvrdi svojstva vatre.

Volter je smatrao da je francuska buržoazija sitna i beznačajna, a aristokratija parazitska i korumpirana. Večiti kritičar nije bio blagonaklon ni prema prostom narodu, smatrajući ga neukim i sujevernim. Zanimljivo, prezirao je i ideju demokratije, za koju je tvrdio da „propagira idiotluk mase” i zalagao se za „prosvećeni despotizam”. Verovatno je ironija, njegovo najjače oružje u žestokim obračunima sa neistomišljenicima, htela da neke od njegovih maksima koje propagiraju otvoreni dijalog o svemu postanu, praktično, postulati moderne demokratije, ili barem onoga što bi ova vrsta vladavine trebalo da bude.

Njegovi kritičari su mu zamerali neoriginalnost, tvrdeći da je najčešće samo preuzimao tuđe ideje. On im je odgovarao sa čuvenom rečenicom: „Samo jednom sam se molio Bogu, vrlo kratko: Gospode, učini moje neprijatelje smešnim. I bi tako.” Pred sam kraj života, preselio se u Berlin, a njegov obožavalac, Frederik Veliki, kralj Pruske, dao mu je posao na dvoru i platu od 20.000 franaka. Međutim, Volter je ubrzo napisao i kritiku na račun predsednika berlinske Akademije nauka i tako načisto upropastio udobnu poziciju na pruskom dvoru. Frederik Veliki se razgnevio na svog štićenika, spalio njegovu knjigu i naredio Volterovo hapšenje. Volter ovoga puta beži u Pariz da bi spasao glavu, ali Luj XV odbija da ga primi u domovinu.

Svoj trusni životni put završava u Ženevi, gde je opet bio zabranjen, kada je hteo da objavi svoju ranu poemu „Devica orleanska”, koja, i po standardima 21. veka, predstavlja prilično „uvrnuto” štivo, a kod nas postoji u odličnom prevodu Danila Kiša, u njegovoj antologiji francuske erotske poezije „Bordel muza”. U Ženevi je napisao i svoje najpoznatije delo, „Kandid, ili optimizam”, urnebesni polemički roman u kojem se obračunava sa filozofijom Gotfrida Lajbnica. Novo izdanje ovog dela kod nas je štampala izdavačka kuća „Divit”. Bio je deista i verovao da je Bog samo pokrenuo svet, ostavljajući nam ga u amanet, da se sami borimo i bakćemo sa njim. Ostaće zabeleženo da su poslednje reči koje je izgovorio bile: „Za ime božije, ostavite me da umrem u miru.”

A svaka demokratska rasprava, koja i u našem dobu često završava varnicama, a ponekad i tučom, svoj koren vuče iz Volterovog svađalačkog duha.

(Stanko Stamenković, Politika)