Stopirala sam ponekad kad sam bila mladja, tj. dok sam isla u srednju skolu. Nisam imala neka ruzna iskustva, ljudi su uglavnom bili prijatni. Bilo je par likova koji nas prime u kola a deluju besni, namrgodjeni, ne pricaju... tad mi nije bilo prijatno a nikad nisam mogla da skontam takve likove!

Medjutim, "putovanje" koje mi je ostalo u secanju je skroz pozitivno. Zima, drugarica i ja stopiramo u 7 ujutro i staje nam neki mladic sa jugom. Posle nekih minut voznje, hauba se digne sama od sebe u sred voznnje!!! On iskulira, kaze da se to cesto desava, izadje, zatvori haubu i nastavi kao da se nista nije desilo. Nakon nekih deset minuta, upali on brisace (posto je padao sneg) kad odjednom... odleti mu brisac! Nas dve smo htele da puknemo od smeha! On opet iskulirao, zaustavio kola kraj puta, nasao brisac u snegu i hteo da nastavi ali kola se zaglavila u snegu! E tu smo pukle od smeha... malo je falilo da guramo kola! Na svu srecu, uspeo je da se izvuce i bez nase pomoci!
E, taj lik mi je bas ostao u secanju! Znam da sam se kasnije danima smejala tom putesenstviju!!!