ROCK 'N' ROLL (Classic, Metal, Punk, Hard...) - Strana 2
Strana 2 od 7 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 93
  1. #16

    Odgovor: ROCK 'N' ROLL (Classic, Metal, Punk, Hard...)

    Hole



    Hole је био назив алтернативног рок бенда у коме је певала Кортни Лав од 1989. до 2002. године.

    Чланови:

    * Кортни Лав
    * Ерик Ерландсон
    * Лиса Робертс
    * Каролин Руе
    * Кристен Пфаф
    * Мелиса Ауф Дер Маур
    * Саманта Малони

    Албуми:

    Први албум Pretty on the Inside група је издала 1991. године за независну музичку кућу. Албум је био мешавина панка и рока, а интересантно је да је тај исти албум био продаванији него првенац групе Нирвана иако су много њихови фанови тврдили да је Кортни донела слабу себи и свом албуму само уз помоћ Кобејна и његове славе.

    Други албум Live Through This изашао је у продају 1994. године, пар дана након што је Курт Кобејн пронађен мртав. Албум је проглашен за један од најбољих гранџ албума деведесетих и добио је култни статус, како због контраверзних песама и текстова, тако и због чињенице да се на албуму могу чути и Куртови вокали у неколико песама. Само два месеца након смрти Кобејна и изласка албума, басиста групе Hole, Кристен Пфаф се преодозирала и пронађена је мртва у свом стану. То је био још један ударац за Кортни и још један од разлога за њене покушаје самоубиства у том периоду.

    Следећи албум, Celebrity Skin, нашао се у продаји крајем 1998. године. Овог пута доста блажи звук, велики број рок балада и тешких текстова, донели су овој групи још већи комерцијални успех и позитивне реакције музичких критичара. Неки од фанова били су разочарани што је Кортни на први поглед скинула своју круну гранџ краљице али њихови концерти на крају су их уверили да је она остала иста.

    После више од десет година постојања, 2001. године, група је најавила да се разилази и отказала неколико наступа који су били у склопу турнеје њиховог задњег албума. Следеће године, званично, група се распала.

    Кортни Лав и Мелиса Ауф Дер Маур почињу соло да певају и издају албуме.

    Дискографија:

    * Pretty On The Inside (1991)
    * Live Through This (1994)
    * My Body, The Hand Grenade (1997)
    * Celebrity Skin (1998 )

    Скандали:

    Кортни Лав била је позната по контраверзном понашању и скидању у јавности па је на неким наступима певала у топлесу и бацала се у публику. Организатори су их често казњавали због извођења девојака из публике на сцену, а 1999. године на турнеји са Мерлин Менсоном било је и повређених.

    Hole (band) - Wikipedia, the free encyclopedia

    izvor: Wikipedia

    *****************************************

    Slusao sam Hole jos u srednjoj skoli nesto kratko kasnije samo par pesama su mi i dalje ostale zanimljiver jer to i nije bio neki bend medjutim povremeno poslusam neki album pa evo dok ovo pisem razara pesma "Malibu" a pre nje su isle "Violet" i "Beautiful Son" koje su mi i jedne od 5 omiljenih od benda Hole.



    Kortni je mogla nauciti da mnogo bolje svira pa ako ne bas kao Kurt onda makar priblizno ali dobro nije ona bas toliko losa gitaristkinja.
    Uglavno dobro sviraju uzivo, mislim bend pa i ona onda bude super.

    Poruku je izmenio Charlie Harper, 02.04.2009 u 22:48 Razlog: + live videos

  2. #17

    Odgovor: ROCK 'N' ROLL (Classic, Metal, Punk, Hard...)

    Citat NSdjanka kaže: Pogledaj poruku
    U različitim životnim razdobljima slušala sam sve i svašta, mada se to uglavnom svodilo na rock... Sećam se divljih perioda najsirovijeg panka, pa psihodeličnih bendova koji su zvučali kao tek pristigli sa onog sveta, alternativnih stranih, alternativnih domaćih, metala, old rocka i stvari koje će trajati zauvek... Ne vredi da nabrajam imena, jer svako od njih ima svoje posebno mesto i gomilu razloga zašto sam slušala baš njih i zašto sam neke njihove pesme doživljavala toliko intenzivno...
    Također. Samo što ja nikad nisam slušala pank u nekoj ne znam kakvoj meri, ona klasika, hitići, ok, to da, ali sam uvek bila levo od panka (za to je bila zadužena kuma), sirovo isto, jašta gomila dečaka i ja :



    Ratno okruženje, sankcije, pubertet, mlados' ludos'...

    a sad sam navukla i dete, da počne odnekle :



    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #18

    Odgovor: ROCK 'N' ROLL (Classic, Metal, Punk, Hard...)

    Joe Satriani



    Joe Satriani - Wikipedia, the free encyclopedia

    Joe "Satch" Satriani (Westbury, New York, 15. srpnja 1956.), američki je gitarista i učitelj sviranja gitare.

    Sa 14 godina počeo je svirati gitaru a kasnije je postao učitelj gitare. Debitirao je godine 1986.g. sa albumom Not of This Earth i otvorio svjetski put u dominaciji instrumentalne rock i pop glazbe. Inspiriran glazbom Jimi Hendrixa, Jimmya Pagea i Jeffa Becka[1], povezuje njihove stilove i usavršava blues i rock ton na gitari. Tvrtka Ibanez godine 1990. izdaje gitaru sa njegovim potpisom ,Joe Satriani series (koju i sam koristi)[2], a također i tvrtka 'Peavey JSX' izdaje i pojačalo sa njegovim potpisom.

    Godine 1988. Mick Jagger ga angažira kao glavnog gitaristu na svojoj prvoj solo turneji[3]. Satriani svojom izuzetnom tehnokom privlači pažnju i sastava Deep Purple ,pa 1994. godine postaje njihov prvi gitarista na turneji po Europi i Japanu[1]. Satriani je također svirao sa mnogim svjetskim gitaristima, a 1996.g. osniva projekt G3 gdje s njim zajedno sviraju mnogi glazbenici kao što su Steve Vai, John Petrucci, Eric Johnson, Yngwie Malmsteen ,Robert Fripp i drugi.



    Biografija i muzicka karijera

    Satriani je jedan od tehnički najboljih i virtuoznih gitarista osamdesetih i devedesetih godina. Rođen u New Yorku ali odgojen na Long Islandu, Joe Satriani sa 14 godina dobiva inspiraciju za sviranjem gitare nakon što sluša velikog i legendarnog Jimi Hendrixa[5]. Prvi put uzima gitaru u ruke 1970. godinr i to je početak njegove velike glazbene karijere. Joe Satriani godine 1974. studira s dvojicom velikh majstora modernog jazza ,gitaristom Billyem Bauerom i pijanistom i skladateljom Lennijem Tristanom. Tehnički zahtjevan Lenni Tristan uveliko utječe na Satrijanijevo sviranje.

    Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, Satriani je bio učitelj gitare, a među njegovim najpoznatijim učenicima bili su Kirk Hammett (Metallica), David Bryson (Counting Crows), Kevin Cadogan (Third Eye Blind), Larry LaLonde (Primus), Alex Skolnick (Testament), Phil Kettner (Laaz Rockit), Charlie Hunter i Steve Vai. Međutim, istovremeno dok je druge podučavao sviranju i sam je svirao u nekoliko rock sastava.

    1980.

    1984. Satriani za svoju vlastitu diskografsku kuću koju je nazvao po supruzi "Rubina", izdaje svoj nastupni EP, koji je nosio njegovo ime, a na kojem se nalazilo pet pjesama. U godini 1986. izlazi mu prvi kompletni album pod nazivom Not of This Earth. Album je dijelom bio objavljen zahvaljujući i zalagannju Stevea Vaia, koji je kao nova gitarska zvijezda, uveliko hvalio svoga bivšeg učitelja. Zanimljivo je da je Satriani čitavi projekt financirao svojom kreditnom karticom. 1987.g. izdaje svoj drugi album koji se zove Surfing with the Alien. Album je zabilježio veliki uspjeh, postao je platinast s prodajom od preko milijun primjeraka a Satrijanija dovodi na naslovnice velikih časopisa poput 'Guitar Player' ,'Musician' ,'Guitar World' i druge. Mnogo se govorilo kako je Surfing With The Alien ključan trenutak u kojem se vidi Satrianiev fantastičan raspon talenta za skladanje, sviranje i produkciju. Album je imao skladbe različitih ugođaja i sola iznimne dinamike u rasponu od žestokih rokerskih brojeva do jazz improvizacija. Mick Jagger ga godine 1988. angažira za prvog gitaristu na svojoj prvoj solo turneji po Australiji i Novom Zelandu. Iste godine izdaje uživo 'mini-disc' Dreaming No. 11 sa četiri pjesme. Skladba "The Crush of Love" jedini je studijski snimak na albumu, ostale tri pjesme, snimljene su za vrijeme turneje Surfing with the Alien. Album postiže zlatnu nakladu i donosi Satrianiu drugu nominaciju za nagradu Grammy. Godine 1989. izdaje album Flying in a Blue Dream. Na njemu se nalazi 18 pjesama i postigao je veliki uspjeh. Po prvi puta se može ćuti i Satrianijev vokal kojeg izvodi na skladbi broj šest "I Believe". Album postiže veliki komercijalni uspjeh i donosi mu treću nominaciju za nagradu "Grammy".

    Godine 1992. slijedi album The Extremist. Satriani je u dvije godine pauze intenzivno snimao i skladao. Album po izlasku ostvaruje tržišni uspjeh i privlači veliku pažnju kritičara. Postiže zlatnu nakladu, dolazi na #24 Billboardove top ljestvice i nominiran je za nagradu "Grammy". Na radio stanicama se počinju vrtjeti pjesme poput ,"Summer Song" ,"Cryin", "Friends" i postaju regionalni hitovi. Skladbu "Summer Song", Sony koristi u reklami za 'Walkman', a "Speed Of Light" pojavljuje se u filmu Super Mario Bros. 1993. godine postaje član sastava Deep Purple, a sljedeće 1994. svira s njima na turneji po Japanu.


    Joe Satriani uživo na G3 turneji u Milanu 2004.g

    1996.g. osniva se projekt G3 (kojemu je koncept osmislio Joe Satriani), gdje se na koncertima svira instrumentalna i vokalna rock glazba. Te godine na turneji sudjeluju, Satriani, Vai i Eric Johnson, a zabilježena je na uživo albumu i video zapisu G3: Live in Concert. Joe Satriani i Steve Vai na turnejama koje slijede mijenjaju trećeg gitaristu pa tako s njima na veliko oduševljenje publike sviraju još i Yngwie Malmsteen, John Petrucci, Kenny Wayne Shepherd, Robert Fripp, Patrick Rondat i mnogi drugi. Godine 1998. u prodaju je izašao album Crystal Planet i na njemu Satriani po prvi puta svira na '7-žičnoj' gitari tvrtke 'Ibanez Universe', u skladbi "Ceremony".

    2000. godine izdaje eksperimentalni album Engines of Creation gdje većinu pjesama programira na sintisajzeru. Jedina skladba koja nije programirana na računalu zove se, "Until We Say Goodbye" i 2001. godine nominirana je za nagradu Grammy u kategoriji najbolja instrumentalna rock izvedba. Live in San Francisco naziv je albuma u živo koji izlazi 2001. u solo izvedbi Joe Satrianija. Album izlazi kao dvostruko izdanje i na njemu se nalazi 25 skladbi a njihov je producent Joe Satriani.

    U koprodukciji sa John Cunibertiem i Ericom Caudieuxom godine 2002. izdaje album Strange Beautiful Music. Za Japansko tržište izlaze dvije bonus skladbe "The Eight Steps" i "Slick", koje su kasnije sastavni dio kompilacijskog albuma The Electric Joe Satriani: An Anthology. Drugi kompilacijski album pod nazivom The Electric Joe Satriani: An Anthology izlazi 2003. godine. Kompilacija se sastoji iz vremena 1985.-2002. i izlazi kao dvostruko CD izdanje na kojem se nalazi trideset skladbi a njihov producent je Satriani. Skladbe "Slick" i "The Eight Steps" mogu se naći kao bonus dodatak na albumu Strange Beautiful Music. 2004.g. objavljuje studijski album Is There Love in Space?, dok 2006. godine u prodaju izlazi instrumentalni rock album naziva Super Colossal. Na njemu se nalazi skladba "Crowd Chant" koja se originalno zove "Party On The Enterprise" i pojavljuje se u poznatom TV serijalu Star Trek. Iste godine izlazi dvostruki uživo album koji se zove Satriani Live!. Album se snima u svibnju na koncertu u Anaheimi, California. Uz CD dolazi i DVD kao bonus dodatak na kojem se nalazi video zapisi sa koncerta.

    Svojim radom Satriani privlači veliki broj glazbenika i iz drugih glazbenih područja. On kao glazbenik ,skladatelj, producent i instrumentalni rock gitarista ima još puno za pokazati što će njegove obožavatelje uistinu veseliti.

    Ostala djela


    Satrianiu se pripisuje sudjelovanje na mnogim albumima. Na Alice Cooperovom albumu Hey Stoopid iz 1991.g. svira gitaru na pet pjesama (Hey Stoopid, Burning Our Bed, Feed My Frankenstein, Little by Little i Wind-Up Toy). Godine 1992. angažira ga grupa Spinal Tap's gdje svira gitaru na pjesmi Break Like the Wind a još davne 1988. sudjeluje na albumu Imaginos grupe Blue yster Cult gdje u jednoj pjesmi svira prvu gitaru. Surađuje sa članovima banda Stu Hamm i sudjeluje na solo albumu Gregga Bissonetta i još na brojnim drugim albumima.

    Godine 2006. izašao je Ian Gillanov solo dvostruki disk Gillan's Inn (CD/DVD) gdje na DVD-u Joe Satriani svira tri pjesme (Unchain Your Brain ,Hang Me Out To Dry i Speed King).

    Tehnika sviranja


    Tehnika sviranja tappinga (odvajanje)

    Satrianieva tehnika sviranja gitare vrijedna je divljenja i priznata je u cijelom svijetu. Neke od svladanih tehnika su ,tapping ,sweep-picking, volume swells, harmonics, i ekstremni whammy bar efekt. Skalama u solo dionicama pristupa na svoj drugačiji način. Prakticira soliranje na jednoj žici a ne kako to većina radi po čitavoj poziciji. Zato je dobio nadimak 'linear scales'. Satriani spada u kategoriju gitarskog virtuoza kod čega se prvenstveno ističe brzina ,tehnika i čistoća tona. Ima 14 nominacija za nagradu Grammy Awardsa i 10 milijuna prodanih albuma.

    Ostali gitaristi ponekad ga zovu 'Svet Joe'.

    Gitara

    Satriani svira na gitari koju je proizvela tvrtka Ibanez i to na modelima JS100, JS1000, i JS1200. JS linija gitara je linija sa potpisom Edge Pro sa Ibanezovim ekskluzivnim tremolo sistemom.

    Od pojačala prvo koristi Marshall Amplification a od 2001.g. prelazi na pojačalo sa potpisom Peavey JSX.

    Popis njegovih efekt pedala je velik a neke od njih su, Dunlop Cry Baby(popularna wah-wah pedala), Digitech Whammy, BOSS DS-1 (distortion pedala), Fulltone Ultimate Octave, i Electro-Harmonix POG.

    Muzicka oprema

    Satriani uglavnom koristi 'Ibanez JS' seriju električne gitare i 'Peavey's JSX ' gitarsko pojačalo. Obje linije posebno su dizajnirane sa njegovim potpisom i proizvedene su samo za njega. Međutim Satriani koristi i drugu opremu. Mnoge njegove gitare od strane tvrtke 'Ibanez' su modeli 'JS1000' i 'JS1200'. Na tim gitarama se pretežno nalaze pickupi 'DiMarzio PAF Pro' (koje koristi od 1993. godine), 'DiMarzio Fred' (koje koristi od 1993. pa do danas) i 'Mo' Joe' i 'the Paf Joe' (koje koristi od 2005. godine pa do danas). Gitare sa oznakom JS su modeli sa njegovim potpisom i sadrže 'Ibanez' u njih ugrađuje ekskluzivne 'Edge Pro' tremola, iako on uglavnom koristi originalne dijelove na svojoj gitari. Ove 'chrome' gitare u prvom redu vezane su uz njegov uživo album Live in San Francisco i DVD pod nazivom Chrome Boy. Satriani također koristi niz drugih JS modela kao što su 'JS double neck' modeli, JS700 (koju koristi na turneji 1995. godine pod nazivom Joe Striani, a sadrži fiksnu kobilicu, P-90 pickupa, a tijelo i vrat gitare napravljeni su od kvalitetnog mahagonija), 'JS600' (sa prirodnim tijelom), 'JS1' (izvorni model JS), 'JS2000' (model sa fiksnom kobilicom), razne modele 'JS100s', 'JS1000s' i 'JS1200s' sa prilagođenim bojama i veliku količinu prototipova JS-ova. Svi modeli sadrže dvostruko zaključavanje kobilice i originalna 'Edge' tremola, ali ne i noviji modeli koji proizvode za prilagodbu korisnika. Joe je također koristio crveni JS 7-žični model gitare, što se može vidjeti na DVD-u iz 2005. godine G3 Live in Tokyo.
    Joe Satriani i njegov sastav.

    Satriani koristi široku paletu gitarskih pojačala tijekom godina, koristeći 'Marshall' kao svoje glavno pojačalo (posebno model LM 6100 u plavoj boji) do 2001. godine, a nakon toga sve češće svira na seriju 'Peavey JSX' koja nosi njegov potpis. JSX je nastao kao prototip 'Peavey XXX' modela, koji se razvija i kasnije dobiva Satrijanijev potpis i sada je dostupan za kupnju u maloprodajnim trgovinama. U studiju za vrijeme snimanja Satrijani je znao koristiti i mnoga druga pojačala. Neki od njih uključuju 'Peavey 5150' (kojeg koristi u skladbi "Crystal Planet") i 'the Mesa/Boogie Mark IIC+' (kojeg koristi u skladbi "Flying in a Blue Dream").

    Njegove pedale za izvođenje zvučnih efekata uključuju Vox wah, Dunlop Cry Baby wah, RMC Wizard Wah, Digitech Whammy, BOSS DS-1, BOSS CH-1, BOSS CE-2, BOSS DD-2 i standardni BOSS DD-3 (koje koristi zajedno za izvođenje reverb efekta), BOSS BF-3, BOSS OC-2, Barber Burn Drive Unit, Fulltone Deja Vibe, Fulltone Ultimate Octave i Electro-Harmonix POG i drugu opremu koja se može čuti na njegovom albumu iz 2006. godine Super Colossal.

    Iako Satriani najviše podržava JSX pojačala, on također koristi i razna druga pojačala u studiju za vrijeme snimanja, a jedan od njih je i 'Peavey Classic'. Također je poznato da je za vrijeme koncerata koristi Marshallovu glavu i zvučnik, dok nije potpisao ugovor sa 'Peaveyem'. Koristio je također JSX glavu sa 'Palmer' zvučnicima. Satriani sa 'Voxsom' radi na vlastitoj liniji gitarskih pedala na kojima će se nalaziti njegov potpis. Efekt bi trebao imati njegov prepoznatljivi zaštitni znak, ton plus širok raspon novih zvukova, a namjenjen je gitaristima svih stilova i mogućnost sviranja na više razina. Prva distortion pedala sa njegovi potpisom pod nazivom "Satchurator", u prodaji bi se trebala pojaviti tijekom 2008. godine.



    Diskografija

    Solo albumi

    Godina Naziv albuma
    1986. Not of This Earth
    1987. Surfing with the Alien
    1988. Dreaming #11
    1989. Flying in a Blue Dream
    1992. The Extremist
    1993. The Beautiful Guitar
    1993. Time Machine
    1995. Joe Satriani
    1998. Crystal Planet
    2000. Engines of Creation
    2000. Additional Creations
    2001. Live in San Francisco
    2002. Strange Beautiful Music
    2003. The Electric Joe Satriani: An Anthology
    2004. Is There Love in Space?
    2006. Super Colossal
    2006. Satriani Live!
    2008. Professor Satchafunkilus and the Musterion of Rock

    Projekti sa ostalim izvođačima

    Godina Izvođač Naziv albuma
    1986. Greg Kihn Love And Rock And Roll
    1987. Danny Gottleib Aquamarine
    1989. Stuart Hamm Radio Free Albemuth
    1997. Joe Satriani / Steve Vai / Eric Johnson G3: Live in Concert
    2003. Joe Satriani / Steve Vai / Yngwie Malmsteen G3: Rockin' in the Free World
    2005. Joe Satriani / Steve Vai / John Petrucci G3: Live in Tokyo
    2006. Ian Gillan Gillan's Inn
    2007. John 5 The Devil Knows My Name
    2007. Dream Theater (samo glas) Systematic Chaos
    2009. Sammy Hagar, Chad Smith, Michael Anthony, nazvani "ChickenFoot"

    Satriani je također skladao mnoge skladbe koje se nalaze u serijalu video igre 'Nascar' uključujući i NASCAR 06: Total Team Control. Satrianijeva skladba "Summer Song" uključena je u soundtrack za video igru Gran Turismo 4. "Summer Song" je također uključena i u 'Formulu 1', igra za Sony Playstation, zajedno sa skladbom "Back to Shalla-Bal". "Summer Song" također je bila kratko korištena u spotovima za oglašavanje Pepsia i Sony Walkmana.

    Filantropija

    2006. godine Joe Satriani službeno potpisuje za neprofitnu organizaciju 'Little Kids Rock', koja pruža besplatne glazbene instrumente i besplatne sate sviranja za djecu u javnim školama diljem SAD. Satriani je osobno isporučio instrumenate za djecu i zajedno sa Steveom Vaiom postaje počasnim članom organizacije.

    Nagrade i nominacije

    Satriani je osvoji najviše nominacija za nagradu 'Grammy', ali niti jednom nije pobijedio u bilo kojoj kategoriji[8].
    Nominacije Godina Album Kategorija
    1989. Surfing with the Alien 'Grammy' za najbolju instrumentalnu rock izvedbu
    1990. The Crush of Love 'Grammy' za najbolju instrumentalnu rock izvedbu
    1991. Flying in a Blue Dream 'Grammy' za najbolju instrumentalnu rock izvedbu
    1993. The Extremist 'Grammy' za najbolju instrumentalnu rock izvedbu
    1994. Speed of Light 'Grammy' za najbolju instrumentalnu rock izvedbu
    1995. All Alone 'Grammy' za najbolju instrumentalnu rock izvedbu
    1997. (You're) My World 'Grammy' za najbolju instrumentalnu rock izvedbu
    1998. Summer Song (Live) 'Grammy' za najbolju instrumentalnu rock izvedbu
    1999. A Train of Angels 'Grammy' za najbolju instrumentalnu rock izvedbu
    2001. Until We Say Goodbye 'Grammy' za najbolju instrumentalnu rock izvedbu
    2002. Always With Me, Always With You 'Grammy' za najbolju instrumentalnu rock izvedbu
    2003. Starry Night 'Grammy' za najbolju instrumentalnu rock izvedbu
    2006. Super Colossal 'Grammy' za najbolju instrumentalnu rock izvedbu
    2008. Always with Me, Always with You (Live) 'Grammy' za najbolju instrumentalnu rock izvedbu

    Log In

    ------------------------------------------------------------------

    Ja obozavam Satrianija i po meni je on jedan od najvecih gitarista u istoriji
    Desetak godina ga slusam sa istim zarom i sta bih jos moga o njemu reci osim da je legenda R'N'R muzike.

  4. #19

    Odgovor: ROCK 'N' ROLL (Classic, Metal, Punk, Hard...)



    IRON MAIDEN



    Ајрон мејден (енгл. Iron Maiden - железна девица) је енглеска хеви метал група. Основао ју је басиста Стив Харис 1975. Група је названа по средњевековној справи за мучење. Иако је Ајрон мејден био под великим утицајем неколицине бендова као што су Дип перпл, Лед цепелин, Блек сабат, УФО, Јес, Вишбоун еш, Апокалипс, Квин и Џудас прист, њихова најранија остварења несумњиво наликују на панк. Полако улазе у нови талас хеви метала назван нови талас британског хеви метала (енгл. New Wave of British Heavy Metal).

    Почетком осамдесетих, бенд добија и водећу улогу у новом таласу. Са преко 80 милиона продатих плоча[1], једна је од најуспешнијих и најутицајнијин група у жанру хеви метала.



    Подаци
    Познат и као "мејдени"
    Оснивање: 24. децембар 1975.
    Место Лондон, Енглеска
    Жанр хеви метал
    Активни период: 1976. - данас
    Издавачка кућа: EMI, Sanctuary, Columbia
    Чланови
    Стив Харис
    Брус Дикинсон
    Дејв Мари
    Адријан Смит
    Јаник Герс
    Нико Мекбрејн
    Бивши чланови
    Пол Ди'Ано
    Блејз Бејли
    Вебсајт: ironmaiden.com

    Историја

    Почеци (1975-197


    Стив Харис

    Ајрон мејден је на Божић 1975. основао басиста Стив Харис, након што је напустио своју претходну групу Смајлер. Харису је име за нову групу пало на памет док је гледао филм Човек са гвозденом маском. Гвоздена девица (енгл. Iron maiden) је врста справе за мучење.[2]

    Стив Харис и гитариста Дејв Мари су најстарији чланови Ајрон мејдена, присутни готово од самога почетка. Бенд је имао неколико различитих постава током 1970их. Први певач Пол Деј је отпушен због недостатка харизме и енергије на бини.[3] Заменио га је Денис Вилкок, обожавалац групе Кис, који је користио ватру, шминку и лажну крв током наступа. Вилкоков пријатељ Дејв Мари је позван да се прикључи групи, што је изазвало отпор гитариста Дејва Саливена и Терија Ренса.[4] Због овога је Харис 1976. привремено распустио групу,[4] међутим, група се опет окупила са Маријем као соло гитаристом.

    Група је 1977. ангажовала још једног гитаристу, Боба Сојера, што је изазвало свађу између Марија и Вилкока и натерало Хариса да ангажује и Марија и Сојера.[5] Лош концерт у Бриџхаусу новембра 1977. са привременом поставом коју су чинили Тони Мур (клавијатуре), Тери Вопрам (гитара) и Бари Перкис (бубњеви) довео је до тога да Харис отпусти целу групу.[6] Дејв Мари је поново позван, а Даг Сампсон је постао нови бубњар. Случајан сусрет у пабу у Лејстону претворио се у успешну аудицију за певача Пола Ди'Ана.

    Успон (1978-1981)


    Група је свирала већ три године, али још није снимила ниједну своју песму. За новогодишњу ноћ 1978. група је снимила демо,[7] The Soundhouse Tapes}. На демоу су се нашле само три песме, али је Ајрон мејден продао свих пет хиљада копија у року од неколико недеља.[8] Једна песма са демо албума, -{Prowler, се попела на прво место топ листе у часопису Саундс (енгл. Sounds).[9] Она се на неком албуму први пут појавила на компилацији Metal for Muthas} (која је објављена 15. фебруара 1980) са две раније верзије песама -{Sanctuary и Wrathchild.

    Од краја 1977. до 1978, Дејв Мари је био једини гитариста групе, све док јој се 1979. није придружио Пол Карнс. Мало пре него што су ушли у студио, Карнс је напустио Ајрон мејден. Неколико гитариста је привремено ангажовано, све док група није коначно одабрала Дениса Стратона. У почетку, чланови Ајрон мејдена желели су да ангажују Адријана Смита, Маријевог друга из детињства, али је Смит био заузет својом групом.[10] Бубњар Даг Самспон је такође замењен Клајвом Бером (кога је у групу довео Стратон. У децембру 1979. су потписали велики уговор са издавачем EMI.[11]


    Бенд са првим албумом креће на турнеју као предгрупа Кису, Џудас присту УФО-у... Већ са другим албумом креће на светску турнеју. После светске турнеје, бенд напушта Пол Ди'Ано.

    Међународни успех (1981-1986)

    Њега замењује нови вокал са челичним гласом Брус Дикинсон (раније познат као Брус Брус).

    Снимају албум The Number of The Beast 1982. Бенд креће на светску турнеју, а албум стиже до првог места на топ листи у Британији.

    После турнеје, бенд напушта бубњар Клајв Бер. Бенд налази замену, Нико Мекбрејн је нови бубњар.

    1983.

    Бенд снима албум са новом поставом (Стив Харис, Брус Дикинсон, Дејв Мари, Адријан Смит, Нико Мекбрејн)

    Иста постава се неће мењати годинама, а бенд ће достићи врхунац у каријери.

    Међународни успех (1986-1990)

    Следећи албуми достижу врх на топ листама у свету.

    Бенд после сваког албума одлази на светске турнеје и наступа на многим фестивалима као звезде вечери. Бенд je део турнеја забележио видео снимцима.

    Гитарски дуо Мари-Смит, постаће један од најбољих у свету, и то признатих од колега музичара. Брус Дикинсон ствара свој препознатљив стил певања. Стив Харис уводи нове бас деонице, назване галопирање. Нико Мекбрејн користи нову технику на бубњевима.

    Све то се одражава на хеви метал, и они постају узор многим бендовима.

    Промене (1990-1994)

    Године 1990. групу је напустио Адријан Смит, на његово место долази Јаник Герс, 1993. групу је напустио Брус Дикинсон, који се окреће се соло каријери. У бенд 1994. године долази нови вокал Блејз Бејли. Снима два албума и напушта бенд због исцрпљености на турнејама.

    Поновно окупљање (1999-2005)

    Године 1999. у групу се враћају Брус Дикинсон и Адријан Смит. Бенд наступа као гитарски трио Мари, Смит, Герс. Године 2000. снимају албум који стиже на прво место топ листа. У оквиру турнеје 'Brave new world' наступили су на фестивалу Rock in Rio где су свирали пред 200.000 људи. Концерт је снимљен и објављен као 'Rock in Rio' live албум. 2003 издали су албум 'Dance of Death'.



    Дискографија

    * Iron Maiden (1980.)
    * Killers (1981.)
    * The Number of the Beast (1982.)
    * Piece of Mind (1983.)
    * Powerslave (1984.)
    * Live After Death (1985.), албум уживо
    * Somewhere in Time (1986.)
    * Seventh Son of a Seventh Son (1988.)
    * No Prayer for the Dying (1990.)
    * Fear of the Dark (1992.)
    * Live at Donington (1992.), албум уживо
    * A Real Live One (1993.), албум уживо
    * A Real Dead One (1993.), албум уживо
    * The X Factor (1995.)
    * Best of the Beast (1996.), компилација
    * Virtual XI (1998.)
    * Ed Hunter (1999.), компилација
    * Brave New World (2000.)
    * Rock in Rio (2002.), албум уживо
    * Edward the Great (2002.), компилација
    * Eddies Archive (2002.), компилација
    * Dance of Death (2003.)
    * Death on the Road (2005.), албум уживо
    * A Matter of Life and Death (2006.)

    Састав

    1976.-1980.


    Стив Харис бас гитара Пол Деј, Денис Вилкок, Пол Ди'Ано вокал

    Дејв Мари, Дејв Саливен, Тери Ренс, Боб Сојер, Тони Парсонс - гитара

    Рон Метјуз, Бари Грејам (Тандерстик), Даг Самсон бубњеви

    1980.

    Стив Харис(бас), Дејв Мари (гитара), Денис Стратон (гитара), Пол Ди'Ано (вокал), Клајв Бер (бубњеви)

    1981.

    Стив Харис (бас), Дејв Мари (гитара), Адријан Смит (гитара), Пол Ди'Ано (вокал), клајв Бер (бубњеви)

    1982.

    Стив Харис(бас), Дејв Мари (гитара), Адријан Смит (гитара), Брус Дикинсон (вокал), Клајв Бер (бубњеви)

    1983.-1990.

    Стив Харис (бас), Дејв Мари (гитара), Адријан Смит (гитара), Брус Дикинсон (вокал), Нико Мекбрајн (бубњеви)

    1990.-1993.

    Стив Харис (бас), Дејв Мари (гитара), Јаник Герс (гитара), Брус Дикинсон (вокал), Нико Мекбрејн (бубњеви)

    1995.-1999.

    Стив Харис (бас), Дејв Мари (гитара), Адријан Смит (гитара), Блејз Бејли (вокал), Нико Мекбрејн (бубњеви)

    1999.- до данас

    Стив Харис (бас), Дејв Мари (гитара), Адријан Смит (гитара), Јаник Герс (гитара), Брус Дикинсон (вокал), Нико Мекбрејн (бубњеви)

    izvor: Wikipedija

    ---------------------------------------------------------

    Iron Maiden slusam oduvek i uvek cu ih slusati.

    Imam sve njihove albume i zive svirke (mp3) takodje imam i nekoliko koncerata (divx, DVD).

    Maiden-i su jedan od boljih ne samo Hevi Metal bendova vec jedan od boljig u istoriji Rock 'n' Roll-a.

  5. #20

    Odgovor: ROCK 'N' ROLL (Classic, Metal, Punk, Hard...)

    METALLICA



    Металика (енгл. Metallica) је америчка хеви метал група формирана у октобру 1981. године. Са више од 90 милиона продатих албума Металика је једна од најуспешнијих хеви метал група свих времена.

    Металика спада у "велику четворку" треш метала, заједно са Мегадетом, Антраксом и Слејером. Ове четири групе су творци овог стила и најуспјешније треш метал групе.


    Металика уживо у Лондону 19. децембра 2003

    Подаци

    Место Застава Сједињених Америчких Држава Лос Анђелес, САД
    Жанр треш метал, хеви метал, хард рок
    Активни период 1981. - данас
    Издавачка кућа Мегафорс, Електра, Варнер брос
    Чланови
    Џејмс Хетфилд
    Кирк Хемет
    Роберт Трухиљо
    Ларс Улрих
    Бивши чланови
    Џејсон Нустед
    Клиф Бертон
    Дејв Мастејн
    Рон МекГовни
    Вебсајт metallica.com



    Рани период

    Металику 1981. године у Лос Анђелесу формирају вокалиста и гитариста Џејмс Хетфилд, бубњар Ларс Улрих и басиста Рон Мек Говни. Мек Говни убрзо напушта бенд јер му се не свиђа њихов све агресивнији звук, па на његово место долази Клиф Бертон.

    Свој први демо Металика снима 1982. године. Иако демо званично никада није објављен, шири се под називом „No life 'till Leather“. Пошто је бенд сматрао да је потребан још један гитариста, Ларс Улрих ставља оглас у једне локалне новине, и Дејв Мастејн постаје нови члан. Међутим, недуго након тога Мастејн је отпуштен због злоупотребљавања алкохола и несарадње. Уместо њега гитариста постаје Кирк Хемет, ранији члан Егзодуса. Мастејн затим формира Мегадет.

    Ипак, на свом првом студијском албуму Kill 'Em All, издат 1983. године, Металика користи неке Мастејнове песме. По мишљењу многих, овај албум је први прави треш метал албум. Следеће године бенд објављује албум „Ride The Lightning“, на ком се налази позната балада „Fade to Black“

    Трагедија и повратак



    1986. је била бурна година за Металику. После објављивања трећег албума и бестселера „Master Of Puppets“, на турнеји у Шведској у саобраћајној несрећи је погинуо басиста Клиф Бертон. Његово место у бенду касније преузима Џејсон Нустед. И поред тешког губитка, бенд започиње са снимањем следећег албума „...And Justice For All“, који је објављен 1988. године. Са тог албума је снимљен први спот бенда, за песму „One“, инспирисану романом „Џони је кренуо у рат“.

    Следећи албум Металике излази 1991. године, под називом „Metallica“ (познат и као „Black Album“), на ком су познате песме „Enter Sandman“ и „Nothing Else Matters“ . Албум је само у Америци продат у 7 милиона примерака.


    1996.-2006.

    Од 1996. до 1998. године Металика објављује албуме „Load“, „Reload“, и „Garage Inc.“, компилација обрада које је бенд до тада снимио. 1999. године Металика прави два концерта са Симфонијским оркестром Сан Франциска, који су резултовали у уживо албум „S&M“.

    2001. године басиста Џејсон Нустед напушта бенд. За разлику од осталих чланова, који су основали породице, желео је да се пуновремено посвети музици. Желео је да учествује у пројектима са другим бендовима, нешто што остали чланови нису одобрили. Нустед тада даје отказ. Металика је затим две године без басисте до 2003, када је примљен Роберт Трухиљо. Исте године бенд објављује албум „St. Anger“, који је углавном добио лошу критику. Следећи албум је Death Magnetic и излази 12. септембра 2008.

    Чланови

    Тренутна постава:

    * Џејмс Хетфилд - вокал, гитара (1981-)
    * Кирк Хемет - гитара (1983-)
    * Роберт Трухиљо - бас гитара (2003-)
    * Ларс Улрих - бубњеви (1981-)

    Бивши чланови:

    * Лојд Грант - гитара (1981)
    * Дејв Мастејн - гитара (1982-1983)
    * Рон МекГовни - бас гитара (1982)
    * Клиф Бертон - бас гитара (1982-1986)
    * Џејсон Нустед - бас гитара (1986-2001)

    Дискографија

    Демо албум:

    * No life 'till Leather (1982)

    Студијски албуми:

    * Kill 'em All (1983)
    * Ride the Lightning (1984)
    * Master Of Puppets (1986)
    * Garage Days Re-Revisited (ЕП) (1987)
    * ...And Justice for All (1988 )
    * Metallica (1991)
    * Load (1996)
    * Reload (1997)
    * Garage Inc. (1998 )
    * St. Anger (2003)
    * Death Magnetic (2008 )

    Албуми уживо:

    * Cliff 'em All (ВХС/ДВД) (1987)
    * Live Shit: Binge & Purge (1993) (Двоструки ДВД, ЦД)
    * Cunning Stunts (1997)
    * S&M (1999)
    * Some Kind Of Monster (ЕП) (2004)

    Занимљивости

    * Први албум Металике је по жељи бенда требало да се зове „Metal Up Your Ass“. Пошто издавач то није дозволио, Клиф Бертон је узвикнуо kill 'em All (односећи се на шефове).

    * Ноћи када је умро у аутобусу, Бертон је са Хеметом играо карте. Победник је могао да бира где ће спавати. Бертон је победио и изабрао Хеметово место, последње што је учинио.

    * Џон Буш, вокалиста Антракса, упитан је да пева на албуму „Ride the Lightning“, али је одбио.

    * Вокалиста Џејмс Хетфилд скупља гитаре из године свог рођења, 1963.

    * 2004. године љубитељи Металике изабрали су „Sad But True“ за најбољу песму бенда.

    * Иако Металика на концертима користи разне тзв. бесне гитаре, они на албуму користе vintage гитаре

    * Хетфилдова мајка је умрла од рака када је Џејмс имао свега 13 година јер није хтела да иде на операцију јер је била јако религиозна и веровала је да ће је Бог спасити. О том догађају говори песма "The God that failed" са албума "Metallica"


    Kirk Hammett


    Lars Ulrich


    Robert Trujillo


    Kirk Hammett and James Hetfield

    izvor: Wiki

    --------------------------------------------------

    Metallica je jedan od mojih omiljenih bendova odnosno jedan od tri najbolja benda u Istoriji Rock 'n' Roll-a a sasvim sigurno su najbolji Metal odnosno Hevi Metal bend.

    Slusam ih jos od '96-te i to je bend cije sam albume najvise puta preslusao a danas imam sve njihove albume od kojim mi je najomiljeniji Black Album odnosno Crni Album, takodje imam oko 10 njihovih koncerata i dokumentarac "When Metallica Ruled The World ?".

    Oni su po meni najkompletniji bend.
    James je odlican vokal i gitarista koji razbija.
    Lars je fenomenalan bubnjar i mozda i najbolji.
    Kirkove solaze i magija koju izvodi pa to je jedinstveno.
    Plus to sto su bend sa najvise dobrih pesama recimo primera radi Guns-i im nisu ni blizu u tom domenu i sve u svemu Metallica vlada !

    Poruku je izmenio Charlie Harper, 19.05.2009 u 00:38

  6. #21

    Odgovor: ROCK 'N' ROLL (Classic, Metal, Punk, Hard...)

    METALLICA

    Death Magnetic

    Жанр: Треш метал
    Датум изласка: 12. септембар 2008.
    Трајање: 74:41
    Издавач: Ворнер Брос
    Продуцент(и): Рик Рубин



    Death Magnetic је девети по реду студијски албум хеви метал бенда Металика. Изашао је 12. септембра 2008. То је први албум у коме је учествовао басиста Роберт Трухиљо и први албум чији је продуцент Рик Рубин. Ово је и први албум после 20 година на коме се налази инструментал - Suicide & Redemption. На њему се налази 10 песама.

    Списак песама по реду са диска:

    1. That Was Just Your Life
    2. The End Of The Line
    3. Broken, Beat & Scarred
    4. The Day That Never Comes
    5. All Nightmare Long
    6. Cyanide
    7. The Unforgiven III
    8. The Judas Kiss
    9. Suicide & Redemption
    10. My Apocalypse

    Синглови:

    * "The Day That Never Comes", објављен 21. августа 2008.
    * "My Apocalypse" објављен 26. августа 2008.
    * "Cyanide" објављен 1. септембра 2008.
    * "The Judas Kiss" објављен 8. септембра 2008.




    ---------------------------------------------------------------------

    Death Magnetic je nesto drukciji od predhodnih ali je puno bolji od St. Anger-a koji je naisao na kritike i osporavanja pa su videvsi da nije prihvacen od strane njihovih fanova clanovi benda ovog puta uradili ono sto se od njih ocekuje.

    Death Magnetic je dobar album ali se meni licno vise dopadaju njihovi albumi pre St. Anger-a.
    Poruku je izmenio Charlie Harper, 19.05.2009 u 00:53

  7. #22

    Odgovor: ROCK 'N' ROLL (Classic, Metal, Punk, Hard...)

    AC/DC



    Članovi:
    Brian Johnson
    Angus Young
    Malcolm Young
    Cliff Williams
    Phil Rudd



    AC/DC je australski hard rock sastav koji su 1973. godine u Sydneyu osnovala braća Malcolm i Angus Young. Smatraju se pionirima heavy metala uz sastave poput Led Zeppelina, Deep Purplea i Black Sabbatha. Sami članovi su, pak, oduvijek svrstavali svoju glazbu u rock 'n' roll žanr.

    Članovi su se neprestano izmjenjivali do izdanja prvoga albuma, High Voltage, 1975. godine, da bi nakon toga albuma jedni te isti članovi radili dvije godine sve dok 1977. godine basist Cliff Williams nije zamijenio Marka Evansa. Prvi veliki komercijalni uspjeh doživjeli su 1979. svojim petim albumom, Highway to Hell. No, glavni vokal i jedan od tekstopisaca u sastavu, Bon Scott, preminuo je 19. veljače 1980. godine nakon posljedica unosa prevelike količine alkohola u organizam tijekom samo jedne noći. Preostali članovi razmišljali su o raspuštanju sastava, no pronašli su zamjenu za preminuloga Scotta u Brianu Johnsonu, bivšem glavnom vokalu sastava Geordie. Pet mjeseci nakon Scottove smrti AC/DC je izdao svoj najuspješniji album u karijeri, Back in Black, koji je i drugi najprodavaniji u povijesti glazbe. Ispred je samo Thriller kralja popa, Michaela Jacksona.

    Idući album, For Those About to Rock We Salute You, doživio je veliki komercijalni uspjeh kao i prethodnik, a ujedno je postao i prvi hard rock album koji je osvojio prvo mjesto na glazbenim ljestvicama SAD-a. No, popularnost sastava naglo je pala nakon odlaska bubnjara Phila Rudda 1983. godine. Slaba prodaja nastavila se i albumom The Razors Edge izdanog 1990., da bi, nakon Ruddova povratka 1994. godine, sastav doživio svoj ponovni procvat. Albume Ballbreaker (izdan 1995.) i Stiff Upper Lip (izdan 2000.) i kritika i publika pozitivno su ocijenili, što se osjetilo na značajnom porastu broja prodanih primjeraka. Planovi za najnoviji album objavljeni su 2004., a njegov dolazak očekuje se 2008. godine.

    AC/DC je prodao oko 150 milijuna primjeraka albuma diljem svijeta, uključujući i 68 milijuna samo u SAD-u. Back in Black je prodan u 42 milijuna primjeraka diljem svijeta,[4] što ga čini drugim najprodavanijim albumom u svijetu svih vremena. Na popisu televizijske kuće VH1 AC/DC je svrstan na četvrto mjesto na popisu 100 najvećih hard rock umjetnika. MTV ih svrstava i na sedmo mjesto na popisu Najvećih sastava heavy metal glazbe.


    Angus Young za vreme nastupa.

    Ime:

    Angus i Malcolm Young došli su na ideju o davanju imena sastavu nakon što su vidjeli kraticu "AC/DC" na pozadini šivaćega stroja koji je pripadao njihovoj sestri Margaret. "AC/DC" je kratica za alternating current/direct current (izmjenična struja/istosmjerna struja), a označava, kod električnih naprava, mogućnost korištenja obje vrste napajanja. Braća su osjetila kako ovo ime odražava energičnost njihovih pjesama te je ime ostalo nepromijenjeno do danas.

    U nekim kulturama kratica "AC/DC" je označavala biseksualnost; članovi su se izjasnili kako za to nisu znali sve dok im na to pažnju nije skrenuo vozač taksija nakon održanoga koncerta u samim početcima njihove karijere. Pojavila se teorija kako je "AC/DC" kratica za "Anti-Christ/Devil's Child(ren)" (antikrist/vražje dijete, djeca) ili "After Christ/Devil Comes" (poslije Krista dolazi vrag), no svi članovi su odlučno odbili bilo kakvu povezanost s navedenim imenima ponavljajući kako je njihovo ime kratica za izmjeničnu i istosmjernu struju.

    "AC/DC" se izgovara slovo po slovo (eɪ-siː-diː-siː), iako je sastav popularan pod imenom "Acca Dacca" u rodnoj Australiji. Ime AC/DC nadahnulo je brojne druge sastave da nadjenu svojim sastavima slična imena, uključujući BC/DC, kanadski sastav, te AC/DShe, američki sastav čiji su članice isključivo žene.



    Istorija:

    Braća Angus, Malcolm i George Young rođeni su u škotskom Glasgowu da bi 1963. preselili s obitelji u Sydney. George je prvi naučio svirati gitaru, a nedugo potom postao je član sastava The Easybeats, najpopularnijeg glazbenog sastava Australije u šezdesetima prošloga stoljeća. The Easybeats je stvorio i međunarodnu uspješnicu Friday on My Mind. Malcolm je postao zainteresiran za glazbu kratko poslije Georgea, a svirao je u sastavu The Velvet Underground (ne u onom newyorškom, već onom iz Newcastlea u Novom Južnom Walesu).



    Rane godine:

    U studenom 1973. godine Malcolm i Angus formiraju AC/DC. Članovi su, osim Angusa i Malcolma, bili i basist Larry Van Kriedt, vokal Dave Evans, te bubnjar Colin Burgess. Prvi nastup imali su u sydneyskom klubu Chequers na proslavi nove, 1974., godine. Kasnije su potpisali ugovor s diskografskom kućom EMI i njenom podružnicom Albert Productions koja je pokrivala Australiju i Novi Zeland. Članovi su se često mijenjali; bubnjar Colin Burgess prvi je otpušteni član, a još je nekoliko basista i bubnjara protutnjalo sastavom bez značajnoga traga.

    Angus je već tada usvojio svoj karakteristični stil odijevanja u školsku odoru. Originalna odora bila je ona iz njegove srednje škole u Sydneyu, a na ideju je došla njegova sestra Margaret. Osim školske odore, na pozornici se pojavljivao i u Spidermanovoj te Zorrovoj odori i u kostimu gorile. Također je parodirao Supermana odjenuvši kostim nazvan Super-Ang. Općenito, čitav se sastav odijevao u razne blještave odore, no taj pristup je odbačen nakon što je sastav iz Melbournea, Skyhooks, već koristio sličan nastup na pozornici.

    Braća Young odlučila su kako Evans, glavni vokal, nije dovoljno primjeren frontman zbog ostavljanja dojma da se radi o glam rockeru. Znalo se dogoditi da menadžer sastava, Dennis Laughlin, zamijeni Evansa na pozornici. Bilo je poznato da Laughlin i Evans imaju problema u međusobnom odnosu, a to je pridonijelo i odluci braće da ga zamijene iskusnim pjevačem i Georgeovim prijateljem; bio je to Ronald Belford Bon Scott.


    Cliff Williams (1981, For Those About to Rock tour)

    Era Bona Scotta (1974. - 1980.)

    Bon Scott, prijašnji frontman The Spektorsa, The Valentinesa i Fraternityja, zamijenio je Davea Evansa na mjestu glavnoga vokala sastava. AC/DC je izdao samo jednu pjesmu dok je Evans bio vokal, Can I Sit Next to You/Rockin' in the Parlour. Kada je Scott preuzeo mjesto glavnoga vokala sastav je ponovno obradio pjesmu nazvavši je Can I Sit Next to You Girl.

    Prvi album, High Voltage, izdan je samo u Australiji u siječnju 1975. godine. Za njegovo stvaranje sastav je potrošio samo deset dana, a zasnovan je na instrumentalnim izvedbama braće Young, dok se za riječi pjesama pobrinuo Scott. Kroz nekoliko narednih mjeseci postava AC/DC-a se ustalila; činili su je braća Young, Bon Scott, basist Mark Evans i bubnjar Phil Rudd. Kasnije te godine izdali su međunarodnu uspješnicu It's a Long Way to the Top (If You Wanna Rock 'n' Roll), pjesmu koja je ostala simbol AC/DC-a sve do danas. Pjesma je uključena na njihovom drugom albumu, T.N.T., koja je izdana diljem Australije uključujući i Novi Zeland.

    Zahvaljujući nastupima u Countdownu, australskoj emisiji posvećenoj glazbi, između 1974. i 1977. godine, sastav je postao jedan od najpopularnijih glazbenih sastava u Australiji. Njihov nastup 3. travnja 1977. ostao je jedini nastup prenošen uživo na televiziji idućih dvadeset godina.



    Međunarodni proboj (1976. - 1978.)

    AC/DC je 1976. potpisao ugovor s međunarodnom agencijom Atlantic Records što im je donijelo prve nastupe diljem Europe, a pogotovo na Otoku. U ranoj fazi karijere nastupali su kao predgrupa tada puno poznatijim sastavima kao Kiss, Aerosmith ili Blue Oyster Cult.

    Prvi međunarodno izdani album doživio je svjetlo dana 1976., a na njemu su se našle pjesme s prva dva albuma koji su izdani samo u Australiji. Pod okriljem agencije Atlantic Records album je doživio velik uspjeh prodavši se u više od tri milijuna primjeraka, poglavito zbog velike popularnosti koju je sastav uživao kod britanske punk scene. Izabrane su uglavnom pjesme s novijeg albuma, T.N.T.-a, dok su s prvoga albuma zastupljene bile samo dvije pjesme. Idući album bio je Dirty Deeds Done Dirt Cheap, a izdan je diljem svijeta iste godine kad i australsko izdanje. Ipak, Dirty Deeds nije izdan u SAD-u sve do 1981., kada se AC/DC konačno probio i tamo.

    Nakon snimanja albuma Let There Be Rock 1977., basist Mark Evans je otpušten zbog neslaganja i međusobnih razmirica s Angusom Youngom. Zamijenio ga je Cliff Williams, koji je ujedno bio pomoćni vokal uz Malcolma Younga. Richard Griffiths, izvršni direktor Epic Recordsa i jedan od glavnih agenata AC/DC-a sredinom sedamdesetih kasnije je komentirao: Svi smo znali da Mark neće dugo potrajati, bio je predobar dečko.

    AC/DC je imao veliki utjecaj na Novi val britanskoga heavy metala (New Wave of British Heavy Metal) i sastave kao Saxon i Iron Maiden, sastave koji su slavu stekli kasnih sedamdesetih kao znak da odbijaju biti tradicionalni heavy metal sastavi. 2007. godine kritika je napisala da je AC/DC, zajedno s Thin Lizzyjem, UFO-om, Scorpionsima i Judas Priestom predvodnik druge generacije glazbenih zvijezda spremnih da zamijene staru gardu.

    Smrt Bona Scotta


    Nadgrobni spomenik Bonu Scottu.

    19. veljače 1980. u Londonu Bon Scott je preminuo nakon noći u kojoj je konzumirao preveliku količinu alkohola. Ostavljen je u automobilu Alistaira Kinneara sve do idućega jutra kada ga je Kinnear prebacio u bolnicu shvativši da Bon ne reagira. Proglašen je mrtvim odmah po dolasku u londonsku bolnicu Camberwell. Iako se često pogrešno navodi da je umro ugušivši se u svom vomitivu, službeni uzrok smrti je trovanje alkoholom i smrt nesretnim slučajem.

    Zbog brojnih drugih navodnih uzroka Scottove smrti pojavile su se brojne teorije zavjere, od kojih neke navode da je umro od predoziranja heroinom, ispušnih plinova dok je bio u automobilu, ili čak da Alistair Kinnear nije niti postojao. U prilog teoriji o gušenju ide i činjenica da je Scott astmatičar, te da je temperatura te noći u Londonu bila ispod nule.

    Potraga za novim glavnim vokalom


    Članovi sastava kratko su razmišljali o raspuštanju AC/DC-a nakon Scottove smrti, no na kraju su zaključili kako bi sam Scott vjerojatno htio da sastav nastavi s radom. Među mnogim kandidatima, među kojima je najistaknutiji bio Terry Slesser, na kraju je izabran Brian Johnson, bivši frontman Geordieja. Terry Slesser odbio je pristupiti AC/DC-u jer nije htio pristupiti već afirmiranom sastavu, nego je krenuo vrlo uspješno u samostalnu karijeru.

    Angus je kasnije ispričao: Sjećam se kako je Bon izvodio pjesme Little Richarda, a potom bi pričao o tome kako je vidio Briana dok pjeva., a o Brianu nastavlja: Ima tamo neki momak koji vrišti iz peta, a iduća stvar koju vidiš je kako udara po bini. Valja se po podu i vrišti. Mislio sam da je to izvrsno, a pogotovo zato što nisi mogao dobiti bolji bis - publika bi ga iznijela na rukama. Nakon toga valjanja, Brianu Johnsonu dijagnosticirana je upala slijepoga crijeva, što je uzrokovano njegovim pretjeranim valjanjem po podu bine.

    Na audiciji za AC/DC Johnson je otpjevao Whole Lotta Rosie s albuma Let There Be Rock i Nutbush City Limits Ikea i Tine Turner. Ugovor mu je ponuđen nekoliko dana poslije audicije.


    Era Briana Johnsona (1980. - danas)

    AC/DC je s Johnsonom dovršio pjesme na albumu Back in Black započete sa Scottom. Snimanje se odvijalo na Bahamima u Compass Point Studios nekoliko mjeseci nakon Scottove smrti. Back in Black je postao njihov najprodavaniji album i jedno od obilježja hard-rocka. Na njemu se nalaze pjesme poput Hells Bells, You Shook Me All Night Long i Back in Black. Označen je platinastim godinu dana nakon izdanja, a samo u SAD-u prodano je 21 milijun kopija. U Ujedinjenom Kraljevstvu album je dosegnuo broj 1 na ljestvicama, dok se u SAD-u zadržao 131 tjedan u prvih 10 (gotovo tri godine).

    Idući album izdan je 1981. godine zvao se For Those About to Rock We Salute You, a prodavao se gotovo jednako dobro kao i prethodnik. Kritika je također bila naklona prema albumu koji je sadržavao dvije uspješnice: Let's Get It Up i pjesmu For Those About to Rock We Salute You. AC/DC je 1983. izdao samostalan album Flick of the Switch u pokušaju da obnovi izgubljenu jednostavnost pjesama s prijašnjih albuma.

    Odlazak bubnjara Phila Rudda i pad popularnosti (1983. - 1987.)

    Pojačane glasine o alkoholizmu i paranoji uvjetovanoj drogama postale su nepremostiva prepreka u odnosu bubnjara Phila Rudda i Malcolma Younga. Njih dvoje su se jednom prilikom i potukli, a Rudd je otpušten samo dva sata nakon te tučnjave. Iako je odradio većinu posla oko bubnjeva za idući album, zamijenio ga je Simon Wright nakon gotovo jednoglasne odluke članova AC/DC-a.

    No, s novom postavom sastav je samostalno izdao manje uspješan album Flick of the Switch, koji je kritika smatrala nezavidnim i nedorađenim, dok su neki otišli toliko daleko konstatiravši da je AC/DC proizveo jedan te isti album devet puta. 1984. AC/DC je proglašen osmim najvećim razočaranjem godine u anketi provedenoj među čitateljima popularnoga magazina Kerrang!. Usprkos slabim kritikama, album je dosegnuo četvrto mjesto na britanskim ljestvicama i uspješnice Nervous Shakedown te Flick of the Switch. Idući album, Fly on the Wall, producirala je isključivo braća Young, a kritika se ponovno okomila nad sastav nazvavši album neinspiriranim i neusmjerenim.

    1986. godina donijela je povratak na glazbene ljestvice uspješnicom Who Made Who. Album istoga imena korišten je kao glazbena pozadina (soundtrack) za film Stephena Kinga Maximum Overdrive. Iako AC/DC nikada nije službeno izdao best of kompilaciju, neslužbeno se baš Who Made Who smatra best of albumom. Na njemu su se našle stare uspješnice poput You Shook Me All Night Long i Ride On uz nove pjesme kao Who Made Who i Chase The Ace. 1988. godina donijela je sastavu mjesto u Australskoj glazbenoj Dvorani slavnih (Australian Recording Industry Association's Hall of Fame).



    Ponovno stjecanje popularnosti (1988. - danas)

    Idući album plasiran je na tržište 1988., a nazvan je Blow up Your Video. Snimanje se odvijalo u francuskom Miraval Studiju u Le Valu. Prilikom snimanja došlo je do ponovnog okupljanja prvobitnih producenata Harryja Vande i Georgea Younga. Snimljeno je devetnaest pjesama od kojih je samo deset prošlo kao dio albuma, dok je devet pjesama otpalo. Album je postao tržišna uspješnica diljem svijeta prodavši se u više primjeraka nego prijašnja dva albuma zajedno dosegavši drugu poziciju na britanskim ljestvicama, što je bila najviša pozicija od albuma Back in Black izdanoga 1980. godine. Sadržavao je uspješnice poput Heatseekera i That's the Way I Wanna Rock and Roll. Svjetska turneja nazvana po albumu, Blow up Your Video, krenula je u veljači 1988. iz australskoga Pertha, da bi do travnja iste godine Malcolm Young najavio privremeno povlačenje ponajviše radi odvikavanja od alkohola. Stevie Young, još jedan od braće Young nakratko je zamijenio Malcolma.

    Nakon turneje Wright je napustio grupu kako bi se mogao posvetiti nadolazećem albumu s drugom grupom s kojom je radio istovremeno, Dio. Zamijenio ga je waleski veteran Chris Slade. Glavni vokal Brian Johnson bio je prisiljen nakratko odstupiti zbog procesa rastave, tako da su braća Young za idući album napisala riječi za sve pjesme. Producent je bio Bruce Fairbairn, sposobni čovjek koji je prije AC/DC-a radio i s Aerosmithom te Bon Jovijem. Na tržište je novi album plasiran 1990. godine, a zvao se The Razors Edge. Sadržavao je uspješnice Thunderstruck, Are You Ready, Moneytalks i mnoge druge. Album je završio u prvih deset na američkim ljestvicama.

    Mnoge live izvedbe odrađene tijekom turneje Razors Edge korištene su kod novoga albuma sastavljenoga u potpunosti od izvedbi odrađenih po raznim koncertima, a nazvan je jednostavno Live. Producirao ga je opet Brian Fairbairn, na tržište je plasiran 1992., a kritika ga smatra jednim od najboljih live albuma devedesetih godina prošloga stoljeća. Godinu poslije, AC/DC je snimio album Big Gun korišten kao glazbena pozadina za Schwarzeneggerov film Posljednji akcijski junak, a dosegnuo je broj 1 na američkim rock ljestvicama, po prvi put u karijeri sastava.

    1994. Angus i Malcolm pozivaju Rudda da se pridruži sastavu za nekoliko improviziranih proba. Na kraju Rudd je ponovno zaposlen nakon prijateljskoga rastanka s tadašnjim bubnjarom Sladeom. Godinu kasnije, povratkom postave koja je svirala od 1980. do 1983., AC/DC je izdao album Ballbreaker. Prva izdana pjesma s tog albuma ujedno je postala uspješnica diljem svijeta uključujući i SAD gdje je postala broj 1.

    Godina 1997. donijela je zbirku albuma Bonfire; sastojala se od obrađenih studijskih albuma Back in Black i Volts, te dva live albuma, Let There Be Rock i Live from the Atlantic Studios. Osim paketa CD-ova, AC/DC je odlučio za američko tržište lansirati i poster, naljepnicu, privremenu tetovažu, otvarač za boce te trzalicu za gitaru. Šesnaesti studijski album, Stiff Upper Lip, izdan je 2000. godine, a producent je bio George Young. Album je prihvaćen od kritike bolje nego prijašnji Ballbreaker, no sastavu se zamjerio nedostatak novih ideja.

    Australsko izdanje sadržavalo je i dodatni CD s tri dodatna videa i nekoliko zabilježenih live pjesama s koncerta u Madridu 1996. godine. Stiff Upper Lip dosegnuo je prvu poziciju u pet država uključujući i Argentinu te Njemačku, dok je drugu poziciju dosegnuo u Španjolskoj, Francuskoj i Švicarskoj. Osim toga, treće mjesto dosegnuo je u Australiji. Prvi objavljeni album s toga albuma, Stiff Upper Lip, ostao je na prvome mjestu američkih ljestvica četiri tjedna. Još su dvije pjesme dosegnule vrh ljestvica, Safe in New York City i Satellite Blues.

    Najnovija događanja vezana uz AC/DC

    AC/DC je 2002. potpisao ugovor sa Sonyjem, japanskim tržišnim gigantom[36] zaduženim za plasiranje novoga albuma na tržište. Svako izdanje nekoga albuma sadržano je u proširenom paketu, a sadrži rijetke fotografije, prisjećanja te bilješke članova sastava.[37] Čitava prijašnja diskografija osim Ballbreakera i Stiff Upper Lip digitalno je obrađena te ponovno izdana 2003. godine, da bi Ballbreaker svoje ponovno izdanje doživio 2005., a Stiff Upper Lip u travnju 2007. godine.
    Ulični znak za ACDC Lane, Melbourne. U Australiji je kosa crta ( / ) zakonom zabranjena u imenima ulica.

    U svibnju 2003. Malcolm je prihvatio Nagradu Teda Alberta za izvanredan doprinos australskoj glazbi. Nagradu je primio na 2003 Music Winners Awards, a tijekom svoga nastupa odao je počast prerano preminulom Bonu Scottu. Kasnije te godine mjerodavna američka tvrtka javno je obznanila da je AC/DC prodao 63 milijuna primjeraka svojih albuma, od čega su prodavaniji samo Beatlesi, Led Zeppelin, The Eaglesi te Pink Floyd, no na kraju 2007. godine poznato je da je sastav pao na desetu poziciju. Naklada Back in Black albuma proglašena je dvostruko dijamantnom, što znači da je prodana u više od dvadeset milijuna primjeraka.

    30. srpnja AC/DC je nastupio zajedno s Rolling Stonesima i sastavom Rush u kanadskom Torontu na koncertu sa svrhom pomaganja gradu u svladavanju tegoba prouzrokovanih epidemijom SARS-a 2003. godine. Koncertu je uživo nazočilo pola milijuna ljudi, a ujedno je i najprofitabilniji događaj održan uživo u sjevernoameričkoj povijesti.

    1. listopada 2004. dio središta Melbournea, Corporation Lane, preimenovan je u ACDC Lane u čast sastava. No, uprava grada zabranila je korištenje kose crte ( / ) u imenima ulica pa se koriste samo četiri slova bez kose crte (ACDC). Ulica je ona ista gdje se snimala većina spota za pjesmu iz 1975., It's a Long Way to the Top (If You Wanna Rock 'n' Roll). No, AC/DC je dobio ulicu i u španjolskom Legan�su; nazvana je Calle de AC/DC. AC/DC je drugi na popisu najbogatijih australskih glazbenika iza nedostižnih Wigglesa, iako od 2000. godine AC/DC nije izdao nijedan album niti održao turneju. Od 2008. postat će moguće downloadati sve albume AC/DC-a i live izdanje Live at Donnington sa stranice Verizon Wireless.

    Ulazak u Dvoranu slavnih Rock 'n' Rolla

    AC/DC je primljen u Dvoranu slavnih Rock 'n' Rolla u ožujku 2003. Tijekom ceremonije sastav je izveo Highway to Hell i You Shook Me All Night Long, a prateći vokal osigurao je Steven Tyler iz popularnoga Aerosmitha. Govor Briana Johnsona sastojao se od riječi njihove pjesme Let There Be Rock i osobnoga dodatka:
    Wikicitati

    „"U početku, 1955., čovjek nije znao ništa o rock 'n' rollu i svoj toj strci. Bijeli čovjek imao je schmaltz, a crni blues, no nitko nije znao što bi napravio sve dok Čajkovski nije rekao: Neka bude rock."
    Bon Scott je to napisao. I bila je uistinu čast i privilegija prihvatiti nagradu tu večer.“

    Novi album

    Od siječnja 2006. AC/DC radi na novom studijskom albumu. Malcolm Young je rekao da sastav trenutno radi i snima materijal za dugoočekivani novi album, no datum izdavanja još nije objavljen. Brian Johnson je najavio u interviewu 2004. godine da će po prvi puta nakon 1988. i albuma Blow Up Your Video sudjelovati u stvaranju riječi pjesama. Osim toga, najavio je da je Angus stvorio jače riffove nego na albumu Stiff Upper Lip. 2005. je objavljeno kako nitko ne zna kada će album biti objavljen niti tko će ga objaviti, no predviđa se da će izaći početkom 2008. godine.

    Johnson i Williams, zajedno sa Steveom Luongom i Markom Hittom, snimili su nekoliko pjesama za turneju u dobrotvorne svrhe Classic Rock Cares, a nove pjesme bit će predstavljene tijekom koncerata. Williams je izjavio da braća Young marljivo rade i stvaraju nove pjesme, ali ne zna se koji će materijal biti zastupljen na albumu.

    16. listopada 2007. Columbia Records izdala je dvostruko DVD izdanje nazvano Plug Me In. Komplet se sastoji od pet sati rijetkoga video-materijala, kao i prikazivanja nastanka i izvođenja pjesama School Days, T.N.T., She's Got Balls i It's a Long Way to The Top. Na prvom dijelu obrađena je era Bona Scotta, dok je drugi dio posvećen eri Briana Johnsona. Osim 21 rijetkih snimaka nastupa u kompletu dolaze i rijetki interviewi sa svakim važnijim članom sastava.

    Članovi sastava

    Sadašnji članovi:

    * Brian Johnson – glavni vokal (1980. – danas)
    * Angus Young – lead gitara (1973. - danas)
    * Malcolm Young – ritam gitara, prateći vokal (1973. - danas)
    * Cliff Williams – bas gitara, prateći vokal (1977. - danas)
    * Phil Rudd – bubnjevi (1975. – 1983., 1994. - danas)

    Najvažniji bivši članovi:

    * Bon Scott - glavni vokal (1974. – 1980.)
    * Simon Wright - bubnjevi (1983. – 1989.)
    * Chris Slade - bubnjevi (1989. – 1994.)
    * Mark Evans - bas (1975. – 1977.)
    * Dave Evans - glavni vokal (1973. – 1974.)

    Diskografija

    AC/DC je izdao šesnaest različitih albuma, a Dirty Deeds Done Dirt Cheap, High Voltage i Let There Be Rock izdani su zasebno u Australiji te po ostatku svijeta. Komplet Bonfire svrstava se u sasvim drugu kategoriju.



    Studijski albumi

    * 1975.: High Voltage #7 Aus
    o 1976.: High Voltage (međunarodna verzija) #146 SAD, trostruka platinasta naklada
    * 1975.: T.N.T. #2 Aus
    * 1976.: Dirty Deeds Done Dirt Cheap
    o 1976.: Dirty Deeds Done Dirt Cheap (međunarodno izdanje) #3 SAD, šesterostruka platinasta naklada
    * 1977.: Let There Be Rock #20 Aus
    o 1977.: Let There Be Rock (međunarodno izdanje) #17 UK, #155 SAD, dvostruka platinasta naklada
    * 1978.: Powerage #26 UK, #133 SAD, platinasta naklada
    * 1979.: Highway to Hell #13 Aus, #8 UK, #17 SAD, sedmerostruka platinasta naklada
    * 1980.: Back in Black #2 Aus, #1 UK, #4 SAD, 42 milijuna prodanih primjeraka diljem svijeta
    * 1981.: For Those About to Rock We Salute You #3 Aus, #3 UK, #1 SAD, četverostruka platinasta naklada
    * 1983.: Flick of the Switch #3 Aus, #7 UK, #15 SAD, platinasta naklada
    * 1984.: '74 Jailbreak #76 SAD, platinasta naklada
    * 1985.: Fly on the Wall #5 Aus, #8 UK, #32 SAD, platinasta naklada
    * 1986.: Who Made Who #3 Aus, #11 UK, #33 SAD, peterostruka platinasta naklada
    * 1988.: Blow Up Your Video #2 UK, #12 SAD, platinasta naklada
    * 1990.: The Razors Edge #1 Aus, #4 UK, #2 SAD, peterostruka platinasta naklada
    * 1995.: Ballbreaker #6 UK, #4 SAD, dvostruka platinasta naklada
    * 1997.: Volts (dio kompleta Bonfire)
    * 2000.: Stiff Upper Lip #3 Aus, #7 SAD, platinasta naklada
    o 2001.: Stiff Upper Lip Tour Edition #3 Aus, #7 SAD
    * 2008.: Black Ice



    Live albumi

    * 1978.: If You Want Blood You've Got It #13 UK #113 SAD, platinasta naklada
    * 1992.: Live #1 Aus #5 UK #15 SAD, trostruka platinasta naklada
    o 1992.: Live: 2 CD Collector's Edition dvostruka platinasta naklada
    * 1997.: Live from the Atlantic Studios (dio kompleta Bonfire)
    * 1997.: Let There Be Rock: The Movie (dio kompleta Bonfire)





    Videografija

    * 1980.: AC/DC: Let There Be Rock
    * 1985.: Fly on the Wall
    * 1986.: Who Made Who
    * 1989.: AC/DC (izdano samo u Australiji)
    * 1991.: Clipped
    * 1993.: For Those About to Rock We Salute You
    * 1996.: No Bull
    * 2000.: Stiff Upper Lip
    * 2003.: Live at Donington
    * 2003.: Live '77 (izdano samo u Japanu)
    * 2004.: Toronto Rocks
    * 2005.: Family Jewels
    * 2007.: Plug Me In



    --------------------------------------------------------------

    Jedan od razloga zasto je AC/DC jedan od mojih omiljenih bendova je taj sto oni uzivo zvuce 10 puta bolje nego kada slusate njihov studijski album a i od vecine drugih bendova su mnogo mnogo bolji uzivo.
    Njihova energija u zivim svirkama je neverovatna i zato se ne treba cuditi sto je AC/DC deo Rock istorije.




    AC/DC uuuzivooo !!!
    Poruku je izmenio Charlie Harper, 20.05.2009 u 00:26

  8. #23

    Odgovor: ROCK 'N' ROLL (Classic, Metal, Punk, Hard...)

    Iggy Pop

    Иги Поп



    Џејмс Њуел Остерберг, Млађи (енгл. James Newell Osterberg, Jr.; рођен 21. априла, 1947), познатији под уметничким именом Иги Поп (Iggy Pop), је амерички рок певач, текстописац и повремени глумац. Иако је имао ограничен комерцијални успех, Иги Поп се сматра једним од најважнијих иноватора панк рока и сличних музичких праваца. Понекад га називају кумом панка, а широко је познат као један од најдинамичнијих рок извођача на сцени.



    The Stooges


    The Stooges nastaju 1967. u gradu Ann Arbor država Michigan. Prvo su se zvali Psychedelic Stooges. Sastav je osnovao James Osterberg poznatiji kao Iggy Pop nakon što je izbačen s University of Michigan. The Stooges su bili rock bend, ali ih mnogi svrstavaju pod protopunk i protometal jer su znatno utjecali na razvoj punk rocka i heavy metala.

    Ime Iggy dobiva po svom prijašnjem sastavu "The Iguanas".



    Članovii:

    * Iggy Pop-pjevač
    * Ron Asheton-gitara
    * Scot Asheton-bubanj
    * Dave Alexander-bas




    Početak
    :

    Počeli su djelovati pod utjecajem The Doorsa, da bi kasnije pali pod utjecaj �agresivnijeg� rock benda MC 5. The Stooges sviraju kao predgrupa MC 5-u koji ih drže za mali bratski bend, tako da na njihovu preporuku The Stooges, nakon samo šest mjeseci postojanja 1968. potpisuju ugovor s diskografskom kućom �Elektra�. Prvi album �The Stooges� je producirao John Cale član Velveta Undergrounda. Inače, oni su diskografskoj kući dostavili snimku s pet stvari ( 1969, we will fall, no fun, ann i now I wanna be your dog) ali im je diskografska kuća rekla da je to nedovoljno materijala za cijeli album. Zato, da bi snimili album, su prevarili diskografsku kuću i rekli im da imaju još hrpu pjesama, a zapravo su ostale pjesme (real cool time, litle doll, not right) napravili u jednu noć. Najpoznatija pjesma s tog albuma je �Now I wanna be your dog.

    Album Funhouse i prvi raspad grupe:

    Novi album �Funhouse� izdaju 1970. godine. Album je još agresivniji od prvog, rokerskiji s elementima free jazza i funka. Na albumu se nalazi skladba LA blues koja je jedna od najbučnijih i najdisonantnijih skladbi u povijesti rocka. Međutim album je bio ispred svoga vremena pa je �Electra� raskinula ugovor s njima. U bend dolazi novi gitarista James Williamson, a stari gitarista prelazi na bas gitaru. Zvuk im postaje bliži klasičnom rocku, ali je Iggy Pop otišao na odvikavanje od heroina i Stooges se raspadaju.

    Kraj:

    Obnavljaju se 1972. na nagovor Davida Bowieja. Mijenjaju ime u Iggy and the Stooges i pod tim imenom 1973. izdaju album �Raw Power� za diskografsku kuću CBS. Na albumu se nalazi pjesma �Search and destroy� koja je postala neka vrsta rock himne. Međutim zbog problema s drogom grupa se opet raspada, a Iggy Pop započinje solo karijeru. Posljednji nastup Stoogesa je sačuvan na bootleg CD-u "Metallic K.O.". Uoči tog nastupa Iggy Pop je preko radio stanice izvrijeđao članove lokalne motociklističke bande, te ih pozvao da dođu na koncert i obračunaju se s njim. Oni su to učinili, a rezultat je vidljiv u imenu "Metallic K.O."

    Povratak
    :

    Nakon što su brača Asheton odsvirala nekoliko pjesama na posljednjem solo albumu Iggy Popa "Skull Ring" 2003. godine, došlo je do ponovnog okupljanja The Stoogesa u originalnoj postavi s tim da je preminulog Dave Alexandra zamjenio Mike Watt iz grupe Minutemen. Bend je ponovno počeo svirati pod imenom The Stooges, a u ožujku 2007. su izdali četvrti studijski album nakon 34 godine pod imenom The Weirdness. Na albumu sudjeluje i saksofonist s albuma Funhouse Steve Mackay.

    ---------------------------------------------------------------------------

    Iggy Pop je ziva legenda strasno volim da slusam stare hitove a posebno dobro se uklopio u bendu The Stooges ali mi se ova dva zadnja najnovija albuma ne svidjaju bas previse jer mislim da su isforsirani da bi se dopali danasnjim klincima i da ce ubrzo biti zaboravljeni.

    Kako Iggy i bend razaraju usssf moram da postavim spotove :uzbu d:


  9. #24

    Odgovor: ROCK 'N' ROLL (Classic, Metal, Punk, Hard...)

    Led Zeppelin


    Лед цепелин (Led Zeppelin) - британска рок група, једна од најуспешнијих и најутицајнијих група у историји популарне музике. Групу су чинила четири члана: Џими Пејџ (соло гитара), Роберт Плант (вокал), Џон Бонам (бубњеви) и Џон Пол Џонс (бас гитара и клавијатуре).

    Група је основана 1968. године те је захваљујући свом иновативном приступу рок музици стекла бројне поклонике, обожаваоце и поштоваоце. Група се сматра пиониром хард рока и хеви метала али су се у њеном звуку уочавали и утицаји блуза, рокабилија, регеа, соула, фанка, џеза, келтске музике, индијске музике, фолка, попа, латино музике и кантрија.

    Група је расформирана 1980. године након смрти бубњара Џона Бонама. Оставила је дубок траг у историји рока, првенствено својим уметничкм достигнућима, несумњивим утицајем на друге извођаче те еннормним комерцијалним успехом. Група је до данас продала преко 300 милиона албума широм света, а од тога 109,5 милиона у САД.



    Историја:

    Ране године (1968-1970)

    Године 1968. Битлси и Ролингстонси су још увек доминирали топ-листама са обе стране Атлантика, али се полако пробијао и "тешки" рокенрол којег су свирале групе Ху, Џими Хендрикс Експиријенс и Крим. Те исте, 1968. године, нова енглеска група Лед цепелин представља се са новим, свежим али препознатљивим "тешким" звуком чиме преузима кључну улогу у стварању новог музичког жанра, хеви метала.

    Оснивање групе

    Почеци групе сежу од тренутка када се Џими Пејџ 1966. придружио рок групи Јардбердс, прво свирајући бас гитару а потом, када су у групи приметили његов свирачки таленат, прешавши на соло гитару. Дотадашњи ритам гитариста Крис Дреја се, након краћег периода привикавања, пребацио на бас гитару. Након одласка Џефа Бека у октобру 1966, Јардбердси, уморни од сталних турнеја и снимања, почињу стагнирати. Пејџ почиње размишљати о оснивању супер групе у којој би, уз њега, гитару свирао Бек, а бубњеве и бас гитару ондашњи чланови групе Ху, Кит Мун и Џон Ентвисл. Кандидати за певача били су Донован, Стив Винвуд и Стив Мариот. Пејџ никад није реализовао своју замисао о оснивању супер групе, иако су 1966. Пејџ, Бек и Мун снимили песму "Beck's Bolero", која се појавила на Бековом албуму "Truth" из 1968. На снимању је учествовао басисту Џон Пол Џонс који је Пејџу саопштио да је заинтересован да ради са њим на будућим пројектима.

    Јардбердси су свој последњи концерт одсвирали у јулу 1968. након чега су певач Кит Релф и бубњар Џим Макарти напустили групу, желећи да се баве фолк музиком. Међутим, Јардбердси су још увек били обавезни да одсвирају неколико концерата у Скандинавији. Макарти и Релф су овластили Пејџа и Дреју да користе име Јардбердс да би испунили уговорне обавезе групе. Пејџ и Дреја су заједнички покушали да формирају нову поставу. Пејџов први избор за певача, Тери Рид, одбија понуду, али препоручује певача Роберта Планта ког је знао са бирмингемске музичке сцене. Плант прихвата позив и препоручује бубњара Џона Бонама који је такође свирао у бирмингемским групама. Плант и Бонам су мало пре тога заједно наступали у групи Бенд оф џој. Када је Дреја напустио пројекат да би се посветио фотографији (једна од његових фотографија касније ће бити употребљена за позадину омота дебитанског албума Лед цепелина). Џон Пол Џонс сам се понудио Пејџу који га, након провере, укључује као четвртог члана групе.

    Група је одрадила скандинавску турнеју под именом Њу Јардбердс. Након краћих консултација договорено је да ново име групе буде Лед цепелин, а име, на основу фразе (Lead Zeppelin - оловни цепелин) предложио је Кит Мун током разговора са Пејџом о оснивању супер групе. Мун је смислио име на основу термина Џон Ентвисла за лош наступ (пад попут оловног цепелина). Група је намерно избацила �a� у речи Lead на сугестију свог менаџера, Питера Гранта, да би спречили људе да је изговарају као "лид" (leed).



    Први албум групе, назван једноставно "Led Zeppelin" објављен је 12. јануара 1969, непосредно по окончању прве турнеје. Мешавина блуза, фолка и источњачке музике, касније се испоставило, била је један од кључних момената у настајању новог музичког жанра - хеви метала.

    Иако је неколико раних песама групе било засновано на блуз стандардима, друге, као на пример "Communication Breakdown", имале су нов и јединствен "тежак" звук. На албуму "Led Zeppelin" налази се и композиција "Black Mountain Side" одсвирана на акустичној гитари али и комбинацију акустичног и електричног приступа у обради фолк стандарда "Babe I'm Gonna Leave You." Мрачнији део албума, песма "Dazed and Confused", садржи фуриозан соло Џимија Пејџа и ефектни уводни риф. На овој песми, као и на песма "How Many More Times" по први пут се користи техника свирања електричне гитаре виолинским гудалом. Ова иновације ће постати један од многих заштитних знакова Џимија Пејџа, како на сцени тако и у студију. Албум садржи и Плантово вокално опонашање Пејџових гитарских ефеката - техника позајмљена од старих блуз музичара која ће постати заштитни знак групе на каснијим албумима а нарочито на концертима.


    Слика запаљеног Хинденбурга; коришћење слике на албуму "Led Zeppelin" изазвало је многе контроверзе

    Остале песме са албума су "I Can't Quit You Baby", коју је написао блуз музичар Вили Диксон и "You Shook Me", коју су написали Диксон и Џеј Би Леноар. Џеф Бек је нешто раније снимио "You Shook Me" за свој албум Truth и оптужио Цепелине за плагијат. Према �Чекићу богова� (Hammer of the Gods), биографији групе коју је написао Стивен Дејвис, ово је довело до прекида дугогодишњег пријатељства Бека и Пејџа.

    Албум је наишао на добар пријем публике и критичара, али су га неки критичари, као Џон Менделсон из часописа Ролинг стоун, оштро напали оптуживши групу за плагијаторство, опонашање црначких уметника и разметање. Ово је означило почетак дугог непријатељства између групе и часописа. Група је од тог тренутка почела одбијати интервјуе за часопис и било какву озбиљнију сарадњу.

    Слика на омоту албума изазвала је многе контроверзе, па је, на пример, аристократкиња Ева фон Цепелин, рођакиња грофа Хинденбурга (творца цепелина), након што је на омоту албума видела лого "Хинденбурга" како се обрушава у пламену, покренула законску акцију забране наступа групе 28. фебруара 1970. у Копенхагену. Група је због тога на концерту наступила под именом "Нобс"

    Led Zeppelin II

    Тренутни успех првог албума је нагло започео каријеру групе, посебно у Сједињеним Државама. Друга плоча, названа просто "Led Zeppelin II", следила је сличним стилом касније током те године. Албум је био још већи успех од првог, стижући на прво место топ-листа и у САД и у Великој Британији.

    "Led Zeppelin II" је почињао силовитим рифом песме "Whole Lotta Love", која је, праћена ритмичком секцијом, помогла да, заједно са осталим песмама, дефинишу свој звук. Остале значајније песме са албума су акустично/електрична "Ramble On", привлачан риф, компликован гитарски соло и моћан вокални део песме "Heartbreaker" и експлозивни хор "What Is and What Should Never Be". Албум је такође укључио песме које имају упадљиву сличност са радом Вилија Диксона, иако Диксон није споменут међу задужнима за овај албум. Увод у "Bring It on Home" је обрада "Bring It on Home" Сонија Блејка, а сама песма је измамила поређења са Диксоновом "Bring It on Back". "Whole Lotta Love" је такође означена сличном Диксоновој "You Need Love", иако је та фраза још раније коришћена. Седамдесетих година Арк Мјузик, издавачки огранак Чиз Рекордса је поднео тужбу против Лед Цепелина због повреде ауторских права над "Bring It on Home", која је решена вансудским поравнањем. Сам Диксон није имао користи од овога све док није тужио Арк Мјузик да би повратио своја права. Неколико година касније, Диксон је поднео тужбу против Лед цепелина због кршења ауторског права у "Whole Lotta Love" која је решена великодушним вансудским поравњањем. У каснијим издањима албума "Led Zeppelin II, Диксон је уписан у листу заслужних.

    Пејџ је једном интервјуу изјавио: Често сам мислио да на начин на који су Стонси покушавали да буду синови Чака Берија, ми смо покушавали да будемо синови Хаулин Вулфа. Верзија песме Хаулин Вулфа "Killing Floor" која се често појављивала на раним наступима Лед цепелина, је такође пронашла свој пут у "Led Zeppelin II у другачијем аранжману, под именом "The Lemon Song".

    Током овог раног периода, Лед цепелин је одрадио неколико турнеја у Сједињеним Државама, изводећи бројне наступе у почетку у клубовима и плесним дворанама, а онда и у већим дворанама како је њихова популарност расла. Међутим, у Сингапуру, званичници који су их дочекали на аеродрому нису им дали да наступају због дуге косе. Концерти Лед цепелина су могли да трају више од три сата, са продуженим верзијама њихових песама који су често у себе уграђивала елементе соула и фанка инспирисаним Џејмсом Брауном, те издањима кућа Стакс и Мотаун (фаворити басисте Џонса и бубњара Бонама). Квартет је такође волео амерички рокенрол, инспирани стиловима Фатса Домина и Литл Ричарда. Лед цепелин ће такође изводити рокабили песме које су прославиле Елвиса Прислија и Едија Кокрана. Многи од ових наступа су били извори пиратских издања која настављају да се цене од стране колекционара и обожавалаца.


    Лед цепелин наступа о Ројал Алберт Холу 1970

    Led Zeppelin III

    За састављање трећег албума "Led Zeppelin III", Џими Пејџ и Роберт Плант су се повукли у Брон-Ир-Ор, удаљену викендицу у Велсу. Ово ће резултовати руралнијим, акустичнијим звуком него оним који је раније група приказила (а песма "Bron-Yr-Aur Stomp", погрешно написана као "Bron-Y-Aur Stomp" на омоту албума, је била комплетна обрада песме Берта Џанша "The Waggoners Lad"). Под јаким утицајем келтске и фолк музике, албум је открио другу страну Пејџове свестраности, највише у мирнијим песмама "That's The Way" и "Tangerine". Још једна од песама инспирисаних фолком на албуму је �Gallows Pole�, која је знатно инспирисана Ледбелијевом Gallis Pole. Плант такође користи оригиналну песму у својој тренутној групи �The strange sensation� где је песма реструктуирана коришћењем оригиналног рифа из Ледбелијеве верзије.

    Богати акустични звук албума је у почетку доживео мешовите реакције, са много критика изненађеном преокретом која је удаљила групу од примарно електричних композиција на прва два албума. Међутим, током времена њихова репутација се повратила, а "Led Zeppelin III" се сада велича.

    Поред акустичних песама, "Led Zeppelin III" је укључивао блуз-рок еп "Since I've Been Loving You" и бубњевима вођену песму "Out on the Tiles". Неповезана уводна песма албума "Immigrant Song" је такође послужила као подсетник на енергију коју је Лед цепелин био способан да изазове, са Плантовим стиховима који се позивају на викиншка освајања и нордијску митологију. Ова и друга песме чији стихови садрже митолошке референце су помогле у популаризовању употребе термина као што су "рок богови", "богови рока" или "чекићи богова" да би се описала група, а касније и други рок уметници са сличним звуком.

    "Led Zeppelin III" је такође започео еру јединствених омота албума; овај је садржавао точак који, када се ротира, приказује различите слике у прорезима. Новембра 1970, издавач Лед цепелина, Атлантик Рекордс, је издао песму "Immigrant Song" као сингл супротно жељама групе (Атлантик је раније објавио измењену верзију песме која је скраћена са 5:35 на 3:10, уклонивши апстрактни средњи део). Сингл је укључивао њихову једину песму која се није налазила на албумима "Hey Hey What Can I Do". Иако је група гледала на своје албума као недељиво, целовито слушачко искуство - а њихов менаџер Питер Грант, такође је инсистирао на концепцији "албумске музике" - девет других синглова је издано без њиховог пристанка. Група се такође одупирала телевизијским појављивањима, који би умањили њихову способност да контролишу своју представу и квалитет звука. Недостатак појављивања на телевизији је приморавало њихове обожаваоце да их чују и виде уживо.


    Лед цепелин изводи Stairway to Heaven у Медисон Сквер Гардену 1973.

    �Највећи бенд на свету� (1971. � 1975.)

    Успех ранијих година Лед цепелина ће бити засењен овим петогодишњим периодом у ком ће група објавити своје најпознатије албуме и достићи сам врх током седамдесетих. Изглед групе се такође променио како су чланови почели да носе дотерану, шарену одећу и накит. Ако је популарност групе била импресивна, исто таква је била њена репутација због вансценских лудовања и екцеса. Лед цепелин је почео да путује приватном авионском линијом (која је добила надимак Старшип - Звездани авион), закупљује целе делове хотела (најпознатије Континентал Хајат хаус у Лос Анђелесу, колоквијално позната као "Кућа буке") и постао је предмет многих најпознатијих рок прича о разузданости. Једна лудорија је укључивала Џона Бонама који је избацивао телевизоре из "Куће буке" током свог пијанства и затим окривљавање девојки-пратиља Лед цепелина за штету. Али можда најчувенија прича о ексцесима Лед цепелина је била позната епизода са ајкулом, која се одиграла у хотелу Еџвотер Ин у Сијетлу, 28. јула 1969.

    Четврти албум (званично без имена)
    Сваки од симбола на омоту албума представља по једног члана. Са лева на десно: Џими Пејџ, Џон Пол Џонс, Џон Бонам и Роберт Плант

    Четврти албум Лед цепелина је био објављен 8. новембра 1971. Није било назнаке о имену на оригиналном омоту, али су на плочи одштампана четири симбола. Албум се спомиње као "Four Symbols" и "The Fourth Album" (оба имена су коришћена у каталозима Алтантик Рекордса), а такође и као "Untitled", "Zoso", "Runes", "Sticks", "Man With Sticks" и "Four". Он је званично још увек без имена, а најчешће се назива "Led Zeppelin IV". У интервјуу за часопис Ролинг Стоун 2005, Роберт Плант је изјавио да је он просто називан "The Fourth Album".

    "Led Zeppelin IV" је даље дефинисао јединствену формулу групе за комбиновање необрађених, акустичних елемената са одликама хеви метала и блуза. Албум је укључивао примере чистог хард рока као што је "Black Dog" (наводно у част пса који је лутао око студија) заједно са нежнијим, акустичнијим фолк песмама, "Going to California" (у част Џони Мичел), и "Four Sticks" (тако названа јер је у њој Џон Бонам свирао са четири бубњарска штапића). "The Battle of Evermore" је једина песма Лед цепелина која има гостујућег певача, покојну Сенди Дени. Ова песма и песма весела "Misty Mountain Hop" садрже лирске референце на Господара прстенова. Ипак, три песме са овог албума, "Rock and Roll", "When the Levee Breaks (Memphis Minnie)", и посебно "Stairway to Heaven", ће постати три најбоље и најпознатије песме Лед цепелина.

    "Rock and Roll" је живахна почаст раној рок музици 1950их, али са хеви метал обртом и са незаборавним бубњарским уводом Џона Бонама. Наредних неколико година је често одабирана да буде уводна песма на бројним концертима Лед цепелина. Недавно (2006), песма је упадљиво коришћена у рекламама за Кадилак аутомобиле - један од неколико примера да су живи чланови Лед цепелина лиценцирали песму.

    "Led Zeppelin IV" се завршава са радикално измењеном верзијом блуз песме Мемфис Минија/Канзас Џо Мекоја "When the Levee Breaks�. Верзија Лед цепелина почиње са карактеристичним, жестоком бубњарским ударцима, који су семпловани за употребу у многим модерним рок и реп издањима. [4] Карактеристична резонанција бубњева у овој песми је постигнута њиховим снимањем на степеништу.
    Лед цепелин изводи Stairway to Heaven у Медисон Сквер Гардену 1973.

    "Stairway to Heaven", која је постала велики радијски хит иако никада није издана као сингл. Песма има три различита правца: спори акустични увод, бржу акустичну средину и електрично финале означено Пејџовим гитарским солом.

    "Stairway to Heaven" је без сумње најпознатија песма Лед цепелина и многе гласине је окружују. Најпознатија гласина је да се могу чути сатанске поруке када се плоча пушта наопачке. Ово, заједно са Пејџовим признатим интересовањем за окултисту Алистера Кроулија, је појачало тврдње да је Пејџ увучен у сатанизам. И Пејџ и План су стално порицали присуство сатанских порука.

    Још један предмет спекулација је било прикривено значење стихова песме "Stairway to Heaven", коју је Роберт Плант написао наводно за један дан. [5] На концертном филму из 1973. �The Song Remains The Same�, пре него што је отпева песму, Плант каже: �Мислим да је ово песма наде�.

    Критичари су приметили да је уводни риф песме "Stairway to Heaven" сличан рифу песме "Taurus" рок групе Спирит, за које је Лед цепелин свирао као предгрупа на њиховој првој америчкој турнеји. Лед цепелин је истрајан да је та сличност чиста случајност.

    У анкети часописа Гитар Ворлд из 2005, читаоци су изгласали да "Stairway to Heaven" има најбољи гитарски соло свих времена.

    До 31. јула 2006, �Led Zeppelin IV� је продан у око 23 милиона копија у САД, што га чини једним од прва четири најпродаванија албума у историји америчке музичке индустрије. У целом свету, албум држи место број 11 по броју продатих албума.

    Houses of the Holy

    Следећи студијски албум, "[Houses of the Holy]", из 1973, је садржао даље експерименте, са моћним мелодијама, дужим песмама и проширеном употребом синтисајзера и мелотронске оркестрације. Албум показује мање утицаја блуза од било ког другог албума Лед цепелина, окрећући се уместо тога рифовима инспирисани џезом и класиком. Посебно, вишеслојна гитарска симфонија песме "The Song Remains the Same�, атмосферичне клавијатуре песме "No Quarter� и суморна балада о паганском ритуалу, "The Rain Song", су показале већу спремност групе да истражује нове територије звука. Албум је такође укључивао експлозивну баладу �Over the Hills and Far Away� и песму "The Ocean", коју је написао Џон Бонам. Песма "Houses of the Holy" се није појавила на истоименом албуму, иако је снимљена у исто време као и остале песме са албума. Она се на крају ипак појавила на албуму из 1975. "Physical Graffiti". Упадљиви наранџасти омот албума "Houses of the Holy" је на себи имао слику голих девојчица док се пењу уз Пут џинова (у округу Антрим, Северна Ирска) до невидљивог идола. Иако деца нису приказана спреда, ово је била велика контроверза у време објављивања албума и он је био забрањен у неким подручјима. Потоња турнеја Лед цепелина "Houses of the Holy" у Сједињеним Држава 1973. је срушила рекорде по посећености, пошто су стално пунили велике дворане и стадионе. На Тампа стадиону, Флорида, су свирали пред 56.800 обожавалаца (срушивши рекорд који су поставили Битлси на Шиа стадиону 1965) и зарадили 309.000 долара. Три распродата концерта у Медисон Сквер Гардену у Њујорку су снимљена за документарни филм, али ће његово приказивање бити одложено до 1976. Лед цепелин је 1974. лансирао своју издавачку кућу Сван Сонг, названу по једној од пет песама Лед цепелина коју група никада није комерцијално издала (Пејџ је касније обрадио песму са својом групом Фирм и појавила се као "Midnight Moonlight" на њиховом првом албуму). Лого издавачке куће, заснован на слици Вилијама Римера Вече: Пад дана (1869), садржи слику Аполона (иако је често погрешно схватана као слика Икара, Луцифера, Сатане или Дедала). Овај лого се може пронаћи на многим производима са ознакама Лед цепелина, а посебно на мајицама. Уз коришћење Сван Сонга за промовисање својих албума, група је проширила списак оних који су потписали за ову издавачку кућу са извођаћима попут Бед компанија, Прити Тингса, Меги Бел и Дејва Едмундса. Издавачка кућа је била успешна док постојао Лед цепелин, али се угасила три године након што су се распали.

    Physical Graffiti

    24. фебруара 1975. је издан први двоструки албум Лед цепелина �Physical Graffiti �, које је било прво издање у Сван Сонгу. Са 16 подужих песама, као што су балада "Ten Years Gone�, "In My Time of Dying� (најдужи студијски снимак групе од 11 минута), упрошћена хард рок песма �Sick Again�, "Trampled Under Foot" и "Kashmir� (инспирисана путовањем Роберта Планта у Мароко), албум је још једном показао импресивни домет групе. Доприноси Џимија Пејџа су посебно уочљиви (средина 1970их је означила врхунац у његовим музичким вештинама), иако је сваки члан групе оставио свој траг на албуму. Албум �Physical Graffiti� је оцењен у часопису Ролинг Стон као �тежња за уметничким поштовањем�, уз напомену да су једина конкуренција коју је група имала за наслов �Највећег рок бенда на свету� били Ролингстонси и Ху. Албум је био велики финансијски и критички успех. Убрзо после објављивања албума �Physical Graffiti�, сви претходни албуми Лед цепелина су истовремено поново ушли на листу најбољих 200 албума, а група је кренула на још једну америчку турнеју, опет свирајући уз рекордну посећеност. У мају 1975. Лед цепелин је одсвирао 5 распродатих концерта у Лондону. Овај низ концерата међу обожаваоцима се сматра за једне од најбољих у каријери групе.



    Касније године (1976-80)

    До 1975. Лед цепелин је било одомаћено име и у Сједињеним Државама и Европи, уз вишегодишње присуство на топ листама на оба континента, што ће наставити и кроз ове године. Театралност на њиховим концертима ће се повећати, са већим бинама и комплексним светлосним ефектима који су били популарни и код других група у то време, као што је Пинк флојд. И док је овај период био музички и комерцијални успех за Лед цепелин, проблеми као што су трагична смрт Плантовог сина, Плантова саобраћајна несрећа, Пејџово употреба хероина, промена музичких укуса и алкохолизам Џона Бонама ће коначно довести до краја Лед цепелина.



    Presence


    После тријумфалног појављивање на Ерлс Корту, чланови Лед цепелина су направили паузу од турнеја. У августу 1975, Роберт Плант и његова жена Морин имали су тешку саобраћајну несрећу током летовања на Родосу у Грчкој. Роберт је имао поломљен чланак на нози, а Морин је била веома тешко повређена, живот јој је спасила трансфузија крви. У немогућности да крену на турнеју, група се вратила у студио и снимила свој седми студијски албум, Presence у Минхену. Албум је изашао у марту 1976, и означава промену у звуку Цепелина према још прогресивнијим гитарским деоницама.

    Док претходни албуми садрже електричне хард рок деонице балансиране са акустичним баладама и занимљиве аранжмане, Presence је један од најагресивнијих албума који супериорно комбинује рифове панка и без сумње је крајње хеви у односу на све песме које је група продуцирала. Највећа ствар на албуму је �Achilles' Last Stand�, десетоипоминутна епска композиција са галопирајућом бас линијом, блештаво брзим бубњевима, мелодичним скалама на гитари и једним од најбољих Пејџових солоа, заједно са моћним вокалним извођењем Планта. Плант је деонице певао у колицима док се опорављао од удеса. Ова ствар као и �Nobody's Fault But Mine� (мелодија је Слепог Вилија Џонсона из 1920. године), постала је најважнија ствар која се свирала на концертима Цепелина после 1976. године.

    Мада је албум био платинаст, изазвао је различите коментаре критике и обожавалаца. Неки су поштовали тај тужни губитнички стил, други су одбацивали тај сентиментални "гушећи" звук, а спекулисало се и са распадом бенда због чувених ексцеса неких чланова јер су били испод просечни на снимку албума. Снимање албума поклопило се са почетком Пејџове употребе хероина, што је утицало на касније живе наступе и студијска снимања, мада је Пејџ то демантовао.

    Упркос почетним критикама, Џими Пејџ је назвао Presence својим омиљеним албумом, а �Achilles Last Stand� његовом омиљеном песмом. Роберт плант је такође изјавио да мисли да је �Presence� албум који највише звучи �ледцепелински� од свих албума.



    Концертни филм The Song Remains The Same

    Повреда Роберта Планта спречила је Лед Цепелин да оде на турнеју 1976. год. Уместо тога, бенд је коначно завршио концертни филм The Song Remains The Same и музику за филм. То је једини званични живи документ групе доступан све до изласка документарца ББС-ја из 1977. Снимање је трајало током три ноћи наступа на концертима у Медисон Сквер Гардену 1973. током турнеје Houses of the Holy. Сваки члан бенда снимио је своју фантастичну сцену која је приказана током одређене песме. Плантов део је спашавање лепотице (током песама -{The Song Remains The Same и Rain Song песме"), Пејџ изводи месечев ритуал током Dazed and Confused, Џоунс представља оргуљаша за гигантским оргуљама током песме No Quarter, а Бонам вози брзе аутомобиле на метански погон током песме Moby Dick. Филм је премијерно приказан у Њујорку 20. октобра 1976. године. Следеће 1977. године, Лед цепелин креће на још једну велику турнеју по Америци, на распродатим концертима у градовима као што су Чикаго, Лос Анђелес и Њујорк. Мада веома успешна музички и финансијски, турнеја није прошла без проблема ван сцене. 3. јуна, након концерта на Тампа стадиону који је скраћен због олује, немири су избили у публици што је довело до неколико хапшења и повреда. Полиција је у крајњој нужди користила сузавац да би разбила гужву.

    Након наступа 23. јула на фестивалу "Days on the Green" у Окланду, Џон Бонам и чланови помоћног особља Лед цепелина (укључујући менаџера Питера Гранта) су ухапшени након што је члан концертног особља претучен током наступа. Члан концертног особља је наводно ошамарио Грантовог сина док је скидао ознаку за свлачионицу, када је Грант чуо за ово ушао је у приколицу заједно са Џоном Бонамом и Џоном Биндамом и претукао човека.

    Иако није било познато у то време, концерт следеће данаг ће постати последњи наступ Лед цепелина у САД. Након концерта су стигле вести да је Плантов петогодишњи син Карак преминуо од стомачног вируса. Остатак турнеје је тренутно отказан.



    In Through the Out Door

    У децембру 1978. група се окупила поново да снима, овог пута у Полар Студију групе АББА у Стокхолму. Резултат је био албум In Through the Out Door. Можда збор трендова, овај албум садржи велики део експериментисања, највише са Џонсових клавијатура, посебно у секцијама за синтисајзер у десетоипоминутној песми �Carouselambra�, и �Fool in the Rain�. Албум се нашао на 1. месту у Великој Британији и САД (где је постао први албум рок групе који је у дебију био на 1. месту на Билбордовој листи албума). Друге песме, �In the Evening� као и �All My Love�, су посвећене Робертовом преминулом сину.

    У августу 1979, после два концертна загревања у Копенхагену, Лед цепелин отвара Нубвортски музички фестивал, што је био огроман успех пред скоро 120.000 обожавалаца који су сведоци повратка Лед цепелина. Ипак, Плант није сагласан да крене на целу турнеју, чак је и размишљао да напусти бенд. Питер Грант га је убедио да остане. Кратка европска турнеја обављена је током јуна и јула 1980. са извођењем огољених песама без уобичајених џем солоа. На концерту у Нирнбергу 27. јуна 1980. десио се неочекивани крај током треће песме, након што се Џон Бонам срушио на сцени и одведен у болницу. Новине су спекулисале да је Бонамов проблем изазван претераном конзумацијом алкохола и дроге, али у ствари он се прејео и позлило му је. Бенд је завршио европску турнеју 7. јула концертом у Берлину. Плантов ентузијазам је порастао током турнеје, па су планови били да се крене на јесен на велику америчку турнеју и евентуално сними неки живи албум.

    Трагични крај
    24. септембра те године, Џон Бонама је покупио асистент Лед цепелина Рекс Кинг како би се договорили за турнеју по САД, поново након три године. Током пута Бонам је замолио да стану за доручак, па је попио четири дупле вотке са сендвичем. Након што је узео залогај рекао је свом помоћнику: �Доручак�. Тада је наставио да пије све до доласка у студио. Ово се сазнало тек те вечери када се бенд одмарао у Пејџовој кући. Након поноћи, Бонам је заспао и однели су га у кревет. Причало се да је попио четрдесет чаша те вечери. Бенџи Лефевр, који је заменио менаџера Ричарда Кола, и Џон Пол Џонс нашли су та мртвог следећег јутра. Бонам је имао 32 године.

    Узрок смрти је од гушење у сопственој повраћки. Потоња аутопсија није пронашла присуство дрога у његовом телу. Алкохолизам који је мучио Бонама од његових првих дана у групи је на крају довео до његове смрти. Џон Бонам је кремиран 10. октобра 1980.

    Упркос гласинама да ће га заменити Кози Пауел, Кармин Апис, Беримор Барлоу, Сајмон Кирк или Бев Беван, преостали чланови су распустили Лед цепелин након Бонамове смрти. У изјави коју су дали 4. децембра 1980. заувек су потврдили да група неће наставити без незаменљивог бубњара.

    Окупљања и накнадни успеси

    Роберт Плант је у јулу 2007. године певао на EXITU. Исте те 2007. године, бенд се поново окупља у саставу Плант, Пејџ, Џонс и син Џона Бонама, Џејсон. Свирали су 10. децембра у Водафон арени у Лондону.

  10. #25

    Odgovor: ROCK 'N' ROLL (Classic, Metal, Punk, Hard...)

    Led Zeppelin slusam jos od 1996 godine kada sam jos bio u osnovnoj skoli i malo je dece tada znalo odnosno culo za njih.

    Moji roditelji su kupovali gramofonske ploce Led Zeppelin-a i prava je steta sto ih nisu sacuvali vec su ih u medjuvremenu negde zagubili a bio bih srecan cisto da ih imam a obzirom da imam jedan stari gramofon koji je radio kada je zadnji put bio koriscen a to bese ko zna kada ali bih ga isprobao da su te ploce sada tu.




    Kako dobro sviraju uzivo uvek se najezim oh covece ovo je bolje od sexaaa !!!

  11. #26

    Odgovor: ROCK 'N' ROLL (Classic, Metal, Punk, Hard...)



    MOTORHEAD



    Држава порекла: Лондон, Енглеска
    Музички жанр: Хеви метал, Спид метал, Хард рок
    Период каријере: 1975 - данас
    Чланови: Леми Килмајстер, Фил Кампбел, Мики Ди

    Моторхед (енгл. Mot�rhead) је британска хеви метал група коју је 1975. године основао басиста, певач и текстописац Леми Килмајстер (правог имена Ијан Килмајстер) након разлаза са ондашњим иконама спејс рока, групом Хоквинд. У британском сленгу, „моторхед“ означава зависника од амфетамина.

    Неки сматрају да је изразито гласан и брз хеви метал који је група свирала сасвим сигурно био један од најоригиналнијих и најиновативнијих који је касних седамдесетих жанр понудио слушаоцима сугеришући на тај начин да је њихова оригинална фузија панкерске жестине и става са традиционалним хеви металом „изнедрила“ нове поджанрове - спид метал и треш метал. Иако је дискутабилна тврдња да је група Моторхед створила наведене жанрове, чињеница је да је оставила неизбрисив траг у жанру хеви метала и рок музике уопште.

    Леми на концерту уживо у Београду, јул, 2002

    Док су критичари по инерцији описивали музику групе као хеви метал или спид метал, Килмајстер је, баш као и браћа Јанг из групе AC/DC, спремно одбацивао те епитете тврдећи да је Моторхед само једна обична „рокенрол група“. Стихови песама групе су тематски разноврсни и крећу се од рата, борбе добра и зла, преко злоупотребе моћи, промискуитетног секса, злоупотребе наркотика па све до „живота на друму“ (који је главна тема песама „(We Are) The Road crew“, „Iron Horse/Born to Lose“ и „Keep Us on the Road“).

    Моторхед је 2000. иѕдао песму "Игра" ("The Game") као песму коју је користио поѕнати рвач Трипл Ејч .Трипл Ејч је био познат као краљ краљева , па је овај бенд издао на Врестлманији песму "Краљ Краљева" ("King of kings") коју је дуже времена користио Трипл Ејч .Данас он улази у ринг уз песму "Игра"

    --------------------------------------------------------------------------
    Volim da ih slusam oni su toliko toga dali Rock muzici i uzor su mnogim mladim Metal bendovima.
    Imam sve njihove albume i sve koncerte koji se mogu naci.

    Ah kako Lemi "cepa" uzivo ! Mislim da on uzme dusu gitari potpuno iscedi sve iz nje do kraja ma on je legnda a i svi clanovi benda su dobri da ih ne nabrajam sve sada oni svi cine izezetan bend.



    Umalo da zaboravim jednu od mojih najomiljeniji u istoriji Rock 'n' Roll-a ! Sacrifice



    Aaaaaaa !!! Yeah !!!

  12. #27

    Odgovor: ROCK 'N' ROLL (Classic, Metal, Punk, Hard...)

    Alice in Chains



    Alice in Chains
    je grunge grupa iz Seattlea. Osnovana je kasnih 80-ih. Nakon kraće stanke zbog smrti njihova frotmena Layneja Staleyja 2002., odlučili su se ponovo okupiti i započeti s turnejom u srpnju 2006.

    Poznat/a i kao: Alice N' Chains
    Osnivanje: 1987.
    Mjesto: Seattle, Washington, SAD
    Žanr/ovi: Alternativni metal, grunge,
    hard rock, heavy metal
    Djelatno razdoblje: 1987.�2002.
    Producentska kuća: Columbia
    Angažman: Class of '99, Comes With the Fall, Mad Season, Ozzy Osbourne, Slash's Snakepit


    Članovi:
    Jerry Cantrell
    Sean Kinney
    Mike Inez
    William DuVall
    Bivši članovi
    Mike Starr
    Layne Staley



    Rane godine ('87.-'90.)

    '87. Layne Staley upoznao je gitaristu i tekstopisca Jerryja Cantrella na jednoj zabavi. Nakon određenog vremena, Cantrell je pozvao Staleya da se pridruži njegovom bendu Diamond Lie. Bend je ubrzo dobio i trećeg člana, Cantrellova prijatelja i basistu, Mikea Starra. Ubrzo su dobili i bubnjara, Seana Kinneyja koji je hodao sa Starrovom sestrom i tako upotpunili bend.

    Novi je bend počeo svirati svoje originalne pjesme po seattleskim klubovima ubrzo se prozvavši imenom Alice In Chains po imenu jednog od prijašnjih Staleyjevih bendova. Izvorno ime bilo mu je Alice N' Chainz, no odbacili su glam look i zamijenili ga za seattleski grunge . Bend je potpisao ugovor s Columbia Recordsom '89. Nakon snimanja serije demo snimaka, konačno objavljuju svoj prvi EP We Die Young (srpanj '90.). Istoimeni singl postao je hit na lokalnom metal radiju i pripremio je put objavljivanju prvog LP-a Facelift kasnije te iste godine. Album je izbacio neočekivani hit Man In The Box koji je ubrzo postao zarazan. Facelift je dostigao zlatnu nakladu do kraja godine.



    Slava i grunge godine ('90.-'94.)

    Bend je objavio i neočekivani LP akustičnih skladbi pod imenom Sap na kojem su gostovali Ann Wilson iz Hearta, Mark Arm iz Mudhoneya i Chris Conell iz Soundgardena. Grupa je postigla veću popularnost '92. kada se jedna od njihovih pjesama, Would?, našla na soundtracku za film Singles redatelja Camerona Crowa.



    Album Dirt pušten '92. predstavlja njihov teški, gitaristički, distorzijski, snažan zvuk. Uspio je i među kritičarima i fanovima. Postigao je velik komercijalni uspjeh i dosegnuo platinastu nakladu do kraja godine. Bio je to njihov dosad najuspješniji album. No, mračni tekstovi pjesama koji su pjevali o izolaciji i ovisnosti dali su povoda za brojna nagađanja o Staleyjevoj ovisnosti o heroinu.

    Ubrzo, na turneji kojom su promovirali Dirt, Mike Starr napustio je bend da bi se pridružio hard rock bendu Sun Red Sun. Dečki su ga zamijenili bivšim basistom Ozzyja Osbournea, Mikeom Inezom. Bend se još jednom sastao u studiju '93. snimajući dvije nove pjesme What The Hell Have I? i A Little Bitter za soundtrack Schwarzeneggerova filma Last Action Hero.


    Tijekom ljeta '93. Alice In Chains pridružili su se bendovima Primus, Tool, Rage Against The Machine i Babe In Toyland na festivalu alternativne glazbe Lollapalooza gdje je bend dočekan s oduševljenjem i pohvalama. To će im biti zadnja turneja sve do '96.

    U siječnju '94. bend je iznenadio fanove i kritičare albumom Jar Of Flies koji je predstavljao sve što oni nisu bili. Akustični aranžmani pjesama bili su potpisani Cantrellovim gitarističkim nastupima i Staleyjevim pjevanjem. Album je zasjeo na prvo mjesto ljestvice prodanih albuma i bio je prvi EP koji je ikad postigao toliki uspjeh. Razvijajući se od alternative do, kasnije, tradicionalnih balada vidio se utjecaj Cantrellovih glazbenih korijena. Iako su sve pjesme napisane i snimljene u samo jednom tjednu, neki kritičari prozvali su Jar Of Flies mini-remek djelom.

    Post-grunge ('95.-'97.)

    Bend je i dalje djelovao unatoč sve većim glasinama o Staleyjevoj ovisnosti. On je sam čak ostvario nekoliko suradnji na projektima s Gacyjem Bunchom iz Mad Seasona, gitaristom Mikeom McCreadyjem iz Pearl Jama i bubnjarom Barrettom Martinom iz Screaming Treesa.

    U studenom '95. Alice In Chains najavili su svoj povratnički istoimeni album (Alice In Chains). Na coveru albuma bio je tronogi pas koji je simbolički označavao njihov treći album. Zvuk novog albuma bio je povratnički, srodniji zvuku Dirta i Facelifta nego akustičnom Jar Of Flies. Neki su fanovi bili oduševljeni povratkom na pravi put, a neki su smatrali da je to korak unazad u njihovj karijeri. Album je dospio na prvo mjesto, no grupa ga nije podržala turnejom zbog pritiska javnosti na Staleyjevu ovisnost o heroinu.



    Bend se pojavio opet '96. spremajući se za svoj prvi koncert u zednje tri godine na MTV Unplugged showu. Staley je bio vidljivo narušenog zdravlja i pod utjecajem heroina, no to ih nije spriječilo da izvedu sjajnu svirku, uključujući i odličnu izvedbu pjesme Down In A Hole. Grupa je preradila svoji tvrđi materijal i izvela ga kao akustični. Posebno tom prigodom, u bendu je svirao i gitarist Scott Olsen iz Hearta da upotpuni zvučne efekte akustičnog sviranja. Tu su Alice In Chains predstavili i svoju novu pjesmu The Killer Is Me. Album s MTV Unpluggeda pušten je u prodaju kasnije te iste godine i popeo se na treće mjesto ljestvice.

    Nakon Unpluggeda, bend je otvorio još četiri koncerta na turneji u čast okupljanja grupe Kiss . Njihov nastup 3. srpnja u Kansas Cityju pamti se kao zadnji koncert sa Staleyjem kao pjevač Alice In Chainsa.

    Smrt Layneja Staleyja ('98.-'02.)

    Cantrell je želi održati bend na okupu, ali je već postalo jasno da Staleyjevo zdravlje ne dopušta njegov daljnji rad. Zato je započeo raditi na svom prvom solo albumu kojeg je i objavio '98. Album se zvao Boggy Depot i u njegovoj su realizaciji sudjelovali Mike Inez, Sean Kinney i poducent Toby Wright. Mnogi su fanovi album proglasili izgubljenim albumom benda-jedina razlika bila je u tome što nije bilo Staleyjeva glasa jer on nije sudjelovao.

    '98. Staley je okupio bend (posljednji put) da snime još dvije nove pjesme Get Born Again i Died (zadnje pjesme na kojima je pjevao). Te su pjesme puštene u prodaju unutar box seta Music Bank koji je sadržavao 48 pjesama, uključujući raritete, strare demo snimke, dvije nove pjesme i još neke dodatke. Bend je objavio i Nothing Safe: Best Of The Box.

    Live album Live i Greatest Hits kompilacija od 10 pjesama zaokružili su službena izdanja benda. Kasnije, 2004. Sony je najavio puštanje treće best-of kompilacije The Essential Alice In Chains-dvostruki album od 29 pjesama. Njegovo konačno puštanje u prodaju najavljeno je tek nedavno za srpanj 2006.

    Iako se bend nije nikad službeno raspustio, Staley je pao duboko u depresiju nakon smrti svoje djevojke '96. godine. Postao je povučen i nikad nije izlazio dalje od Seattlea. Mogućnost ponovnog okupljanja svih članova benda otpala je 20. travnja 2002. kada je Staley pronađen mrtav u svom stanu. Predozirao se heroinom i kokainom. Mrtvozornik je točnim danom smrti proglasio 5. travnja koji se (slučajno?????) poklapa sa smrću Kurta Cobaina osam godina ranije.

    Jerry Cantrell potresen smrću prijatelja, svoj drugi album posvećuje upravo njemu. Album naziva Degradation Trip objavljen je dva mjeseca nakon Staleyjeve smrti kao jedan disc koji je ubrzo poslije prerađen u dvostruki.

    Budućnost sastava

    2005. Inez, Kinney i Cantrell okupili su se u Seattleu za dobrotvorni koncert posvećen žrtvama tsunamija koji je pogodio jug Azije. Bend je predvodio novi vokalist, Pat Lachman iz Damageplana. Gosti iznenađenja bili su Wesley Scantlin iz Puddle Of Mudda, Maynard James Keenan iz Toola i Ann Wilson iz Hearta.

    U 2006. gostovali su na VH1 Decades Rock Live, a i najavili su gostovanja na koncertima diljem Europe. To su Nova Rock festival u Austriji, Rock am Ring i Rock im Park u Njemačkoj, Milan Gods Of Metal u Italiji...

    Pridošlica benda bit će William DuWall koji će kao glavni vokal zamijeniti Staleyja.

    ********************************************
    Jedno vreme sam ih bas dosta slusao a zatim nesto manje par godina dok ih zadnjih nekoliko godina intenzivno slusam i jedan su od mojih omiljenih sastava.
    Ono sto je kod ovog sastava posebno, barem meni, je to sto zaista fantasticno zvuce Unpluged odnosno kada sviraju sa akusticnim gitarama jer nekako je to posebno to ni jedan drugi bend tako dobro ne izvodi osim mozda Nirvane koje takodje obozavam odnosno kada sviraju akusticnim gitarama.
    Mislim da Alice in Chains ima i pesme koje se savrseno uklapaju u taj nacin sviranja kao da su osmisljene za akusticne gitare na primer sledece: Would, Rooster, No Excuses.. itd.

    Fantasticni su

  13. #28

    Odgovor: ROCK 'N' ROLL (Classic, Metal, Punk, Hard...)



    Foo Fighters



    Mjesto: Seattle, Washington, SAD
    Žanr/ovi: alternative rock
    grunge
    Djelatno razdoblje: 1995. -
    Producentska kuća: RCA Records
    Capitol Records
    Angažman: Nirvana
    Sunny Day Real Estate
    Scream

    Članovi:
    Dave Grohl
    Nate Mendel
    Taylor Hawkins
    Chris Shiflett



    Bivši članovi:
    William Goldsmith
    Pat Smear
    Franz Stahl

    Foo Fighters je američki sastav čije se pjesme ubrajaju u žanr alternativnog rocka. Osnovao ga je 1995. godine Dave Grohl, vokal i gitarist, nakon raspada svoje prijašnje grupe, planetarno popularne Nirvane u kojoj je svirao bubnjeve. Sastavu su se pridružili Nate Mendel (bas), William Goldsmith (bubnjevi) i Pat Smear (gitara). Svoj prvi album Foo Fighters objavili su 1995. godine, no već nakon objave drugog albuma The Colour and the Shape (1997.) Goldsmith i Smear napustili su grupu. Njih su zamijenili Taylor Hawkins i Franz Stahl. Grupa je 1999. godine objavila i svoj treći album There Is Nothing Left to Lose. Stahl je, kao i njegov gitaristički prethodnik Smear, napustio Foo Fighterse i sastav je dobio novog gitaristu Chrisa Shifletta. 2002. godine Foo Fightersi su objavili svoj četvrti album One By One. 2005. uslijedio je album In Your Honor koji se sastojao od dva diska od kojih jedan sadrži akustične, a drugi hard-rock pjesme. Svoj šesti po redu album Echoes, Silence, Patience & Grace izdali su 2007. godine. U svojoj su karijeri osvojili tri Grammyja za najbolji rock album, a svih šest albuma im je bilo nominirano za Grammy.





    Istorija:

    Osnivanje benda i prvi album

    Dave Grohl se 1990. pridružio slavnom grunge rock bendu Nirvana kao bubnjar. Kako je Nirvana ubrzo postigla svjetsku slavu i održavala razne turneje, Grohl je na svojim putovanjima često nosio gitaru i skladao svoje pjesme. No nikad ih nije pokazivao slavnom frontmenu Nirvane Kurtu Cobainu jer je zasjenjen Cobainovom karizmom, kako je izjavio u jednom intervjuu, osjećao veliko poštovanje prema njemu i njegovim pjesmama. Zato je često samozatajno odlazio u studio i snimao svoje demo snimke koje je objavio na kazeti Poketwatch pod pseudonimom Late!.

    Nakon Cobainova samoubojstva (8. travnja 1994.), Nirvana se raspala. Razočarani Grohl razmišljao je o prekidanju glazbene karijere i početku običnog života. No i dalje je primao ponude za suradnju s mnogim perspektivnim grupama te je skoro prihvatio položaj bubnjara u sastavu Tom Petty and the Heartbreakers. Odbivši ponudu, Grohl je u listopadu 1994. otišao u studio i snimio 12 pjesama od ukupno 40 koliko ih je napisao. Zanimljiva je činjenica da je, osim gitarskog dijela na X-static kojeg je odradio Greg Dulli, Grohl sam odsvirao sve instrumente i otpjevao sve vokale.

    Snimanje je odradio u samo pet dana i kopije kazeta dao prijateljima i ostalim poznanicima. Grohl se nadao da će ipak ostati anoniman i svoje je snimke nazvao Foo Fighters prema izrazu foo fighter koji je upotrebljavan u Drugom svj. ratu za NLO-e. Njegova demo snimka se našla u rukama nekih diskografskih kuća koje su pokazale velik interes za njegove pjesme pa je Dave počeo formirati svoju novu grupu. Na početku se čak dogovarao i s Kristom Novoselićem, trećim bivšim članom Nirvane. Grohl je poslije u jednom intervjuu izjavio da bi s Novoselićem bilo odlično svirati, no da bi za njih to bilo pomalo čudno jer bi ih javnost promatrala pod mikroskopom nakon velikog uspjeha Nirvane. Vjerojatno se iz toga razloga njihova suradnja nije ostvarila. U međuvremenu je Dave čuo za basistu Natea Mendela i bubnjara Williama Goldsmitha, bivših članova seattleskog emo-benda Sunny Day Real Estate. Uz njih je uspio angažirati i poznanika Pata Smeara s kim je Nirvana surađivala na svom albumu In Utero 1993.

    Kao novoformirana grupa, Foo Fightersi su svoj debitantski nastup imali na jednoj zabavi 1995. Grohl je odbijao davati intervjue ili raditi velike turneje. Njihov prvi singl This Is A Call pušten je u lipnju 1995., a debitantski album Foo Fighters objavljen je sljedećeg mjeseca. Pjesme I'll Stick Around, For All the Cows i Big Me objavljene su kao naknadni singlovi. Bend je sljedeće mjesece proveo na turneji, a u kolovozu su se prvi put pojavili na Reading festivalu u Engleskoj.


    Drugi album (The Colour and the Shape)

    Nakon turneje u proljeću 1996., Foo Fightersi su se vratili u studio s producentom Gilom Nortonom da bi snimili svoj drugi album. Grohl je opet napisao sam sve pjesme, a ostali članovi benda su se pobrinuli oko aranžmana. Nakon što je preslušao grube snimke, Daveu se nisu svidjele i bend je morao snimati ponovo. Tijekom novog snimanja došlo je do svađe između Grohla i Goldsmitha jer je Dave navodno snimio sam neke dijelove s bubnjevima bez da je objasnio Goldsmithu koji je nakon toga napustio bend. Goldsmith je poslije u intervjuu rekao da se tada razočarao jer se osjećao izdanim.

    Ubrzo su ga zamijenili novim članom, Taylorom Hawkinsom, koji je inače na turnejama pratio pjevačicu Alanis Morissette. Tako je Hawkins svirao bubnjeve na drugom albumu The Colour and the Shape koji je konačno izdan u svibnju 1997. Album je dao tri poznata singla: Monkey Wrench, My Hero i Everlong. Nakon nekog vremena gitarist Pat Smear je na dodjeli MTV Video Music Awards-a javno obznanio da napušta Foo Fighterse. Njega je zamijenio Franz Stahl, Grohlov bivši kolega iz benda Scream, u kojem su obojica svirali prije 90-ih. Stahl je putovao na turneje s bendom i sudjelovao u snimanju soundtracka Walking After You (Dosje-X) i A320 (Godzilla) koje su izvodili Foo Fightersi.

    Treći album (There Is Nothing Left to Lose)


    1998. Foo Fightersi su prionuli na posao da bi ostvarili i svoj treći album. Međutim, zbog nesuglasica između Stahla i Grohla koji su imali sasvim drugačije vizije o tome kako bi pjesme trebale izgledati, Stahl je bio primoran napustiti bend i grupa je još jednom ostala bez gitariste. Preostali članovi (Grohl, Hawkins i Mendel) sljedećih nekoliko mjeseci snimali su album There Is Nothing Left to Lose koji je konačno izdan 1999. Album je dao nekoliko poznatih singlova od kojih je zasigurno najpoznatiji Learn to Fly koji je ušao u top 100 pjesama glazbene liste u SAD-u. Nakon održane audicije za gitaristu, bend je izabrao Chrisa Shifletta koji je karijeru započeo u No Use for a Name i Me First and the Gimme Gimmes.



    Četvrti album (One By One)


    Prije kraja 2001. godine, Foo Fightersi su se ponovo okupili radi snimanja novog albuma. Snimali su ga četiri mjeseca, no Grohl je inspiriran svojom suradnjom s Queens of the Stone Age, odlučio da bend snimi cijeli album iznova. Album One By One je konačno izašao u listopadu 2002. i dao poznate singlove: All My Life, Times Like These, Low i Have It All. Unatoč golemom uspjehu, Foo Fightersi su izrazili nezadovoljstvo snimljenim albumom. Grohl je 2005. za časopis Rolling Stone izjavio da su četiri pjesme s albuma bile dobre, ali da ostalih sedam pjesama nikad više u svom životu neće svirati.



    Peti album (In Your Honor)

    Godinu poslije One By One koji se bendu nije svidio, Dave je odlučio ne forsirati s objavom novih stvari. Počeo je pisati materijal a akustičnim pjesama koje je namijenio isključivo za sebe, no s vremenom se u sve uključio i bend. Snimanje je započelo u Los Angelesu, a Grohl je inzistirao na tome da novi album bude razdijeljen na 2 diska s akustičnim i hard-rock pjesmama. Album In Your Honor izašao je u lipnju 2005. Singlovi s albuma su: Best of You, DOA, Resolve, No Way Back i Miracle. U lipnju 2006. bend je održao svoj najveći koncert ikad u londonskom Hyde Parku. Na koncertu su nastupili i Juliette and the Licks, Angels & Airwaves, Queens of the Stone Age i Mot�rhead. Promovirajući svoj novi album In Your Honor, bend je održao i kratku akustičnu turneju u ljeto 2006. na kojoj su, uz stalni repertoar, izvodili i svoje manje poznate pjesme kao što su Ain't It the Life, Floaty i See You. U studenom 2006. izdali su prvi live CD Skin and Bones koji je bio popraćen DVD izdanjem.

    Šesti album (Echoes, Silence, Patience & Grace)

    Za svoj sljedeći album Echoes, Silence, Patience & Grace Foo Fightersi su angažirali producenta Gila Nortona s kojim su surađivali na albumu The Colour and the Shape. Album je izdan u rujnu 2007. Poznatiji singlovi s ovog albuma su: The Pretender, Long Road to Ruin, Let It Die. Bend je sudjelovao i na Live Earth koncertu na Wembleyju u Londonu. Nakon nastupa na još nekim festivalima, Foo Fightersi su u listopadu 2007. započeli svjetsku turneju kojom će promovirati svoj najnoviji album. Turneja će obuhvatiti SAD, Europu, Aziju i Australiju.

    Postava benda

    * Dave Grohl - vokal, gitara
    * Nate Mendel - bas gitara (1995. - )
    * Taylor Hawkins - bubnjevi, vokali (1997. - )

    Bivši članovi

    * William Goldsmith - bubnjevi (1995. - 1997.)
    * Pat Smear - gitara, vokali (1995. - 1997., surađivao na turnejama)
    * Franz Stahl - gitara, vokali (1997. - 1999.)

    Diskografija

    * Foo Fighters (1995.)
    * The Colour and the Shape (1997.)
    * There Is Nothing Left to Lose (1999.)
    * One By One (2002.)
    * In Your Honor (2005.)
    * Echoes, Silence, Patience & Grace (2007.)


    *********************************************
    Fu Fajtersi su bend koji coveka uvek drzi mladim
    Kad god ih slusam imam osecaj da sam opet tinejdzer ali ono sto treba istaci da su oni jako dobri uzivo jer na dzaba nekim bendovima dobre pesme i to sto dobro odsviraju nesto studijski ako uzivo to ne izvedu jos bolje onda to nije to a upravo Fajtersi zvuce duplo bolje uzivo sto ih uz The Offspring cini jednom od najboljih bendova iz moji tinejdzerskih dana, naravno sada ipak zrelije razmisljam ali i dalje slusam pomenuta dva benda,



    Zaista super sviraju






  14. #29

    Odgovor: ROCK 'N' ROLL (Classic, Metal, Punk, Hard...)

    Pearl Jam



    Mjesto: Seattle, Washington, USA
    Žanr/ovi: Grunge
    hard rock
    alternativa
    Djelatno razdoblje: 1990. - danas
    Producentska kuća: Epic Records (1991.�2004.)
    J Records (2006.�danas)



    Članovi
    Jeff Ament
    Stone Gossard
    Mike McCready
    Eddie Vedder
    Matt Cameron

    Bivši članovi
    Dave Krusen (1990.�1991.)
    Matt Chamberlain (1991.)
    Dave Abbruzzese (1991.�1994.)
    Jack Irons (1994.�1998.)



    Перл џем (ен: Pearl Jam) је рок група пореклом из Сијетла, САД и важи за један од најпопуларнијих рок састава из 90-тих година прошлог века.

    Историјат бенда

    Група је настала у Сијетлу од остатака групе Мадер лав бон. После смрти фронтмена Ендруа Вуда и распада групе 1990. године Стоун Гросард и Џеф Ејмент одлучују се да оснују нову групу. Ангажовали су гитаристу Мајка Мекридија те су уз помоћ бубњара Мета Камерона снимили демо верзије три песме. Снимак доспева у руке бившег бубњара групе Ред хот чили пеперс Џека Ајронса који га уступа Едију Ведеру за време њиховог заједничког путовања. Ведер снима вокале за те песме које говоре о инцесту, лудилу и убиству, а које ће Ведер касније описати као мини оперу. Међу обожаваоцима и поштоваоцима групе те три песме су познате као "Мамасан трилогија". Преслушавши Ведеров снимак момци из групе су били импресионирани те позивају Ведера да се придружи. Нова група се звала "Муки Блејлок" а на бубњевима је био Дејв Крузен. Потписавши уговор са Epic Recordsom, момци из групе су се морали обавезати на промену имена пошто је Муки Блејлок био у то време познати NBA-кошаркаш. На крају се одлучују да групу назову Перл џем. Еди Ведер је тврдио да је назив групе интерна шала која потиче од халуцоногеног џема по ком је била позната његова бака Перл. Међутим, многи критичари тврде да није случајно да је фраза "перл џем" неко време била у употреби као еуфемизам за сперму.

    Бубњар групе, Дејв Крузен, напушта бенд непосредно уочи објављивања првог албума. Замењен је Метом Чејмберленом који је пре тога свирао са Еди Брикел и њеним Њу бохимијансима. После само неколико свирки, од којих је једна снимљена и прерађена у видео спот за нумеру �Alive�, Чејмберлен прихвата понуду групе Сатердеј најтс лајв да им се придружи. Пре одласка препоручује бубњара Дејва Абрусиза као своју замену. Абрусиз се брзо прикључује групи свирајући преостале промотивне концерте за албум �Ten� и учествујући у снимању следећа два албума групе.

    Перл џем постаје важна карика гранџ покрета заједно са групама Нирвана, Алис ин чејнс и Саундгарден. Једном приликом Курт Кобејн, лидер Нирване, оштро је критиковао "прекомерну комерцијалност" групе Перл џем, али су касније Кобејн и Ведер постали добри пријатељи.

    "Ten", дебитантски албум групе (пошто им законски прописи нису дозвољавали да назову бенд по кошаркашу Мукију Блејлоку, чланови групе су се одлучили да албум назову по броју који је тај кошаркаш носио на дресу) садржи 11 песама од којих су у већини обрађене мрачне теме депресије, самоубиства, усамљеност и убиства. На албуму, објављеном 1991, налазила су се три велика хита која су групи обезбедила брзи пробој на рок сцену � �Even Flow�, �Alive� и �Jerremy�. Видео спот за композицију �Jerremy� постао велики хит на МТВ и осваја неколико награда, укључујући и оне за видео спот године и најбољи видео спот рок групе.

    Прва три албума групе била су изузетно успешна у комерцијалном смислу, а и критичари нису штедели похвале. Други албум групе, �Vs.�, постао је 1993. године најбоље продавани албум свих времена (рачунајући само прву недељу продаје). У тој првој недељи продат је у 950.000 примерака. На њему су се налазили хитови �Daughter�, �Dissident� и �Eldery Woman Behind the Counter In A Small Town�. �Vs.� је првобитно био насловљен као �Five Against One�, али је непосредно пред излазак албума назив промењен у �Vs�. Трећи албум, �Vitalogy�, постао је 1994. године други најбрже продавани албум у историји (рачунајући прву недељу продаје) са више од 877.000 продатих примерака. �Vitalogy� је познат и по томе што је винил плоча издата две недеље пре CD-верзије. Песма �Spin The Black Circle�, омаж седмоинчним синглицама, освојила је награду Греми 1995.године. На албуму су се налазили хитови �Hot For You�, �Spin The Black Circle�, �Corduroy� и �Tremor Christ�.

    У следећих неколико година популарност групе нешто опада, делом због њиховог одбијања да снимају видео спотове, а делом и због судске парнице са Ticketmasterom која се врло лоше одразила на посећеност на турнејама.





    Студијски албуми


    * Ten - 1991
    * Vs - 1993
    * Vitalogy - 1994
    * No code - 1996
    * Yield - 1998
    * Binaural - 2000
    * Riot Act - 2002

    Kompilacije

    * Lost Dogs (2003)
    * Rearviewmirror (2004)

    Live albumi

    * Live on 2 Legs (199
    * Live at Benaroya Hall (2004)
    * Live at Easy Street (2006)
    * Live at the Gorge (2007)




    ********************************************
    Pearl Jam dugo nisam slusao jednostavno sam zaboravio na njih ali me je maksimilijan podsetio i mislim da cu dosta slusati narednih dana obzirom da sam ih slusao ranije ali eto neko vreme nisam.
    Dobar je to bend imaju nekoliko velikih hitova i svakako su deo duge Rock 'n' Roll istorije.







    Ovo su definitivno pesme koje zasluzuju da se pamte vecno

  15. #30

    Odgovor: ROCK 'N' ROLL (Classic, Metal, Punk, Hard...)

    Џој дивижн (енгл. Joy Division) је енглеска пост панк музичка група, настала након ширења панка у Енглеској. �Џој дивижн� је била прва група панк покрета који својом музиком више није наглашавао гнев и енергију, већ је изражавао расположење, чиме је ударио темеље алтернативне музике 1980-их година. Упркос доста сировом почетку којим се није разликовао од других панк група на тадашњој сцени, �Џој дивижон� је, након што је у своју музику укључио и синтесајзер, све више наглашавајући мелодичност прожету интровертним и меланхоличним текстовима фронтмена групе Ијана Кертиса, усмерио део панк покрета према алтернативној музици каснијих година.
    Биографија

    �Џој дивижн� је формиран почетком 1977. Гитариста Бернард Албрехт (рођен као Бернард Дикен) и басиста Питер Хук су првобитно формирали бенд �Стиф китенс�, а након тога су у групу укључили и певача Ијана Кертиса и бубњара Стива Бродердејла који је сам себе називао �Ворсо� (енгл. Warsaw) по песми Дејвида Боуија. У мају 1977. уследио је први наступ и то у Манчестеру. Након што су снимили неколико демо снимака групу је у октобру исте године напустио бубњар, а на његово место је дошао Стивен Морис.
    Бенд је крајем 1977. променио име у �Џој дивижн� инспирисан приповетком �Кућа лутака� пољског Јеврејина Јехел Денура, који је писао под псеудонимом �Ка-цетник 135633�. У овој приповеци назив �Џој дивижн� је био коришћен у сленгу за групу жена које су у концентрационим логорима у нацистичкој Немачкој биле присиљаване да сексуално задовољавају нацисте (Џој дивижон би на енглеском значило одељење за забаву).


    Наступајући током 1978, најчешће на северу Енглеске упознали су неколико утицајних особа � Роба Гретона, манчестерског диџеја који је постао менаџер банда, Тонија Вилсона, ТВ новинара и власника издавачке куће, и Дерека Бранвуда, једног од руководилаца издавачке куће �RCA� који је први у мају 1978. снимио тонски запис који је био основа каснијег првог самосталног албума бенда. Неколико песама са тог снимка одисало је панк енергијом, а остатак је исказао оно што ће бити заштитни знаци �Џој дивижона� у даљем периоду: емоционални немир и очај Ијана Кертиса, Хуков брундајући бас и назупчани рифови са гитаре Албрехта.
    Прва плоча коју је издао �Џој дивижон� био је ЕП под називом �An Ideal for Living� у јуну 1978. под именом сопствене издавачке куће �Enigma�. Почетком 1979. јавност је показала приличан интерес за нови звук који је бенд избацио на тржиште па се бенд све чешће појављује у медијима. Са продуцентом Мартином Ханетом бенд је започео снимање новог материјала па је у јулу 1979. изашао први албум �Unknown Pleasures� који је изазвао одушевљење критичара и публике, због чега се се дуго задржао на независним топ-листама у Уједињеном Краљевству.


    Питер Хук
    Након издавања албума �Unknown Pleasures�, у другом делу 1979. �Џој дивижон� је кренуо на турнеју на којој су, због своје жестоке свирке и неконвенционалне представе током концерата, а и због гласина које су кружиле о болести Ијана Кертиса, врло брзо стицали нове поклонике. Ијан Кертис је, иначе, патио од епилепсије и депресије и био је склон тешким душевним стањима и ломовима, па је ускоро, у неким тренуцима, на сцени било тешко разликовати његово концертно извођење и напада болести. Након кратког одмора крајем 1979. бенд је почетком 1980. наставио своју европску турнеју на којој су многи концерти били отказани због Кертисовог здравственог стања.
    У априлу 1980. бенд је започео снимање свог новог издања који је изашао на тржиште убрзо, истог месеца, под називом �Love Will Tear Us Apart�. Сингл је био одлично примљен, али се и даље није могао померити ван независних топ-листа. Током маја 1980. бенду је уговорена турнеја по САД. Пре турнеје имали су две недеље одмора, а два дана пре предвиђеног лета Ијан Кертис је извршио самоубиство вешањем у свом стану. Кертисовом смрћу �Џој дивижон� је престао да постоји. Трагична је чињеница да се то догодило у тренутку када се бенд са својим издањем �Love Will Tear Us Apart� потпуно етаблирао на музичкој сцени и кренуо према комерцијализацији свог стваралаштва. После његове смрти остали чланови бенда су објавили сингл и спот за песму �Atmosphere�, као неку врсту спомена на њега, а његова супруга Дебора је на његовом гробу уклесала речи �Love Will Tear Us Apart�.
    У јануару 1981. чланови �Џој дивижона� оснивају нови бенд под именом �Њу ордер� (чији је назив иронично односи на злочиначке идеје Трећег рајха о новом поретку) који је својом музиком изишао из сене Ијана Кертиса и музику бенда усмерио на електронску музику. Према неким тумачењима, једна од њихових најпознатијих песама �Blue Monday� је инспирисана Кертисом и представља својеврсну поруку упућену њему.
    �Џој дивижон� је за време свог кратког постојања извршио велики утицај на развој музике свог времена и утицао на многе музичаре. Својом оригиналном и неконвенционалном музиком и извођењем стекли су култни статус међу обожаваоцима музике широм света.
    [уреди]Дискографија

    An Ideal for Living (1978; ЕП)
    Unknown Pleasures (1979; студијски албум)
    Love Will Tear Us Apart (1980)





Strana 2 od 7 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Ima li nade za domaci Rock and roll?
    Autor maja_momcilovic u forumu Muzika
    Odgovora: 18
    Poslednja poruka: 30.06.2012, 22:57
  2. Najlepše metal balade
    Autor SQUAW u forumu Muzika
    Odgovora: 50
    Poslednja poruka: 12.08.2011, 17:32
  3. Metal SLug
    Autor Invisibleman u forumu Igre
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 22.07.2010, 10:06
  4. Kakav je Punto Classic za 5.990 EUR?
    Autor Charlie Harper u forumu Auto-moto
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 17.10.2009, 19:28
  5. Punk & Rock festival u NS time
    Autor silvia u forumu Spomenar
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 14.12.2007, 10:04

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •