Odlomak iz knjige Zahir
Ona, Ester, ratni dopisnik, tek pristigla iz Iraka jer bi napad na tu zemlju mogao da zapocne svakoga casa. Trideset godina, udata, bez dece. On, covek neutvrdenog identiteta, približno izmedu dvadeset i tri i dvadeset i pet godina, crnomanjast, s mongolskim crtama. Oboje videni poslednji put u kafeu u ulici Fobur Sent-Onore.
Policija je obaveštena o tome da su se i ranije sastajali, iako niko nije znao koliko puta: Ester je stalno govorila da je taj covek – koji je svoj identitet skrivao iza imena Mihail – neko veoma važan, premda nikad nije objasnila da li je bio važan za njenu novinarsku karijeru ili, pak, za nju, kao ženu.
Policija je zapocela rutinsku istragu. Razmatrane su mogucnosti otmice, ucene, otmice koja se okoncala smrcu – što nimalo nije bilo cudno buducu da je njen posao podrazumevao ceste kontakte s ljudima povezanim sa teroristickim celijama, od kojih je prikupljala informacije. Otkrili su da je sa njenog bankovnog racuna tokom nekoliko nedelja, koje su prethodile nestanku, u više mahova podizana ista suma novca: islednici su smatrali da bi to moglo imati veze s placanjem informacija. Nije ponela ništa od odece, ali, zacudo, njen pasoš nije pronaden.
On, stranac, veoma mlad, bez dosijea u policiji, bez ikakvog traga koji bi omogucio njegovu identifikacuju.
Ona, Ester, s dve medunarodne nagrade za novinarstvo, trideset godina, udata. Moja žena.
Zahir je očaravajuća priča o putovanju, opsednutosti izgubljenom ljubavlju, odnosima u braku, slobodi i ličnim ambicijama
Komentari su svakako uvek dobrodošli, ukusi su različiti a knjige su za čitanje.Evo mali odlomak iz ,,,,ZAHIR,,,,
"Nastavljam hodati. Ljudi se smjeskaju, djeca se raduju kratkim satima
proljeca usred zime, saobracaj tece neometano, sve izgleda kao da je
u najboljem redu. Zar je moguce da ne shvataju koliko patim?
Svi bi morali da budu tuzni, saosjecajni, solidarni s covjekom cija dusa krvari
od ljubavi, ali nastavljaju da se osmjehuju, zaglibljeni do guse u svojim
sitnim i bijednim zivotima koji im se desavaju samo krajem nedjelje.
Kakva smijesna pomisao: mnogi od tih ljudi s kojima se mimoilazim
takodje imaju skrhanu dusu, a ja ne znam ni zasto ni kako pate."
Paulo Coelho, Zahir
Kisa
...hodam tvojim snom, koracima tihim...laganim...
spustam se kao kisa na tvoje misli...i natapam ih sjecanjem...
i sapcem ti njezno, ono sto se bojis cuti...
mozda previse blago... da bi vjerovao da ti poklanjam svu snagu vodene bujice koja se valja u meni...
koja se pretvara u more....i velike razigrane valove...
...hodam tvojim snom...lagano...blago....
i...spustam se na tvoje usne
kap po kap