Da li se može ''voleti'' bol?Kada kažem ''voleti'',svakako ne mislim na ''voleti'' koje osećamo prema detetu,cveću,lepoj muzici,već na ono ''voleti'' mračno,nepotrebno zbog muke koju sa sobom donosi,ali samim tim još besramno poželjnije.
Voleti bol.Koliko ljudi voli bol?Onu sasvim stvarnu,fizičku,''opipljivu''?Koliko njih voli ''emocionalne boli'',po meni još zanimljivije od onog ''opipljivog mazohizma''?
Čovek ne bi trebao da ''voli bol'',ali koliko puta nismo u stanju da se ''otarasimo'' očiglednog izvora muke i bola iz prostog razloga što se plašimo kako će nam nedostajati?Da li to sebi priznajemo?Koliko takav ''voljeni bol'' krijemo i kako?
Pasternak u jednom,svom romanu kaže kako u staroslovenskom jeziku reč strast istovremeno označava i ''muku''.
Koliko je puta strast bila istovremeno i naša ''muka'',bol?Ljubav koju smo okrstili svetom propast,pa opet je se nismo odrekli?
Koliko se trudimo da zaštitimo jednu strast-bol od spoljneg sveta?
Čovek se puno puta nađe ''okovan'' bolom koji ''voli''.
Koliko smo svi mi okovani nekim bolom koji umesto da otklonimo,gajimo posvećeno odbijajući da se povinujemo razumu?