Zal Kopp
RIJEČI NA MJESEČINI
Uzimam ove riječi sa tanjura, iz sobe, sa šetnji,
pogleda u Dravu, običnog svakodnevnog razmišljanja,
razgovora u sobi, prelazaka ceste, vožnje u tramvajem,
izmišljenih polazaka k tebi, odgovora samom sebi,
uzimam ih i nudim u predvečerje, zauvijek,
po kiši, na suncu,u jesen i hladnoj samoći.
Donosim ti i ovaj put na elektronskom papiru sebe,
da me možes takvog dodirivati i milovati pogledom,
ili ugsiti i sjesti u auto i jednostavno otići,
možda i zaspati u svijetlu mojih slova,
prebrisati ih i potražiti na karti zvjezdanih snova
i prelistati u sjećanjima svih naših susreta.
Volio bih da sam ih donio sa sobom u laticama ruže,
ostavio ih u tvojoj ruci i usnama potekao,
ispod krošnji hrasta zagrlio, glasom unio,
volio bih sve to i jos više, nebeske oči da to vide
i da mirisom jesenje kiše umiju naša lica,
volio bih, ali istječem ustrajalim vremenom i krivnom čekanja.
Ne mogu se od bezbrojni naleta boli povući u rijeći
i ne smijem u beskrajnoj tišini pomisliti kako si daleko,
jer ne želim osjećajima prepustiti da mi nedostaješ,
moram opstati snagom slatkih uzdaha i godina što dolaze,
ostati tu gdje jesam i navikama podrediti mir,
izvući srce i prestati kucati, dok me ponovo ne dotakneš.
Moram i hoću, priznajem ovako sam izložen promjenama,
pomalo izgubljena razuma i podredjen svjetovnim nazorima,
neprihvaćen i šutljiv i samo s jednim razlogom dišem,
istina, onako kako osjećam ne mogu, već s naporom
i ako se širim svim horizontima beskrajne mašte,
u meni ravnica jos uvijek smiruje nemirne brazde.
Idem, jer ti ćeš sa svakom riječi sada malo sjesti ,
pokrenuti uspomene, pogledati na sat i polako razmišljati,
zašutjeti i pokazati osmijeh, zapaliti cigaretu,
izvući se iz tjeskobnog položaja usamljenosti,
izabrati vrijeme i krenuti mislima prema prohladnoj noći,
da u njoj zajedno samnom osjetiš, smirenje mjesečine.