Hermann Hesse (Herman Hese)
Strana 1 od 4 123 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 52
  1. #1

    Hermann Hesse (Herman Hese)

    Herman Hese (nem. Herman Hesse; 2. jul 1877. - 9. avgust 1962.), nemački pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1946. godine. Pisao je lirske pesme, novele i romane. U početku svog stvaranja bio je romantičar, u proznim delima pod uticajem psihoanalize i orijentalne mudrosti. U Heseovim delima jasno je uočljivo njegovo zanimanje za egzistencijalne, duhovne i mistične teme i veliki uticaj budističke i hindu filozofije. Njegova najpoznatija dela su Stepski vuk (Der Steppenwolf), Sidarta (Siddhartha), Igra staklenih perli (Das Glassperlenspiel).



    Život

    Rođen je u gradu Kalvu, Virtemberg, 1877. godine. 1922. godine emigrirao je u Švajcarsku, 1923. je postao švajcarski državljanin. Kao antimilitarista i pacifista, jako se usprotivio Prvom svetskom ratu. Njegova osećanja koja se tiču rata izražavao je u mnogim svojim knjigama. Za vreme Drugog svetskog rata, našao se se u čudnim okolnostima. Nemački propagandista Jozef Gebels (Joseph Goebbels) u početku je štitio njegove knjige, i kao rezultat Hese je mogao da objavljuje svoja dela. Međutim, kada je zahtevao da određeni delovi njegovog romana Narcis i Zlatousti (Narziss und Goldmund) koji se tiču pogroma ostanu nedirnuti, našao se na nacističkoj crnoj listi. Ipak, uspeo je da izbegne Drugi svetski rat i skrasio se u Švajcarskoj.

    Kao i mnogi njegovi likovi, Hese je u toku svog života imao mnogo problema sa ženama. Njegov prvi brak sa Marijom Bernouli (Maria Bernoulli), sa kojom je imao troje dece, završio se tragično, tako što je njegova žena mentalno obolela. Njegov drugi brak sa pevačicom Rut Venger (Ruth Wenger), trajao je veoma kratko, a najveći deo vremena proveli su odvojeni jedno od drugog. To je dovelo do duboke emotivne krize, Hese se povukao u sebe i izbegavao socijalne kontakte, što je opisao u svom čuvenom romanu Stepski vuk (Der Steppenwolf). Ipak, njegov treći brak sa Ninon Dolbin Auslender (Ninon Dolbin Auslnder, 1895. - 1966.), trajao je do kraja njegovog života. Svoju treću ženu spomenuo je u knjizi Putovanje na istok (Die Morgenlandfahrt).

    Hese je u svom kasnijem životu razvio određenu dozu konzervativizma. U Igri staklenim perlama (Das Glasperlenspiel), jedan od likova proglašava svu muziku posle Johana Sebastijana Baha (Johann Sebastian Bach) veštačkom i lošom, proglašavajući Ludviga van Betovena (Ludwig van Beethoven) za ekstremni primer lošeg ukusa u muzici. Inače, Igra staklenih perli, sa sa svojim idealizovanim srednjevekovnim stilom bila je izuzetno popularna knjiga u ratom razrušenoj Nemačkoj 1945. godine.

    Hese je umro u snu u Montanjoli 9.avgusta 1962. godine u svojoj 85. godini.

    Bibliografija [uredi]

    * 1904. Peter Kamencind (Peter Camenzind)
    * 1906. Ispod točka (Unterm Rad)
    * 1910. Gertruda (Gertrud)
    * 1914. Rozalda (Rosshalde)
    * 1915. Knulp (Knulp)
    * 1919. Demijen (Demien)
    * 1919. Klajn i Vagner (Klein und Wagner)
    * 1919. Čudne vesti sa Druge Zvezde (kratke priče) (Mrchen)
    * 1920. Klingsorovo poslednje leto (Klingsors letzer Sommer)
    * 1920. Tumaranja (Wanderung:Aufzeichnungen)
    * 1922. Sidarta (Siddhartha)
    * 1927. Stepski vuk (Der Steppenwolf)
    * 1928. Kriza: Stranice iz dnevnika (Krisis: Ein Stck Tagebuch)
    * 1930. Narcis i Zlatousti (Narziss ung Goldmund)
    * 1932. Putovanje na istok (Die Morgenlandfahrt)
    * 1937. Autobiografski eseji (Gedenkbltter)
    * 1942. Poeme (Die Gedichte)
    * 1943. Igra staklenih perli (Das Glassperlenspiel)
    * 1946. Ako se rat nastavi... (eseji) (Krieg und Frieden)
    * 1976. Moja vera:Eseji o životu i umetnosti (My belief: Essays on Life and Art)
    * 1995. Završene bajke Hermana Hesea (The complete Fairy Tales of Herman Hesse)

    izvor:wikipedia


    ODLOMAK IZ DNEVNIKA


    Noćas sam vrlo mnogo sanjao, a ipak ništa od toga nisam jasno zapamtio. Znam samo to da su doživljaji i misli tih snova tekli u dva pravca: jedni su bili zaokupljeni i ispunjeni svakojakim patnjama koje sam podnosio - drugi su bili puni želje i težnje da te patnje savladam savršenim razumevanjem, svetošću.

    Tako su se moje misli, želje i fantazije do izranjavljenosti, do bolnog zamora, satima pentrale po strmim zidovima između jada i prisebnosti, između patnje i najprisnijeg stremljenja, povremeno su se pretvarale u polutamna telesna osećanja: čudnovato tačno označena, krajnje diferencirana stanja žalosti, muke, zamorenosti srca, čulno su se prikazivala u slikama i akordima, a istovremeno su u drugom sloju duše nailazila uzbuđenja više duhovne energije. opomena na strpljenje, na borbu, na nastavak puta koji nema kraja. Uzdahu ovde odgovarao je odvažan korak tamo; osećanje nevolje na jednom stupnju nalazilo je odgovor u opomeni, pokretačkoj sili, prisebnosti na drugom stupnju.

    Ako uopšte ima nekakvog smisla zadržavati se na takvim doživljajima i naginjati se nad ivicu voda i klanaca koje čovek u sebi nosi, onda se taj smisao može dobiti samo ako što vernije i tačnije nastojimo da pratimo uzbuđenja svoje duše - mnogo dalje i mnogo dublje no što reči dopiru. Ko to pokušava da zabeleži, čini to sa osećanjem sa kojim bi se na stranom, površno naučenom jeziku govorilo o tananim, tugaljivim, ličnim stvarima.

    Moje stanje i krug doživljaja bili su, dakle, ovakvi: s jedne strane doživljavanje teške patnje, s druge strane svesna težnja ka savlađivanju patnje, ka skladu sa sudbinom. Tako je otprilike cenila moja svest ili pak prvi glas u mojoj svesti. Drugi glas, tiši, ali dublji i sa odjekom, drukčije je predstavljao položaj. Taj glas (koji sam, kao i prvi, jasno ali iz daljine čuo u spavanju i snu) nije osuđivao patnju, niti je davao za pravo duhovno-energičnoj težnji ka usavršavanju, već je pravo i nepravo raspodelio oboma. Taj drugi glas je pevao o slasti patnje, pevao je o njenoj neophodnosti, on nije hteo ništa da zna o savlađivanju ili ukidanju patnje, već o njenom produbljivanju i nadahnjivanju.

    Prvi glas je rekao, grubo prevedeno u reči, otprilike ovako: "Patnja je patnja, tu nema šta da se cenka. Ona boli. Ona muči. Ona daje sile koje mogu da savladaju patnju. Dakle, potraži te sile, neguj ih, vežbaj ih, naoružaj se njima! Bio bi ludak i slabić, ako bi hteo večito da patiš i patiš."

    Drugi glas je, međutim, grubo prevedeno u reči, rekao otprilike ovo: "Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Patnja zadaje bol samo zato što grdiš. Ona te proganja samo zato što bežiš od nje. Ne moraš bežati, ne moraš grditi, ne moraš se bojati. Moraš voleti. Ti sam znaš sve to, ti u duši sasvim dobro znaš da postoji samo jedna jedina čarolija, jedna jedina sila, jedno jedino izbavljenje i jedna jedina sreća i da se ona zove ljubiti. Dakle, voli patnju! Nemoj joj se odupirati, nemoj bežati od nje! Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se, nemoj je primati s mržnjom! Samo tvoja mržnja je to što ti nanosi bol, inače ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne načiniš time! Patnja je najveličanstvenija muzika - ukoliko je slušaš. Ali ti je nikada ne slušaš, ti imaš drugu, sopstvenu, upornu muziku i ton u uhu, ti nju nećeš da ispustiš, a muzika patnje nije s njom u skladu. Čuj me! Čuj me i seti se: patnja nije ništa, patnja je zabluda. Samo ti sam je stvaraš, samo ti sam nanosiš sebi bol!"

    I tako su, osim patnje i volje za izbavljenjem, ta dva glasa takođe uporno bila u sukobu i trvenju. Prvom, bližem svesti, mnogo toga išlo je u prilog. On je tupom carstvu nesvesnoga stavljao nasuprot svoju jasnoću. Na njegovoj strani su bili autoriteti, bili su Mojsije i proroci, bili su otac i majka, bila je škola, bio je Kant i Fihte. Drugi glas je zvučao iz daljine, zvučao je kao iz nesvesnog i iz same patnje. On nije stvarao suvo ostrvo u haosu, on nije stvarao svetlost u pomrčini. On sam bio je mračan, on sam bio je iskonski uzrok.

    Nemoguće je, dakle, izraziti kako se koncert tih dvaju glasova razvijao. Naime, svaki od dva početna glasa se delio, i svaki novi podglas se opet delio, i to ne tako da bi jednostavno postala dva hora koja stoje jedan prema drugom, na primer jedan svetao i jedan mračan, jedan visok i jedan dubok, jedan muški i jedan ženski, ili bilo kako. Ne, nego je svaki nov glas sadržao nešto od oba viša glasa, sadržao je treptaje haosa i treptaje volje koja uobličava, sadržao je dan i noć, muško i žensko u novoj, sopstvenoj mešavini. Svaki glas je uvek imao karakter suprotan onome glasu čije je čedo i podeok izgleda bio.

    Neki nov podglas haotičnog maternjeg glasa zvučao je sve više muški i jasno, sa htenjem i ograničenjem, i obrnuto. Ali svaki je bio neka mešavina, svaki je bio nastao iz čežnje za drugim principom.

    Tako je nastala jedna polifonija i mnogostrukost i izgledalo je da je u njoj sadržan čitav svet sa svim milionima mogućnosti. Oni su svi jedan drugom održavali ravnotežu; izgledalo je da čitav svet traje pod stalnim tihim bolom u mojoj sanjalačkoj duši. To je bio silovit zamah, ali je bilo i mnogo trenja, isključivosti i smetnje pune bola. Svet se obrtao, obrtao se lepo i strasno, ali je osovina škripala i pušila se.

    Kao što sam rekao, više ništa ne znam o onome što sam sanjao. Note su nestale, samo prvi znaci tonova i glasova još stoje u meni napisani. Znam samo: doživeo sam mnogo rđavog, a svaki novi bol nanovo je zapalio žarku želju za oslobođenjem i izbavljenjem. Tako je uspostavljen večiti tok, krug pokretačke snage i prijemčivosti, uobličavanja i podnošenja, radnje i trpljenja, bez kraja.

    Pri tom se nisam osećao dobro. Sve je jači bio ukus bola no zadovoljstva, a kada su se stanja sna ispoljavala u telesnim osećanjima, bilo je mučno: osećao sam glavobolju, nesvesticu, plašljivost.

    To što mi se dešavalo bilo je složeno i na svaki nov doživljaj ili patnju odgovor je davao neki nov glas, svakom napadu sledila je unutrašnja opomena. Pojavljivali su se uzori, među ostalima video sam kako kao uzor učitelj dolazi starac Zosima, iz "Braće Karamazovih". Ali onaj materinski iskonski glas, večit i uvek drukčije uobličen, svaki put je protivrečio, upravo on nije protivrečio, nego je to bilo kao da se neko drago biće okretalo od mene i ćuteći vrtelo glavom.

    "Nemoj uzimati uzor!" - činilo se da kaže taj glas. "Uzori su nešto čega nema, što ti sam sebi stvaraš i praviš. Težiti ka uzorima jalov je posao. Ono pravo dolazi samo po sebi. Samo pati, sinko moj, samo pati i ispij pehar! Ukoliko više pokušavaš da mu se izmigoljiš, utoliko napitak ima gorči ukus. Kukavica ispija sudbinu kao otrov ili kao lek, ali ti je moraš ispiti kao vino i vatru. Onda ona ima sladak ukus."

    Ali ona je imala gorak ukus, a točak sveta se čitavu dugu noć brekćući vrteo na osovini koja se pušila. Ovde je bila slepa priroda, tamo duh koji je vidi - ali duh koji vidi stalno se preobraćao u slepe, mrtve, jednolike stvari: u moral, u filozofiju, u recepte, a slepa priroda je ovde-onde stalno otvarala jedno oko, jedno čudno, vlažno oko duše, zazorno i svetlo. Ništa nije ostalo verno svome imenu. Ništa nije ostalo verno svome biću. Sve je bilo samo ime, sve je bilo "samo" biće, a iza svega se svetost života i tajna misije sklanjala u stalno nove, udaljenije, skrovitije dubine ogledala. Tako se moj svet, dimeći se, mogao dalje okretati, dokle god je osovina držala.

    Kad sam se probudio, noć je bila gotovo prošla. Nisam pogledao na sat - nisam bio toliko budan, ali sam kratko vreme držao oči otvorene, a bledu jutarnju svetlost sam video na simsu, na stolici i na mom odelu. Rukav košulje je visio opušten i malo uvijen i pozivao na igre mašte oblikovanja - za našu dušu ništa na svetu nije plodnije i više pokretačko od sutona: u pomrčini mrlja beloga koja se rasplinjava, na magličastoj osnovi sistem sivih i crnih tmina koji se razliva.

    Ali ja nisam prihvatio taj podstrek, da od viseće bele mrlje oblikujem lebdeće igračice, mlečne ulice koje su išle ukrug, snežne vrhove i svete kipove. Još sam bio obuzet dugim nastavkom sna, a moja svest je bila zaokupljena samo time da ustanovim da sam budan i da je jutro blizu, da me boli glava i da ću verovatno još jednom moći da zaspim. Po krovu i prozorskom kapku blago je dobovala kiša. U meni su se digli tuga, bol i otrežnjenje, sklopio sam oči bežeći i otpuzao natrag ka spavanju i snovima.

    Međutim, nisam ih ponovo potpuno našao. Ostao sam u tananom, isprekidanom polusnu u kome nisam osećao ni umor ni bol. A sada sam opet doživeo nešto, nešto kao san, a nije san, nešto kao misao, a ipak nije mišljenje, nešto kao viziju, nešto kao valovima zrakova svesti ovlašno osvetljenje nesvesnoga.

    U lakom jutarnjem polusnu doživeo sam jednog sveca. To je upola bilo kao da sam ja sam svetac, da mislim njegove misli i osećam njegova osećanja; upola je bilo takođe tako kao da je on neko drugi, odvojen od mene, ali koga ja skroz vidim i najdublje poznajem. To je bilo kao da ga vidim, to je bilo takođe kao da ga čujem ili da čitam o njemu. To je bilo kao da sam sebi pričam o tom svecu, u isto vreme je takođe bilo kao da mi on priča o sebi ili kao da preda mnom doživljava nešto što ja osećam kao sopstveno.

    Svetac - svejedno, dakle, da li sam ja bio on ili neko drugi - svetac je doživeo jednu veliku patnju. Ali ja ne umem da opišem da li se ona desila nekom drugom, ili meni samom, ja lično sam je doživeo i osetio. Osetio sam: najdraže mi je oduzeto, deca su mi pomrla ili su baš umirala na moje oči. I ona nisu bila samo moja telesna, stvarna deca, sa svojim očima i čelima, svojim malim rukama i glasovima - to su bila i moja duhovna deca i nešto moje što sam video kako tu umire i odlazi od mene, to su bile moje najsopstvenije, najličnije mile misli i pesme, to je bila moja umetnost, moje mišljenje, svetlost mojih očiju i život. Više od toga nije mi moglo biti oduzeto. Nisam mogao doživeti nešto teže i jezovitije no što su se te mile oči ugasile i više me nisu poznavale, što te mile usne više nisu disale.

    To sam doživeo ja - ili je doživeo svetac. Sklopio je oči i smeškao se, a u njegovom malom osmejku sve je bilo patnja, što god se moglo izmisliti bilo je priznanje slabosti, ljubavi, ranjivosti.

    Ali to je bilo lepo i tiho, taj mali osmejak bola, i on se nepromenjen i lep zadržao na njegovom licu. Tako izgleda drvo kad ga na jesenjem suncu napušta poslednje zlatno lišće. Tako izgleda stara Zemlja kada u ledu ili vatri propada njen dotadašnji život. To je bio bol, to je bila patnja, najdublja patnja - ali to nije bio otpor, nije bilo protivrečje, to je bilo saglašavanje, predavanje, osluškivanje, to je bilo suznanje, suhtenje. Svetac se žrtvovao i on je slavio žrtvu. Patio je, a smeškao se. On se nije skamenio, ipak je ostao u životu, jer je bio besmrtan. Primao je radost i ljubav i davao ih je, vraćao ih je - ali ne nekom tuđinu, već sudbini, koja je bila njegova sopstvena. Kao što neka misao potone u sećanju i neki pokret u mirovanju, tako su svecu potonula njegova deca i sve što ima, uz bolove - ali neizgubljeni, potonuli u sopstvenu unutrašnjost. Oni su bili iščezli, ne ubijeni. Oni su bili preobraženi, ne uništeni. Oni su se vratili u unutrašnjost, u unutrašnjost sveta, i unutrašnjost paćenika. Oni su bili život i postali su slikovit izraz, kao što je sve slikovit izraz i jednom se pod bolovima gasi, da bi kao nov slikovit izraz odenulo drugo ruho.

    1918.


    Herman Hese, Razmatranja, pisma, eseji,
    BIGZ-Narodna knjiga, Beograd, 1985, str. 31-36.
    Prevod: Mihajlo Smiljanić
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  2. #2

    Odgovor: Herman Hesse

    некако ми је степски вук био и остао фаворит, али сам ипак увек био импресиониран
    ходочашћем
    са толико мало текста толико тога је речено... дивно.
    лицем ка ветру
    с ветром уз лице

  3. #3

  4. #4

    Odgovor: Herman Hesse

    Odlomak iz Demijana

    2

    Kain


    Spas od mojih muka došao je sa potpuno neočekivane strane; a istovremeno s njim ušlo je u moj život nešto novo, što i dan-danji vrši uticaj na mene.

    U našu latinsku školu stupio je bio nedavno jedan nov đak. On je bio sin neke imućne udovice, koja se bila preselila u naš grad; nosio je oko ruke crnu traku, u znak žalosti. Išao je u stariji razred nego ja, i bio je stariji više godina, ali je uskoro pao u oči i meni, kao i svima. Taj neobični đak izgledao je mnogo stariji nego što je bio, i ni na koga nije ostavljao utisak dečaka. Između nas detinjastih derana kretao se on tuđ i odrastao kao čovek, štaviše kao gospodin. Nije bio omiljen, nije uzimao udela u igrama, a još manje u tučama, samo se drugima svideo njegov samosvestan i odlučan stav prema učiteljima. Zvao se Maks Demijan.

    Jednog dana se dogodi, kao što je u našoj školi s vremena na vreme bivalo, da se iz izvesnih razloga još neki drugi razred premesti u našu veoma veliku učionicu. To je bio Demijanov razred. Mi mali imali smo starozavetnu povest, a veliki su morali da rade neki pismeni zadatak. Dok su nama utucavali u glavu priču o Kainu i Avelju, ja sam mnogo gledao preko, u Demijana, čije me je lice čudno opčinjavalo, i video sam to pametno, svetio, neobično čvrsto lice kako je pažljivo i oduhovljeno nagnuto nad svojim radom; ni po čemu nije izgledao kao đak koji piše zadatak, nego kao istraživač koji se bavi svojim vlastitim problemima. On mi, pravo reći, nije bio prijatan; naprotiv, osećao sam neki otpor, bio je za mene suviše nadmoćan i hladan, bio mi je po svom biću suviše izazivački pouzdan, a oči su mu imale izraz odraslih koji deca nikada ne vole malo tužan, s odsevima ruganja. Pri svem tom, morao sam jednako da ga gledam, bio mi on drag ili neprijatan; ali tek što je on jednom pogledao u mene, ja, uplašen, odvratih svoj pogled od njega. Kad danas razmišljam o tome kako je on tada izgledao kao đak, mogu da kažem: bio je u svakom pogledu drukčiji od sviju, imao je na sebi beleg potpuno svojstven i ličan, i stoga je padao u oči a u isti mah činio je sve samo da ne bude upadljiv, nosio se i ponašao kao kakav prerušeni kraljević koji je medu seljačkim dečacima, pa se na svaki način trudi da izgleda ravan njima.

    Pri povratku iz škole išao je za mnom. Kad su se drugi razbegli, on me sustiže i pozdravi. I ovo pozdravljanje, mada je pri tome podražavao našem đačkom tonu bilo je tako učtivo, i kao kod odraslih.

    Da pođemo donekle zajedno? zapita prijateljski.

    To mi je laskalo, i ja klimnuh glavom. Tada mu opisah gde stanujem.

    Ah tamo reče on osmehujući se. Tu kuću već poznajem. Nad vašom kapijom je nameštena neka čudna stvar, to je odmah pobudilo moju radoznalost.

    U prvi mah nisam znao nikako na šta misli, i čudio sam se kako on, izgleda, poznaje našu kuću bolje nego ja. Doista se kao završni kamen iznad svoda kapije nalazila neka vrsta grba, ali se ovaj tokom vremena izlizao, a bivao je i bojom često premazivan; koliko sam znao, s nama i s našom porodicom nije imao nikakve veze.

    Ja o tome ništa ne znam izustih bojažljivo. To je neka ptica ili nešto slično, mora da je vrlo staro. Ta je kuća, kažu, nekad pripadala manastiru.

    To može da bude klimnu on glavom. Zagledaj je jednom dobro! Takve stvari su često vrlo zanimljive. Mislim da je to kobac.

    Išli smo dalje, ja sam bio vrlo zbunjen. Najedanput se Demijan nasmeja, kao da mu je nešto veselo palo na um.

    Jest, prisustvovao sam malopre vašem času reče on živo. Priča o Kainu, koji je nosio žig na čelu, je li? Da li ti se ona sviđa?

    Ne, retko kad bi mi se što svidelo od svega onoga što smo morali učiti. Ali se nisam usuđivao da to kažem, činilo mi se kao da neko odrastao govori sa mnom. Ja rekoh da mi se priča veoma sviđa.

    Demijan me lupi po ramenu.

    Ne treba, dragi, da se preda mnom izmotavaš. Ali je priča doista sasvim čudna, mislim da je mnogo čudnija nego većina drugih na koje nailazimo u nastavi. Ta učitelj nije mnogo kazao o tome, nego samo ono što je uobičajeno o Bogu i grehu, i tako dalje. Ali ja verujem ...

    Prekide, osmehnu se i zapita:

    Ali, da li te to zanima?

    Jest, mislim, dakle nastavi on da se ta priča o Kainu može sasvim drukčije shvatiti. Većina stvari kojima nas uče, izvesno su sasvim istinite i tačne, ali se sve mogu posmatrati i drukčije nego što to čine učitelji, i one, većinom, onda imaju mnogo bolji smisao. Sa tim Kainom, na primer, i sa znakom na njegovu čelu ne može čovek biti sasvim zadovoljan, onako kako nam ga objašnjavaju. Zar i ti to ne uviđaš? Da neko u svađi ubije svoga brata, može se, naravno, desiti; i da se potom uplaši i postane malodušan, takođe je moguće. Ali da je on za svoj kukavičluk odlikovan još posebno jednim ordenom, koji ga štiti i svima drugima uliva strah, to je sasvim čudnovato.

    Naravno rekoh ja s probuđenom radoznalošću; stvar je počela da me jako privlači. Ali, kako da se ta priča drukčije objasni?

    On me lupi po ramenu.

    Sasvim prosto! To što je već postojalo i čime je započeta ova priča, bio je znak. Bio je jedan čovek koji je imao nešto na licu što je drugima ulivalo strah. Oni se nisu usuđivali da ga dirnu, on je izazivao poštovanje, on i njegova deca. Ali možda, ili izvesno, to nije bio neki istinski znak na čelu, kao neki poštanski žig; tako što grubo dešava se retko kad u životu. To je mnogo pre bilo nešto jedva primetno i nelagodno, malo više duha i smelosti u pogledu nego što su ljudi na to navikli. Taj čovek je bio moćan, od toga čoveka su se plašili. On je imao "znak". To se moglo objasniti kako god se htelo. A "ljudi" hoće uvek ono što im odgovara i što im povlađuje. Plašili su se Kainove dece, i zato su ova imala "znak". I tako su objašnjavali znak ne onakvim kakav je bio u stvari, kao jednu odliku, nego sasvim suprotno. Govorilo se da su stvorenja sa tim znakom nelagodna, a to su ova u stvari i bila. Ljudi srčani i od karaktera uvek su drugim ljudima vrlo nelagodni. To što je po zemlji hodao rod neustrašivih i nelagodnih, to je bilo vrlo nezgodno, te se stoga tom rodu prišio jedan nadimak i jedna priča, da bi mu se osvetili, da bi se dobilo malčice naknade za sav pretrpljeni strah. Razumeš li?
    Da, to jest, onda po tome Kain nije, uopšte, bio rđav? I cela priča u Bibliji ne bi u stvari bila istinita?

    Da i ne. Tako stare, prastare priče uvek su istinite, ali nisu uvek tako zabeležene i ne tumače ih uvek tačno. Ukratko, ja mislim da je Kain bio sila od čoveka, i samo zato što su ga se plašili, prišili su mu ovu priču. Ta priča je bila prosto rekla-kazala, nešto što ljudi blebeću tu i tamo, i bila je utoliko čista istina što su Kain i njegova deca nosili doista neku vrstu "znaka", i bili drukčiji nego većina ljudi.

    Bio sam vrlo začuđen.

    Pa ti onda veruješ da ono sa umorstvom nije nimalo istinito? zapitah uzbuđen.

    O, da! To je svakako istinito. Jak je ubio slaboga. Da li je to doista bio njegov brat, u to se može sumnjati. To nije važno, na kraju krajeva svi su ljudi braća. Dakle, jak je ubio slaboga. Možda je to bilo neko junačko delo, možda i nije. Ali, u svakom slučaju, drugi slabi bili su sad premrli od straha, jadali su se veoma, i kad bi ih zapitali: "A zašto ga prosto ne ubijete?" oni ne bi rekli: "Zato što smo kukavice" nego bi rekli: "Ne može se. On ima znak. Bog je stavio znak na njega!" tako nekako mora biti da je nastala ta prevara. E, ja te zadržavam. Zbogom!

    On skrenu u Staru ulicu, i ostavi me samog, začuđenijeg nego što sam ikada bio. Tek što je on otišao, sve što je kazao učini mi se sasvim neverovatno! Kain plemenit čovek, Avelj kukavica! Kainov znak odlikovanje! Ta to je besmisleno, ta to je bogohulno i bezbožno. Pa gde je onda dragi Bog? Zar nije on primio Aveljevu žrtvu, nije li on voleo Avelja? Ne, glupost! I naslućivao sam da je Demijan hteo da sa mnom tera šegu i da me navede na tanak led. Ta on je bio đavolski pametan stvor, a umeo je i da govori, ali tako ne.

    Pri svem tom, još nikada nisam toliko razmišljao o nekoj biblijskoj ili drugoj kojoj priči. I već odavno nisam Franju Kromera zaboravio tako potpuno, satima, celo jedno veče. Kod kuće sam pročitao još jedanput tu priču, kako je stajala u Bibliji: bila je kratka i jasna, i bilo je doista bezumno tražiti tu neko osobito, skriveno značenje. Onda bi se svaki ubica mogao proglasiti božjim ljubimcem! Ne, to je bilo besmisleno. Prijatan je bio samo način na koji je Demijan umeo da kaže takve stvari, tako lako i lepo, kao da se sve samo po sebi razume, a uz to sa onakvim očima!

    Nešto, naravno, nije bilo u redu kod mene samog; štaviše, bilo je u velikom neredu. Doskora sam živeo u svetlom i čistom svetu, bio sam sam neka vrsta Avelja, a sada sam utonuo tako duboko u "drugi", bio sam toliko pao i srozao se, a ipak, u stvari, nije to bogzna koliko zavisilo od mene! A kako je to upravo bilo? Jest, i sada u meni sinu sećanje, koje mi za trenutak skoro oduže dah. One zle večeri kada je započela moja sadašnja beda, desilo se to s mojim ocem; tada sam ja, ne duže od jednog časka, odjedanput kao prozreo i prezreo njega i njegov svetao svet i mudrost! Jest, tada sam sam ja, koji sam bio Kain i nosio znak, uobrazio kako taj znak nije sramota, kako je on odlikovanje, i kako ja, svojom zlobom i svojom nesrećom, stojim više nego moj otac, više nego dobri i pobožni.

    Ta misao nije bila u meni jasno obrazovana onda kada sam je proživeo, ali se to sve tu sadržavalo; kao da su u tom času buknula osećanja, čudnovate kretnje, i one su bolele, ali su me ipak ispunjavale ponosom.

    Prisećajući se svega kako je čudno govorio Demijan o neustrašivom čoveku i o kukavici! Kako je čudno protumačio znak na Kainovu čelu! Kako je pri tome njegovo oko, njegovo neobično oko kao u odrasla čoveka, čudno sjalo! I kroz glavu mi nejasno prolete: "Nije li on, taj Demijan, i sam neka vrsta Kaina? Zašto ga on brani ako ne oseća da liči na njega? Zašto ima tu moć u pogledu? Zašto govori tako podrugljivo o "drugima", o plašljivcima, koji su upravo pobožni i bogougodni?

    Takvim mislima nije bilo kraja. Kamen je pao u kladenac, a kladenac je bio moja mlada duša. I za dugo, vrlo drugo vreme bila je ta stvar s Kainom, s ubistvom i sa znakom tačka iz koje su poticali svi moji pokušaji za saznanjem, sumnjom i kritikom.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  5. #5

    Odgovor: Herman Hesse

    Da li si mogla da zaboravis
    da je tvoja ruka nekad u mojoj lezala,
    i da se neizmerna radost
    iz tvoje ruke u moju,
    sa mojih usana na tvoje prelila,
    i da je tvoja kosa plava,
    citavo jedno kratko prolece
    ogrtac srece mojoj ljubavi bila,
    i da je ovaj svet, nekad mirisan i raspevan,
    sad siv i umoran,
    bez ljubavnih oluja
    i nasih malih ludosti?

    Zlo koje jedno drugom nanosimo
    vreme brise i srce zaboravlja;
    ali casovi srece ostaju,
    njihov sjaj je u nama......


    by H.Hese
    Poruku je izmenio Cecara, 05.05.2012 u 20:55 Razlog: bold

  6. #6

    Odgovor: Herman Hesse

    Moj stari drugar iz srednje škole me nekoć podseti na omiljeni mi citat iz Demijana:

    Ptica se probija iz jajeta.
    Jaje je svet.
    Ko želi da se rodi mora razoriti svet.
    Ptica leti ka Bogu.
    Bog se zove Abraxas.

    Istina, ne?
    _________Una16

  7. #7

    Odgovor: Herman Hesse

    Citat Buba Erdeljan kaže: Pogledaj poruku
    Moj stari drugar iz srednje škole me nekoć podseti na omiljeni mi citat iz Demijana:

    Ptica se probija iz jajeta.
    Jaje je svet.
    Ko želi da se rodi mora razoriti svet.
    Ptica leti ka Bogu.
    Bog se zove Abraxas.

    Istina, ne?
    Istina je.Narucito ako se uzme u obzir Abraxas... Meni je takodje to jedan od omiljenijih citata....
    Poruku je izmenio Kalina, 03.11.2008 u 13:20
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  8. #8

    Odgovor: Herman Hesse

    Procitao sam od Hesea Demijan,Sidarta,Stepski vuk...odusevio me je kako sa malo reci govori mnogo...

    Nemam reči da ti kažem
    šta si učinila sa mnom.
    Tražim noć da se sklonim,
    od sunca da pobegnem.

    Noć je za mene sjajnija
    od svakog sunčanog dana
    jer samo u njoj sanjam
    o ženi plave kose.

    Sanjam ona slatka blaženstva
    koja si mi pogledom obećala
    i čujem nežnu pesmu
    iz nekog dalekog raja.

    Vidim oblake kako se sustižu
    i dugo gledam u noć.
    Nemam reči da ti kažem
    šta si učinila sa mnom.

    Herman Hese - Ljubavna pesma

  9. #9

    Odgovor: Herman Hesse

    Meni se najviše dopada Igra staklenih perli, negde prevedena kao Igra djindjuvama. Pročitala sam je tek iz četvrtog pokušaja, bila mi je preteška.
    A Hesea sam počela da čitam kao klinka, u 8. razredu. Prerano. Posle sam se uvek iznova vraćala uglavnom na knjigu Narcis i Zlatousti. Planiram da opet iščitam Demijana i neke pripovetke.
    Hese je sjajan. Treba ga čitati u srednjoj školi, da bi se izgradio književni ukus i zavolele knjige ali ga treba čitati i kasnije, kada se mnoge stvari iskristališu i realno sagledava život i sve ono uz život
    Never lie to someone that trusts you. Never trust someone that lied to you.

  10. #10

    07 Odgovor: Herman Hesse

    Pa Sidarta:

    Većina ljudi slični su listu koji opada, lelujaju se u vazduhu i u kovitlacu padaju na zemlju.
    Drugi, ali malobrojni su kao zvezde, kreću se utvrdjenom putanjom, do njih ne dopiru nikakvi vetrovi, oni u sebi nose svoj zakon i svoj put.

    Kada baciš u vodu kamen, on najbržim putem tone do dna.
    Tako je to i kada čovek ima neki cilj, neku nameru.

    On ne preduzima ništa, on čeka, on razmišlja, on posti, ali istovremeno prolazi kroz svet kao kamen kroz vodu, a da ništa ne uradi, a da se ne pomakne.
    On biva povučen, on se opušta i pada. Njegov cilj ga privlači, on ne dopušta da mu u dušu prodre bilo šta što bi bilo suprotno cilju.
    To je ono što neznalice nazivaju činima, misleći da to izvode demoni.
    Ali demoni ništa ne izvode, demoni ne postoje...Svako može da baca čini, svako može da postigne cilj ako ume da posti, ako ume da misli i ako ume da čeka...
    _________Una16

  11. #11

    Odgovor: Herman Hesse

    prvu knjigu koja sam procitala zvala se "Stepski vuk"...imala sam cetrnaest godina i bila sam sasvim ,sasvim opcinjena njome....jer sam se prepoznala,jer sam se osecala kao stepski vuk....onda je dosao i "Sidarta",pa "Demijan",pa ostale...nekako su sve te njegove knjige male ode neprilagodjenima,onima koji se osecaju "drukcijim"....sa sesnaest sam zavrsila sa njim,i otkrila Kastanedu....onda sam otkrila jos mnoge druge....secam se jasno svoje fasciniranosti njime,mladalackog zapisivanja citavih poglavlja u mali tefter,cak i nevestih pokusaja da oponasam njegovo pisanje....anyway,kad sam ga procitala,vise mu se nikad nisam vratila...ni Kastanedi....vracala sam se drugima.....
    Ploviti se mora i bez broda ..

  12. #12

    Odgovor: Herman Hesse

    Iz Stepskog vuka

    ***

    Usamljenost je neizvesnost,nezavisnost je hladna,ali je i spokojna,čudesno spokojna i prostrana,kako onaj hladni i tihi prostor u kome se okreću zvezde.

    ***

    Samoubice se prikazuju kao bića pogođena osećanjem krivice zbog svoje individualnosti,kao duše kojima više nije životni cilj da sebe usavrše i oblikuju,već da se raspadnu i vrate majci,Bogu,da se vrate u svemir.

    ***

    Čovek nema veliku sposobnost mišljenja,pa i najmudriji i najobrazovaniji uvek vidi svet i sebe kroz prizmu veoma naivnih,uprošćavajućih i lažnih formula - u prvom redu sebe samog.Jer svi ljudi,kako izgleda,imaju urođenu i nasilno izazvanu potrebu da svoje Ja zamišljaju kao jedinstvenu celinu.

    ***

    U stvari nijedno Ja,pa ni najnaivnije nije celina,već mnogostruk svet, zvezdano nebo u malom,haos oblika,koji se sastoji od oblika,koji se sastoji od stepena i stanja, od nasleđenog i od raznih mogućnosti.Što se svaki pojedinac trudi da ovaj haos posmatra kao celinu i što se svome Ja govori kao da je to jednostavna, čvrsto oblikovana, jasno obeležena pojava - to je kod svih ljudi (pa i najvećih) uobičajena obmana - verovatno je neka potreba, neki zahtev života, kao što su disanje i uzimanje hrane.

    ***

    Telesno svaki čovek sačinjava celinu,duhovno nikad.

    ***

    Čovek nije čvrsto i trajno uobličenje,već je pre pokušaj i prelaz,ništa drugo nego uzani i opasni most između prirode i duha.
    Ko je mene poznavao, ni pakao mu neće teško pasti.

  13. #13

    Odgovor: Herman Hesse

    Citat believer kaže: Pogledaj poruku
    prvu knjigu koja sam procitala zvala se "Stepski vuk"...imala sam cetrnaest godina i bila sam sasvim ,sasvim opcinjena njome....jer sam se prepoznala,jer sam se osecala kao stepski vuk....onda je dosao i "Sidarta",pa "Demijan",pa ostale...nekako su sve te njegove knjige male ode neprilagodjenima,onima koji se osecaju "drukcijim"....sa sesnaest sam zavrsila sa njim,i otkrila Kastanedu....onda sam otkrila jos mnoge druge....secam se jasno svoje fasciniranosti njime,mladalackog zapisivanja citavih poglavlja u mali tefter,cak i nevestih pokusaja da oponasam njegovo pisanje....anyway,kad sam ga procitala,vise mu se nikad nisam vratila...ni Kastanedi....vracala sam se drugima.....
    Da,da..sad mi čak i žao što nemam ni jedan Kastanedin citat zapisan. Bilo je teško izvlačiti iz konteksta. A čitati ga ponovo je gotovo pa ne moguće
    I sa Koeljom je slično, a svi oni nekako odvedoše do Gi De Mopasana, "Samoubistva" i "Orle" (II verzija) - a odatle je već krenulo malo ozbiljnije
    _________Una16

  14. #14

    Odgovor: Herman Hesse

    Biti sretan

    U životu ne postoji nikakva dužnost
    osim dužnosti: biti sretan.
    Samo smo zato na svetu,
    a sa svim dužnostima,
    svim moralom
    i svim zapovedima
    retko činimo jedno drugoga sretnim,
    jer i sebe time ne činimo sretnima.
    Ako čovek može biti dobar,
    može to samo onda
    kada je sretan,
    kada u sebi ima sklada
    dakle kada voli.
    To je bilo učenje,
    jedino učenje na svijetu.
    To je rekao Isus,
    To je rekao Buda,
    To je rekao Hegel.
    Za svakoga je na ovome svetu
    jedino važno
    njegovo vlastito najunutarnjije,
    njegova duša,
    njegova sposobnost da voli.
    Ako je ona u redu,
    onda je svejedno
    jede li se proso ili kolači,
    nose li se dragulji ili rite;
    onda svet zvuči zajedno s dušom,
    onda je dobro.

    Hese
    Never lie to someone that trusts you. Never trust someone that lied to you.

  15. #15

    Odgovor: Herman Hesse

    To je stara, nejednaka borba između kritike i stvaralaštva, između nauke i umetnosti, pri čemu je uvek ova druga u pravu a da to nikome nije od koristi, ali se ipak uvek nanovo poseje seme vere, ljubavi, utehe i lepote, nagoveštaj o postojanju večnosti i uvek se nailazi na plodno tle. Jer život je jači od smrti, a vera moćnija od sumnje.

    Herman Hese, Pod točkom
    "All I got is a red guitar, three chords, and the truth."

Strana 1 od 4 123 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Herman Hese
    Autor Goga u forumu Književnici
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 12.06.2009, 07:15

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •