Hermann Hesse (Herman Hese) - Strana 4
Strana 4 od 4 PrvaPrva ... 234
Prikaz rezultata 46 do 52 od ukupno 52
  1. #46

    Odgovor: Hermann Hesse

    Kako su teški...


    Kako su teški ovi dani!
    Ni vatra da me zagreje
    ni sunca da mi se nasmeši,
    samo pustoš,
    samo hladnoća bez milosti!
    Neutešne gledaju me
    čak i jasne zvezde
    od kad spoznah
    da i ljubav umire.

  2. #47

    Odgovor: Hermann Hesse

    Šala

    Moje pesme
    stidljivo kucaju na tvoja vrata
    da se pred tobom poklone:
    hoćeš li mi otvoriti?

    Moje pesme imaju
    zvuk svile poput šuštanja
    tvoje haljine
    u predvorju.

    Moje pesme mirišu
    kao ljupki zumbul
    u tvom vrtu.

    Moje su pesme u boju
    krvi odevene, u boju
    haljine tvoje
    šuštave i sjajne.

    Moje najlepše pesme
    blistaju, one su kao ti!
    Pred vratima stoje da ti se poklone:
    hoćeš li mi otvoriti?

  3. #48

    Odgovor: Hermann Hesse

    Ljubavna pesma


    Nemam reči da ti kažem
    šta si učinila sa mnom.
    Tražim da se sklonim,
    od sunca da pobegnem.

    Noć je za mene sjajnija
    od svakog sunčanog dana
    jer samo o njoj sanjam
    o ženi plave kose.

    Sanjam ona slatka blaženstva
    koja si mi pogledom obećala
    i čujem nežnu pesmu
    iz nekog dalekog raja.

    Vidim oblake kako se sustižu
    i dugo gledam u noć.
    Nemam reči da ti kažem
    šta si učinila sa mnom.

  4. #49
    Na planinskoj stazi


    I dok sam iznad oblaka visoko
    kroz redak gorski vazduh koračao,
    preda mnom carstvo mrtvačko se raskri:
    u obliku sam hiljade dalekih
    predaka ugledao, bezbrojni
    duhovi kao munje treptali su.
    I čudesno me obujmi saznanje
    da nisam pojedinac, nisam tuđin,
    da moja duša, pogled oka mog,
    kao ni moja usta, moje uho,
    koraci moji - nisu ništa novo,
    svojstvenost moja nisu, a to nije
    ni moja volja, koju sve do sad
    za gospodara svoga smatrao.

    Svetlosni zrak sam, list na drvetu
    bezbrojnih pokolenja, čija rana
    plemena življahu po šumama
    i seleći se, zatim drugih, što su
    mahnito ratovali, ili drugih,
    čije su kuće, sazdane od svetlog
    i plemenitog drveta, sve zlatne
    i nakićene divno blistale
    u gradovima lepim.

    Počev od njih
    pa sve do onog tihog pogleda
    pokojne majke moje, sve je bilo
    pouzdan samo neumitan put
    ka meni, a taj isti vodi put
    od mene u vremena bezobalna
    k ljudima čiji dalek predak ja sam
    i čiji život moj uključuje.
    I dok sam iznad oblaka visoko
    kroz redak gorski vazduh koračao,
    postadoh svestan da su život moj,
    mog oka vid i mog srca bat,
    predivno dobro pozajmljeno, kojim
    zahvalno sam se služio, al' čije
    vrednosti i lepote nisam vlasnik,
    ne pripadaju meni, pa zbog toga
    nestati neće.

    Strujao je tiho
    svež gorski vazduh oko čela mog.

    ~~~~~~~~~~~~~~~

    Planine po noći


    Jezero je utrnulo,
    crna je zaspala trska
    šapućući u snu.
    Ogromno rasprostrte krajinom
    prete opružene planine.
    Ne počivaju.
    Dišu duboko i jedna drugu
    pritiskaju uza se.
    Duboko dišući,
    obremenjene muklim silama,
    bez izbavljenja od strasti što ih satire.
    Poruku je izmenio Cecara, 30.07.2010 u 22:03
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  5. #50

    Odgovor: Herman Hese

    Bez Tebe

    Moj jastuk me gleda svako veče
    Prazan kao nadgrobni kamen znadoh da če toliko da peče
    Kada ostanem sam
    Kada nema tvoje kose da poljubac joj dam!
    Sam ležim, potpuno tih je dom
    I kandilo ugasilo
    Ispružam ruke ka telu tvom
    Da zagrlim te strasno
    Pa naginjem ka tebi vrela usta,
    Al ljubim samog sebe i soba je pusta
    Kada se naglo prenem
    Svud samo muk je noći ledene,
    Zbezda na nebu podrhtava
    O gde je tvoja kosa crvena
    Gde su ti slatka usta?

    U svakom veselju sad bol znam,
    U svakom vinu jad moram piti;
    Ne slutih koliko će gorko biti
    Kada ostanem sam,
    Sam i bez tebe kad moram biti

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  6. #51

    Herman Hese

    Hteo bih da sam cvet kraj puta,
    A ti da naidjes niz dolinu,
    Da me uzbere tvoja ruka,
    Zanavjek uzme me u svojinu.

    Zelim i da sam vino rujno,
    Da ti potecem grlim belim,
    Pa,kad se slijem s tobom bujno,
    Tebe i sebe da iscelim.
    Poruku je izmenio Cecara, 05.05.2012 u 21:46 Razlog: uklonjen tekst o piscu koji je postavljen u uvodnom postu
    Da me kojim slučajem nema,trebalo bi me izmisliti

  7. #52

    Odgovor: Herman Hese

    Ja više volim njegovu prozu.Svaka knjiga koju sam pročitala,a pročitala sam uglavnom sva njegova dela,ostavila je veoma jak utisak na mene.Taj utisak najduže me je držao posle knjige "Narcis i zlatousti".

Strana 4 od 4 PrvaPrva ... 234

Slične teme

  1. Herman Hese
    Autor Goga u forumu Književnici
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 12.06.2009, 07:15

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •