Izleti po Vojvodini (i blizu nje)
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 18
  1. #1

    Izleti po Vojvodini (i blizu nje)

    Nije baš turizam, nisu baš putovanja al' ipak više spadaju ovde nego na neke druge teme.

    Izleti su većini pristupačniji nego 'pravi' turizam, nego daleka putovanja; Vojvodina i ona mesta oko nje koja se u jednom danu moge dostići su nam na dohvat ruke a često ih nemamo u vidu kad smišljamo kako lepo, lagodno (a što ne i korisno) provesti slobodan dan. Pogotovu u proleće i jesen kad nas vrućina ne vuče na plaže ili odbija od sedanja u kola.

    Ovu temu namenjujem takvim, jednodnevnim izletima na kojima možemo prvi put (a što ne i ponovo!) stići do lepih i prijatnih mesta, videti nešto što nam je ranije promaklo, pokazati nešto edukativno deci ...A naravno, sve to, za ne mnogo para.

  2. #2

    Odgovor: Izleti po Vojvodini (i blizu nje)

    Na tom izletu smo već bili, ali lep novembarski dan podstako nas je da krenemo. Što da ne ponovo do Obedske Bare?!

    Ovog puta smo išli putevima kojima se retko ide kad se odredi kranja tačka i bira najbrži i najbolji put: preko Fruške Gore, pa od Rume na Buđanovce, Nikince, Brestač, pa Ogar - i eto nas za sat i nešto više lagodne vožnje u području Obedske Bare. Pomalo smo morali i da pitamo za put, jer putokaza baš nema uvek.

    Usput smo zagledali šta se može videti, pa evo nečega o toga.


    OGAR - Etno kuća -''Smatra se da je podignuta krajem XVIII veka. Kuća je trodelna, sa središnjom prostorijom u ulozi kuhinje i sobama sa njenih bočnih strana. Kao primer kuće sažetog trema i ispuštenog dela kuhinje zvanog kućer, ona predstavlja varijantu trodelne ravničarske kuće Srema.'' Deo ovog teksta je i na velikoj tabli kakvih na području opštine Pećinci ima ispred sličnih objekta, crkava ...


    Piše i da je to najstarija kuća u Sremu i da je kao objekat od izetnog značaja pod zaštitom. Medjutim, ako se brzo nešto ne preduzme, tabla će je nadživeti.

    Rezbareni zabat sa grbom se posebno ističe kao vrednost. A ni rodino gnezdo nije standardne veličine.


    Na turističkom centru Obedske Bare smo zastali da 'jauznamo'. Bilo je tridesetak izletnika na vidiku (ubrajajući tu i one oko kotlića) a videli smo i nekolicinu kako se provlači stazicom pored vode. Šetnja po ritu u ovo doba je neuporedivo prijatnjija nego leti, izuzev ako niste mazohist pa vam komarci nedostaju.

    Na stotinak metara od parkinga je visoki vidikovac (slika je od 2004.) sa koga se pruža lepši pogled.

    Na samoj Bari se nismo mnogo zadržavali jer smo hteli da stignemo do Kupinova dok je još svetlo pogodno za slikanje. U prošlom izletu smo razgledali, pored ostalog, i svešteničko domaćinstvo (staro oko 150 god.) uz Crkvu Sv. Luke koje je svakako vrednost, a bilo je potpuno zapušteno. U novimnama je bilo da je obnovljeno. Uverili smo se da je to samo delimično tačno.

    ''Купиново је једино сремско село које је било краљевски град. Наиме, у њему су остаци града Купиника, седишта српског деспота Лазаревића и Ђурђа Бранковића. Турци су га 1521. године освојили и спалили. У Купинову се налази црква Светог Луке позната међу сељанима као Деспотска црква, која је најстарија православна црква северно од Саве и Дунава. Из темеља рушена обновљена је 1730. године'' - piše u Vikipediji. (Koliko ja imam podatak, crkvu Sv. Luke je obnovila Angelina (Srpska, Sveta Angelina), žena Đurđa Brankovića 1486.)


    Jedna zgrada je obnovljena - napravljena je nova ograda na doksatu od ručno tesane gradje i stavljen trščani krov. Zamenjena je i stara rezberena kapija sa masivnim rezbarenim hrastovim stubovima, novom običnom. (A te stubove sam kasnije 'pronašao').

    Kotobanja (kako se čardak, ambar u Sremu zove) sa, ko zna kada obojenim rezbarijama, još je u istom stanju, okružen koprivama kao i pre.

    Crkva Svetog Luke je na samom kraju sela, desno od nje je svešteničko domaćinstvo (bar ga ja kao takvog znam).

    Gornja slika je napravljena iz lepo uredjenog dvorišta etno-kuće-restoran-kafane. To je novina u odnosu na našu prethodnu posetu.

    Kuća u kojoj je kafana sagrađena je 1881. i mnogo u njoj i na drugim objektima domaćinstva je autentično ili dosta staro. I to domaćinstvo se smatra delom etno-kompleksa zajedno sa svešteničkim domaćinstvom.

    Nameravao sam da iz slike isečem vešelicu sa odećom, a uočio sam da je na njoj i seljački grudnjak, pršnjak od ovčijeg krzna, pa sam odustao od isecanja.

    Ambijent je ukusno i prijatno uredjen, ali ne sa mnogo utrošenog novca.

    Srebrnom mustrom (pomoću gumenog valjaka) izmolovan zid već dugo nisam video.

    A tu je i jedan od rezberenih stubova (drugi se vidi na prvoj slici) sa kapije svešteničkog domaćinstva. Kad sam stubove prepoznao, vlasnik mi je rekao da su pri renoviranju kapije namerili da ih bace. Ovako su ipak sačuvani.

    Nekoliko stolova je ispod trema a i rasporedjenih u travnjaku dvorišta.

    Čuli smo i da je hrana u skladu sa epitetom etno.

    Do ruševina grada Kupinika (oko 200 m.) ovog puta nismo išli, a od prošlog obilaska ostataka prestonog grada koji su savremenici opisivali kao 'divan grad' prilažem fotografiju sa jednim od mnogih velikih hrastova oko ruševina.

    Pošto smo krenuli iz Novog Sada posle podneva, vreme za povratak je bilo tu, pa smo se vraćali boljim i bržim putem - preko Pećinaca.

    Usput sam zastao da zagledam partizansku školu u Subotištu (a i ime Miškovci nije iščezlo iz upotrebe) u kojoj sam bio na proslavi neke godišnjice pre oko 40 godina.


    Izmedju stare (predratne i partizanske) i nove škole je spomenik osamdesetorici Miškovčana poginuih 1941-45.

    A na oronuloj staroj školi su ove spomen ploče:

    Do stare škole je crkva Sv. Jovana Krstitelja iz 1797. kojoj je nedavno izgradjen toranj srušen 1945. i čije dovršavanje smo videli.

    Kad već idete ovim pravcem, nemojte preskočiti Muzej hleba u Pećincima - 'Jeremija'. On je blizu jučne trake autoputa i prelaska preko njega.

    Jedna od vitrina sa obrednim hlebovima.


    Музеј хлеба у Пећинцима
    (Са Википедије)

    Музеј је основан 1995. Идејни творац и оснивач музеја је сликар Слободан Јеремић - деда Јеремија, који је у потрази за експонатима обишао око 750 српских села за протеклих 25 година, а затим је отворио музеј у својој породичној кући и посветио га Светом Оцу Николи. Од 1998. је музеј и званично отворен.

    Музејски фонд се састоји од око 2000 музејских експоната, разврстаних у три сталне поставке: етнографску, археолошку и сликарску.

    Етнографску поставку чине:

    - збирка оруђа за обраду земље,
    - збирка предмета који су се користили за припремање хлеба, и
    - збирка хлебова сврстаних по групама.
    У музеју је изложено 96 различитих обредних хлебова, разврстано по групама - божићни, ускршњи, славски, свадбени и подушни хлебови.

    У оквиру музејског комплекса се налазе фуруна за печење хлеба, звоник посвећен Светом Николи, трпезарија и сувенирница.''


    Koliko ja znam, to je prvi privatni muzej kod nas a i učlanjen je u asocijaciju muzeja Srbije.


    Kada smo Muzej hleba pre četiri godine posetili u povratku sa Obedske Bare, članovi porodice su nam pokazivali eksponate, uključujući i one predmete u delu kuće koji koriste za stanovanje, a Jeremija je sa posetiocima ćaskao uz čašicu rakije.

    Kad smo iz Iriga krenuli ka Vencu, zastao sam i napravio ovaj snimak sa mesecom, zvezdom Danicom i crevenilom zašlog sunca.
    Poruku je izmenio yige_gui, 31.01.2015 u 01:38 Razlog: Promenila sam zbog index-a

  3. #3

    Odgovor: Izleti po Vojvodini (i blizu nje)

    pozdrav,da li neko zna gde je salash ili je to restoran "Na kraju Sveta" tako se zove...hvala

  4. #4

    Odgovor: Izleti po Vojvodini (i blizu nje)

    U Kovilju.
    ... Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad....

  5. #5

  6. #6

    Odgovor: Izleti po Vojvodini (i blizu nje)

    Pored Tamiša
    - od Farkaždina do Pančeva -


    Predeli na levoj obali donjeg toka Tamiša, od Farkaždina do Pančeva nisu nikakva poznata turistička niti izletnička destinacija. To je put kojim se u tranzitu od Zrenjanina ili Novog Sada prema Beogradu i Pančevu, po pravilu, ne putuje.

    Krajem aprila 2008. u prijatno nedeljno prepodne krenuli smo iz Novog Sada na izlet do Pančeva. Nismo žurili, pa što da ne - putem kojim inače ne idemo.

    Tisu smo prešli kod Titela, prošli kroz Perlez, presekli magistralni put Zrenjanin Beograd, pa ka Farkaždinu.


    Ispred Farkaždina zastao sam da slikam utrinu sa stokom i Perlezom u daljini.
    I ovde kao i kod skoro svake vode, na kanalu koji je skriven u dolji, bilo je pecaroša.

    Ostavili smo obližnji Idvor ne ulazeći u njega i kraćim putem nastavili pored Tamiša

    Izletnike ili pecaroše skoro stalno smo imali u vidokrugu. Ovo je slikano na Tamišu blizu mosta u Farkaždinu.

    Slika prolećnog Banata, sa vodama po pašnjacima, barama i kanalima punim vode odavno mi je poznata. Taj vojvodjanski motiv, na prvi pogled monoton, meni je slika koju mogu dugo i uvek ponovo sa uživanjem da gledam.


    Izletnička vatra je potpaljena, deca se igraju naokolo a pecaroši rade svoj posao. Koliko sam primetio, vatre i kuvari se nisu oslanjali na pecarošku veštinu i sreću.


    I dalje smo često zastajali, izlazili iz kola i uživali u poggledu na ravnicu.

    Sakule. Nedelja oko podne, pa se može sresti još manje ljudi nego u neko drugo doba u ovim selima sa sve manje stanovnika.


    Staro Selo je deo Sakula prema Tamišu.

    Slika i jedva primetan miris bogato rascvetalih orahovih resa dominiraju ovom mirnoćom.

    Do Tamiša nismo uspeli stići jer su visoke vode prekrile pašnjake ispod sela i put.


    Na ulazu u Barandu je savremeno uredjeni turističko - ribolovački teren i restoran. Za one koji to više vole nego prirodne terene - evo prilike.


    Opovo. U parku je galerija sa više skulptura u slobodnom prostoru. Galerija nosi ime slikara Jovana Popovića (1810-64).

    Na zabatu ove kuće u Opovu prvi put sam video da se pentogram koristi kao simbol. Na kući je ispisana godina 1938. Još jedan interesantam detalj: savremeni kibic-fenster sa roloom (krajnji desni).


    Sefkerin je koji kilometar od Opova prema Pančevu. (Na autokarti koju sam stavio - nema ga! Verujte mi na reč da se tu nalazi.)


    Selo Jabuka je već prigradsko naselje Pančeva.

    Spomen obeležje borcima NOB kod Jabuke je pored puta Za Pančevo, iznad Tamiša i rita koji se prostire oko njegove leve obale. Ispod spomenika je amfiteatar na kome su održavane proslave i časovi istorije.


    Izlet donjim tokom Tamiša završili smo u Pančevu.

    Tamiš nastavlja još desetak kilometara do ušća u Dunav.

    Nameravali smo da nekog narednog vikenda krenemo uzvdno: od Farkaždina ka rumunskoj granici. Nismo to postigli, ostaje nam za ovo proleće.
    Poruku je izmenio yige_gui, 31.01.2015 u 01:41

  7. #7

  8. #8

    Odgovor: Izleti po Vojvodini (i blizu nje)

    Za prijaten izletić nije neophodno tražiti neke udaljene i retko dostižne predele. Dovoljno je i iz drugog ugla pogledati ono što nam je tu, 'pod nosom' pa da prijatno provedemo sat-dva.

    U ovom, prvom delu izleta na kome se spajaju zapadni deo Fruške Gore i Dunav krećemo od Ledinaca pa stižemo 'čak' do Sviloša.

    ''Ledinci su jedno od najbaksuznijih naselja na Fruškoj gori. Tokom svog hiljadugodišnjeg postojanja, više puta su spaljivani bukvalno do temelja. ...Najveća nesreća selo pogađa 1943, kada Ustaše u noći između 19. i 20. oktobra spaljuju selo. Pored sela, u ratu su teško stradali i sami meštani; u vojvođanskim jedinicama gine 85 boraca, dok je od terora stradalo preko 200 civila. ... Posle rata, selo se ne obnavlja, već se meštani kolektivno premeštaju bliže Dunavu, i tu podižu Nove Ledince. U Stare Ledince se vratilo svega nekoliko porodica, a mesto oživljava tek šezdesetih godina, kada počinje masovno, spontano doseljavanje stanovništva, najčešće iz Bosne.''

    ''U centru Starih Ledinaca, nalazi se crkva Svetog Nikolaja, izgrađena posle požara 1866. Crkva je teško oštećena paljevinom od strane Ustaša 1943. a doskora je bila samo delimično obnovljena''

    Na brdu Klisa (koje se vidi iza crkve) vidi se i Ledinačka kula, kako je uobičajeno zovemo.

    Do kule smo stigli jednog zimskog dana, neuporedivo lakše nego što smo zamišljali, tj. kolima, asfaltom sve do pedesetak metara od ruševine. Na brdu je naselje sa vikendicama. U vreme kad je zelenilo one se ne vide, a brdo Klisa izgleda iz centra Starih Ledinaca kao teško pristupačan cilj.

    Inače, 'kula' je ustvari bila crkva. ''Neki istraživači veruju da je zapravo u pitanju nestali manastir sv. Save, koji je bio u Varadinskoj nahiji, a poslednji put se pominje 1588/89. godine. Zubu vremena odoleo je deo zvonika visok oko 10 metara, zidovi i jedan luk naspram zvonika, ispod kog se ulazi.''

    S obe strane ckve je po jedna česma kojih se sećam iz vremena kada je crkva bila ruševina, a mi, srednješkolci na izletu, zastajali u hladu pored nje da se napijemo hladne vode. Na zalost, voda sada nije za piće (verovarno zbog mnogih septičkih jama koje su na padinama koje okružuju selo).

    Česme su spomenik kulture - izgradjene su u XVIII veku, a njihov stil ukazuje na tursko prisustvo u Sremu. (Sadašnji izgled i neposredna okolina česmi su spomenik nekulture - za slikanje sam teško našao ugao da na slici ne bude mnogo đubreta!)

    Kao Ledinci i Rakovac, i Beočin se približavao putu i Dunavu iz ekonomskih razloga a i kad je postalo nevažno da selo bude iz razloga bezbednosti skriveno u podnožju planine i blizu šume. Beočin se krajem XIX veka, kad je izgrađena fabrika cementa, razvijao pored fabrike, tako da je dotadašnje mesto, koje je zadržalo dotadašnje karakteristike (vinogradarstvo, voćarstvo, poljoprivreda) pa i izgled, gubilo na značaju a i dobilo uz vekovno ime ono 'selo'.

    Na ulasku u Beočin Selo iz pravca Novog Sada je dvorac Špicer, izgrađen početkom XX veka za vlasnike cementare.

    Do kraja 70-tih se u restoran u nekadšnjem dvorcu išlo na gala izlaske. Kada ga sad vidim - samo tuga i jad. Pokajao sam se što sam prišao da ga slikam i pokvario uspomene.


    ‘’…Bogdan Petrović u svojoj knjizi "Gospodsko selo Čerević" navodeći da se Srbi prvi put pominju u Podunavlju oko 630. godine, da je ime Čerević prvi put zapisano 1231. godine i da je jedno vreme bio sedište srpskog despota Jovana Brankovića, a da je sto godina pre Kosovske bitke Srem bio pod vlašću srpskog kralja Uroša I Dragutina Nemanjića. Posle isterivanja Turaka iz Srema, krajem 17. veka, austrijski car Leopold pozvao je Srbe da nasele opustošene krajeve. Već 1704. godine Čerević je imao poštu, 1732. godine pravoslavnu crkvu, naredne godine i školu... To "gospodsko selo" iznedrilo je mnogo poznatih ličnosti iz različitih sfera društvenog i javnog života. Jedna od najmarkantnijih ličnosti bio je pravnik Nikola Igić, koji je do kraja života bio kicoš i stalno u centru pažnje svojih sunarodnika, poverljiva ličnost patrijarha Georgija Brankovića i hrvatskog bana Kuena Hedervarija. Obilazio je fruškogorske manastire i tako se upoznao sa Pajom Jovanovićem, koji ga je ovekovečio kao centralnu figuru na najpoznatijoj slici srpskog slikarstva ‘’Seoba Srbalja’’. (Iz Građanskog lista)

    U crkvenoj porti, u zgradi škole iz XVIII v. je crkvena riznica-muzej. Nismo ga pogledali, ali ako budete u prilici - samo da znate.

    Kroz Čerević vodi put u Frušku Goru do dečjeg odmarališta Testera (sada je to škola u prirodi) i Andrevlja (izleltišta u šumi) gde je rehabilitacioni centar.

    Vozajući se pre neki dan, setio sam se da potražim pristanište do koga sam nekada parnom lađom iz Novog Sada dolazio. Samo je Dunav isti, a uz to i voda visoka.


    Kad se prodje sledeće selo, Banoštar, skreće se prema Fruškoj Gori, putem koji kroz Sviloš (s ove strane) i Ležimir (s one strane Fruške Gore) ide za Sremsku Mitrovicu.

    Kao i u većini sremskih, partizanskih sela, na istaknutom položaju je spomenik.

    ''Prema popisu iz 2002. bilo je 362 stanovnika.
    Prva naselja u Svilošu su još iz rimskog doba. Prvi put se pominje pod tim imenom 1687. godine. Selo je nastalo na teritoriji gde su sečene šume... Takođe, Sviloš jedini put za pristup selu Grabovo.
    Kao i mnoga druga fruškogorska sela, tokom Drugog svetskog rata je spaljeno i po završetku rata obnovljeno.''

    Baveći se vodicama (starim svetilištima kod izvora i bunara) naišao sam da i kod Sviloša postoji takav izvor. Raspitivao sam se i doznao da izvor postoji ali da pored njega nema uobičajenih pratećih stvari - krsta ili kapelice.

    I u temi '30 dana na ubavu putu' koju je ostavio Felix na forumu 'Srem' na osnovu knjige koju je napisao prota karlovački Vasilije Konstantinović, a koja je izdata u 1899.godine. stoji: ''Od sela je cetvrt sahata udaljena, na glavnom putu u šumu, znamenita Mijina vodica, na koju narod iz cele okoline, preko leta cesto dolazi.''


    Ni stotinu metara od glavnog puta, na ovom šumskom putu ka nekom skrivenom objektu u šumi i nekoliko vikendica, ostavljen je jedan broj stabala impresivne veličine i izgleda da nam pokaže fruškogorske šume u pravom svetlu.

    Vodicu, tj. izvor smo tražili bezuspešno (iako ne naročito revnosno) pa smo prednost nad traženjem dali izletničkom ručku serviranom na haubi automobila.

    A zbog vodice (ili samo izleta na lepo mesto) doći ćemo ponovo.


    Pošto se za Grabovo stiže iz Sviloša, a iz Grabova se ne može nigde dalje, stavljam sada neku sliku - da se ne vraćam na ovaj teren.


    ''Grabovo je selo na severnim obroncima Fruške Gore nedaleko od Beočina. Od Dunava je udaljeno oko 5 km. putem kroz susedno selo Sviloš.
    Selo se prvi put pominje u XVIII veku.
    Selo su ustaše 1943. potpuno spalile, kada je ubijen 151 meštan. Obnovljeno je posle rata.
    Prema popisu iz 2002. bilo je 138 stanovnika.''

    Do Grabova smo stigli početkom marta s namerom da slikamo crkvu koja je (kao i ona u susednom Svilošu) spomenik kulture od velikog značaja. (Ako vas interesuju stare crkve - možete o njima naći detaljnije na temi 'Crkve u Vojvodini ...' na forumu 'Kulturna baština'.)

    Prilazeći crkvi bez zvonika pomislio sam da još nije obnovljen od II sv. rata. Medjutim, kad smo prišli videli smo nedavno strušeni zvonik, a od meštana sam doznao da ga je srušio olujni vetar početkom februara, tj ni mesec dana pre našeg dolaska. Oko crkve su još uvek žute trake kojima policija označava mesto uvidjaja.


    I ovde smo naišli na kotobanju iz istog perioda, očigledno i od ruku istog majstora, kao one tri koje smo videli u Svilošu.

    Ima na ovom potesu i više vikend-naseljla na Dunavu, čardi i drugih stvari koje bi se mogle opisivati, ali - ostavljam da to sami istražujete, ukoliko već niste.
    Poruku je izmenio yige_gui, 31.01.2015 u 01:43 Razlog: Doterivanje ...

  9. #9

    Odgovor: Izleti po Vojvodini (i blizu nje)

    PODUNAVLJE SREMAČKO
    (tu, uzvodno od Novog Sada)
    2


    Posle Banoštora i odvajanja puta za Sviloš, približavamo se Koruškoj.


    U jednom prošlogodišnjem prolasku, skrenuli smo na puteljak koji pored vikendica stiže do vidikovca sa koga se pruža lep pogled na Dunav.


    U Koruškoj je prijatno izletište na samoj obali.




    Pravoslavna crkva je podignuta 1770. i registrovana je kao spomenik kulture velikog značaja.

    Susek

    ''U ovom naselju na severnim obroncima Fruške gore otkriveno je dosta arheoloških materijala. utvrđeni su tragovi života iz mlađeg kamenog doba, zatim iz bronzanog i gvozdenog doba. Pored ostalog materijala značajan je praistorijski zlatni nakit iz Suseka.

    Susek po svojoj starosti spada u najstarija sela, jer se pominje još u prvom veku naše ere kada je imao i svoje utvrđenje i zvao se Cornacum. U sistemu rimske granične odbrane na Dunavu, Susek se nalazio između važnih utvrđenja u Banoštoru i Iloku. Brojni su rimski pojedinačni nalazi i ostaci arhitekture...

    Mesto je zabeleženo 1445. godine. U vreme uspona plemićke porodice Iločki u njihovom posedu su bili Susek, Neštin i druga mesta...

    Sada Susek broji oko 1150 stanovnika .''


    Sa puta ka Neštinu na izlasku iz Suseka.


    Lug, u centru je mlinski kamen postavljen kao ukras

    U Lug se stiže iz Suseka. Pošto se iz ovog sela ne ide nigde dalje, a razloga da stignem u Lug nisam imao, ovom prilikom smo skrenulili i posle nepunih pet kilometara prvi put sam se tu našao.


    Slovačka evangelistička crkva je izgradjena prošle godine umesto male, stare od mekog materijala.


    ''Луг је релативно ново село, јер је настало тек 1902 године. Село су основали Словаци из Бачке (места Бачки Петровац, Гложана, Кулпина). Неколико година су долазили само лети, да би од 1902 године почели стално да се настањују у Лугу.
    Према попису из 2002. било је 801 становника и то, 96% Словака.

    Луг и Сусек су у општини Беочин.''


    Највећи део кућа је из периода насељавања села или убрзо после тога, од набоја или непечене цигле - черпића. Међутим и поред старости и очигледне економске скромности села, нисмо запазили запуштене или руиниране куће.

    И посебан утисак'. Док смо се мували по селу схватио сам да нешто 'недостаје' - није било ни једног папирића на улицама, а камо ли неког већег ђубрета (па ни на оба краја села) на жалост уобичајене слике по нашим местима.


    Време за прскање винограда још није стигло али смо затекли једног старог виноградара како припрема прскалицу. Замолио сам га да је сликам јер ме је потсетила да сам и ја такву прскалицу користио.

    Ако вас пут наведе у близину - не пропустите да скренете до овог лепог и изузетно уредног села.

    Na ulasku u Neštin je spomenik partizanima kojim je obeleženo mesto organizovanog prelaska boraca iz Bačke u Srem. Na drugoj obali, izmedju Poloja i Bačke Palanke je 'par' ovom spomeniku - uspravljeni čamac.




    Na platou pored spomenika

    Neštin
    ''Neštin je naselje u opštini Bačka Palanka u Južnobačkom okrugu, iako se nalazi na teritoriji Srema. Prema popisu iz 2002. bilo je 900 stanovnika.

    Istorija sela se proteže daleko u prošlost, još od mlađeg kamenog doba, ovo područje je bilo naseljeno. U pred-rimsko vreme naseljavaju ga keltsko pleme Skordisci, zatim i Rimljani, koji podižu utvrđenje na reci Dunav. To mesto i danas nosi naziv Kuluštra-od latinskog Kastel ili utvrđenje. Velikom seobom naroda u IV veku prostore panonske nizije naseljavaju slovenska plemena, a za njima dolaze i Avari. Početkom IX veka zajedno sa Slovenskim plemenima žive i Ugari, pod čijom državom će se i nalaziti ovo područje.

    Neštin se prvi put se spominje 1323. godine. Posle Ugara u XIX veku na kratko je ovo područje ušlo u sastav srednjovekovne srpske države za vreme sremskog kralja Dragutina Nemanjića. Posle ovog perioda ponovo se vraća u sastav Ugarske. Takođe je bio pod vlašću iločkih vlastelina. Najezdom Osmanlija u 16. veku područje Neština se nalazi pod njihovom vlašću. Tek povlačenjem Turaka, Srbi se naseljavaju u Neštinu. To je i vreme kada se trgovina i poljoprivrena proizvodnja užurbano razvija. ''


    Izgradnja nove (sadašnje) Pravoslavne crkve započela je 1755. godine na mestu stare crkve koja je bila od blatom oblepljenog pruća tzv. pletara i ona registrovana je kao spomenik kulture velikog značaja.


    Katolička crkva




    Neštin je sada mesto na granici. Neštinci idu na posao u Bačku Palanku, u srednje škole ili da nešto obave u sedištu Opštine preko dva granična prelaza.


    Kada ste u Neštinu, na žalost, ništa ne kazuje da se tu može videti i ovako nešto. Na podatak sam naišao na drugom mestu, pa kad smo se našli u selu raspitivali smo se da nadjemo staru kuću.

    ''Сеоска кућа у Нештину, у улици Коче Поповића бр. 34, представља развијени тип сеоске куће чија је појава карактеристична за подручје Срема у XVIII веку. Кућа је правоугаоне основе, ужом страном окренута према улици, али дубоко увучена од уличне регулационе линије у двориште. Због конфигурације терена окућница је неправилне основе, па је кућа слободно постављена у простору. Карактеришу је три вертикална нивоа: подрум, приземље и таван. Како је подигнута на косини, подрум се налази испод њеног предњег дела, а подигнут је, као и темељи куће, од ломљеног камена. Зидови су у бондручној конструкцији са испуном од плетера, а двоводни кров је покривен трском. Кућа је троделна, са традиционалним распоредом просторија у низу, собакухињасоба. У кухињском делу је очувано отворено огњиште. Посебност ове куће огледа се у гонгу са декорисаним дрвеним стубовима не само на дворишној већ и на уличној фасади, као и малим тремом на предњем забату. Кућа се данас налази у власништву Покрајинског завода за заштиту споменика културе Новог Сада. Радови на њеној конзервацији и рестаурацији започели су 1990, а настављени 1991. и 1992.
    Кућа је регистрована као споменик културе великог значаја.''

    (А сем ове куће, у Нештину је и воденица, такође споменик културе. Њу ћемо потражити неки наредни пут.)


  10. #10

    Odgovor: Izleti po Vojvodini (i blizu nje)

    Vreme je da zima počne da uzmiče (bar ja za to navijam) a to znači i da se bliži vreme za izlete.

    Fruška Gora je većini poznata kao izletište. No, većina izletuje tu negde od Iriškog Venca pa do Letenke. Pa da ovako, slikama, krenemo i nešto dalje, na zapad. Neće ovo biti neki detaljniji pregled, već više prva informacija onima koji tim delovima Gore Fruške nisu išli, a meni da se potsetim da i tamo ponovo odem i vidim možda nešto novo interesantno.

    Krajnji zapad naše Fruške Gore


    Neštin, na dunavskoj obali je administrativno u Bačkopalanačkoj opštini. Kad se stigne u blizinu državne granice sa Hrvatskom, jedan put skreće na levo, prema Fruškoj Gori koja ovde nije više visoka.


    Bačka Palanka slikana skoro sa 'grebena' Fruške Gore. Dunav i Neštin se ne vide jer su niži od terena ispred njih, a put na desnoj strani slike vodi od Neština ka Viziću. Državna granica je na par stotina metara na levoj strani slike, ali nisam po ničem uočio da je tu.


    Vizić je selo sa prilično nesretnim položajem. Do opštinskog centra - Bačke Palanke - ide se ili kroz drugu državu ili naokolo, preko Novog Sada. Prirodno zaleđe ovog malog sela su Šid i Erdevik, ali do njih nema direktnog automobilskog puta. (Čuli smo da je u izgradnji, ali da još nije dovršen.)


    Nedaleko od Vizića je krajnja tačka Partizanskog Puta. Krećući se njime prolazi se kroz šumu a i nekoliko izrazito slikovitih livada.


    Do malog i siromašnog manastira sa dva imena - Divša i Đipša - stiže se putem kroz šumu starih hrastova posle nekoliko stotina metara.


    Nastavljajući dalje Partizanskim putem nailazi se na voćnjake (to još nije područje Nacionalnog parka).




    Sa Partizanskog puta se silazi na put prema Šidu i posle par kilometara je manastir Kuveždin. Ovaj manastir je zadnji stigao do obnove.




    Manastir Kuveždin je nedaleko od sela Divoš. Na slici gore manastir je zaklonjen žumom jer je u dolji.


    Divoš


    Crkva Svetog Georgija u Divošu iz 1769. je kategorisana spomenik kulture od velikog značaja.

    A kad se iz Divoša i Kuveždina ide prema Partizanskom putu, može se skrenuti za Staru Bingulu. To malo selo, sa manje od 200 stanovnika nema ni crkvu.


    Stara Bingula


    Stara Bingula

    Kad se od manastira Kuveždin ponovo krene partizanskim putem, nailazi se na Rohalj Baze. Za vreme NOB tu je bio salaš oko koga su bile partizanske baze i bolnica,


    Rohalj Baze

    Ovde je sada mali ugostiteljski objekt, a okolo je nekoliko spomen obeležja i mesta za izletnike sa stolovima i mestima za loženje vatri.


    Stotinak metara u šumu je partizansko spomen groblje na kome smo uvek zatekli ne tako davno paljene sveće i ostavljeno cveće.

    Nastavljajući Partizanskim putem stiže se do raskrsnice puta koji preko Sviloša ide od Dunava, pa preko Fruške Gore za Sremsku Mitrovicu.


    Da ne bude zabune - slikano je iz pravca Crvenog Čota, tj. sa istoka.

    Kad se krene dole, na jug, uskoro se stiže u Ležimir.


    Kafana ispred Ležimira


    Ležimir


    I ležimirska crkva je spomenik kulture od velikog značaja.


    Ležimir

    A sa južnog kraja Ležimira skreće se za manastire Šišatovac i Petkovicu, na svega neki kilometar udaljenosti.


    Manastir Šišatovac


    Manastir Petkovica

    Od Neština do raskrsnice sa putokazima koja je na slici, sa skretanjima s glavnog puta nema više od 40 - 45 kilometara. Može se lagodno obići u jednom danu. Tek toliko da izvidite šta tu ima, pa da ponovo dodjete za detaljnije razgledanje ili boravak u prirodi.

    Na žalost, bolju mapu ne nalazim, ali može poslužiti i ova (sa greškom istina jer ima dva Ležimira - onaj gornji zanemarite.


  11. #11

    Odgovor: Izleti po Vojvodini (i blizu nje)

    Nenad je spomenuo ušće Tamiša u Dunav u Pančevu, malo ljudi zna da se na ušću nalaze svetionici jedinstveni na Dunavu. Zapravo, ta dva svetionika su jedini svetionici na Dunavu.

    Pančevački svetionici vodene kapije grada, podignuti su 1909. godine, u zlatno doba parobrodskog saobraćaja na Dunavu. Osnovna namena ovih signalnih građevina u službi rečne navigacije, bila je povećanje bezbednosti plovidbe u vremenu kada su nastali, zbog intenzivnog rečnog saobraćaja na Dunavu. Podignuti su da bi obavljali signalnu fukciju na ušću Tamiša u Dunav, usled nedostatka prirodnih orijentira za navigaciju brodova u različitim hidrološkim i vremenskim uslovima.

    Istorija ovih prelepih građevina direktno je vezana za značaj i razvoj pristaništa Pančevo koje je u to vreme imalo veoma razvijenu lokalnu i međunarodnu linijsku plovidbu, za prevoz putnika, roba i pošte.



    Tekst i slika sa: TravelSrbija




  12. #12

    Odgovor: Izleti po Vojvodini (i blizu nje)

    Poštovani. Sve što što ste napisali i fotografisali je super,imam samo jednu malu dopunu. Odnosi se na Staru Bingulu. Dana 27.06.2010. godine Blagoslovljena je Rimokatolička crkva u Staroj Binguli. Izgradnja crkve je počela 01.10.2009. godine. A završena je 25.06.2010. Građena je u gotskom stilu. Ako se zaborave vremenske prilike, izgrađena je za 154 radna dana. površina crkve je 80m2 a može da se diči svojom visinom (ipak je to mala crkvica) od 20,5 m što je vrh križa. nadam se da vam ove informacije nešto znače, inače crkva se nalazi odmah domesne zajednice ili ako vam je lakše tačno preko puta zelene kuće koju ste fotografisali. inačemoram i da se pohvalim da sam celokupnu gradnju crkve izvodio ja lično sa ekipom mojih majstora dok je unutrašnjost opremio i oltar izradio gosp. Egon Holjevac. Naravno do svega ovoga ne bi došlo da nije bilo prečasnog gospodina Eduarda Španovića, i župnika župe Sremska Mitrovica, i dekana Sremskomitrovačkog dekanata.
    S poštovanjem Velimir Iveljić

  13. #13

    Odgovor: Izleti po Vojvodini (i blizu nje)

    ZMAJEVAČKA JEZERA


    Izletište Zmajevačka jezera je na izlasku iz Zmajeva prema Ravnom Selu. Ubrzo po prelasku pruge, na levoj strani puta, je putokaz.

    Posle 150-200 metara približavete se reci Jegrički i pored nje do mosta, pa preko mosta...

    Na Zmajevačka jezera nabasali smo u vreme koje više nije bilo za izete. Verovarno smo zato i bili sumnjivi ribočuvaru koji je požurio da proveri ko se tuda mota.

    Ribočuvar nas je predusretljivo proveo kroz deo izletišta. Od njega smo čuli da su jezera nastala eksploatacijom gline za ciglanu a da se vodom pune prirodno. Pretpostavljam podzemnom vezom sa Jegdičkom koju od jezera odvaja dvadesetak metara zemlje.

    Manji ugostiteljski objekat (mogli bi ga nazvati čarda) ima pod nastrešnicom oko 40-50 mesta. Pripada Udruženju sportskih ribolovaca 'Jegrička' u Zmajevu.

    Kao što slike na zidu pokazuju, izletište je pre svega ribolovno mesto. Naravno, pod komercijalnim uslovima.

    Kako smo od ribočuvara čuli, nisu samo ribolovci posetioci. Kaže da je izletište puno u letnje vreme i za praznike.

    Sa tri strane oko jezera su uredjena mesta za ribolovce pored vode i stolovi sa klupama pod nastešnicama koji metar dalje.

    Kraajem aprila svratili smo do Zmajevačkih jezera jer nas je put naneo pored njih. Iako je dan bio sa jakim vetrom ipak je na jezeru bila zauzeta većina mesta za ribolov.

    A kad ste već u Zmajevu - ne propustite da vidite (i ponesete) čuvenu zmajevačku žutu vodu. Početkom XX veka tu, u centru sela, je bila poznata banja sa teniskim terenima!

    Ako ste raspoloženi za jedan nepretenciozan izletić i riblju čorbu ili prženu ribu - potražite Zmajevačka jezera. Pecaroši verovatno za njih već znaju.
    Poruku je izmenio yige_gui, 31.01.2015 u 01:46

  14. #14

    Odgovor: Izleti po Vojvodini (i blizu nje)

    Citat veljagips kaže: Pogledaj poruku
    ..Sve što što ste napisali i fotografisali je super,imam samo jednu malu dopunu. Odnosi se na Staru Bingulu. Dana 27.06.2010. godine Blagoslovljena je Rimokatolička crkva u Staroj Binguli.... inače crkva se nalazi odmah domesne zajednice ili ako vam je lakše tačno preko puta zelene kuće koju ste fotografisali...
    Uz slike sam napisao
    To malo selo, sa manje od 200 stanovnika nema ni crkvu.

    Nova crkva je sada gradjevina koja dominira selom.
    U kuću u blizini crkve smo svratili zbog jagoda, pa pomenusmo i novu crkvu. Rekoše nam da je zajednički koriste Rimokatolici, Pravoslavci i Slovaci - Evangelisti.


    U samom selu i oko njega videli smo nekoliko njiva na kojim se gaje jagode. U jednu kuću su istovarene jagode donete sa njive, pa smo nešto i kupili za usput.
    Poruku je izmenio yige_gui, 31.01.2015 u 01:47

  15. #15

    Odgovor: Izleti po Vojvodini (i blizu nje)

    Po mom misljenju, Novi Sad je jedan od najlepsih gradova u Srbiji. Petrovaradin, Fruska gora, obala Dunava, EXIT.... savrseno mesto za odmor i zabavu. Iz Novog Sada se moze otici dalje u Vojvodinu i upoznati se sa obicajima, kulturom i nasledjem ovog podneblja.

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. 10 signala da je prevara blizu
    Autor alokin74 u forumu Ženski kafić
    Odgovora: 9
    Poslednja poruka: 10.12.2009, 15:30
  2. Tvrđave u Vojvodini
    Autor Invisibleman u forumu Vojvođanski bircuz
    Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 10.08.2008, 22:43

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •