Generacijski jaz - Strana 2
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Prikaz rezultata 16 do 18 od ukupno 18
  1. #16

    Odgovor: Generacijski jaz

    Huh...obožavam dečurliju a sticajem okolnosti sam često sa njima i tako...
    Mislim da baš to što su deca puna vitalnosti, energije, pitanja, radoznalosti je nešto što ih izdvaja i što nas sve čini mlađim. Dešavalo se da pokupim sina i njegove drugare i da izginemo igrajući odbojku, bacanje frizbija, jurnjavu po bazenu...ili da bazamo gradom.
    Meni najsmešnije što me prihvataju kao jednog od njih...bez uvijanja ili snishodljivosti .
    Decu treba voleti...i svojim postupcima ih "voditi" do odrastanja u prave ljude .
    Lav je možda kralj životinja ali nikada vuka nećeš videti da igra u cirkusu .

  2. #17

    Odgovor: Generacijski jaz

    Sto kaze Lav ja gledam samo mlade,slazem se u potpunosti moj svet su devojke ponajvise od 18 do 30 godina,ostale me ne interesuju vise.Ranije mozda da,sad kad ima nesto bolje vise nisu interesantne.Staro gvozdje nazvao bi ih.
    Tako ja gledam na generacijski jaz

  3. #18

    Odgovor: Generacijski jaz

    Ja djecu volim, i umijem sa njima, ali ih ne obožavam.
    Doduše, onu malecku djecu obožavam...da se igram sa njima, glupiram i sve to...ali one malko starije 12-13-14 godina kada postaju prepametni, nekako nemam želju da zabavljam.

    Što se prijateljstva tiče...pa imam raznih generacija u ponudi, do onih preko 50 kuka, i kada je to u pitanju, nemam nikakav problem...imamo zajedničke teme, interesovanja...niti se ja stidim njih, niti oni mene.
    Teeek ponekad, ovi malko mlađi, od '88 pa nadalje, umiju da budu djetinjasti, ali to pripisujem njihovim godinama....moraju negdje hormoni da pucaju.

    Ranije sam imala brigu neku možda da pričam sa nekim ko je 10-ak i više godina stariji od mene, ali sam se riješila toga...niti ta osoba može da bude moje godište, niti ja njeno...moramo se naći u nekoj sredini.

    A metuzalemi moji...pa sa njima nemam nikakav problem, ove dvije preko 85 godina, dođu kao djeca, te tu priču primjenjujem sa njima..čujem 200 puta istu stvar, iste šale...pjesmice...sve..ali ne marim, nasmiju me samo tako. I tu i tamo štrljacne po neki dobar savjet, klesan godinama iskustva...pa ga i uvažim.

    Prije neko veče sam se smijala tetkama, već sam ih spominjala, 86 i 76 godina...te ova mlađa otišla na operaciju oka, a prije operacije su se posvađale, pa hoće svaka na svoju stranu da krene. I dođem ja da pričam sa starijom, te počne da mi se jada..."znaš, ona mene krivi za svoju mrenu na oku () ...i kaže da ne može više sa mnom...da hoće da ide u sirotište"

    Kod "sirotišta" sam već bila na podu... ...kažem "tetka, valjda starački dom?" ...ona...počne da se smije, kez od uha do uha.


    Ma volim ih sveee.
    Pa čemu onda osmeh što sam ja ničija
    kad je to, zapravo, najgore što može da ti se desi?

Strana 2 od 2 PrvaPrva 12

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •