Od najranijih dana spanskih i portuglaskih osvajanja Juzne Amerike,poznate su legende o cudesnim,napustenim,ili cak jos uvek nastanjenim gradovima koji,kako mnogi tvrde,postoje u divljinama i zabacenim oblastima i oni su sve do danas ostali opsesija brojnih avanturista zeljnih da se obogate blagom koje se u njima krije.
El Dorado je zajednicki pojam za sve te gradove-fantome.
Njegova privlacnost ne slabi tokom vremena,.nego se,naptrotiv,pojacava,i pored uveravanja pojedinih istoricara i naucnika da je u pitanju samo legenda,nastala iz pohlepe konkvistadora,i da ne postoje reealne osnove za pretpostavke da se bilo sta slicno krije u neprohodnim dzunglama Brazila,Bolivije i Perua.
Neki tvrde da je El Dorado u stvari Manoa,po drugima se taj grad naziva Paititi,i smestaju ga prilicno precizno u kisne sume izmedju juznog Perua,severne Bolivije i jugozapadnog Brazila,sto predstavlja ogromno prostranstvo u kojem se 1925.godine izgubio najcuvenoji svetski avanturista i istrazivac legendarni pukovnik Persi Harison Fosit.
Vise od sedam decenija kasnije 1997.godine,nestala je upravo tamo i ekspedicija Norvezanina Larsa Hafskjolda,za kojom se i danas traga.
Price o legendarnim izgubljenim gradovima prvi je zabelezio spanski misionar Andrea Lopez,i taj zapis je 2001.godine ,medju jezuitskim dokumentima u Rimu,pronasao italijanski arheolog Mario Polia.
Andrea Lopez je zapisao:"Manoa se nalazi na jednom ostrvu velikog slanog jezera.Njeni zidovi i krovovi su napravljeni od zlata i bljeste,ogledajuci se u vodama jezera.Sve posudje u palati,kao i stolovi i kuhinja su od cistog zlata i srebra.Cak i najjednostavnije alatke su napravljene od zlata ,srebra i bakra.Na sredini ostrva je hram posvecen Suncu.Oko zgrade su statue od zlata koje predstavljaju divove.Stabla na ostrvu takodje su od zlata i srebra,a postoji i kip princa koji je u potpunosti prekriven zlatnom prasinom."
Prvi osvajac koji se,nadajuci se da ce se lako obogatiti,upustio u neravnopravnu borbu sa opasnostima dzungle,bio je 1530.godine Antonio de Herare,ali je iscezao u divljini.Posle njega,novu bolje opremljenu ekspediciju poveo je Gonzalo Ksimenes de Kesade,angazujuci 300 spanskih vojnika,500 indijanskih nosaca i konvoj mula natovarenih namirnicama.Od svog prethodnika imao je vise srece utoliko sto je uspeo da se vrati u civilizaciju sa 15 prezivelih.
Sledeci avanturista u potrazi za tajanstvenim zlatnim gradovima bio je Don Antonio de Berio.On je pazljivo razradio plan,poveo 100 vojnika.700 konja i grupu svestenika da usput preobraca Indijance u Hriscanstvo.Posle nekoliko meseci,uvidevsi bezizlaznost polozaja u kojem se nasao,probio se istim putem nazad,sa 60 ljudi polumrtvih od gladi.