Deo mog plakara je dugo bio kao muzej. Sklona sam da čuvam neke stare stvari koje sigurno više neću nositi, ali me sećaju na neke lepe događaje... Ponekad se ta gomila uveća toliko da nemam mesta za ono nosivo, pa napravim selekciju. Nešto dam mami ili sestri, nešto nekim devojkama koje poznajem... Mislim, nije mi problem da se odreknem bilo čega, ali recimo u nekoj sam košuljici bila kad mi se rodilo kumče, pa mi dođe žao... Čuvala sam godinama i neke stvarčice koje sam dobijala na poklon, iako ih možda nikad nisam obukla...
Stegla sam srce i posle ove letnje sezone napravila čistku, razdelila nekoliko najlon-džakova punih garderobe i obuće, pa sam još uvek pod utiskom. Međutim rešila sam da uspomene gomilam u sebi, ne po plakarima... Praktičnije je... Zadržala sam samo venčanicu i nešto sinovljeve garderobice...
Ormari mi najzad "dišu", iako se štrecam još uvek, jer mi baš sad kao treba neka majičica ili mi svet izgleda pust bez jedne crne končane tunike...
Kako se vi obračunavate sa starim stvarima?