Ne znam kako to radite vi, ja volim da poklanjam voljenoj osobi, a volim to ciniti i u nematerijalnim oblicima simbola ljubavi.
Poklanjam uvek od srca, kad sam zaljubljen, ti simboli sami od sebe pokrecu u meni neku toplinu u dushi, kao da mi porucuju: pokloni me njoj!
Tako se desava da odem u cvecaru i ne kupujem joj cvece jer ne nalazim vrstu ili boju koju moje srce moze da upari sa njenom imaginacijom o sebi u meni...
Problem je u sledecem:
Ako ljubav propadne, sve materijalne i nematerijalne manifestacije simbola ljubavi postaju zauvek pridruzene njenoj pojavi u meni.
Nisam u stanju nekoj sledecoj ljubavi pokloniti istu nijansu cveca, istu muzicku numeru, sliku, smajli, knjigu, cak kada bolje pomislim ne mogu je ni grliti, ljubiti na isti nacin, ne mogu je ni voditi na ista mesta, jesti istu hranu...
Kada nekim slucajem ipak desi da poklonim istu stvar, uvek osetim neki cudan osecaj da smanjujem vrednost svoje trenutne ljubavi, smanjujem cistotu onoga sto mora biti najcistije u svetu.
Pitanje je, sta raditi kada svi simboli nestanu, kada su sve divne stvari naseg zivota poklonjene? Sta onda poklanjati? Ima li ljubavi kada potrosimo sve ono sto mozemo dati?