Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 152

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka


    To su one crkve po čijim tornjevima - zvonicima se orijentišemo u ovoj ravnici.

    Te su crkve naša baština, a ne samo bogomolje. Spomenici vremena, naših dolazaka i odlazaka, opstajanja.

    Najveći broj tih naših hramova - svih konfesija - izgradjen je od sredine XVIII veka (kad su se Turci povukli posle Karlovačkog mira 1692. i kad su se stekli ekonomski uslovi, a posebno kad je srpski živalj na ovim prostorima ekonomski ojačao) do prvih decenija XX veka.

    Mi, laici, uobičajeno ih svrstavamo u barokne gradjevine, iako one nisu gradjene samo u tom stilu. Uz barok (prvi stil u srpskoj pravoslavnoj crkvenoj arhitekturi i umetnosti posle podražavanja stilova srednjevekovne Srpske države) tu su, u manje ili više čistim oblicima neoklasicizam, rokoko, pa i stil secesije, a kod hramova drugih konfesija i neoromanički ili neogotski stil.

    U popisima hramova kategorisanih kao objekti 'od izuzetnog značaja' i 'velikog značaja' za kulturnu baštinu ima oko 200 crkava u Vojvodini. Najveći broj je iz perioda koji je u naslovu ove teme. Pripadaju raznim konfesijama, ali je najveći broj očuvanih medju srpskim crkvama.

    Ne očekujem da će se u ovoj temi naći predstavljeni samo hramovi stručno kategorisani kao oni od 'izuzetnog' i 'velikog' značaja, već i svi oni koji su prepoznatljivo obeležje nekog mesta i svog vremena; vrednosti u našim sećanjima i emocijama.

    Jako dobro bi bilo da se o crkvama o kojima pišete nadju i osnovni podaci o vremenu izgradnje, graditeljima, slikarima koji su ih živopisali ...

    O nekoliko crkava bilo je reči na temi 'Hram (crkva) u mom mestu'. I kad se radi o istim crkvama, ne smata da se pojave i dva puta.


    ''Barok se pojavio kod Srba u prvim decenijama XVIII veka na teritoriji današnje Vojvodine, i vreme kad su krajevi bivše južne Ugarske, naseljeni srpskim stanovništvom, pali pod vlast Austrije, u kojoj je barok tada u punoj zrelosti. Napuštanje tradicije i prihvatanje baroknog stila bilo je u srpskoj umetnosti prihvaćeno znatnim otporom naroda i crkve. Zagovornici novog stila bili su građani-starosedeoci, trgovci i zanatlije koji su tu stvorili nekoliko jakih ekonomskih uporišta (Budim, Ostrog, Sent-Andrija, Segedin i dr. ). Taj imućni sloj je uticao na crkvu, konzervativnu i opreznu prema svemu što nosi obeležje zapadnjaštva i katolicizma.'' (sa Interneta)
    '

    ''KAKO JE PREOVLADAO BAROK

    Barok je na našim prostorima ovladao od sredine XVIII veka. ... Razlog je bio u tome što su barokne crkve, shvaćene kao jednobrodne, zasvedene bazilike bez kubeta, srećno rešavale problem prostora jer su mogle primiti vrlo mnogo sveta. One nisu tražile velikih novčanih sredstava , onako proste i jednostavne, građene opekom i lišene raskošnih ukrasa. I najposle, njih su mogli dizati i obični zidari, bez obzira na nacionalnost i veru; Srba arhitekata je bilo malo, i trebalo ih je skuplje platiti. ...''
    Nije bez značaja da su naručioci ''koji su dolazili iz kruga svetovnjaka, na prvom mestu oficiri i državni činovnici gradjanskog reda, želeli da građevine za koje su davali novac, liče na one koje su videli u svetu. Najposle, strane majstore i barok propagisala je i državna (austrijska) vlast, koja je katkad pomagala zidanje crkava, naročito u Šajkaškoj.'' ( Odlomci iz dela 'Srpska umetnost u Vojvodini' Milana Kašanina, 1927. preuzeti iz 'Enciklopedije Novog Sada, sveska 3, str. 133)

  2. #2

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    ХРАМ СВЕТОГ ГЕОРГИЈА - САБОРНА ЦРКВА
    НОВИ САД

    Саборна црква Нови Сад
    Ime: Saborna NS.jpg Pregleda: 7009 Veličina: 175.5 KB
    Saborna crkva Novi Sad
    ''Репрезентативан храм Св. Георгија саграђен је између 1734. и 1740. Приликом бомбардовања 1849. порушен је торањ и обрушене фасаде, због чега је обновљен 1851-53, према нешто измењеном пројекту пештанског архитекте Густава Шаибе. Обимним радовима, од 1902. до 1905, руководио је архитекта и предузимач Михаило Харминц из Будимпеште. Иконостас Јована Клајића, из времена градње, пренет је у цркву Св. Духа на Ченеју, јер је осликавање новог поверено Паји Јовановићу. За израду зидних слика ангажован је Стеван Алексић. И поред ових измена новосадска саборна црква је задржала оригиналну концепцију простора и првобитно компоновање архитектонских маса. Једнобродне је основе са трочланом олтарском апсидом и високим необарокним звоником, који доминира западним прочељем. Фасаде су рашчлањене по вертикали пиластрима са богато орнаментисаним капителима. Хоризонтална подела је постигнута високим соклом и степенасто профилисаним кровним венцем.
    Саборна црква Нови Сад
    Ime: Saborna NS (1).jpg Pregleda: 4546 Veličina: 159.9 KB

    Главни портал надвисује троугласти тимпанон. Монофоре, декоратовно оперважене, завршавају се хоризонталном архиволтом са лучно спуштеним крајевима. Полихромни зидови и витражи потенцирају раскош унутрашњег простора. Опсежни конзерваторско-рестаураторски радови на архитектури трају од 2000.'' (Извор: Споменичко наслеђе Србије, Завод за заштиту споменика културе РС, 1998.)

    Црква је споменик културе од великог значаја.

    Ime: Saborna NS (17).jpg Pregleda: 4552 Veličina: 135.8 KB

    ''САБОРНА ЦРКВА, централни новосадски православни храм у улици Николе Пашића 2. Има право да носи обележје "саборни", јер је овде седиште Бачке епископије, као што се и храм у Сремским Карловцима као седишту Сремске епархије назива Саборна црква. Овдашњи саборни храм саграђен је око 1740, у време патријарха Арсенија IV Јовановића Шакабенте и епископа бачког Висариона Павловића. Посвећен је св. великомученику Георгију и слава му је на Ђурђевдан 6. маја.

    Традиционална православна оријентација храма истокзапад, при чему је олтар окренут према истоку, постављена је на правац некадашње Ћурчијске улице, видљива је већ на плану града из 1745. Тај положај црква је, и после свих преправки и обнова, задржала до данас.

    Постојала је раније мања црква
    У време Петроварадинског Шанца православна парохија основана је између 1694. и 1702, а већ 1707. ово место је постало седиште српског епископа. Морао је тада постојати и саборни храм, али о томе нема података. Најстарији досад познати помен овог храма потиче из 1720, и то је свакако била најстарија богомоља у граду на Дунаву. Она је, по запису, била мала, скромна и грађена од трошног материјала.
    Уклоњена је, уз благослов предузимљивог владике Висариона, који је несумњиво заслужан за изградњу нове цркве. По документу из 1734, нова црква грађека је каменом и циглом, а слична је базилици, са високим торњем. Наводи се да су мајстори градитељи били Теодор Коста и Никола Крапић из Ланге (из данашње Румуније). Црква је вероватно била завршена пре 1741.

    Тролисно решење апсиде По писању Донке Стаичић, тада успостављени грађевински корпус, у смислу основиих габарита, са не тако често виђеним тролисним решењем апсидалног зида (задњег полукружиог дела цркве), до данас је сачуван.

    Миогобројиа знамења и вредности у храму потичу из новијег времена, многе су старе утвари нестале и пропале, а на Архијерејском трону и у олтару налази се грб Епархије бачке из 1741. године.
    Саборна црква Нови Сад
    Ime: Saborna NS (6).jpg Pregleda: 3692 Veličina: 238.2 KB
    Архијерејски трон са епархијским грбом из 1741.

    Порушен торањ у бомбардовању
    У бомбардовању са Тврђаве 12. јуна 1849, поред миогих кућа, рушене су и цркве. На Саборној цркви је тада срушен торањ, а од пожара су оштећени и други делови. Храм је био, како су записали савременици, заиста у јадном стању, остао је и без звона, а од рушења торња страдао је делом и кров. Торањ је срушен и на Алмашкој цркви, оштећена је и Успенска црква, а Николајевска је изгорела, као и Јовановска.
    По окончању Буне, септембра 1849, састао се Црквени одбор и одлучио да се хитним оправкама цркве што пре покрију и пре зиме обезбеде од даљег пропадања. И бачки жупан Исидор Николић је октобра наложио Одбору да се "све мора најнужније припремити, како би се цркве пре зиме под кров довеле".

    Обнова Саборног храма
    Угледни грађани Павле Јанковић, Георгије Андрејевић, Јован Полит, Исидор Николић и Антон Трифковић били су од Црквеног одбора задужени да се старају о обнови Саборне цркве. Ангажован је архитекта Густав Шаиба који је израдио планове за те обимне радове. Одбор је захтевао да се уместо "дугуљастог" постави торањ са куполом, да се храм "бакром покрије", а "јабука и крст да се здраво позлате".
    Саборна црква Нови Сад
    Ime: Saborna NS (7).jpg Pregleda: 4018 Veličina: 167.9 KB
    Крунисање Стефана Провенчаног (слика П. Јовановића) је изнад јужне певнице.
    Saborna crkva Novi Sad
    Ime: Saborna NS (8).jpg Pregleda: 3675 Veličina: 159.0 KB
    Св. Сава мири завађену браћу - изнад северне певнице.
    Ime: Saborna NS (9).jpg Pregleda: 3783 Veličina: 207.9 KB
    Певнички сто

    Градитељи су добили задатак и да "подзвонару затворе", а њен кров да се са црквеним кровом тако формира да једио здање чини. Крупан захват је био да се "хор сасвим поузи и унутри повуче за око четири метра", отворен је још један пар прозора, чиме је добијен визуелио већи, добро осветљен простор у наосу.

    Радови су споро текли, јер се продужило лицитирање извођача. Шлосерски посао добио је Лазар Шимић, а вајарски Антон Кверфелд. Израда бакарне куполе звоника поверена је Јовану Капдеморту,а дрвену грађу за кров и куполу звоника радио је цимерман Стеван Новак. Зидар је био Андре Хонер, а кад је он умро у току градње, послове је наставио Георгије Дада.

    Обнове новосадских цркава су завршене 1852, а на Саборној су се радови отегли, те је владика бачки Платон Атанацковић морао да упозори да храм није до краја "репариран изнутра", па није могла да се држи служба. Грађевински посао на цркви је завршен јула 1853. Иконостас је тада осликао сликар из Турије Јован Клајић, сарадник новосадског сликара Павла Симића.

    Нова обнова почетком XX века
    Временом је Саборна црква оронула, па је Црквени одбор 1902. закључио да је неопходна генерална обнова. Цео кров је морао бити порушен и наново изидан, а и ентеријер је био руиниран.
    Саборна црква Нови Сад
    Ime: Saborna NS (14).jpg Pregleda: 5397 Veličina: 119.2 KB
    Изглед непосредно пре обнове 1905. у време градње Владичанског двора, чије се зидање види на слици.

    Одабрани су планови Михајла Милана Харминца, Словака родом из Кулпина, чији је предрачун износио 83 хиљаде круна. Конкурисао је био и Момчило Тапавица, олимпијац и потоњи градитељ зграде Матице српске, али његове замисли нису прихваћене, јер је предлагао да се гради нови храм. За главне извођаче су ангажовани Милан Зарић и Лајош Фазекаш.

    Радови су трајали од 1903. до 1905. Поправљен је звоник и изидан нови свод. Унутрашњост храма је са новим мобилијаром и иконостасом, зидним сликама и витражима на прозорима, потпуно измењена. Набављена су и нова звона, израду великог звона финансирао је велепоседник Лаза Дунђерски. Многи новосадски грађани су се уписали међу ктиторе појединих сегмената у храму.

    Нови иконостас Паје Јовановића
    Стари иконостас Јована Клајића је премештен у цркву на Ченеју, а нови је израдио чувени српски сликар Паја Јовановић. Његово дело су 33 иконе на иконостасу и историјске слике изнад обе певнице: Крунисање Стевана Првовенчаног и Свети Сава мири завађену браћу, Вукана и Стевана, као и иконе на троновима, Богородичином и Архијерејском.
    Saborna crkva Novi Sad
    Ime: Saborna NS (3).jpg Pregleda: 5467 Veličina: 214.8 KB
    На десној слици је Свети Георгије са копљем.
    Saborna crkva Novi Sad
    Ime: Saborna NS (4).jpg Pregleda: 3995 Veličina: 234.4 KB
    Saborna crkva Novi Sad
    Ime: Saborna NS (10).jpg Pregleda: 4181 Veličina: 158.9 KB
    Саборна црква Нови Сад
    Иконе на зидовима израдио је Стеван Алексић: у лунети западног зида, Свевидеће око Божије на своду изнад хора, Саваот у слави небеској, окружен аиђелима на своду наоса, где се налазе и четири лика јеванђелиста, Свети Дух у виду голуба, на своду изнад солеје. Витраже на прозорима урадио је Имре Желер из Будимпеште, по нацртима Паје Јовановића.

    Посебну вредност представља часна трапеза у олтару од ружичастог мермера, а од утвари: извезена и исликана плаштаница, филигрански крстови, дарохранилница, свећњаци, сасуде, рипиде и чираци, кандила, а пажњу привлаче и освештани предмети, као што су целиваонице, крстионице, кивоти, Христов гроб, барјаци.
    Саборна црква Нови Сад
    Ime: Saborna NS (5).jpg Pregleda: 3875 Veličina: 231.0 KB
    На десној слици је Богородичин трон.

    Импресиван изглед унутрашњости храма
    Обновљени храм је остављао дубок утисак на све Новосађане и посетиоце са стране. О томе је прота Вељко Милосављевић записао: "Свако ко се сећа дугогодишње унутрашњости Саборне цркве, не само скромне него управо неугледне, биће пријатно изненађен . У цркви је данас све ново од таванице до пода: и молерај и превлака зидова, и прозори, и иконостас, и намештај, и иконе... И све је лепо и скупоцено. Новосадска Саборна црква је данас једна од најлепше украшених цркава у Српству".

    Ime: Saborna NS (2).jpg Pregleda: 5178 Veličina: 201.6 KB

    ЗВОНА САБОРНЕ ЦРКВЕ
    Стара звона на Саборној цркви однесена су у звоноливницу у Будимпешти и претопљена у четири нова која је владика Митрофан Шевић 21. априла 1904. осветио. Аустроугарске власти су у време I светског рата, да бронзу искористе за топове и муницију, однеле три већа звона, а оставиле само мало.
    Нова звона су освећена и постављена 15. јуна 1930. Велико звоно тешко 2.750 кг даровали су синови Лазе и Софије Дунђерски Ђока и др Гедеон, као спомен на звоно које су 1904. родитељи дали да се излије.

    Друго звоно тешко 1750 кг подигла је Српска православна црквена општина, са жељом да оно "звонким гласом учини благоверие хришћане спремним на молитву и брзима на свако добро дело". Црквена општина је треће звоно од 750 кг подигла "да гласом својим подстакне благоверне хришћане к славослављу Божијем и к испуњавању његових светих заповеди". На четвртом звону од 360 кг исписано је да га је у част светог великомученика победоносца и чудотворца Георгија, за владе краља Александра I, Црквена огаптина подигла "да се на глас звоњења његова, утоле, утишају и престану сви ветрови силни, буре, громови,. муње и све непогоде".
    Звона је осветио владика др Иринеј Ћирић, уз завет да њихови звуци "разносе и чувају успомену на славну прошлост Српске Атине".

    Звона је салио Антун Блазина из Загреба. Тонове звона компоновао је игуман ковиљски Дамаскин Давидовић, који је био школован музиколог. Звук звона је изванредно укомпоновао, тако да је он складан и хармоничан , те делује импозантно и свечано. (Из Енциклопедије Новог Сада)


    ''ЗНАМЕЊА ПРОШЛОСТИ У САБОРНОМ ХРАМУ
    (Из прилога проте ставрофора Војислава Стоје у Свескама за историју Новог Сада, свеска 4, 1993.)

    Новосадски саборни храм, посвећен св. великомученику Георгију (Ђурђевдан - 23. IV/6. V), саграђен је у барокном стилу око 1740. за време владавине царице Марије Терезије, под патријархом Арсенијем IV Јовановићем и епископом Висарионом Павловићем. Изгорео је 1840. у бомбардовању са Петроварадинске тврђаве којом приликом је од 2800 кућа у Новом Саду остало једва 800. Храм је морао бити заиста у јадном стању, јер је обнова трајала од 1860. до 1880. године.
    Тада је иконостас осликао Јован Клајић (1818-1888.), сарадник новосадског сликара Павла Симића. Ове иконе са иконостаса после друге обнове храма пренете су у цркву на Ченеју.

    Храм су обнављали врсни мајстори и уметници
    Од 1903. до 1905, за време епископа Митрофана Шевића, извршена је друга генерална обнова Саборне цркве. Том приликом приступило се потпуној измени спољног и унутрашњег изгледа храма. Спољни радови изведени су према нацртима и под надзором инжењера архитекте Михаила Милана Харминца, родом из Кулпина, Словака по народности, који је тада живео у Будимпешти, а касније у Братислави, где је и умро у дубокој старости.

    Тридесет три иконе на иконостасу, затим историјске слике изнад обе певнице; Крунисање Стефана Првовенчаног и Свети Сава мири завађену браћу Вукана и Стефана, и две велике иконе на троновима - богородичном и архијерејском, све уље на платну, радио је 1905. академски сликар Паја Јовановић, као и Распеће на врху иконостаса (уљаном бојом на лиму). Зидна декорација - орнаментика такође је рађена под надзором Паје Јовановића.

    Иконе на зидовима: Мојсије са четири пророка на облацима - у лунети западног зида повише хора; елиптичну композицију - Свекидеће око Божије на своду изнад хора; Саваот у слави небеској окружен ликовима аиђелским, на своду централног дела наоса, где су распоређене четири иконе јеванђелиста, које је заједно са иконом на своду изнад солеје - Свети Дух у виду голуба, радио академски сликар Стеван Алексић.

    Полихромне витраже на прозорима у боји, по нацртима Паје Јовановића, израдио је Имре Желер из Будимпеште.

    Ime: Saborna NS (11).jpg Pregleda: 3778 Veličina: 237.1 KB

    Посебна вредност - часна трапеза
    Врло импресивна и естетски интересантна је часна трапеза у отлару од ружичастог мермера, рађена по нацрту Паје Јовановића, на четири стуба са ла вовским шапама клесаним и уметнички обрађеним (симболишу четири јеванђелиста). У средини постоља уклесан је грб Епархије из 1741, а црквенословенским писменима написано: ''Во славу триипостаснаго божества Оца и Сина и Свјатаго Духа в чест свјатаго великомученика Георгија".
    На ободу постоља око целе трапезе уклесана су истим писменима речи: ''МИТРОфАН ШЕВИЧ Б. М. [ божијом милошћу ] православниј сербскиј епископ Бачкиј воздвиже иждивенијем својим трапезу сију и освјатисја јакоже и обновљениј вес храм сеј архијерејскоју рукоју јего года 1905. месеца маја 23."
    Саборна црква Нови Сад
    Ime: Saborna NS (18).jpg Pregleda: 3602 Veličina: 213.3 KB
    Saborna crkva Novi Sad
    Записи са четири звона
    На торњу храма налазе се четири звона: мало, средње, акатисно и велико. Текст изливен на звонима гласи:

    Мало звоно: ''У славу великолепнога свесветога имена Божјег, а у част и успомену светога славнога великомученика и победоносца и чудотворца ГЕОРГИЈА, за владе ЊЕГОВА ВЕЛИЧАНСТВА АЛЕКСАНДРА ПРВОГ КРАЉА ЈУГОСЛАВИЈЕ, СРПСКА ПРАВОСЛАВНА ЦРКВЕНА ОПШТИНА подиже ово звоно 1930. године да се на глас звоњења његова утоле, утишају и престану сви ветрови силни, буре, громови и муње и све непогоде. Салио А. Блазина, Загреб."

    Ime: Saborna NS (12).jpg Pregleda: 3546 Veličina: 129.1 KB
    Уз Цркву је Владичански двор - седиште Епархије бачке.
    Saborna crkva Novi Sad
    Средње звоно: ''У славу великолепнога и свесветога имена Божјега, а у част и успомену светога, славнога великомученика чудотворца ГЕОРГИЈА, за владе ЊЕГОВА ВЕЛИЧАНСТВА АЛЕКСАНДРА КРАЉА ЈУЖНОСЛОВЕНСКОГА, СРПСКА ПРАВОСЛАВНА ЦРКВЕНА ОПШТИНА НОВОСАДСКА подиже звоно ово 1930. године да гласом својим потстакне благоверне хришћане к славословљу Божјему и к испуњавању Његових заповести. Салио Антун Блазина, Загреб."

    Акатисно велико звоно: ''У славу великолепнога и свесветога имена Божјега, а у част и успомену светога, славонога великомученика, победоносца и чудотворца ГЕОРГИЈА, за време владе ЊЕГОВА ВЕЛИЧАИСТВА АЛЕКСАНДРА ПРВОГА КРАЉА ЈУЖНОСЛОВЕНСКОГА, СРПСКА ПРАВОСЛАВНА ЦРКВЕНА ОПШТИНА НОВОСАДСКА, подиже звоно ово 1930. године да звонким гласом учини благодатне хришћане спремнима на молитву и брзима на свако добро дело. Салио А. Блазина, Загреб 1930. г."

    Највеће звоно:''Велико звоно нестало за време светскога рата које су даровали 1905. године у славу Божју и светога великомученика и победоносца ГЕОРГИЈА, свога крсног имена ЛАЗАР ДУНЂЕРСКИ, индустријалац, великопоседник србобрански, новосадски, чибски, кулпински, новобечејски, Хајдучице, Гаревца и Крушкова поља и СОфИЈА ДУНЂЕРСКИ рођ. ГЕОРГИЈЕВИЋ замењују новим звоном њихови синови ЂОКА и ДР ГЕДЕОН ДУНЂЕРСКИ године 1930."

    Ime: Saborna NS (13).jpg Pregleda: 3516 Veličina: 146.3 KB
    Епархијски грб изнад западних (бочних) врата Владичанског двора.

    ГРОБОВИ У СВ. ХРАМУ И ПОРТИ
    "У храму под солејом сахрањени су епископи бачки: Гедеон Петровић, Георгије Хранислав и Василијан Петровић, а у крипти под олгаром: Митрофан Шевић, др Иринеј Ђирић и Никанор Иличић.

    Гробница под солејом нема улаза-отвора, зазидана је и у њој се неће више сахрањивата. Улаз је био под амвоном. Крипта под олтаром направљена је, назидана приликом генералне обнове храма 1903-1905, за време епископа Митрофана Шевића. Веома је пространа и угледна. Може примити и до 20 сандука, а намењена је за будуће умрле епископе бачке. Улаз у крипту је споља на источној страни, где се налази и плоча са именима епископа који су ту сахрањени.

    На јужној страни храма у порта, наспрам врата, налази се на земљи ружичаста мермерна плоча са текстом:
    ''Под плочом овом вечни сан борави
    САВА плем. ВУКОВИЋ од Берегсова
    први основатељ новосадске српске гимназије
    рођен 1737 - умро 1810.
    благодарни праунук Димитрије Миџа Поповић
    актуар патроната гимназијског - 1890."

    Ime: Saborna NS (16).jpg Pregleda: 3370 Veličina: 188.4 KB
    Saborna crkva Novi Sad

    У порта на западној страни налази се гробница Стевана Николића. Плоча је на земљи, а камени споменик-крст наслоњен је ћа матачку зграду Црквеке општане, и има следећи текст:
    ''На вјеки незаборавном другу својему
    СТЕФАНУ НИКОЛИЧУ
    гражд. новосадскому, пожившемублагочесгао 65 л.
    печална и вјерна супруга јего Софија
    Споменж сеј постави 1846. л."

    Ime: Saborna NS (15).jpg Pregleda: 4461 Veličina: 224.4 KB
    Saborna crkva Novi Sad
    У порти на јужној страни, наспрам олтара, налази се велики мермерни крст који је првобитно био на углу Милетићеве улице, па потом пред Владичанским двором на главној улици, на коме пише: на западној страни - ''Крст оправљен трошком Марије удове Трандафил 1867." а на северној страни - премештен испред Владичанског двора 1956. г."

    (('У порти цркве налази се најстарији сачувани споменик Новог Сада - Богојављенски крст од ружичастог мермера. Подизање крста се приписује Сави Вуковићу.'

    U Enciklopediji Novog Sada se kaže da je Sava Vuković (1740-1810.) bio trgovac, rodom iz Mostara, koji se obogatio trgujući voskom u Fijumi pre dolaska u Novi Sad. Na njegovu molbu i uz plaćanje 1.500 forinti dodeljena mu je plemićka titula 1791. Potpisivao se kao plemić 'od Bereksova' (Danas je to mesto u Rumuniji Beregsaul Mare) gde je kupio spahiluk. I na nadgrobnoj ploči je tako imenovan.

    Sava Vuković je zaveštao pred smrt iznos koji je bio početni kapital za osnivanje Prve Srpske pravoslavne gimnazije u Novom Sadu. uz kasnije priloge i drugih koji su sledili primer, sakupljeno je dovoljno navca za osnivanje Gimnazije.))


    Око св. храма - испод асфалтног тротоара налазе се костурнице, али се не зна ко је ту сахрањен. У њима и данас има мртвачких сандука и костура. То се установило 1957. године, приликом копања дубинске канализације на северној и западној страни.''
    Poruku je izmenio nenad.bds, 02.06.2010 u 18:26 Razlog: Celovito obnovljen prikaz

  3. #3

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    Crkva na Tekijama kod Petrovaradina pomenuta je na samom početku ove teme uz link ka mestu gde sam o njoj šire govorio. No, pošto taj link posle rekonstrukcija sajta više nigde ne vodi, a i u međuvremenu sam napravio i nove fotografije i našao širi tekst, ovde stavljam obnovljeni prikaz kojim zamenjujem prvobitni.


    Crkva na Tekijama u Petrovaradinu
    posvećena Snežnoj Gospi



    ''U sjeveroistočnom Srijemu, na obronku Fruške Gore, udaljena oko 4 km od prijestolnice Vojvodine, nalazi se znamenita rimokatolička crkva. To je crkva Gospe Snježne – poznato svetište i proštenište Majke Božje Tekijske – koja svojom osobitošću i ljepotom privlači pažnju prolaznicima.

    Smještena u Petrovaradinu, uz međunarodnu cestu Novi Sad – Beograd, ova je crkva svjedokom i spomenikom nadaleko čuvene pobjede Križa nad Polumjesecom, što je i vidljivo prikazano nad njenom kupolom. Ona je istodobno i povijesnim narodnim spomenikom oslobođenja od Turaka.

    Ova je crkva ujedno i dom naše Nebeske Majke, Blažene Djevice Marije, čija čudotvorna slika, također poznata, tješi i štiti smjerne vjernike – hodočasnike. Na oltaru ona je, uistinu, mjesto molitve, utjehe i mira.

    Pored Tekijske crkve počiva njen graditelj i ravnatelj, Ilija Okrugić Srijemac, neumorni promicatelj Marijine slave, dugogodišnji petrovaradinski župnik i opat i znameniti hrvatski spisatelj i glazbeni amater. Osim navedenog, bio je i istaknuti promicatelj bratstva i sloge između Srba i Hrvata...'' (Sa sajta crkve.)


    ''Arapska reč "tekija" označava mirno počivalište, obično pored puteva, i uvek pored dobre vode, ako u blizini nije vilo većih hanova. Crkva je tipična rimokatolička crkva. Crkva Snežne Gospe na Tekijama nalazi se na samom izlasku iz Petrovaradina prema Sremskim Karlovcima na magistralnom putu Novi Sad - Beograd.

    Na mjestu na kojem se sada nalazi svetište Majke Božje Tekijske stajala je od XIII do XVI veka crkvica posvećena Blaženoj Devici Mariji. Podigli su je cisterciti, redovnici nazvani po opatiji Citeaux (Cistercium), u Francuskoj. Ovamo su došli na poziv ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV, 24. juna 1237. Istorija u vreme postojanja te crkvice nije nam poznata, jer o njoj nemamo dostupnih i verodostojnih podataka.

    Kad su Turci osvojili Petrovaradinsku tvrđavu, 28. srpnja 1526. godine, postao je grad Petrovaradin sedištem turskih velikaša. Spomenuta je crkvica bila porušena, a dva derviša podigoše na tom mestu daščaru. Arapska reč „tekija” znači počivalište, odmorište, a u širem smislu muslimanski samostan. Odatle ime Tekije. Muslimani su takve samostančiće podizali uz izvore vode, ondje su u to vreme postojala dva izvora. Jedan je od njih presušio, drugi postoji još i danas, sto pedeset metara niže crkve, u dolini. Turci iz Petrovaradina rado su tamo odlazili na izlet i odmor, „teferić”. Ljupki obronci Fruške Gore, bujno zelenilo, široki Dunav i beskrajna bačka ravnica pružaju neobično lep ugođaj. Uz daščaru su Turci sagradili i malu džamiju s minaretom. Kad su Turci napustili Petrovaradinsku tvrđavu u listopadu 1687, nakon poraza kod Haršanja, džamija je ostala pusta... (iz Vikipedije)


    Izvor o kome je reč je oko 150 niže od crkve, uz prugu a na obodu rita.


    ''...Godine 1693. došli su u Petrovaradin isusovci. Kako se ukazala potreba za crkvom, budući da nisu imali crkve u gradu, zamolili su kardinala Kolonića da im se dade u vlasništvo džamija na Tekijama, koju su pretvorili u kapelu Bezgrešnog Začeća Marijina.... (iz Vikipedije)


    ''Случајно или не, тек о једној од најпознатијих хришћанских богомоља на војвођанским просторима, римокатоличкој цркви Снежне госпе на Текијама у Петроварадину постоје многе заблуде, почев од тога да се налази у Сремским Карловцима, како каже уџбеник историје за седми разред основне школе, до тога да има три олатара – централни римокатолички и два бочна, православни и протестантски. Недостатак ваљане литературе само је поспешио ширење неистина, а у последње време и интернет као моћно средство у области информационих технологија допринео је томе. У потрази за истином обрели смо се у самом светилишту Мајке божије текијске у Петроварадину, где водитељ храма Петар Пифат дочекује туристе и ходочаснике и упознаје их с прошлошћу светог места.

    - Покојни Живко Марковић један је од првих који је пласирао неистине у вези са црквом - објашњава Петар. - Литературе на жалост нема, све је још увек у рукописима. Једино озбиљно издање потиче из 1966. године публиковано поводом 250 годишњице цркве. Реч је о књизи „Maria Schnee bei Peterwardein“, чији је аутор Аустријанац Михаел Леман потанко описао прошлост и тадашњу садашњост цркве, мада тада олтари нису били измењени. Сада имамо само водиче на неколико језика, али је у плану је издавање озбиљније публикације. У служби истине је и прошле године отворена интернет страница... ('Dnevnik', Zorica Milosavljević, 2009)


    Tokom godine ikona, poklon Eugena Savojskog, nalazi se u vrhu oltara.

    ''...Posle Tekijske bitke 5. VIII. 1716., princ Eugen Savojski koji je bio veliki štovatelj Majke Božje je u znak zahvalnosti za pobedu darovao kapelici kopiju slike Majke Božje Snežne, koje se original nalazi u bazilici Santa Maria Maggiore u Rimu...'' (Iz Vikipedije)


    I još iz pomenutig članka u 'Dnevniku':
    ''Никако се не може ова богомоља довести у везу с протестантима, јер они одбацују безгрешно зачеће Маријино - каже Пифат. - Ни православна црква не прихвата догму да је Марија безгрешно зачета. Од православаца није, колико знам, стигао озбиљнији захтев да богослуже овде. Ово није екуменска црква по организацији, али она јесте црква у коју ходочасте и православци и католици, вероватно и многи други. Она је права оаза мира и молитве. Ако погледате с обе стране улаза видећете јавне захвалнице и на ћирилици и на латиници, и на мађарском и немачком језику...''




    Nastavljam iz 'Dnevnika':

    ''...Данашњи изглед по Пифатовим речима црква има од 1881. године. Она је, додуше, до тада доживела неколико проширења, а за то последње највише је заслужан Илија Округић Сремац, родом из Карловаца, али срцем и душом везан за Петроварадин. Био је опат и управник цркве 30 година, плодоносан и на пољу књижевности. Аутор је и химне светилишта, која се и данас пева.

    - Стил цркве је знатно промењен у време обнове којом је он руководио - каже наш саговорник. - Поставио је на прочеље два неоготска торња, а на зачељу мало кубе и на њему крст који надвисује полумесец, што је симбол победе хришћанства над исламом, а не њиховог заједништва, како то неки тумаче. Олтар готског стила ставио је у прочеље. Три године касније купио је од истог мајстора из јужног Тирола још два мања олтара - један је био посвећен светом Јосипу, а други светој Ани. Та два олтара изазивају велико спорење у нашој јавности. Они су били у цркви све до 1976. године. Тадашња управа светишта уклонила их је и уредила унутрашњост храма у новом стилу.

    Све се одигравало након Другог ватиканског концила који је значајне измене увео у начин богослужења у римокатоличким црквама, попут оних да свештеник треба да буде окренут према народу док служи, као и да говори на народном језику. Из цркве су заправо тада из незнања уклоњени изузетно вредни олтари. Уместо централног постављен је мермерни с луковима, који у уметничком погледу има много мању вредност. Од пређашњих олтара ништа није сачувано, осим рељефа светих Јосипа и Ане који су били у њима и овде су изложени.

    Пифат напомиње да црква споља није битно измењена од Округићевог доба. Изнутра је 2004. године осликана, што никад раније није био случај. Витражи потичу из 20. века и дар су верника. Последњих година је свакодневно отворена. Некада је имала сезонски карактер, па се слика Мајке божије с Исусом из зимског почивалишта у цркви светог Јурја процесијом преносила на Текије другог дана Ускрса и тамо остајала до зиме. Сада су на Текијама мисе служе сваке недеље у 17, а средом и суботом ујутру у 8 сати. Када су маријански благдани мисе се одржавају и мимо утврђеног распореда. Осим Снежне госпе, 5. августа, ту се слави и 26. јул, празник светих Јаокима и Ане, такозване мале Текије.''












    Sa jednog humanitarnog koncerta na kome su učestvovali horovi nekoliko konfesija.

    Kao dečak nekoliko puta sam išao sa babom na Tekije a kad nije morao na posao išao je i deda. Išlo se pešice od Novog Sada, po pravilu po vrelom danu tražeći ladovinu pored kuća ili drvoreda uz put kroz Majur. (Majurom se nazivao deo Petrovaradina dalji od tvrdjave, ali nikada nisam ustanovio odakle je tačno počinjao. Majur inače znači isto što i salaš, imanje izvan mesta.) Tako je to bio celodnevni poduhvat, sve do ranih večernjih sati.

    Ono: na Tekije, nije podrazumevalo samu crkvu, nego veliku svetkovinu koja se održavala 4. avgusta. Od verskih obreda nije mi ništa ostalo u sećanju, ali se sećam alvi (belih i ćeten), kretoša, licidarskih kolača, ušećerenih jabuka na drškama i suvih pa ušećerenih šljiva nabodenih na štapiće kao ražnjići, i nezaobilaznih lula od šećera.

    Baba mi je bila katolikinja; deda, njen drugi muž s kojim nije imala dece, a koga smo tretirali kao pravog dedu bio je pravoslavac. Tada nisam znao za isključivosti medju religijama pa sam se tek kasnije zainteresovao kako to da su na Tekije išli 'svi'.



    Na dan uoči Petrovaradinske bitke.

    ''..Godine 1693. došli su u Petrovaradin isusovci. Kako se ukazala potreba za crkvom, budući da nisu imali crkve u gradu, zamolili su kardinala Kolonića da im se dade u vlasništvo džamija na Tekijama, koju su pretvorili u kapelu Bezgrešnog Začeća Marijina...

    Svake godine na dan Snežne Gospe iz župne crkve sv. Jurja u tvrđavi, vodili su isusovci jutrom procesiju do kapele. Posebni kip nosile su devojke u belini uz pratnju vojne glazbe. Franjevci su predvodili s križem procesiju. Zavetna kapela postala je poznata po čitavom Sremu i preko Dunava, te je bila mestom velikih hodočašća, osobito od vremena kada je novoizabrani papa Klement XII, 10. VIII. 1730. godine, podelio potpun oprost na dan Snežne Gospe svim hodočasnicima, uz obične uslove...'' (Iz VIkipedije)


    Ikona se za vreme službe nalazi van crkve a potom se nosi na litiji.








    Grob Ilije Okruglića - Sremca. Na ploči na zidu su uklesane i njegove titule: Opat svetog Dimitrija Sremskog, Kavalir crnogorskog reda Danilova i Komander srpskog reda svetog Save.

    ''Ilija Okrugić Srijemac rođen je u Sremskim Karlovcima 12. maja 1827. godine, što znači da je bio savremenik tri godine starijeg slavnog barda Branka Radičevića. Njegova porodica poreklom je bila iz Morovića, a Okrugićev otac je u Karlovcima služio kao gradski činovnik. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom mestu, dok je bogosloviju izučio u Đakovu i tako postao prvi sveštenik koga je 1850. godine zaredio đakovačko-sremski biskup Josip Juraj Štrosmajer. Kao kapelan godine je proveo u Kukujevcima, Sotu, Hrtkovcima, Sremskoj Mitrovici, Vrpolju i Zemunu, dok je kao župnik služio u Sarvašu i Levanjskoj Varoši. Konačno, 1866. godine imenovan je za župnika u gradu Petrovaradinu, gde je, služeći u crkvi Svetog Jurja, ostao sve do svoje smrti, 30. maja 1897. godine. Kada je preuzeo petrovaradinsku župu, postavljen je za upravnika hodočasničke crkve na Tekijama. Kao znamenit klerik, Okrugić je bio nosilac uglednih titula i odlikovanja. Tako je imenovan Opatom svetog Dimitrija Sremskog, Kavalirom crnogorskog reda Danilova i Komanderom srpskog reda svetog Save...

    Ilija Okrugić bio je izuzetno darovita i svestrana ličnost. Pored svoje predane pastirske službe, on je bio veliki umetnik koji je pronalazio i više nego dovoljno duhovne i intelektualne snage za stvaralaštvo u raznim oblastima. Prvu pesmu napisao je kao osamnaestogodišnjak i otad pa sve do svoje smrti Okrugić je s velikom veštinom i raskošnim talentom neprekidno stvarao lirsku i epsku poeziju, objavljivanu u brojnim listovima. Svoje lirske pesme izdao je u dve zbirke, "Srijemska vila" i "Glasinke srčanice", dok je velik broj njegovih pesama ostao u rukopisu. Drugovao je s Lazom Kostićem i Jovanom Hranilovićem, a interesantno je da je intelektualna baština ovog plemenitog katoličkog sveštenika pohranjena u Matici srpskoj.

    Okrugić je bio i kompozitor, inspirisan Tekijama, koji je kao velik poštovalac Snežne gospe, u njenu čast stvorio velik broj pesama i kompozicija, od kojih je najpoznatija himna Tekijskog svetilišta, "Oj, Tekijska gospo sveta". Pored duhovnih, Okrugić je komponovao i svetovne pesme, tako da se i danas u narodu mogu čuti njegova dela: "Za jedan časak radosti", "Milkina kuća na kraju" i "U našem lijepo ti je Srijemu".
    Ovaj daroviti svešenik zapamćen je i kao veoma plodan dramski pisac, uglavnom inspirisan motivima iz narodnog života. Njegova predstava "Varadinka Mara" igrala se u beogradskom pozorištu, dok su u novosadskom Srpskom narodnom pozorištu izvođene njegove drame "Saćurica i šubara", "Šokica", "Unjkava komedija", "Piščeva kubura" i "Slava prostoga naroda". Svoju želju za zbližavanjem Srba i Hrvata Okrugić je izrazio u drami "Šokica". Opisujući ljubav Srbina graničara i Hrvatice, za vreme istorijske drame koja je potresala Habzburšku monarhiju 1848. i 1849. godine, Okrugić pokazuje plemenito i humano razumevanje za ličnu tragediju, uzrokovanu religijskim i etničkim razlikama. Kroz svoje drame, s pomirljivim tonovima ekumenističkih ideja, Ilija Okrugić Srijemac pokazao se kao uverljivi zagovornik ljubavi i tolerancije između pravoslavlja i katoličanstva.
    '' (Sa sajta gradjanski.rs)

    ''Na izlasku iz Petrovaradina ka Sremskim Karlovcima i danas stoji crkva koja je podignuta u znak odlučujuće pobede hrišćanske vojske nad Otomanskim carstvom 1716. godine. Dobila je ime Crkva snežna Gospa Marijina, jer je, po legendi, snežna oluja pomogla Eugenu Savojskom da porazi dvostruko brojnije Turke u bici na Tekijama.

    Čuvenim protokolom o miru, potpisanim za okruglim stolom u Sremskim Karlovcima 1699. godine, uspostavljena je nova granica između Austrijskog carstva i Otomanske imperije. Poslednja linija odbrane hrišćanske Evrope brzo se, ipak, našla pred najvećim iskušenjem i naletom moćne islamske sile pod komandom velikog vezira Damid Ali-paše.

    Tokom poslednjih dana jula 1716. godine oko 120.000 turskih vojnika, od kojih su gotovo polovinu činili janičari i Albanci, prešlo je Savu i zaputilo se ka Petrovaradinu, dok ih je s druge strane nestrpljivo čekao princ Eugen Savojski. Austrijski vojskovođa italijanskog porekla mogao je da računa na formaciju od svega 60-ak hiljada vojnika, među kojima je bilo pripadnika brojnih hrišćanskih naroda, švapskih grenadira, mađarskih husara i pomoćnih pešadijskih jedinica iz Bačke i Srema, sačinjenih mahom od više hiljada Srba...'' (Izvor: Press)


    Spomenik Petrovaradinske bitka na Vezircu, na tromeđi Petrovaradina, Bukovca, i Sremskih Karlovaca.

    ''..Na području između Petrovaradina i Sremskih Karlovaca već 2. avgusta je došlo je do sukoba prethodnica, sačinjenih od 15.000 turskih konjanika i oko 1.300 vojnika Johana Palfija. Posle višečasovne bitke, Palfi se povukao ka Petrovaradinu i istovremeno odlučno odbacio turski zahtev za predaju, iako su suparnički rovovi na pojedinim mestima doprli svega stotinak metara daleko od tvrđave.

    Znajući da ne sme da dočeka opkoljavanje Petrovaradina, Savojski je skovao plan da tokom noći, između 4. i 5. avgusta, iznenada napadne turske položaje. I tu počinje jedna od najčudnovatijih legendi o ovoj presudnoj avgustovskoj noći, čiji je ishod u dobroj meri odredio budućnost Starog kontinenta i sa njegovih bedema uklonio opasnost islamske dominacije. Po predanju, upravo se te noći digla strahovita oluja koja je izazvala drastičan pad temperature, pao je sneg usred sparnog leta i okovao močvaru podno Tekije! Turska vojska se pred svitanje, priča veli, potpuno smrzla i bila nespremna da odgovori na vrlo snažan napad hrišćanske vojske.
    Udarom desnog krila i rezervnih trupa austrijske vojske, turska linija odbrane je počela pucati. Konjica koja je trebalo da pomogne janičarima se okrenula i napustila bojište, nastala je panika i nered koji se preneo i na zapovedništvo. Do 11 časova pre podne bitka je bila gotova, a veliki vezir Damid Ali-paša poginuo je sa najodanijim pripadnicima lične garde. Videvši da je dospeo u bezizlaznu situaciju, seo je na konja i zajedno sa grupom najboljih boraca uleteo u samo srce bitke, gde je bio pogođen puščanim metkom.
    Princ Eugen poslao je u Beč raport o pobedi direktno iz vezirovog šatora, radujući se zbog briljantne ofanzivne taktike, ali i ogromne pomoći koja mu je stigla s neba, kako bi pobedio dvostruko brojnijeg protivnika. U znak zahvalnosti, na mestu bitke kasnije je podignuta Crkva snežne Gospe Marijine, kojoj je Savojski lično poklonio ikonu Device Marije.

    Bitka na Tekijama bila je odlučujuća pobeda za hrišćanske snage u ratu sa Otomanskim carstvom, a nakon Varadinskog rata Savojski je u narednoj godini osvojio Temišvar i Beograd, čime su stečeni povoljni uslovi za sklapanje mira u Požarevcu kojim je Austrija dobila Banat, Malu Vlašku i severni deo Srbije.

    Eugen Savojski (Pariz, 1663-1736, Beč) smatran je za najvećeg vojskovođu svoga vremena. Bio je potomak sporedne linije savojske kuće i zapravo stranac u Austriji. To mu ipak nije smetalo da, iako poreklom Italijan, a po odgoju Francuz, postane jedna od najistaknutijih osoba u carstvu, ratujući pod devizom „Austrija iznad svega". Odbačen od Luja XIV zbog svoje sitne građe i skromne lepote, sa osamnaest godina stupio je u austrijsku vojsku, veoma brzo napredovao u službi i izvojevao niz veoma značajnih pobeda u blistavoj 52-godišnoj vojničkoj karijeri. Od dana kada je postao glavnokomandujući carske vojske pa do zenita svoje karijere, teritorija Austrije uvećana je za više nego dvostruko. Svoje slobodno vreme ispunjavao je prepiskom sa filozofima, među kojima se ističe Gotfrid Vilhelm Lajbnic, a evropskoj kulturi ostavio je velelepni dvorac Belvedere u Beču. Posle smrti, od biblioteke princa Eugena, koja je bila čuvena po velikom broju knjiga, nastala je Austrijska nacionalna biblioteka.
    Za svoje zasluge u borbi protiv Turaka od cara je dobio mnoge posede među kojima i jedan na Budimpeštanskom ostrvu Čepel. Posed se zove Rackeve, što u prevodu sa mađarskog znači Srpski Kovin. Njega su još u 15. veku osnovali Srbi iz okoline današnjeg Kovina, ali ih u Rackevema više nema pa je kao jedini trag ostalo ime i pravoslavna crkva iz 1487. godine izgrađena, verovali ili ne, u gotskom stilu.

    Današnja crkva na Tekijama, u ovom obliku, sagrađena je 1881. godine, po projektu zagrebačkog arhitekte Hermana Bolea. Zalaganjem opata Ilije Okrugića Sremca i dozvolom Josipa Juraja Štrosmajera crkva je urađena sa oltarima u katoličkoj, pravoslavnoj i protestantskoj verziji: katolički se nalazio u pročelju, a pravoslavni i protestantski sa jedne, odnosno druge strane. Za vreme Drugog svetskog rata ustaše su iz crkve izbacile pravoslavni i protestanski oltar, pa je danas na svom mestu ostao samo rimokatolički. Na zadnje kube crkve postavljen je krst i ispod njega položen polumesec, kao simbol pobede hrišćanstva nad islamom tog avgusta 1716, dok će za četiri godine biti obeležena 300-godišnjica ovog slavnog istorijskog boja.
    (Izvor: Press)


    Križni put, Kalvarija

    Kalvarija (isto što i Golgota) u katoličkoj religiji je mesto hodočašća vernika na Veliki Petak i druge velike praznike. Ima 14 stajanki koje simbolišu dogadjanja – muke - na Hristovom putu ka raspeću i kod kojih se koriste prigodne molitve.

    Značenja stajanki su:
    1. Pilat osudjuje Hrista na smrt
    2. Hrist prima krst koji će nositi na ledjima
    3. Hrist prvi put pada pod teretom krsta
    4. Hristov susret sa majkom Marijom
    5. Šimun Cirenac pomaže Hristu u nošenju krsta
    6. Veronika pruža Hrist ubrus (na kome ostaje njegov lik)
    7. Hrist drugi put pada pod teretom krsta
    8. Hrist teši uplakane jerusalimske žene
    9. Hrist treći put pada pod teretom krsta
    10. Hrista svlače i daju mu da pije žuč
    11. Hrista zakivaju (razapinju na krst)
    12. Hrist umire na krstu
    13. Hrista skidaju sa krsta i polažu majci na krilo
    14. Hrista polažu u grob

    Stajanke na svečanom ophodu vernika koje simbolišu Hristove muke uveo je dominikanski sveštenik Alvaro.
    Prvobitno ih je bilo sedam, a od XII veka je broj udvostručen.


    Pre koju godinu pored crkve je napravljena pećina Gospe Lurdske.


    Ploča sa stradalim Patrovaradincima u I svetskom ratu je na spoljnom zidu okrenutom prema drumu.

    Poruku je izmenio nenad.bds, 19.09.2013 u 19:46 Razlog: Obnovljen prikaz

  4. #4

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    НИКОЛАЈЕВСКА ЦРКВА
    у Новом Саду

    Novi Sad crkva Nikolajevska
    Ime: N.jpg Pregleda: 3928 Veličina: 188.8 KB

    ''Најстарија сакрална грађевина у Новом Саду, Николајевска црква посвећена Преносу моштију св. Николе, први пут се спомиње 1730, када је освећена. Подигнута је као породична гробница Недељка Богдановића и његове браће, угледних трговаца са Петроварадинског Шанца. Страдала је приликом бомбардовања 1849, у време Буне. Из фонда Јована и Марије Трандафил обновљена је 1861-62. Том приликом осликани су зидови и изведен иконостас.
    Novi Sad crkva Nikolajevska
    Ime: N (1).jpg Pregleda: 5292 Veličina: 157.6 KB

    Николајевски храм има све карактеристике барокног стила. Мањих је димензија, једнобродне правоугаоне основе са полукружном олтарском апсидом, нешто ужом од брода. Масиван звоник доминира западним прочељем. Уз њега су сазидане две ниже кулице, од којих десна служи као улаз у звоник и хор. Изнад централног дела наоса уздиже се мала купола, више декоративне намене. Фасаде су оживљене плитким пиластрима и профилисаним кровним венцем.
    Црква Нови Сад Николајевска црква
    Ime: N (2).jpg Pregleda: 3818 Veličina: 233.0 KB
    Novi Sad crkva Nikolajevska
    Ime: N (3).jpg Pregleda: 3479 Veličina: 213.8 KB
    Црква Нови Сад Николајевска црква
    Ime: N (6).jpg Pregleda: 4448 Veličina: 155.3 KB

    Ime: N (4).jpg Pregleda: 3191 Veličina: 88.1 KB Ime: N (5).jpg Pregleda: 3073 Veličina: 105.5 KB

    Ime: N (7).jpg Pregleda: 3116 Veličina: 150.3 KB

    Ime: N (8).jpg Pregleda: 3068 Veličina: 84.6 KB Ime: N (9).jpg Pregleda: 3407 Veličina: 91.2 KB

    Приликом конзерваторских радова 1959. откривено је двадесет четири уљаних зидних слика, обимног иконографског програма, за које се претпоставља да су радови Николе Димшића. Сликана декорација иконостасне преграде припада Павлу Симићу. Радови на санацији гробнице у порти извршени су 1998. а делимично уређење порте 1999.'' (Споменичко наслеђе Србије, Завод за заштиту споменика културе РС)

    Николајевске црква је споменик културе великог значаја.

    Ime: N (10).jpg Pregleda: 3234 Veličina: 192.5 KB

    ''Најстарија православна богомоља у Новом Саду спомиње се већ 1730, као задужбина породице Богданов, која је била грчког порекла. За ову цркву дуго ће се отимати досељени Грци и староседелачки Срби. Недељно се наизменично држала литургија на оба језика. Последњи грчки поп, који је овде крајем претпрошлог века служио на грчком језику, био је Павле Балта. За време бомбардовања Новог Сада 12. јуна 1849. године црква је настрадала и изгубила првобитну унутрашњу декорацију. Обновила ју је и у њој сахрањена чувена српска добротворка Марија Трандафил са мужем Јованом. На иконостасу, који је радио Павле Симић, опажа се утицај немачког назаренског сликарства, а зидне слике се приписује Димитрију Петровићу Керефеки, Николи Димшићу и Живку Петровићу. Спољашње мало кубе рађено је по руском узору, а на једној надгробној плочи на зиду, први пут се у локалној епиграфици спомиње име Нови Сад. На цркви има три крста.'' (Званични сајт града Новог Сада)

    Храм Преноса моштију Светог оца Николаја - Николајевска црква, саграђена је у периоду од 1726. до 1730. године. Осветио ју је арадски епископ Викентије Јовановић 1730. године.

    Ово је најстарија православна црква у граду, која је остала сачувана у свом изворном облику - барокном облику у каквом су првобитно грађене цркве по доласку у великим сеобама.

    Николајевска црква се ташко уочава јер је порта оивичена зградама са Трга Марије Трандафил, Светозара Марковића и Николајевске улице.

    Црква је посвећена Св. оцу Николају, тј. преносу моштију Св. Николе, а слава је 22. маја.

    На северној страни од ове цркве налазила се првобитна дрвена Црква, изграђена вероватно одмах после Велике Сеобе 1692. од дрвене грађе.

    И још понеки податак према Енциклопедији Новог Сада:

    Данашњу цркву подигли су трговци, браћа Недељко и Стојић Богдановић 1726-30. Браћа су се доселила у Петроварадински Шанац (потоњи Нови Сад) 1716. из Славоније, а били су грчког порекла. По доласку у Нови Сад, Недељко је отишао на хаџлук у Свету земљу; задржао се у Хиландару и замонашио.

    Остао је у успомени, а црква је дуго називана НЕДЕЉКОВА црква. Породица Богдановић старала се о цркви све до 1808. а наредне године Новосадски магистрат ју је предао у надлежност Српској православној општини новосадској.

    Крајем 18. века црква је уступљена православним грчким и руским грађанима Новог Сада, а недљељом су се наизменично одржавале грчка и црквенословенска литургија. Отуда је и уобичајени назив - Николајевска - по руском називу.

    У Буни 1849. са Тврђаве је бомбардован град, а црква је тешко оштећена.
    Црква је до 1854. била запуштена и зарасла у коров, а тада је провизорно покривена и служила као војни магацин. Цркву су 1862. обновили Јован и Марија Трандафил.
    Црква Нови Сад Николајевска црква
    Ime: N (11).jpg Pregleda: 3176 Veličina: 154.4 KB

    Ime: N (12).jpg Pregleda: 3160 Veličina: 162.1 KB

    На бочним зидовима унутрашњости су надргобне плоче Јована и Марије Трандафил.[/CENTER]

    Нови (садашњи) иконостас је после обнове 1862. осликао новосадски академски сликар, ђак Бечке сликарске академије, Павле Симић. Натписи на иконама су на грчком, јер се богослужење обављало и на том језику.

    Новац за обнову цркве у којој је она највећим делом и добила садашњи изглед дали су Јован и Марија Трандафил. Тада је Павле Симић осликао иконостас а, како се претпоставља, зидне слике Димитрије Димшић.

    Јован и Марија Трандафил су сахрањени у цркви, а плоче (на сликама су) су на унутрашњем зиду. Поред обнове цркве, даривања куће за свештенички стан и 80 јутара земље за издржавање цркве и свештеника, даривали су и друго граду. Најпознатија је садашња зграда Матице Српске коју је Марија Трандафил изградила за сиротиште а која је преко пута улаза у црквену порту - садашњи пролаз ка Трифковићевом тргу.
    Crkva Nikolajevska Novi Sad
    Ime: N (15).jpg Pregleda: 3099 Veličina: 76.5 KB Ime: N (16).jpg Pregleda: 2944 Veličina: 111.4 KB
    Mozaik iznad ulaza je postavlljen posle 2004.

    Барокни торањ је дозидан после изградње црке, а кубе, карактеристичног изгледа за руске цркве, везује се за помоћ која је из Русије добијена 1852. за новосадске цркве страдале у бомбардовању 1849. и као симбол руског присуства на овом простору.

    Ime: N (17).jpg Pregleda: 3035 Veličina: 77.7 KB Ime: N (18).jpg Pregleda: 2963 Veličina: 99.9 KB
    Црква Нови Сад Николајевска црква
    На севрном спољњем зиду је надгробна плоча новосађанина Симеона Радонића, умрлог 1749. (годину дана после проглашења Петроварадинског шанца за слободан краљевски град, и то је најраније помињање имена Нови Сад као ново име града. На већ нечиткој плочи, која је првобитно била на тлу поред цркве а сада је прочвршћена уз зид испод прозора, пише да је ту 1754. сахрањен један од ктитора - Стојић Богдановић.

    Ime: N (13).jpg Pregleda: 3011 Veličina: 65.1 KB Ime: N (14).jpg Pregleda: 3070 Veličina: 104.2 KB
    Crkva Nikolajevska Novi Sad


    Црква Нови Сад Николајевска црква
    ----

    Nikolajevsku crkvu predstavio sam na temi 'Crkva u mom mestu' u vreme kada ova tema nije bila pokrenuta. Pripajam ovom obnovljenom prikazu Nikolajevske crkve ono što sam tada napisao:

    Nikolajevsku crkvu sam upamtio kao prvu. Izmedju ostalog, blizu nje je bilo zabavište u koje su me vodili kad sam imao tri - četiri godine.

    Sećam se te crkve i iz vremena kad sam imao sedam - osam godina i kad sam sa deda Mitom išao u noć na službu za Vrbicu pa smo vrbu doneli kući. Od tog doživljaja najupečatljivija slika u sećanju mi je okupljanje, uglavnom starijih muškaraca sa šubarama i ponekim šeširom u sumrak i uz slabo svetlo. Prepoznavali su se, pozdravljali, pušili i tiho razgovarali. Nas nekoliko dečaka smo se muvali izmedju njih a ja sam svaki čas, po brkovima, tražio i prepoznavao mog dedu.

    Na Vrbicu nas je majka vodila u Sabornu crkvu. To nismo baš jako voleli zbog svečanog oblačenja i onog što uz to ide. Valjda mi je zato i ostala u posebnoj uspomeni Nikolajevska crkva kao nešto prisnije, opuštenije.

    I sama veličina crkve i unutrašnjost, prilično skromna u odnosu na druge novosadske crkve, verovatno doprinosi tom osećaju prisnosti.

    Inače, ova crkva nije u mom mestu - ona je tamo gde je i bila, ali ja nisam.


    Црква Нови Сад Николајевска црква
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.03.2015 u 10:11 Razlog: Vraćanje nestalih slika

  5. #5

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    Crkva imena Marijinog - ''Katedrala''
    u Novom Sadu


    Ime: NS.JPG Pregleda: 3417 Veličina: 246.3 KB
    Crkva imena Marijinog Novi Sad Katedrala
    ''Crkva imena Marijinog u centru Novog Sada, s neogotičkom arhitekturom, ostavljala je veoma snažan utisak na sugrađane, koji su je s dubokim poštovanjem nazvali katedrala. Taj naziv nije adekvatan jer su katedrale crkve pri kojima je sedište biskupa, a on u ovom slučaju rezidira u Subotici. Zahvaljujući prečasnom Janošu Strikoviću, moguće je rekonstruisati istorijat te velelepne građevine.

    Ime: NS (1).jpg Pregleda: 3419 Veličina: 99.6 KB Ime: NS (2).jpg Pregleda: 3142 Veličina: 76.5 KB
    Crkva imena Marijinog Novi Sad Katedrala
    U starim spisima zabeleženo je da je na mestu današnje Katoličke porte u tadašnjem Petrovaradinu još 1100. godine postojala crkva oko koje je bilo groblje. Taj hram je, zajedno s čitavim Petrovaradinom, uništen za vreme tatarske najezde u 13. veku. Posle toga je razorena varoš obnovljena, a u njoj je ubrzo podignuta nova crkva.
    Obnovljeno naselje, u kojem su zbog blizine Dunava priređivani vašari, nazvano je Vašaroš Varad. Zajedno s drugom katoličkom crkvom, uništili su ga Turci 1526. godine.

    Po sklapanju Karlovačkog mira, 1699. godine, taj kraj konačno je oslobođen turskih pustošenja, a u Petrovaradinskom Šancu je 1702. godine privremeno uređena Rimokatolička crkvena opština. Nova crkva, oko koje je bilo groblje, sagrađena je 1719. godine na mestu današnje porte. Posvećena je Pomoćnici hrišćana Mariji, kao spomen na tursko opsedanje Beča, 12. septembra 1686. godine, kada su branitelji u pomoć prizivali Bogorodicu. Kasnije je hram nazvan imenom Marijinim, po prazniku koji se slavi 12. septembra.'' (Odlomak iz Građanskog lista za 25. avgust 2008.)

    Ime: NS (3).jpg Pregleda: 4276 Veličina: 144.3 KB
    Crkva imena Marijinog Novi Sad Katedrala
    Dalje nastavljam iz Enciklopedije Novog Sada (sveska 10):

    ''Privrednici omogućili podizanje hrama

    Prvi zahtev da se gradi crkva datira iz 1734, ali vernici nisu bili u mogućnosti da sakupe dovoljno novca. Tek kad se, posle pada, Beograda u turske ruke, 1739. ovamo doselio veliki broj imućnih katolika, koji su vrlo brzo počeli da stvaraju veliki profit u trgovinskoj i zanatskoj delatnosti, ostvareni su ekonomski preduslovi za gradnju crkve. Nju je osvetio 1742. kaločki nadbiskup Gabor Patačić.

    Na više gravira i cehovskih pisama dominantan je prikaz ove bogomolje. U bombardovanju 12. juna 1849. i ona je bila zapaljena i srušen joj je toranj. U kasnijoj obnovi prvobitni toranj nije u celosti rekonstruisan. Novosadski katolici nisu bili zadovoljni izgledom svog hrama, pa su u Gradskoj skupštini dali inicijativu da se podigne takav koji će priličiti Novom Sadu kao slobodnom kraljevskom gradu. Prvi predračun u iznosu od 200.000 forinti, sačinjen je 1889, a dve godine kasnije 1891. doneta je odluka da se dotadašnja crkva poruši i na istom mestu izgradi nova.

    Prikupljanje novca za novu crkvu Odbor koji su formirali građani rimokatodičke veroispovesti imao je dosta muke da obezbedi dovoljno novca za izgradnju hrama. U odboru su bili i poznati graditelji Jozef Cocek, Karl Lerer, Georg Molnar, Jakob Pekla i Jozef Sauter. Odlučeno je da se projektovanje i nadzor nad gradnjom poveri najiskusnijem arhitekti Georgu Molnaru. On je planove izradio tokom 1892. i nije za taj obiman posao tražio nikakvu materijalnu nadoknadu, želeći da svome gradu i svojoj crkvi pomogne.

    Stara crkva je porušena 1892, projekat za novu bio je gotov, ali se nije odmah pristupilo izgradnji, jer nije bilo dovoljno novca. Agilni župnik Đerđ Koper, koji je te godine sagradio i novu katoličku školu, uspeo je zajedno sa Jozefom Čepekom i Ignjacom Urbanom da obezbedi 100.000 forinti, pa je izgradnja u proleće 1893. mogla započeti. U toku gradnje pozajmljeno je još 72.000 forinti od austrijske banke, a Kaptol je pomogao sa 25.000.

    Gradnja je brzo išla

    Građevinski preduzimači bili su majstori Stefan Gusek i Karl Lerer. Pod nadzorom glavnog projektanta Molnara, radovi su brzo napredovali, tako da je već u novembru 1893. završen građevinski deo posla. U oktobru 1894. podignut je na toranj osvećeni pozlaćeni krst.

    Nastavljeno je potom unutrašnje uređenje hrama. Svi radovi oko bogatog i stilski jedinstvenog mobilijara u potpunosti su okončani oktobra 1895, kada je crkvu, u odsustvu bolesnog kaločkog nadbiskupa Đerđa Časka, osvetio novosadski župnik Đerđ Koper.

    Ime: NS (15).jpg Pregleda: 3629 Veličina: 114.1 KB
    Bista arhitekte Georga Molnara je kod ulaza u crkvu.

    Toranj visok 72 metra

    Crkva posvećena Bogorodici dugačka je 52,50, široka 24,70, visina krova iznosi 22,27, a tornja 72 metra. Postavljena je na pravcu severoistok-jugozapad. Zidovi su ojačani sa 22 kontrafora, između kojih su visoke gotičke trifore. Zvonik na pročelju oslanja se na četiri masivna stuba. Na ovom delu je naročito bogata dekoracija: sastoji se od trougaonih zabata, rozeta, trifora, bifora i gotičkih koloneta, sa nišama koje čine horizontalnu protivtežu stremljenju crkve u visinu. U crkvu se ulazi kroz masivni dvokrilni portal, iznad njega je grb u reljefu sa tekstom Crux amore (Krst ljubavi).

    Spoljni izgled crkve

    Oplata podzvonarskog prostora izvedena je malim crnobelim kvadratnim pločicama i većim crvenim, kojim je formiran krst. Na podužnim zidovima iznad i ispod prozora su horizontalni venci i po jedna vrata. Nad onima ka porti je trougaoni zabat sa predstavom frontalno postavljenog anđela u stavu molitve.

    Oplata cele crkve izvedena je žutom klinker ciglom, a visoka kapa zvonika i dvoslivni krov pokriveni su šestougaonim keramičkim emajliranim pločicama. Na severoistočnoj strani slemena krova, kao ukrasni element, podignut je mali toranj od lima. U ugaonom delu apside i broda ka porti nalazi se sakristija pravougaone osnove, sa ulazom u obliku plitkog portika sa pet stepenika od ružičastog kamena.

    Unutrašnjost trobrodne bazilike izdeljena je sa šest stubova osmolatičnog preseka i četiri polustupca, četiri traveja, sa dubokim petostranim apsidalnim delom. Presvođenje je izvedeno krstastim svodovima. Na triforama naosa, velikoj rozeti iznad hora, malim triforama apsidalnog zida i prozorima sakristije postavljeno je 20 figurativnih vitraža sa likovima svetitelja i crkvenih velikodostojnika. Radili su ih Eduard Kratoman iz Budimpešte i Tirke i Rihard Šlajm iz Grotaua u Tirolu. Hor ima elegantnu gvozdenu ogradu, a na njemu su mehaničke orgulje sa 24 registra.

    Crkva je popločana kvadratnim pločama u crvenoj, crnoj i beloj boji, a opremljena je bogatim mobilijarom, obrađenim u duhu neogotičke građevine. U srednjem brodu naosa nalazi se 16 redova klupa, u dve kolone.

    Četiri oltara

    U crkvi ima četiri oltara. Glavni je u apsidi gde je velika slika Majke Božije, sa ugarskim kraljevima i svetiteljima Ištvanom (Stefanom) i Laslom (Ladislavom). U drvetu je rezan lik Boga Oca sa trougaonim nimbom i anđelima, a ispod su likovi jevanđelista i motivi iz Biblije.

    Ime: NS (4).jpg Pregleda: 2935 Veličina: 236.9 KB
    Crkva imena Marijinog Novi Sad Katedrala
    Levo od apside je oltar Uskrsnuća Isusova sa figurama u drvetu svetih Petra i Pavla.
    Levo je oltar Uskrsnuća Isusova, a desno, četvrti oltar posvećen je Hristovom grobu.[/CENTER]

    Treći oltar je posvećen sv. Florijanu, zaštitniku vatrogasaca, tu su u drvetu izgrađene figure svetih Emerika i Elizabete, a tu je i slika sv. Porodice.

    Četvrti oltar smešten je ispod hora i posvećen je Hristovom grobu sa figurama četiri anđela. Skulpture na svim oltarima su kolorisane ili su rađene u imitaciji kamena (mramorizacija).

    Na desnom podužnom zidu ispod hora je slika Majke Božije sa Hristom. Na glavama su im srebrne krune, a po površini ikone okačeni su metalni znakovi zahvalnosti.

    Uz prvi levi stub ispred apside nalazi se propovedaonica sa likom Hrista u visokom reljefu i likovima čuvenih katoličkih propovednika (Avgustina, Jeronima, Grgura i dr.). Na zidovima broda, ispod prozora, smešeno je 14 monumentalnih postaja - Kalvarije, rad tirolske škole. Uz njih su u brodu figure Bogorodice, Srca Isusova, sv. Franje Ksaverskog, sv. Antuna. U hramu se nalaze i četiri ispovedaonice, kao i mermerna krstionica.

    Ime: NS (5).jpg Pregleda: 2912 Veličina: 145.3 KB
    Crkva imena Marijinog Novi Sad Katedrala
    Ime: NS (6).jpg Pregleda: 2958 Veličina: 138.5 KB
    Crkva imena Marijinog Novi Sad Katedrala
    Ime: NS (7).jpg Pregleda: 3297 Veličina: 125.8 KB
    Crkva imena Marijinog Novi Sad Katedrala
    Ime: NS (8).jpg Pregleda: 3614 Veličina: 162.3 KB
    Crkva imena Marijinog Novi Sad Katedrala
    Ime: NS (9).jpg Pregleda: 3031 Veličina: 132.3 KB
    Crkva imena Marijinog Novi Sad Katedrala
    Ime: NS (11).jpg Pregleda: 3000 Veličina: 136.9 KB

    Ime: NS (13).jpg Pregleda: 2944 Veličina: 116.5 KB
    Grb Kaločke biskupije

    Ime: NS (14).JPG Pregleda: 3144 Veličina: 244.6 KB

    Graditelji Novosađani
    Ispod hora u plićoj niši smeštena je bista arhitekte Georga Molnara. On je radio sa majstorima i umetnicima iz Budimpešte, Temišvara, Subotice, kao i iz Tirola, ali su preovladavali majstori iz Novog Sada Od Novosađana zaslužnih za izgradnju ovog veličanstvenog hrama pored Molnara su i: zidar Karl Lerer, kamenorezac Johan Šoman, stolari Matijas Drah i Filip Jaus, vajar Gustav Fajhtner, bravar Leopold Bernold, staklorezac Lajoš Vurst, tesari Stefan Gusek i Karl Bek, farbari Franc Štajn i Ilijaš Vincens, krovopokrivač Jozef Klajnček, livac Emerik Dicgen, gromobrandžija Johan Huk, električar Franc Vic i dr. Orgulje je postavio Gerb. Riger Jagerdorf iz Šlezije, a umetničku rezbariju izveo je Ferdinand Štufleser iz Tirola.''
    Crkva imena Marijinog Novi Sad Katedrala
    Ime: NS (16).jpg Pregleda: 3093 Veličina: 155.3 KB
    Plebanija

    ''Zgrada Katoličke plebanije ili Rimokatoličkog župnog ureda sagrađena je 1808. prema projektu Georga Efingera. Nalazi se u nekadašnjoj crkvenoj porti, u ul. Katoličke porte br. 3. Ima prizemlje i sprat. Po sredini prizemlja hodnik deli zgradu na dva jednaka dela. Arhitektonski je oblikovana sa stilskim obeležjima klasicizma i kasnog baroka. Glavna fasada je rešena simetrično, sa plitkim centralnim rizalitom koji je naglašen sa četiri pilastra i plastičnim ukrasom krovnog venca. Dekorativna plastika fasade je jednostavna i smirena, prozori su pravougaonog oblika, krov je visok na četiri vode, građen u tradiciji konstrukcije baroknih krovova. Prostorije prizemlja su pod svodovima, a u centru spratnog dela nalazi se svečana dvorana sa tavanicom bogato ukrašenom gipsanim ornamentima. Zgrada Plebanije je spomenik spomenik kulture ov velikog značaja.'' (Spomeničko nasleđe Srbije; Zavod za zaštitu spomenika kulture RS)
    Poruku je izmenio nenad.bds, 06.03.2015 u 00:15 Razlog: Rekonstruisan prikaz zbog nestalih slika, premešteno sa drugog posta

  6. #6

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    ВОДИЦА
    - гркокатоличко (русинско) светилиште код Руског Крстура -



    Kapela Vodica Ruski Krstur
    Најстарији документ о Водици је писмо свештеника Јанка Копчаја Крижевском Владики из 1829 године. Он је био најближи тим указањима и даје следеће драгоцене описе: ’’На територији моје парохије, код главног пута који води до Крстура кроз села Брестовац и Стапар до слободног града Сомбора, на удаљености 15 минута од самог села, налази се мали бунар који је моја парохија пре пет година оградила за употребу ходочасника. Код тог бунара, негде у исто ово време, неколико овдашњих девојака док су ишле, виделе су несвакидашњу појаву, која је светлела тако јако, да су девојке уплашене од прејаког светла, побегле од бунара ... Те необичне појаве, које су често видели многи људи у различитом времену, изазвале су велику радозналост да данас не само моји верници већ и припадници народа који нас окружују долазе код горе наведеног бунара и побожно се моле и певају духовне песме’’.


    Kapela Vodica Ruski Krstur

    Kapela Vodica Ruski Krstur
    ''Једна од највећих процесија које су су спонтано настале у Водици је Заветни дан. То је почело 1853. године кад је град уништио летину. Та велика несрећа је окренула народ према Мајци Марији. Иако се трећи дан Духова није славио, наши преци су тај радни дан изабрали да би га посветили Пресветој Девици Марији са молбом да чува усеве од града и других несрећа. 1922. године успостављена је Недеља Водице. То је недеља на почетку месеца маја и свих седам дана се служи Служба.''


    Kapela Vodica Ruski Krstur
    До цркве (капеле) и бунара направљна је већа настрешница за окупљања верника на процесији.


    Kapela Vodica Ruski Krstur

    Након сакупљених четрнаест посведочених чуда Водица је призната за ходочасничко место и добијена је дозвола за изградњу капеле. Капелу је 1859. саградио сомборски архитекта Карло Гфернер и то за властити новац, који му је касније враћен новцем сакупљеним прилозима ходочасника Водице. Капела је подигнута у славу Непорочног Зачећа Пречисте Девице Марије.


    Kapela Vodica Ruski Krstur
    Академски сликар из Куле Лазар Микулић је средином 20. века израдио иконостас и иконе.

    Водица нема неки већи историјски, архитектонски или уметнички значај, колико има за вернике Русине значај као обредно-религијско место.


    Kapela Vodica Ruski Krstur
    Ruski Krstur (rusinski: Руски Керестур) je selo u opštini Kula. Po popisu iz 2002. godine ima 5557 stanovnika, pretežno pripadnika rusinske nacionalnosti. Ruski Krstur je i kulturni centar ove nacionalne manjine u Vojvodini.

    Ruski Krstur je najstarije rusinsko mesto. Ranije se zvao Bač Kerestur. Mesto je, 1751. godine zvanično priznato kada je u Krsturu živelo oko 80 rusinskih porodica koje su se tu doselile još 1745/46. godine sa Hornjice (Zakarpatje) na Kosceljisko (to je pustara između Krstura i Kule). Velika većina ih je došla iz okoline Košica, Užgoroda, Miškolca. U prvom navratu se doselilo 11 osoba ili porodica kako je zapisano u Austriskim arhivima. Oni su napustili svoju postojbinu u potrazi za boljim životom. Rusini su većinom grkokatoličke veroispovesti.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 14.05.2009 u 11:21

  7. #7

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    Crkva Svetog Nikole u Krčedinu



    Izgrađena je krajem 18. veka kao jednobrodna građevina sa oltarskom aspidom sa istočne i zapadne strane. Fasade su raščlanjene niskom soklom, pilastrima i profilisanim krovnim vencem. Crkva je završena 1804. Za vreme Prvog svetskog rata su zvona sa crkve pretopljena u topove. Crkva je spolja okružena prelepom ogradom u kovanom gvožđu sa ornamentima i šarama, ali nikada nije postojala spoljna kvaka.





    Crkva nije mala, danas joj je fasada obojena u kombinaciju bele i oker boje. Krst na vrhu je malo nakrivljen. Unutar dvorišta je česma � krstionoca, koju su podigli imućniji meštani sela. Oslikana je ikonama, stručnjaci bi rekli da ne pripadaju pravoslavnoj crkvenoj umetnosti, ali pop Laza nema pojma, uglavnom da se njemu i donatoru sviđa.



    Unutrašnjost crkve po malo čemu se razlikuje od ostalih crkava u Sremu. Pevnice datiraju iz perioda 1806. oslikane delima Teodora Vitkovića i Dimitrija Lazarevića. Oltar je ukrašen bogatim drvorezbarskim ukrasom iz 1843. Od prestonih ikona najznačajnije su: ikona Svetog Nikole, Svetog Jovana, Bogorodice sa Hristom i Hrista.







    Napomena: fotografije su dosta lošeg kvaliteta, izrađene pre tri godine s mojom prvom poluispravnom Mustecovom kamerom.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.05.2013 u 12:24 Razlog: Sredjen raspored slika

  8. #8

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    Prikaz obnovljen 20. maja 2011. - post br. 124

    Саборна црква
    СВЕТОГ НИКОЛЕ
    у Сремским Карловцима



    Crkva Saborna Sremski Karlovci - Црква Саборна Сремски Карловци
    На месту данашње Саборне цркве, у XVI веку се налазила мања црква, истом свецу посвећена. Митрополит Павле Ненадовић је 1758. године одлучио да се сруши стара црква и да се на њеном месту отпочне са градњом нове Саборне цркве. Темељи су освештани 7. маја 1758. године, а прилозима митрополита, народа и манастира, она је, по плану израђеном у Бечу, завршена за четири године.


    Crkva Saborna Sremski Karlovci - Црква Саборна Сремски Карловци
    Плоча на северном зиду цркве говори о њеној изградњи.


    Crkva Saborna Sremski Karlovci - Црква Саборна Сремски Карловци
    Саборна црква је грађена у барокном стилу као тробродна катедрала. Мајстори градитељи били су Коста Цинцарин и Немац Јоханес.


    Crkva Saborna Sremski Karlovci - Црква Саборна Сремски Карловци
    На предњем делу цркве истичу се два велика звоника (која по црквеном учењу симболично представљају двојну природу Исуса Христа – људску и божанску) и један мали између њих. Изграђени су по пројекту Захарија Орфелина. Црква је потпуно завршена 1762.


    Crkva Saborna Sremski Karlovci - Црква Саборна Сремски Карловци
    Звоници Саборне цркве испред којих је чесма 'Четири лава' су најпрепознативији мотив Сремских Карловаца.


    На прозорима се налазе витражи, рад немачких мајстора, а изнад хорске апсиде је велики витраж Св. Николе.

    У олтарском делу смештен је свети ћивот са делом моштију Св. Арсенија Сремца, ученика Св. Саве и његовог наследника на архиепископском трону. Између олтарског дела и наоса постављена су два престола – са десне стране за патријарха, а са леве, за краља или престолонаследника.


    Crkva Saborna Sremski Karlovci - Црква Саборна Сремски Карловци
    У левом углу слике је кивот са моштима Св. Арсенија Сремца.



    Crkva Saborna Sremski Karlovci - Црква Саборна Сремски Карловци
    У олтарском простору налази се велики иконостас који су осликали Теодор Крачун који је трагично настрадао и Јаков Орфелин. Крачун је осликао ликове јеванђелиста у угловима кубета и иконе у горњем делу иконостаса које су обложене позлатом 24-каратног злата. Јаков Орфелин је завршио радове на иконостасу. Иконостас представља врхунац уметничких остварења барокног сликарства у војвођанској уметности. Резбарију иконостаса радио и архијерејскок престола радио је Арсеније Марковић.


    Crkva Saborna Sremski Karlovci - Црква Саборна Сремски Карловци
    Saborna crkva je teško stradala u velikom požaru, koji je izbio u Karlovcima 7. septembra 1799. godine, kada je plamen, pored dela zgrade Magistrata, progutao i 64 kuće. Na samoj crkvi izgoreo je desni toranj, na kojem su bila zvona, dok je levi bio teško oštećen. Crkva je obnovljena 1805. godine.


    Crkva Saborna Sremski Karlovci - Црква Саборна Сремски Карловци
    Patrijaršijski dvor (koji se ponekad naziva i Mitropolija) je sada Vladičanski dvor - sedište Episkopa Sremskog - i Saborna crkva dominiraju trgom.


    Generalno je obnovljena i restaurirana po projektu arhitekte Vladimira Nikolića, 1909–1910, za vreme patrijarha Lukijana Bogdanovića. Tada je, zbog postizanja harmonije s novim Patrijaršijskim dvorom, dobila renesansnu fasadu, umesto ranije barokne. Bilo je i nekih arhitektonskih promena u samom enterijeru hrama, hor je smanjen i s njega je uklonjena kapela svetog Georgija (ikone i oltar su prenete u riznicu), južna vrata su zazidana, skinuta je predikaonica i na to mesto stavljen je vladarski tron, ispod ikone despota Stefana Lazarevića.


    Fotos liturgije je sa zvaničnog sajta Sr. Karlovaca. Na njemu se vide i slike Paje Jovanovića o kojima se u tekstu govori i druge ikone. U nekoliko navrata sam svraćao da napravim kvalitetnije fotografije unutrašnjosti, ali uslovi za to nisu postojali - već neko vreme su u toku radovi na obnovi unutrašnjosti, slike su uklonjene, a skele restauratora zaklanjaju vidik.

    Crkva je popločana mramornim pločama, a na svodu je izveden mozaik s motivima Crkve svete Sofije u Carigradu. Slikar Paja Jovanović (1859–1957) je za karlovačku Sabornu crkvu, po narudžbi patrijarha Georgija Brankovića, izradio više slika s biblijskim i istorijskim motivima, koje se sada nalaze iznad pevnica, kao i tri kompozicije, iznad stolova u naosu, na kojima su predstavljene scene iz srpske srednjovekovne istorije, uglavnom vezane za kult svetog Save.

    Iznad leve pevnice nalaze se car David dok svira harfu i peva psalme, prorok Mojsije kako prima tablice zakona i car Solomon. Zid iznad desne pevnice ukrašen je predstavama svetog Jovana Damaskina, Hristove besede na Maslinovoj gori i svetog kralja Milutina. Sabornu crkvu krase još tri kompozicije Paje Jovanovića, koje se nalaze u naosu: Sveti Sava kruniše svog brata Stefana za prvog kralja srpskog, Spaljivanje moštiju svetog Save na Vračaru i Sveti Sava miri zavađenu braću Stefana i Vukana.

    U priprati se nalazi velika kompozicija Save Stojkova "Proglašenje srpske Vojvodine", postavljena 1998. godine, za proslavu 150. godišnjice Majske skupštine. Ispred Kračunovog i Orfelinovog ikonostasa nalazi se ćivot s delom moštiju svetog Arsenija Sremca (1233–1263), učenika svetog Save i njegovog naslednika na mestu srpskog arhiepiskopa. Arhiepiskop Arsenije je 30 godina upravljao Srpskom crkvom i sagradio manastir Pećke patrijaršije, u koji je iz manastira Žiče, preneo sedište crkve.


    Crkva Saborna Sremski Karlovci - Црква Саборна Сремски Карловци
    Изнад крипте се налази плоча са именима четири митрополита, четири патријарха и два епископа.

    У крипти Саборне цркве сахрањени су скоро сви карловачки митрополити и патријарси, изузев Арсенија III и IV, чији су земни остаци у манастиру Крушедол и патријарха Георгија Бранковића и Лукијана Богдановића, који су због честих поплава положени у за њих изграђену крипту Горње цркве.


    Crkva Saborna Sremski Karlovci - Црква Саборна Сремски Карловци
    Čudotvorna ikona

    U karlovačkoj Sabornoj crkvi nalazi se i ruska ikona "Presveta Bogorodica" iz XIV veka, koju su ruski monasi, kao čudotvornu, poklonili pećkom patrijarhu.
    Tu čudotvornu ikonu je patrijarh Arsenije Čarnojević poneo sa sobom u Velikoj seobi, 1690. godine, a od 1713. godine nalazi se u Sremskim Karlovcima. Jednom godišnje, o Đurđevdanu, ikona "Presveta Bogorodica" iznosi se iz hrama i nosi u litiji karlovačkim ulicama.


    Crkva Saborna Sremski Karlovci - Црква Саборна Сремски Карловци
    Mnogobrojni posetioci, svatovi, učesnici obreda kršetenja slikaju se ispred crkve i pored 'Četiri lava'.

    Na prelasku iz XVIII u XIX vek ''Bogati meštani su angažovali čuvenog italijanskog arhitektu Đuzepa Aprilija'' da se podigne česma a sve je rađeno pod kontrolom kamenoresca Andrije Solara. Mermer je dopremljen iz Mađarske iz kamenoloma koji i danas postoji. Na pločama piše da je prvi put obnovljena 1858. a drugi put da je izmeštene na sadašnju lokaciju i renovirana 1925. Poslednja obnova je završena 2008.


    Crkva Saborna Sremski Karlovci - Црква Саборна Сремски Карловци

    Panorama Karlovaca prikazuje koncenretrovanu baštinu Srba: Srpski pravoslavni bogoslovski seminar (bogodsloviju) bogoslovski internat, Patrijaršiju (ispred nje je Gornja crkva iz XVI v.) zvonike Saborne crkve, Donju crkvu zaklanja krošnja platana, a sasvim desno je katolička crkva.

    ----

    Početkom 2009. našao sam se u Sabornoj crkvi i slikao izgeled u vreme radova na osveržavanju.


    Crkva Saborna Sremski Karlovci - Црква Саборна Сремски Карловци

    Crkva Saborna Sremski Karlovci - Црква Саборна Сремски Карловци

    Crkva Saborna Sremski Karlovci - Црква Саборна Сремски Карловци
    Vitraž na zapadnom pročelju crkve je visok, po mojoj proceni, oko četiri metra.




    Crkva Saborna Sremski Karlovci - Црква Саборна Сремски Карловци

    Na očišćenim delovima sada se jasno vidi ukrašavanje koje je bilo skoro neprimetno pod slojevima nastalim vremenom.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 12.02.2013 u 18:13

  9. #9

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    GORNJA CRKVA
    Crkva Vavedenja Presvete Bogorodice
    Sremski Karlovci


    Ovu crkvu Karlovčani jednostavno zovu Gornja crkva.






    ''Najstariji podatak o ovom pravoslavnom hramu datira iz 1559. godine, kada je to bio manastir, a metoh manastira Hilandara.
    Godine 1746. srušen stari hram i podignut novi (sadašnji) na inicijativu patrijarha Arsenija IV Jovanovića - Šakabente.
    Turci su je oštetili 1688. godine, da bi je 1746. obnovio jeromonah Makarije...''








    ‘’…Ikonostas je 1765. radio Dimitrije Bačević, a svod i zidne slike šest decenija kasnije Georgije Bakalović.
    Restauriran ikonostas pripada periodu baroka, a izgradio ga je u 1746. poznati karlovački ikonopisac Dimitrije Bačević…’’














    Dnevnik 28. novembar 2012.

    ’’Ikonostas skidaju da sine kao 1760.
    U Gornjoj crkvi u Sremskim Karlovcima privodi se kraju demontaža ikonostasa koji će biti restauriran u Pokrajinskom zavodu za zaštitu spomenika kulture. Demontaža je poverena Radionici za izradu stilskog nameštaja “Barok” iz Karlovaca, u kojoj će ova oltarska pregrada biti rekonstruisana u neophodnoj meri. Prema rečima starešine Gornje crkve, sveštenika mr Jovana Milanovića, kako koji deo ikonostasa bude popravljen u radionici “Barok”, tako će biti prenet u Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture gde će ih stručnjaci restuarirati i konzervirati.
    Restuaracija ikonostasa bi trebalo da bude gotova do septembra naredne godine…’’



    Medaljnoni iznad prestonih ikona.














    Iza oltarske apside je ulaz u kriptu koja je ispod oltara.


    Pored mnogih sveštenih lica i uglednih Karlovčana, koji su sahranjeni u porti, u kripti hrama počivaju srpski patrijarsi Georgije Branković (1830-1907) (na slici načinjenoj u kripti njegov sarkofag je desni) i Lukijan Bogdanović (1867-1913).














    Na panoramskim snimcima Gornja crkva je najbliža.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 12.02.2013 u 18:21

  10. #10

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    БОГОЈАВЉЕЊСКА ЦРКВА
    СРБОБРАН



    Crkva Srbobran- Црква Србобран
    Настала је на прелазу XVIII у XIX век. Једна је од најмонументалнијих српских цркава у Бачкој и прва међу бачким црквама са два висока звоника. Стилски је класицистичка грађевина, са остацима барокних облика (над јужним порталом је барокни забат, док је карактеристичан класицизам, комбинован са остацима барокних облика, испољен у обради два портала од црвеног камена; остала декорација доследно је класицистичка).


    Crkva Srbobran- Црква Србобран

    Грађевина је једнобродна, са апсидом која је споља петострана а изнутра полукружна. Предњи део је надвишен сферним сводом. Израженији пиластри и дорски стубови поред портика чине ово издање репрезентативним примером градитељства са краја XVIII века и оријентацију у градитељству XIX века. Резбарију иконостаса радио је Георгије Девић 1859–63, иконе и зидне слике Новак Радоњић 1861, а певнице и тронове Константин Пантелић.
    Crkva je spomenik kulture od velikog značaja.
    (Izvor: Spomeničko nasleđe Srbije, Zavod za zaštitu spomenika kulture Srbije, 1998.)


    Crkva Srbobran- Црква Србобран

    ''U drugoj polovini XVIII veka, stanovništvo Srbobrana ostvaruje snažan nacionalni, kulturni i privredni procvat. To je Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini pružilo uslove za izgradnju novog hrama. Nakon opsežnih priprema, izgradnja je počela 1787. godine. Zbog obimnosti radova i teškoća koje su pratile izgradnju velelepnog hrama, ona je sa prekidima trajala dve decenije.


    Crkva Srbobran- Црква Србобран
    Crkva je izgradjena na nešto uzvišenijem delu naselja, gde se ranije nalazilo groblje. "Ladja" crkve je dugačka 38,30 metara a široka 12,30 metara. Dva zvonika sa tornjevima visoka su 68 metara. Dubina temelja iznosi 3-4 metara.
    Srpska pravoslavna crkva u Srbobranu spada medju naveće i najlepše pravoslavne hramove u našoj zemlji. Izuzetno je arhitektonsko rešenje. Njoj su slični sveti hramovi u Pančevu, Temišvaru i Budimu.


    Crkva Srbobran- Црква Србобран
    Ispod desnog prozora, na zidu, je propovedaonica, predikaonica, što je retkost u srpskim pravoslavnim hramovima i nema funkciju.


    Crkva Srbobran- Црква Србобран
    Početkom februara 2009. zatekli smo radove na izolaciji od vlage koje se izvodi potsecanjem zidova pri tlu.

    Mada neki manji radovi na crkvi nisu bili završeni, ona je iz rodoljubivih razloga bila osvećena 1807 godine.To je bilo doba velike patriotske borbe srpskog naroda za slobodu i značajnih pobeda Karadjordjevih ustanika. Srbi u Vojvodini su u tim dogadjajima naslućivali ostvarenje svojih neprekidnih nadanja i želja za ujedinjenjem sa svojom braćom južno od Save i Dunava. Smatra se da ova znamenita crkva ima simbolično rodoljubivo značenje: zvonici sa 2 tornja predstavljaju srpski narod sa obe strane Save i Dunava, a velika "ladja" njegovo ujedinjenje i veličinu.

    U burnoj i tragičnoj 1848. i 1849. godini naselje je od madjarske vojne sile popaljeno, razrušeno i opljačkano. Srpska pravoslavna crkva je topovskim granatama razorena: tornjevi porušeni, zvonici i ladja oštećeni, krov izgoreo a zvona razbijena.
    Posle pada Srbobrana (Sentomaša) 3. aprila 1849. godine i ikonostas Crkve je uništen a crkva opljačkana i oskrnavljena.
    Posle tragične 1849. izbeglice iz Srbobrana su se tek 1851. počele vraćati na svoja opustela i u korov zarasla ognjišta. Iako unesrećene i osiromašene, izbeglice prionuše na obnavljanje i popravku svojih kuća i osposobljavanje Crkve za Bogosluzenje.


    Crkva Srbobran- Црква Србобран

    Crkva Srbobran- Црква Србобран

    Crkva Srbobran- Црква Србобран

    Crkva Srbobran- Црква Србобран
    Jedan od najvećih srpskih ikonoslikara XIX veka Novak Radonjić, rodom iz Mola, naslikao je ikonostas crkve svetog Bogojavljenja od 36 ikona, kao i zidnu sliku Svete Trojice sa Četiri Jevandjelista na svodu iznad soleje.
    Drvorez u Srpskoj pravoslavnoj crkvi svetog Bogojavljena izradio je od 1859.-1863. Georgije Dević, jedan od najboljih drvorezbara toga vremena.
    Zbog svoje umetničke vrednosti, ikonostas je pod brojem 217 upisan u registar zaštićenih spomenika kulture (rešenje broj 1552, Beograd, 20 decembra 1950. godine).

    Pošto je Srpska pravoslavna crkva u Srbobranu posvećena Bogojavljenju, u prvoj zoni su naslikane scene iz života Svetog Jovana ("Krštenje" i "Sabor Svetog Jovana"), pored uobičajenih ikona Bogorodice, Hrista i Svetog Nikole. Na svodu iznad soleje naslikana je zidna slika "Svete Trojice" sa jevandjelistima. Sa drvorezbarem Georgijem Devićem, Novak Radonjić je ostvario izuzetno lepu i raskošnu oltarsku pregradu, sa manjim skretanjem do tada već ustaljenog načina izrade. U nekoliko ikona, a naročito u parapetnoj ikoni "Ilijine žrtve", Radonjić unosi elemente romantičarskog slikarstva, zasnovanog na baroknoj epohi.

    Maja meseca 1869. godine, za hram svetog Bogojavljenja u Srbobranu naručena su nova crkvena zvona. Na zvonik desnog tornja zvona su podignuta na Petrovdan jula 1870. Njihov zvon je odjekivao na daleko. Zbog toga je nastao poznati stih:
    "Zvone zvona Srbobranska,
    sva se ori Bačka".

    Ta zvona, dika srbobranska, zvonila su do 1917. godine. Austrougarske vojne vlasti su naredile da se zvona skinu, otpreme za Beč i izliju u topove.

    Prozori na Srpskoj pravoslavnoj crkvi svetog Bogojavljenja, stakloslikarski su ukrašeni likovima svetitelja. Stakloslikarske radove je izveo 1938. godine umetnički stakloslikar Milan Stanišić iz Sombora.


    Crkva Srbobran- Црква Србобран
    U podnožju vitraža su natpisi sa imenima darodavalaca.

    Nakon završetka Prvog svetskog rata, Srpska pravoslavna crkvena opština je kupila nova crkvena zvona. Postavljena su na zvonik, ali će još dva puta stradati.

    Srpska pravoslavna crkva svetog Bogojavljenja u Srbobranu je bez povoda i razloga aprila 1941. godine bila bombardovana granatama artiljerije madjarske fašističke okupatorske vojske. Oba tornja i krov Crkve su bili znatno oštećeni. Prozori sa umetničkim stakloslikama svetitelja bili su izrešetani mecima mitraljeskih rafala. Crkva je od okupatora opljačkana i oskrnavljena, pa je zbog toga bila zatvorena.Crkveni obredi su vršeni u čitaonici u parohijskom domu.


    Crkva Srbobran- Црква Србобран
    Pričinjena šteta otklanjana je nakon oslobodjenja prema skromnim mogućnostima Crkve sve do 1955. godine. Oštećene stakloslike svetitelja na prozorima obnovio je i popravio 1958. godine Stevan Stanišić iz Sombora.
    Zbog svoje izuzetne kulturno-istorijske vrednosti, Srpska pravoslavna crkva svetog Bogojavljenja u Srbobranu, upisana je pod brojem 345 u registar zaštićenih spomenika (rešenje broj 444, Novi Sad, 5. juna 1962. godine).
    U 1985. godini, počela je popravka i ulepšavanje crkve. Izvršena je rekonstrukcija krova ladje i limenih pokrivača tornjeva. Postavljeni su novi oluci. Popravljene su šalukatre na prozorima zvonika, kao i crkveni satovi u koje je ugradjen mehanizam na električnu struju. Zapadna strana Crkve i zvonici su okrečeni.


    Crkva Srbobran- Црква Србобран
    Iznenada, tragedija... U ovom značajnom kulturno-istorijskom spomeniku, 10. septembra 1987. godine u popodnevnim časovima, u tornju crkve pojavila se vatra. Požar se brzo širio proždirući suve grede krovne konstrukcije i tornjeve. Ljudi su nemo, s nevericom, tugom i suzama u očima posmatrali tragediju njihove čuvene crkve. Zahvaljujući čvrstoj konstrukciji koja je izdržala teret plamteće krovne gradje "ladje" ali i padajućih greda sa rušećih tornjeva, vatra ipak nije uništila sve. U požaru je izgoreo krov ladje i oba tornja Crkve. Vatra nije prodrla u unutrašnjost Crkve. Tako je od požara sačuvan ikonostas, najveća vrednost crkve, a spasene su i ostale dragocenosti.


    Crkva Srbobran- Црква Србобран
    U zidove ove znamenite crkve svetog Bogojavljenja, sa spoljne strane, ugradjene su nadgrobne ploče znamenitih Srbobranaca iz XVIII veka sa natpisima na crkveno-slovenskom jeziku.


    Crkva Srbobran- Црква Србобран
    Sa leve strane pri zapadnom ulazu nalazi se velika ploča od crnog mermera sa sledećim natpisom:
    "Srbobranci poginuli, nestali i umrli u svetskom ratu 1914-1918 godine:. Sledi spisak sa 181. imenom.''
    (Prema tekstu Profesora Dr Radoslava J. Subića objavljenom na sajtu Vojvodina.com )


    Crkva Srbobran- Црква Србобран
    Srbobran
    Srbobran nije uvek imao današnje ime. Do 1904 Srbobran je nosio sledeće nazive: Szent Tomas Sentomaš (Sveti Toma) u više varijacija. a i Srbograd što je bila preteča današnjem imenu Srbobran.
    Od 1904. do 1918 godine, Srbobran je nazivan Sentomaš, što prevedeno na srpski jezik znači Sveti Toma. Naziv Sentomaš, Srbobran je imao i za vreme četvorogodišnje madjarske fašističke okupacije od 1941. do 1944. godine. Od 1918. godine, Srbobran nosi svoje današnje ime, dobijeno po šancu koji je 1848. godine gradjen za odbranu naselja kod današnje Srbobranske ulice. U pomenutom šancu nalazili su se Srbijanci, pa je zbog toga šanac nazvan "srbijanski", a potom i "Srbobran". Po tom šancu, naselje je dobilo današnje ime Srbobran.
    Srbobran ima nešto preko 10.000 stanovnika. Nalazi se oko 30 km severno od Novog Sada na putu za Suboticu.



    Crkva Srbobran- Црква Србобран

    Crkva Srbobran- Црква Србобран
    Iz pravca Bečeja.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 14.05.2009 u 11:47

  11. #11

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    Црква Светог великомученика Георгија
    Бечеј




    Crkva Bečej- Црква Бечеј

    Подизање зграде српске православне цркве у Бечеју започето је 1851, а окончано 1858. Неимари Јован Сомборски и Андрија Шмаус замислили су једнобродну основу са полигоналном апсидом и певничким просторима који су обележени благим правоугаоним испустима, видљивим на фасади тако да разбијају раван подужних зидова.


    Crkva Bečej- Црква Бечеј
    Западно прочеље

    Акценат је стављен на западно прочеље, чијем репрезентативном изгледу доприносе отворени портик у ширини наоса и три звоника, од којих је средњи двоспратни, док су бочни, нижи, прислоњени уз западни део храма.


    Crkva Bečej- Црква Бечеј
    Украси на фасади се тешко уочавају због скела.

    Барокна обележја грађевине огледају се у декоративној обради фасада са каменом пластиком биљног карактера, концентрисаном пре свега око отвора, као и на упечатљивом главном улазу у цркву, испред кога су четири висока коринтска стуба.


    Crkva Bečej- Црква Бечеј
    Ентеријером доминира иконостас подигнут десет година након изградње храма, дело мајстора Кистнера из Беча. У периоду између 1889–1893. Урош Предић је насликао престоне иконе са стојећим фигурама светитеља, над њима празничне иконе и представу св. Тројице над царским дверима, а у највишој зони Распеће и овалне иконе са ликовима апостола, пророка и јеванђелиста.


    Crkva Bečej- Црква Бечеј
    Предићев опус у бечејској цркви припада најбољим остварењима у раној фази овог сликара.

    Црква је категорисана као споменик културе од великог значаја.

    (Извор: ''Споменичко наслеђе Србије'' – Завод за заштиту споменика културе Србије, 1998.)


    Crkva Bečej- Црква Бечеј
    Crkva Svetog velikomučenika Georgija građena je u stilu kasnog klasicizma, dok su tri tornja, kao simbol Svetog trojstva, rađena u baroknom stilu. Gradnja crkve počela je 1851. godine. Glavni majstor bio je Andrija Šmaus, a njegov pomoćnik Mita Somborski iz Bečeja. Završena je septembra 1858. godine.


    Crkva Bečej- Црква Бечеј
    Ikonostas Crkve svetog Georgija krase 63 ikone. Rađen je u baroknom stilu. Završio ga je bečki majstor Kistner 1868. godine, a pozlatu ikonostasa je radio bečki umetnik Jarai. Same ikone je radio Uroš Predić od 1889. godine do 1893. godine.


    Crkva Bečej- Црква Бечеј

    Crkva Bečej- Црква Бечеј
    Prva pravoslavna crkva u Bečeju podignuta je 1774. godine, ali je spaljena u Buni 1849. godine.


    Crkva Bečej- Црква Бечеј

    Crkva Bečej- Црква Бечеј
    Centralnim, veoma prostranim, bečejskim trgom dominiraju katolička (na severnoj strani) i pravoslavna crkva (na istočnoj strani) dok je na zapadnoj strani trga zgrada opštine.


    Crkva Bečej- Црква Бечеј

    Crkva Bečej- Црква Бечеј
    Desno je srednja tehnička škola


    Crkva Bečej- Црква Бечеј
    Poruku je izmenio nenad.bds, 14.05.2009 u 11:50

Slične teme

  1. Sunovrat Crkve
    Autor Morpheus u forumu Religija
    Odgovora: 68
    Poslednja poruka: 11.05.2012, 00:59
  2. Dve crkve!
    Autor Hriscanin u forumu Religija
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 11.08.2011, 14:40
  3. Od Crkve do Ali Babine pećine II
    Autor Neocekivani u forumu Spomenar
    Odgovora: 25
    Poslednja poruka: 25.04.2010, 15:53
  4. Od Crkve do Ali Babine pećine I
    Autor Neocekivani u forumu Spomenar
    Odgovora: 13
    Poslednja poruka: 18.02.2010, 02:08

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •