Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka - Strana 7
Strana 7 od 11 PrvaPrva ... 56789 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 91 do 105 od ukupno 152
  1. #91

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    Грко-католичка Русинска
    Црква Успенија Пресвете Богородице
    у Куцури



    Русинска црква Куцура

    Делови из из одељка ''ГРКОКАТОЛИЧКА ПАРОХИЈА'' у Куцури:

    ''После велике шизме 1054, Католичка црква је настојала вратити православне Русине под своје окриље, у Цркву на челу са римским папом као врховним поглаваром свих хришћана. То је остварено са две уније: Брестском (1596. године) и Ужгородском (1646. године), после којих су православни Русини постали горкокатолици или унијати.

    У уговору о насељавању Русина у Куцуру 1763. године било је наглашено да се на територију Бачке могу доселити само Русини унијати, односно гркокатолици. Пошто на овим просторима није постојала гркокатоличка епископија, Русини који су се доселили са Хорњице (из горњих, североисточних крајева Хабзбуршке монархије) у погледу црквене јурисдикције припадали су Калочкој католичкој архиепископији . Крстурска и куцурска парохија ушле су у састав Крижевачке епархије 1777. године.


    Русинска црква Куцура

    Већина аутора сматра да је прва гркокатоличка црква у Куцури изграђена 1765. Црква је била 10х4 хвати (1 хват = 1,89 м), исте величине као и прва изграђена крстурска црква. Изграђена је од набоја. У њу је могло да стане око 300 људи. Црква није имала торањ, него је место њега поред цркве саграђен од греда звоник, у коме је било само једно звоно које је тежило 90 фунти (50 кг). Црква је посвећена Покрову Пресвете Богородице. Посветио ју је о. Штефан Ранић, представник калочког архиепископа.

    У почетку су гркокатолички свештеници у Куцуру долазили из Крстура (Жирош помиње Димитрија Поповића), али су верници тражили свог свештеника и 1765. године из Крстура је премештен Осиф Кирда. Он је постављен за администратора парохије у Куцури. Администратор парохије је био до 1772. године, када је постављен Јанко Нађ (1778-1781).

    Од 1766. године куцурска црква престаје бити филијала крстурске и постаје самостална. Матрикуле су се у Куцури почеле водити од 1778. године (чувају се у Mесној канцеларији). Нова гркокатоличка црква почела је да се гради 1792. године, за време пароха Луке Сташинског (1781-1803). Решење за градњу је издала царица Марија Терезија 1780. године, а 1786. године потврдио га је цар Јосиф II. Црква је грађена на трошак дворске Коморе.


    Русинска црква Куцура

    Иконостас, постављен 1813, сликао је познати српски сликар Арсеније Теодоровић. Након последњих радова, цркву је 1820. године посветио владика Константин Станић. Посвећена је Успенију Пресвете Богородице.
    Од 1806. до 1835. године парох је био Јанко Радвањи, за време чијег је службовања, 1808. године, куцурска црквена општина потписала уговор са сомборским вајаром-иконоресцем Ј. Штајнхаузером да за две године направи иконостас и проповедаоницу.


    Русинска црква Куцура



    Сликано за време Ускршње службе.

    Рад пароха Павла Вукића заслужује посебну пажњу. Он се побринуо за постављање новог крова и крста на цркву, за постављање пред цркву новог мермерног крста 1872. године, за оправљање парохијског дома и изградњу пратећих објеката. Уз то, парох Вукић је оставио рукописно дело Историја парохије куцурске (Хисторїя фары коцурскеи), које представља хронику догађаја у селу од досељења до 1872. године.
    Гркокатоличка парохија Куцуре броји око 2750 верника.''


    Русинска црква Куцура

    За разлику од гркокатоличких верника у суседном Руском Крстуру који су пре пола века прихватили нови календар, Русини у Куцури празнују по Јулијанском календару.


    Освећење Ускршње хране је стари обичај. Обавља се по окончању службе у храму.
    Русинска црква Куцура

    Kucura (nem. Kutzura) je naselje u opštini Vrbas. Prema popisu iz 2002. bilo je 4663 stanovnika.


    Русинска црква Куцура
    Poruku je izmenio nenad.bds, 30.11.2010 u 23:51

  2. #92

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    Црква Вазнесења Господњег (Горњоковиљска)
    Ковиљ



    Crkva Kovilj

    Црква Ковиљ



    До цркве је зграда коју црква користи па затим парохијски дом - родна кућа Лазе Костића.

    ''У Горњем Ковиљу, у главној улици, налази се класистичка црква Вазнесења, која је почела да се зида 1827. године, а завршена је 1829. године (Слика 12). Црква поседује поред раскошног иконостаса, који је радио монах светоархангелског манастира, Рафаило Момчиловић, велики број престоних и целивајућих икона са краја XVIII века. У порти цркве налази се бунар, који је узидан у ограду цркве, а зидан је још 1827. године. ''(Са сајта Манастира Ковиљ)
    Crkva Kovilj



    Црква Ковиљ

    Crkva Kovilj
    ''Свештеномученик Рафаило (у свету Герогије, Ђорђе) Момчиловић рођен 1875. године у бачком месту Дероње. Као дечачића родитељи су га дали за манастирског ђака у манастир Ковиљ, одакле са Мироном Ђорђевићем одлази у Манасију а потом у манастир Бођане. Монашки постриг примио је 26. октобра 1896. у Манасији. Упоредо са духовним узрастањем, Рафаило је усавршавао и сликарску вештину. Ликовно образовање стицао је у Београду, Москви и Италији. Урадио је иконостасе у црквама у Великој Крсни (1902), манастиру Раковици (1905/6), Пачиру и Горњем Ковиљу (1908-10) и у цркви Ружици у Београду (1925/6). Јеромонах Рафаило урадио је доста појединачних икона, затим портрета црквених личности, а био је и одличан пејзажиста. Други светски рат архимандрит Рафаило дочекао је кao игуман манастира Шишатовац одакле су га Усташе одвукле у смрт.''
    Црква Ковиљ

    Бунар у огради из 1827. - вода се могла узимати са улице и из порте.
    Црква Ковиљ

    Crkva Kovilj

    Црква Ковиљ

    Споменик добровољцима у Првом светском рату.

    ''У парку Лазе Костића, испред горњоковиљске цркве и родне куће песника, постављен је 1924. године и посвећен становницима Горњег и Доњег Ковиља који су погинули у Првом светском рату. Споменик је висок готово четири метра, изграђен опеком у бетону. На врху се налази крст, а на прилазној страни је уграђена плоча од сивог гранита у којој је исписан спомен-текст као и имена четрдесетосморице ратника који су као добровољци погинули у Првом светском рату у борбама на Добруџи и Кајмакчалану. Овај споменик је категорисан као споменик културе од великог значаја. (Споменичко наслеђе Србије; Завод за заштиту споменика клтуре РС)
    Црква Ковиљ

    Crkva Kovilj

    Црква Ковиљ
    ''Kovilj
    Samo prvim stanovnicima kraja mogu biti poznati razlozi zašto je baš onde, na kraj sveta, začeto naselje koje će se od 13. veka zvati Kabol, a danas Kovilj. Na obodu južnobačke lesne terase, na visini od osamdesetak metara formiran je ne jedan, već dva Kovilja Donji i Gornji.

    Prvi pisani pomen Kovilja potiče iz vremena Arpadovaca (13. v.), koji beleže naselje pod imenom Kabol. U značenjskom smislu reči Kabol i Kovilj nemaju zajedničkih dodira. Kabol na srpskom jeziku ne znači ništa, a Kovilj, veruju meštani, ima veze sa višegodišnjom busenastom biljkom iz porodice trava koja raste na suvim peskovitim i lesnim terenima, stepskim livadama i zove se kovilje. Takvih terena bilo je i na području današnjeg Kovilja.
    Crkva Kovilj

    Sve do izgradnje modernih puteva, kakav je i magistralni E-75, jedina drumska veza sa ostatkom sveta bio je osam kilometara dugački lokalni put koji kod Budisave izlazi na regionalni put Novi Sad Titel, odnosno, srednjovekovni trgovački put od Petrovaradina do Titela. A, u trgovištu zvanom Kabol, bosanski franjevci su 1421. tražili i dobili od pape Martina V dozvolu da osnuju katolički manastir kako bi pokatoličavali pravoslavne Srbe koji su se u sve većem broju doseljavali posle Kosovske bitke, bežeći ispred Turaka.
    Turci, ipak, početkom 16. veka dolaze i u ovaj kraj. Kovilj pripada titelskoj nahiji i 1590. je imao 7 domova. Sredinom 17. veka (oko 1650) zabeležen je kao naseljeno mesto, a Evlija Čelebiја prolazeći 1665. kroz palanku Kovilj zapisao je, između ostalog, da je imala 200 kuća i da je imala utvrđenje. Dizdar (gradski starešina) držao je 50 članova vojne posade. а u Kovilju su tada postojale četiri muslimanske bogomolje.
    U vreme Karlovačkog mira, 1699, u Kovilju je zabeležen 251 kućni starešina sa 161 oženjenim sinom ili bratom. Posle proterivanja Turaka Kovilj sa predijumima Bela bara i Miklošić ulazi u sastav Slavonskog generalata. U njemu je sedeo kapetan Vasa Prodanović. Od 1745. Kovilj se uključuje u Potisku granicu i 1769. ulazi u sastav Šajkaškog bataljona u kojem ostaje do rasformiranja 1873. godine.


    Rodna kuća Laze Kostića.
    Црква Ковиљ

    U Habzburškoj monarhiji pa sve do 50-tih godina XX veka postojale su dve koviljske opštine Gornji i Donji Kovilj iako je to već poduže bilo jedno mesto a granica je išla jednom ulicom. Donji se još zvao i Šanac, po nekadašnjem utvrđenju. Na manastirskom zemljištu postojao je i zaselak Prnjavor, ali je on 1866. nestao a stanovništvo raseljeno. Po predanju, manastir Kovilj je osnovao Sveti Sava, koji je 1235. uspešno obavio pomirenje mađarskog kralja Andrije II i srpskog kralja Stefana Prvovenčanog. Na mestu susreta Svetog Save i Andrije II podignuta je prva koviljska crkva.'' (Sa sajta Ravnica info, autor D. Kolak)
    Crkva Kovilj

    Црква Ковиљ

    Bliža je donjokoviljska crkva. Crkve su udaljene manje od kilometra.

    У Ковиљу постоје две српске православне цркве: ова, у некадашњем Горњем Ковиљу и Црква св. апостола Томе у некадашњем Доњем Ковиљу (Шанцу).
    Црква Ковиљ

    Ковиљ је насеље удаљено од Новог Сада око 20 км на исток, сада уз аутопут на коридору 10. Према попису из 2002. било је 5.599 становника. Број становника у последњих 130 година није се битније променио.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 06.12.2010 u 23:53

  3. #93

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    ЦРКВА АРХАНЂЕЛА ГАВРИЛА
    ВЕЛИКИ РАДИНЦИ



    Црква Велики Радинци

    ''Црква Св. арханђела Гаврила у Великим Радинцима код Сремске Митровице изграђена је на месту старије цркве 1780. као једнобродна грађевина с олтарском апсидом на источној страни и барокним звоником призиданим на западу. Звоник је у II светском рату рушен, а приликом послератне обнове висина му је скраћена. Црква је омалтерисана и покривена двосливним кровом. Фасаде су рашчлањене ниским соклом и профилисаним поткровним венцем, а по вертикали су постављени пиластри. Прозори су једноставни и лучно завршени.


    Црква Велики Радинци

    Црква Велики Радинци

    Црква Велики Радинци
    У цркви се налази изузетно значајан иконостас. Непознати дрворезбар извео је украс са одликама барокног и класицистичког стила, карактеристичним у обликовању олтарских преграда на крају XVIII века, док је 1792. иконе сликао Јаков Орфелин, један од најзначајнијих српских уметника из последње четвртине XVIII века. Иако је Јаков Орфелин сликар рокајног стилског опредељења, у његовом опусу у Великим Радинцима уочавају се нови елементи класицистичке цртачке дисциплине, чврстог моделовања облика и извесне строгости у изразу.


    Црква Велики Радинци

    Изнад сокла у првој зони су престоне иконе, двери и надверја; у другој зони су два реда стојећих фигура апостола, а у трећој иконе уз композицију Распећа. Орфелин је насликао и икону св. Јована Крститеља за владичански престо у храму. Конзерваторско-рестаураторски радови су изведени 2000. године. '' (Споменичко наслеђе Србије; Завод за заштиту споменика културе РС)


    Бочне двери


    Изнад северне певнице.
    Црква Велики Радинци

    Јужна певница и архијерејски трон.

    Црква у Великим Радинцима је споменик културе великог значаја.


    Црква Велики Радинци



    Crkva Veliki Radinci

    Велики Радинци су насеље у општини Сремска Митровица. Према попису из 2002. било је 1617 становника.


    Crkva Veliki Radinci



    Crkva Veliki Radinci



    Crkva Veliki Radinci



    Crkva Veliki Radinci
    Poruku je izmenio nenad.bds, 12.12.2010 u 20:03

  4. #94

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    Црква Светог Пантелејмона
    Обровац



    Crkva Obrovac
    Храм Светог великомученика и исцелитеља Пантелејмона у Oбровцу изграђен је 1782. a обновљен поводом 220 година од подизања 2002. године.


    Crkva Obrovac
    ''1745. Обровац добија православну парохију и српску основну школу 1757. год. А 1782. године је изграђен храм Св. Пантелејмона и добијена црквена земља од државног ерара.''
    Црква Обровац

    Crkva Obrovac

    Crkva Obrovac

    Crkva Obrovac
    ''Naselje Obrovac kao i katastarska opština nalaze se u jugozapadnoj Bačkoj, Naselje Obrovac je nepravilnog pravougaonog oblika rešetkaste strukture, ravnih (pravih) ulica koje se seku pod pravim uglom. Neposredna blizina Dunava i osnovne kanalske mreže Dunav-Tisa-Dunav kao i povezanost naselja savremenim asfaltnim putem, desetak km. sa opštinskim sedištem B. Palanka.


    Crkva Obrovac

    Na osnovu arheoloških i drugih istorijskih artifakata, naselje Obrovac bilo je naseljeno u periodu neolita (lokalitet salaša Rajss), preko Kelta, Sarmata, Huna, Avara, Slovena, Bugara, Mađara, Srba i Nemaca do današnjih dana. Slučajnim pronalaskom keltskog zlatnog novca dokazuje postojanje istog od i do III veka n.e. stručnim i laičkim otkopavanjem u delu naselja (Obrovačka bara) pronadjeni su nakit i keramičko posudje Sarmata iz IV veka n.e. Na istom lokalitetu iskopani su grobovi u kojim su sahranjivani konji i konjanici zajedno što upućuje na altajsku grupu naroda Huni i Avari od 5 do 8 veka. Avari ili Obri kako su ih Sloveni zvali, po kojima je Obrovac dobio ime su na ovim prostorima ostavili brojne tragove materijalne kulture svog bitisanja. Pre dolaska Madjara u Bačku i šire boravili su Sloveni i Bugari i neki drugi stari narodi pod vlašću Vizantije.


    Crkva Obrovac

    Da Srbi naseljavaju ove krajeve nalazimo u dokumentima iz 1172. god. Za vreme vladavine mađarskog kralja Bele III, delovi jugozapadne Bačke pripadaju velikom srpskom županu Urošu II iz dinastije Višeslavića. Najezdom Tatara 1241. u Panonsku niziju Bačka je popaljena i opustošena, verovatno i naselje Obrovac. Sin Bele IV kralj Ištvan V obnavlja naselja južne Bačke oko 1270. god. a neposredno posle tog vremena imamo i prvi pisani dokument o naselju Obrovac iz 1308. Padom Beograda 1521. god. i osvajanjem Bača 1526-9. god. Obrovac pada u turske ruke organizaciono pripadajući Bačkom kadiluku, Segedinskom sandžaku, Egarskom elajetu. Turci su vladali Bačkom oko 170 godina. do 1687 god. a porazom bitci kod Sente 1697. godine i Karlovačkim mirom 1699. godine Turci zauvek napuštaju ove krajeve. Formiranjem vojne austro-ugarske granice od 1702-1745 god. pod istu potpada i naselje Obrovac. Za vreme Rakocijeve bune 1703 1711. god Obrovac je pretrpeo mnoga razaranja i uništavanje stanovništva i materijalnih dobara. Prelaskom na civilnu (komoralnu) upravu 1745. Obrovac dobija pravoslavnu parohiju i srpsku osnovnu školu 1757. god. A 1782. godine je izgradjen hram Sv. Pantelejmona i dobijena crkvena zemlja od državnog erara.


    Црква Обровац
    Početkom XIX veka u Obrovac se naseljavaju Nemci (Dunaušvaben) iz okolnih mesta Gajdobre St. Palanke i drugih mesta. Katolička crkvena opština osnovana je 1843. god. a crkva i parohijski dom izgradjeni su 1844. godine. Škola na nemačkom jeziku je osnovana 1825. godine. Odlaskom Nemaca 1944 god. u Obrovac je kolonizovano 250 porodica uglavnom iz Bosne (Jajce, Livno, Duvno, Travnik, Glamoč itd.). Posle ratova 1991-1995. u Obrovac naseljava oko 180 izbeglih lica iz Bosne i Hrvatske.


    Crkva Obrovac
    U drugoj polovini 19. veka a naročito u 20. veku Obrovac postiže pun ekonomski, kulturni i svaki drugi procvat. Obrovčani imaju dugu poljprivrednu i indutrijsku tradiciju. Između prvog i drugog sv. Rata u Obrovcu su bile: zemljoradnička i vodoprivredna zadruga, ciglana, parni mlin, kudeljare, prerada kudeljnih vlakana, hmelja, vune, kože, ukupno oko 100 registrovanih zanatskih,trgovinskih i ugostiteljskih radnji...'' (Sa Fejsbuka - Obrovac)


    Црква Обровац
    Obrovac je naselje u opštini Bačka Palanka u Južnobačkom okrugu. Prema popisu iz 2002. bilo je 3177 stanovnika.


    Црква Обровац

  5. #95

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    Црква Св. Георгија
    Јарaк



    Crkva Jarak


    ''Црква Св. Георгија у селу Јарку код Сремске Митровице подигнута је 1779, што је забележено у парохијском летопису. То је једнобродна грађевина са полукружном олтарском апсидом на истоку и високим, призиданим барокним звоником на западу. Фасаде су по хоризонтали рашчлањене високим соклом и профилисним поткровним венцем с аркатуром, а по вертикали плитким пиластрима. Црква има северни и западни портал. Двосливни кров над главним улазом ослања се на масивне стубове чији су капители украшени плитко резаном орнаментиком.




    У цркви се налази иконостас изузетних уметничких вредности. Резбарију са изразитим барокним елементима извео је познати мајстор Аксентије Марковић. Престоне иконе су одвојене канелираним стубовима са коринтским капителима, а око стубова и икона овија се врежа са ружиним цветовима и листовима. Иконостас су 1797. сликали Јаков Орфелин и Стефан Гавриловић. У овом заједничком делу показали су плодотворност сарадње сликара различитих стилских опредељења. Јасно се распознају рукописи и Јакова Орфелина, рокајног, академски образованог сликара, и Стеве Гавриловића, на чијим се делима прате и барокно-рокајни али и класицистички стилски елементи.
    Crkva Jarak

    Бочне двери


    Царске двери и спомен плоча на Јарчане - жртве Првог светског рата.

    Због тога иконостас цркве Св. Георгија у Јарку пружа могућност проучавања изузетно значајног прелазног периода у српском сликарству XVIII века. Црква је горела, па се зидно сликарство види само у фрагментима. Конзерваторско-рестаураторски радови са прекидима трају од 1997. године.'' (Споменичко наслеђе Србије; Завод за заштиту споменика културе РС)


    Црква је споменик клутуре великог значаја.


    ''Jarak je naselje u opštini Sremska Mitrovica u Sremskom okrugu. Prema popisu iz 2002. bilo je 2235 stanovnika .

    Jarak ima osnovnu školu Jovan Jovanović Zmaj koja ima 310 učenika.

    U Jarku se svake godine održava međunarodni plivački maraton Jarak—Šabac. Maraton je nastao u znak sećanja na događaje iz Drugog svetskog rata, kada su okupatori dovodili zarobljene građane Šapca u privremeni logor koji se tada nalazio u Jarku. Na tom putu mnogi nisu živi stigli na odredište, a onima koji su to uspeli građani Jarka su pomogli dajući im vodu i hranu. U znak sećanja na to vreme je i ovaj maraton. (Vikipedija)


    У порти се налази још један споменик постављен 1934. - иако на њему није назначено, претпостављам да су то добровољци на страни Србије 1914-18.
    Crkva Jarak

    JARAK je najistočnije naselje opštine. U njemu je raskrsnica puteva za Rumu i Šabac. Atari Šašinaca i Jarka se nadovezuju, pa je uzgajanje lubenica ista karakteristika. Povrće iz Jarka stiže na sve trpeze naše zemlje. Reka Sava čuva tajnu potopljenog parobroda "Slovenac" iz Prvog svetskog rata. (Zvanična prezentacija Grada S. Mitrovica)


    Crkva Jarak
    Poruku je izmenio nenad.bds, 11.03.2011 u 00:06

  6. #96

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    ЦРКВА СВЕТОГ НИКОЛЕ
    ЈАЗАК



    Crkva Jazak

    ‘’Село Јазак налази се у Срему на падинама Фрушке Горе. Једнобродна црква посвећена св. Николи са барокним волутама на западној фасади и високим и витким звоником, саграђена је у другој половини XVIII века. Иконостас је резао је 1790. познати Новосађанин Аксентије Марковић, који се у документима појављује пред крај девете деценије XVIII века изводећи резбарију класицистичких мотива.




    Crkva Jazak

    Већ 1803. резбарске радове је обнављао Марко Вујатовић из Сремских Карловаца, најпознатији билдхауер мајстор свог времена. Иконе је 1805. израдио Стефан Гавриловић, предводник генерације која се појављује крајем XVIII века. Током четврте деценије XIX века, Јован Иванић, ученик и следбеник Арсе Теодоровића, осликао је унутрашњост цркве и насликао 30 малих, целивајућих икона као и празничне иконе насликане уљем на лиму. Зидне слике 1883. започиње да ради Павле Чортановић који убрзо напушта започети посао, а завршава га Ђока Путник. Међу покретним иконама сачувана је Богородице са Христом на северозападном ступцу припрате, датирана у 1785. и приписана познатом сликару раног барока Јанку Халкозовићу.'' (Споменичко наслеђе Србије; Завод за заштиту споменика културе РС)


    Црква у Јаску је споменик културе великог значаја.


    Crkva Jazak

    Црква има само један трон - архијерејски.


    JAZAK,
    ''Svoje ime dobilo je ovo selo od svoga položaja. Ono leži izmedju dva brega u dubokom gorskom jazu,koji se proteže čak u samu planinu. Kod manastira se deli ovaj jaz na dvoje, te jedno grlo ide Drenovcu, gde je nekad bio stari manastir, a drugo pored manastira k izvoru Grabovcu, otuda se i selo i manastir zovu: Jazak.


    Na severoistočnoj strani ograde je zidani portal, ali je ulaz zazidan.

    Ovo selo ima veoma lepu, bakrom pokrivenu crkvu, ukrašenu i zbrinutu svačim što joj je potrebno. Broji 316 srpskih kuća,1746 Pravoslavnih duša.
    Crkva Jazak

    Ima veoma lepu školu, koju uredno polazi 274 deteta.Selo je čisto srpsko; na svakom koraku možeš čuti i lepe planinske pesme, koje izvija jasno tankovito grlo Srpkinje mome i Srbina momka.

    Nu zemljište, koje je do godine 1860. gotovo sve bilo u rukama tamošnjih stanovnika, prešlo je, sa nekoliko komada, i u ruke susednih Švaba rumskih.




    ''Зидне слике 1883. започиње да ради Павле Чортановић који убрзо напушта започети посао, а завршава га Ђока Путник.''

    ...I ovde su do 1890.godine pogotovu sasvim upropasceni bili vinogradi.
    Narod je ovaj pored oraće zemlje,vinograda i voća vrlo lepo dotle živeo,u svemu je bilo napretka; od to doba pak oseća jako oskudicu, edva snosi svakidašnje terete, jer ima dosta takvoga zemljišta, koje je za vinogradarstvo veoma pogodno bilo, a na kojem danas usevi ma koje vrste vrlo slabo ili nikako ne napreduju.Pre se moglo reći, da su Jazačani i njivu svoju vredno obradjivali i vinograde svoje i voća brižljivo podizali i negovali.

    Voćarstvo i vrtarstvo, prilično napreduje, a od nekog doba i pčelarenje uzima sve većeg maha, a i svilena se buba dosta neguje.


    Hor
    Crkva Jazak

    Stočarstvo, ukoliko zahteva mesna potreba.Ovce su retke, ima nešto koza, a svinji, do vremena opšte bolesti, behu ovde vrlo lepog soja i znatno napredovahu. U svemu je sada pošlo na manjak.

    Od godine 1891. i voća se počela sušiti, a pre toga pored znamenitog jazačkog vina, koje je rodilo na brdu Teočinu i svuda na glasu bilo pod imenom Teočinac, u Jasku se pekla i vrlo lepa šljivovica,koje se i danas može, ali vrlo retko,u gazdačkim kućama naći.
    Ovo selo proseca vrlo bogat i bujan potok, na čijim se obalama podižu ovde-onde lepe bašte i na kojem još i danas ima živahnih potočara sa nemirnim kolom i vodopadom.
    U okolini su znatni izvori: Djiriš, Vučevac, Drenovac, Grabovac.


    Južna vrata

    Nosnja je kao i u drugih planinaca. I ovde u selu nose o vratu lepe udavače zlaćane dukate.

    Ovde ima znamenita zadužbina sarajevskog mitropolita Đ. Nikolajevica, osnovana u tu svrhu, da se od glavnice deli odredjena svota svakoj onoj udavači, koju tamošnji mesni odbor izabere kao dostojnu toga dara. Ovo traje već vise godina, od smrti toga dobrotvora, koji je bio rodom iz Jaska, gde mu i danas rodbina živi. Ovaj je dar kad veći, kad manji od nekoliko stotina, prema broju udavača u toj godini.


    Zapadni ulaz

    Lepa slika ovog dobrotvora čuva se u seoskoj školi, a u crkvi stoji njegova arhijerejska štaka.

    Život ovog dobrotvora napisao je u zasebnoj knjižici prota Dimitrije Ruvarac.
    Za pola sahata pesice stize se iz sela Jaska u manastir Jazak,gde počiva kivot Svetog cara Urosa.Manastirska je crkva vrlo lepa i ove 1899. godine divno opravljena, a zgrade oko crkve vrlo krasne, kao i svi nasi manastiri sto su ures lepoj i ubavoj Fruskoj gori. Kraj Manastira ima prnjavor sa 28 domova i oko 135 Pravoslavnih stanovnika. Dece za skolu ima 16,i ta pohode seosku skolu.


    Ispod zvonika se čuva zvono koje je napuklo kad su momci 'jako zvonili' o nekom prazniku.

    Za tri cetvrti sahata na kolima lake vožnje, preko brega,k roz parloge od propalih vinogradi, kroz razne useve i vocnjake, stiže se u selo Vrdnik."

    (Ovo je odlomak o Jasku iz knjige "Trideset dana na ubavu putu" koju je napisao prota karlovački Vasilije Konstantinović, a izdata je u Sremskim Karlovcima 1899.godine. Prota Konstantinović je dobio nalog da 1896.godine pregleda Karlovačku protopopiju i da o tome napiše detaljan izveštaj, koji je kasnije pretočen u knjigu.)



    Crkva Jazak
    ‘’Naselje Jazak smešteno je u zapadnom delu iriške opštine. Selo se nalazi na južnim padinama Fruške gore. Smesteno je u dolini Rovača potoka. Polozaj naselja je povoljan jer je smešteno u delu gde ogranci Fruške gore prelaze u fruškogorsku lesnu zaravan. Nadmorska visina sela kreće se od 140 do 260 metara. Ovaj hatar sa površinom od 34,98 km2 odmah iza iriškog. ..


    Nadgrobni spomenici su iz sredine XIX veka.

    Hidrografija ovog hatara manifestuje se u pojavi većeg broja izvora u severnom delu hatara, od kojih nastaje glavni površinski tok Rovača potoka.…

    Jazak kao naselje pominje se 1702. godine. Brojno kretanje stanovništva mozemo pratiti tek od organizovanih popisa od 1869. godine. Mozemo izdvojiti dva perioda u pogledu kretanja stanovništva Jaska. Prvi period je sve do popisa 1931. kada se broj stanovnika kretao oko 2000. Posleratni popisi beleže stalni pad stanovnika ovog naselja. Velika se depopulacija javlja u prvom posleratnom popisu 1948. godine. Na prvi pogled moglo bi da se zakljuci da je to posledica rata. Verovatno je i to imalo uticaja, ali posigurno je jedan od razloga sto se susedno naselje Mala Remeta izdvaja kao poseban popisni krug, tj. samostalno naselje koje je do te godine bilo u sastavu Jaska. Dalja depopulacija sve do poslednjeg popisa 1991. uzrokovana je iseljavanjima i negativnim prirodnim priraštajem poslednjih decenija.’’ (Zvanična prezentacija opštine Irig)



    Crkva Jazak







    Slikano iz školskog dvorišta.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 11.03.2011 u 00:03

  7. #97

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    Црква Св. Кузмана и Дамјана
    Нештин



    Crkva Neštin

    '' у Нештину, једнобродна грађевина са високим звоником на западној страни, припада великој групи групи цркава које стилски представљају православну верзију барокнe архитектуре. Сeверна и јужна фасада украшене су пиластрима повезаним луцима под којима су полукружно завршени прозори.


    Crkva Neštin

    Двери

    Иконостас је резао Марко Гавриловић са сином Арсенијем Марковићем 1772, а осликао га је 1773. (сокл, престоне иконе, двери, апостоле и пророке) највећи барокни српски сликар друге половине XVIII века, Теодор Крачун. Он je насликао и иконе Крунисање Богородице и Богородица са Христом, као и икону св. Јована Златоустог са архијерејског трона. Иконе за нештински иконостас настале су после Крачуновог школовања у Бечу, али се током прве половине осме деценије он још увек придржавао ранобарокног стила који су му пренели његови први учитељи Василије Остојић и Димитрије Бачевић. Златна позадина на престоним иконама, хијератичност положаја и уздржаност геста везују га за претходну епоху угледања на православне позносредњовековне узоре, које напушта у наредној деценији када усваја каснобарокни ликовни израз. Икону са Богородичиног трона насликао је и потписао јереј Рафаило Милорадовић 1724. Три иконе Станоја Поповића сачуване су са старог нештинског иконостаса из 1741, царске двери су насликане средином XVIII века, а певничке иконе и северне двери, као и празничне иконе, сликао је Стефан Гавриловић 1800.'' (Споменичко наслеђе Србије; Завод за заштиту споменика културе РС)


    Црква је споменик културе великог значаја.




    Crkva Neštin

    Тронови су различити - Богородичин торн је веђи и раскошнији.

    ‘’Istorija sela se proteže daleko u prošlost, još od mlađeg kamenog doba, ovo područje je bilo naseljeno.U pred-rimsko vreme naseljavaju ga keltsko pleme Skordisci, zatim i Rimljani,koji podižu utvrđenje na reci Dunav. To mesto i danas nosi naziv Kuluštra-od latinskog Kastel ili utvrđenje. Velikom seobom naroda u 4. veku prostore panonske nizije naseljavaju slovenska plemena, a za njima dolaze i Avari. Početkom 9. veka zajedno sa Slovenskim plemenima žive i Ugari, pod čijom državom će se i nalaziti ovo područje.




    Levo je bogorodičin tron.

    Neštin se prvi put se spominje 1323. godine. Posle Ugara u 14.veku na kratko je ovo područje ušlo u sastav srednjovekovne srpske države za vreme sremskog kralja Dragutina Nemanjića. Posle ovog perioda ponovo se vraća u sastav Ugarske. Takođe je bio pod vlašću iločkih vlastelina. Najezdom Osmanlija u 16. veku područje Neština se nalazi pod njihovom vlašću. Tek povlačenjem Turaka, Srbi se naseljavaju u Neštinu. To je i vreme kada se trgovina i poljoprivredna proizvodnja užurbano razvija.Događaj iz 1750.god. će u velikoj meri promeniti sliku ovog pitomog sremskog mesta. Naime,te godine ikona Presvete Bogorodice, koja je bila u vlasništvu porodice Rašković, Božijim Promislom je počela da toči suze. O ovom čudu bio je i izvešten tadašnji mitropolit karlovački, a što se može videti iz prepiske tadašnjeg lokalnog paroha sa mitropolitom.Čudo točenja suze na ikoni je bio povod za izgradnju novoga hrama u selu. Sa radovima se započelo 1755. godine na mestu stare crkve koja je bila od pruća tzv. pletara.


    Severno krilo ikonostasa i deo pevničkog stola.


    Južno krilo ikonostasa i deo pevničkog stola.

    1759. godine Neštin dobija novu crkvu,č ija je izgradnja počela 4 godine ranije. Ikonostas rad Teodora Dimitrijevića Kračuna završen je 1773. godine i spada u remek dela baroknog ikonopisanja kod Srba. Po završetku izgradnje hrama čudotvorna ikona Presvete Bogorodice neštinske unesena je u svečanoj litiji u hram gde je izložena i gde se čuva i danas.


    Na barjaku sa prikazom patrona crkve sv. Kuzmana i Damjana je godina 1828.
    Crkva Neštin


    1792. godine reformama austrijske carice Marije-Terzije i Neštin dobija školu, koja je u sastavu pravoslavne crkve, koja neprekidno radi sve do danas.
    1848. godine posle majske skupštine,održane u Sremskim Karlovcima i reakcijama na događaje, jedan srpski vojnik pucao je na mađarsku brodsku oklopnjaču Mesaroš i ranio kapetana broda. U odmazdi Mađara spaljeno je 13 kuća i oštećena pravoslavna crkva.




    Neštin zatim ulazi u sastav Kraljevine SHS, da bi u Drugom svetskom ratu bio u sastavu NDH. Oktobra 14.na dan Pokrova Presvete Bogorodice ustaška četa iz Iloka uz pomoć pojedinih lojalnih meštana iz Neština vrši masovna ubistva u selu. Tom prilikom na najzverskiji način ubijeno 144 meštana, mahom bili Srbi, pravoslavne vere. Pravoslavni hram je tih godina pretrpeo oštećenja, a jedan odred ustaša je i živeo u crkvi koju su u više navrata na najgore moguće načine oskrnavili.’’




    Crkva Neštin

    Na krst u blizini crkve je 2002. postavljena nova poloča u spomen Solunskim dobrovoljcima.






    U posleratnoj istoriji mesto se brže razvija 14. jula 1954. godine dolazi struja u selo, poljoprivreda se razvija, naročito vinogradarstvo...

    Takođe je i velika znamenitost mesta pomenuta pravoslavna crkva svetih vračeva Kozme i Damjana iz 1759. godine sa ikonostasom radom Teodora Dimitrijevića Kračuna, čudotvornom ikonom Presvete Bogorodice i velikim brojem knjiga i predmeta od 18. veka pa naovamo.

    Tako je i seoska slava 14. jula posvećena svetim vračima Kozmi i Damjanu, koju slave svi žitelji ovog prelepog fruškogorskog mesta a vrata su otvorene za sve goste zvane i nezvane.

    Neštin se ponovo, kao mnogo puta do sada, našao ponovo na granici. Ovaj put sa Republikom Hrvatskom i do svoje matične opštine Bačke Palanke, ta granica se mora preći, što je jedinstven slučaj u Srbiji. Takođe đaci i koji su zaposleni u Bačkoj Palanci moraju do škole i posla da prelaze granicu uz obaveznu kontrolu i zadržavanja na granici.'' (Vikipedija)




    Crkva Neštin

    Neštin je naselje u opštini Bačka Palanka u Južnobačkom okrugu, iako se nalazi na teritoriji Srema. Prema popisu iz 2002. bilo je 900 stanovnika.

    Poruku je izmenio nenad.bds, 11.03.2011 u 00:02

  8. #98

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    ЦРКВА СВ. АРХАНГЕЛА ГАВРИЛА
    ГРГУРЕВЦИ



    Crkva Grgurevci

    ''Саграђена је 1754. на месту цркве од плетера из 1732. као једнобродна грађевина издужене основе са полукружном олтарском апсидом и плитким правоугаоним певничким просторима. На западној страни накнадно је дозидан високи барокни звоник. Фасаде су оживљене низом слепих аркада и профилисаним кровним венцем. Иконостас из времена градње цркве страдао је у пожару 1793.


    Нову развијену олтарску преграду, богато украшену комбинованим флоралним и геометријским мотивима, изрезао је Марко Вујатовић између 1803. и 1807. Позлату је извео Теодор Витковић, док је сликана декорација поверена Димитрију Димшићу 1808. Уз надзор свог учитеља Арсенија Теодоровића, Димшић је у гргуревачкој цркви остварио ликовно солидну религиозну целину, која и поред значајних барокних утицаја одражава дух класицизма.


    Царске двери




    Crkva Grgurevci

    Бочне двери



    По архивским подацима за декорацију унутрашњих зидова, уништену током времена, ангажован је Матеј Петровић. Храм је покривен црепом и окречен споља и изнутра 1824. На икони Тајна вечера записана је 1868. као година обнове иконостаса. Конзерваторски радови су обављени 1977, 1982–83 и 2001.'' (Споменичко наслеђе СРбије; Завод за заштиту споменика културе РС)


    Црква је споменик културе од великог значаја.

    Član sremac93 je priložio i deo o crkvi u Grgurevcima iz knjige ''Grgureci u revoluciji'' Radomira Price:

    ''Zidanje crkve svetog arhistratiga Mihajla u Grgurevcima je dovrsena krajem XVIII veka, i sačuvan je njen dotadasnji izgled. Crkva je jednobrodna uskog i visokog broda sa apsidom na istoku koji je polukružan spolja i iznutra. Na zapadu je zvonik visine oko 30m. Crkva ima dva portala, glavni zapadni i južni. Iznad južnog je niša sa freskama Sabor arhistratiga Mihajla. Godine 1803. crkvena opština je sklopila ugovor sa drvorezbarom Markom Vujatovićem za izradu ikonstasa. Majstor se obavezao da će izgraditi tampl po uzoru na stejanovačku crkvu, zatim arhiepiskopski i bogorodičin presto i obe pevnice. Prema ugovoru posao je morao da uradi od 15.3.1803. do 15.5.1805. godine. Crkva se obavezala da će za rad na ikonostasu platiti 3.000 forinti u gotovom novcu i u namirnicama žita oko 2000 kg, 800 kg kukuruza, oko četiri mršava bravca, i groždja obe godine, šloserski i cimermajstorski posao je takodje opstina dužna da plati posebno. Majstorima i kalfama za vreme boravka u selu prilikom postavljanja ikonostasa opština je obezbedjivala kvarter (stan) i kost (hranu). Ikonsotas je višespratan, u donjoj zoni su teški i masivni plasiri. Rezbarija dveri, posebno carskih je naročiti bogata. Crka u Grgurevcima je jedan od najstarijih i značajnih objekata te vrste na teritoriji Serma. Pored crkava u Jasku, Šidu i Surduku, ona zauzima svoje mesto. Ikonostas u crkvi je rad majstora Marka Vujatovica iz Sremskih Karlovaca koji je radio ikonostase za poznate fruškogorske manastire i crkve, ikonostas u Grgurevcima je jedan od njegovih ranih radova. Slikovne radove je izveo uz kontrolu svog učitelja Aresenija Teodorovića, Dimitrije Dimšić slikar i ikonopisac is Novog Sada. On je oslikao ikonostas,a pozlatio ga je Teodor Vitković. Ikonostas je stradao u požaru 1793 godine.
    Na ikoni tajna večera zapisana je 1868. godona, kada je ikonostas obnovljen.
    Prilikom paljenja crkve u drugom svetskom ratu oslikani delovi su stradali. Arhangel Mihajlo kao ratnik u desnoj ruci drži mač, a u levom rukom pokazuje nebo, obučen je kao ratnik a na glavi ima šlem, freska je najlepsa. Na severnim vratima stoji lik sv. Dimitrija sa krstom i kopljem.
    Treba da počne obnova ikonostasa i konzervacija fresaka i ikona u crkvi. Crkva ima i balkon za crkveni hor. U drvorištu crkve nalaze se grobovi sa kamenim pločama, gde su sahranjivani svestenici i natpisi su uklesani na slavjano-serbskom. Sledi obnova crkve i zvonika, trenutno na zvoniku ima samo jedno zvono.''



    ''Grgurevci je naselje u opštini Sremska Mitrovica u Sremskom okrugu. Prema popisu iz 2002. bilo je 1312 stanovnika. Grgurevci su naseljeno mesto koje se nalazi u središnjem delu južnog Fruškogorja.

    Mesto je naseljeno još u rimsko doba. Ostaci iz ovog razdoblja to jasno potvrđuju.
    U srednjem veku su ovde živeli Mađari i oni su podigli katolički manastir Sent Gregor. Od njega je možda samo ostao jedan podrum u neizgrađenom placu. Posle kosovske bitke i naročito propasti srpske srednjovekovne države u Srem, pa i u Grgurevce doseljavaju se Srbi. Nakon pada Beograda 1521. godine i naročito propasti Mađarske države u bici na Mohaču 1526. godine u ovom kraju je znatan deo stanovništva uništen od turske vojske. Preostalo mađarsko stanovništvo se povlači daleko na sever. Novi talasi naseljavanja Srba se dešavaju tih godina iz pravca Hercegovine preko Podrinja i Kolubare ka Sremu.


    Srem postaje sredinom 16. veka sandžak, a Grgurevci sedište nahije tj. opštine. Po nepouzdanom Evliji Čelebiji su oko dve trećine stanovnika do 1688. godine bili turski i bosanski muslimani, a trećina Srbi hrišćani. Nakon 1688. godine se muslimani povlače u Bosnu, a Srbi se stavljaju na stranu Austrije i drugih vojski koje su proterale Turke iz Panonske nizije. Grgurevci kao i veći deo mesta na Fruškoj gori i bližoj okolini su dati u nasledno vlasništvo porodici Odeskalki.


    Crkva Grgurevci

    U 18. veku su mesni Srbi uspeli sagraditi crkvu Svetog Arhangela Mihajla, a do 1808. godine i da joj unutrašnjost urede. 1815. godine je u Grgurevcima boravio Vuk Karadžić i od nepoznate slepe žene zabeležio nekoliko narodnih pesama među kojima su najpoznatije “Kosovka devojka” i “Smrt majke Jugovića”. U Grgurevcima je škola osnovana već 1808. godine. Od 1870. godine u Grgurevce se doseljavaju iz Bačke i okoline Osijeka, Nemci. Početkom 20. veka u Grgurevcima živi oko 2.150 stanovnika, od toga oko 1.600 Srba i 550 Nemaca. Većina stanovništva se bavila zemljoradnjom, voćarstvom, vinogradarstvom i stočarstvom. Grb Grgurevaca bio je opšti srpski grb sa 4 ocila za razliku od ostalih opština koja su imala razne druge motive, a najčešće ralo ili lemeš.


    Vrh koji ima oblik lanterne je ozidan, a to je redak način gradnje zvonika.
    Crkva Grgurevci



    U Prvom Svetskom ratu su Grgurevčani bili deo vojske Austro-Ugarske, ali je nemali broj njih dezertirao ili se krio po šumama. Na početku Drugog Svetskog rata je sve bilo uglavnom mirno, a grgurevački Nemci su sprečili hrvatske ustaše iz Mitrovice da pokrste Srbe u katoličanstvo. Međutim već godinu dana kasnije zbog blizine šume na Fruškoj Gori i dostavljanja hrane ustanicima je došlo do sukoba na svim stranama. Nakon pokušaja nemačke vojske da napadne jednu ustaničku četu iznad sela i njihovih gubitaka od više vojnika i oficira, 6. juna 1942. godine je nemačka vojska uz pomoć grgurevačkih Nemaca streljala oko 260 uglavnom muškaraca Srba i nekoliko žena. To je bila najveća katastrofa u više vekova istorije Grgurevaca. Pored njih u borbama širom bivše Jugoslavije poginulo je još oko 140 grgurevačkih Srba.



    Posle rata Nemci su se iselili u maticu. U Grgurevce su se doselili Srbi iz Bosanske Krajine, uglavnom iz okoline Banjaluke (planina Čemernica), Doboja (kraj Krnjin), Dervente (Osinjski kraj) i planine Trebave. (Vikipedija)




    Crkva Grgurevci

    Citat sremac93 kaže: Pogledaj poruku
    Zamolio bih nekog da kod crkve u Grgurevcima, ispravi CRKVA NIJE POSVECENA SVETOM ARHANGELU MIHAILU, VEC ARHANGELU GAVRILU, to je greska nacinjena u pisanju knjige, a koliko vidim i nasa pravoslavna crkva pojma nema tako da je i kod njih na sajtu greska....
    Назив цркве сам изменио у складу са цитираним постом.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 08.01.2013 u 12:20

  9. #99

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    Crkva Arhanđela Gavrila
    Aradac





    O crkvi Arhanđela Gavrila u Aradcu na internetu ne nalazim podatke. Prilikom razgledanja crkve, od čoveka koga smo zatekli (sveštenik nije bio prisutan) čuo sam da je ikonostas prenet iz crkve u Čenti. S obzirom da je sadašnja crkva u Čenti izgrađena u prvoj deceniji XIX veka i dobila novi ikonostas, zaključujem da je u Aradac prenet ikonostas iz crkve kojia je postojala u Čenti pre izgradnje sadašnje.
    Na nadgrobnom spomeniku uzidanom na crkveni zid je godina 1801. To navodi na moju pretpostavku da je ovde bila crkva u to doba. Da li ova sadašnja ili neka ranija - ne znam. Kad budem u prilici pokušaću da pribavim pozdanije podatke, pa ću dopuniti ovaj prikaz.



    Oltarska pregrada (obojena u belo) napravljena je prema dimenziji crkve.
    Na nju su postavljeni delovi rezbarenih ukrasa i ikone doneti sa drugog mesta.




    Ikone sa rezbarenim okvirima gornjeg dela ikonstasa su postavljene na jednostavnu drvenu konstrukcuju.


    Takodje je uočljivo da dveri ne čine celinu sa oltarskom pregradom. Na levoj slicu su carske dveri.




    Tronovi


    Barjaci su sa početka XX veka. Na barjaku levo je prikaz ratara u delu ispod ikone. Na još jednom mestu sam zapazio isti motiv.


    Gornji deo drugog barjaka (na kome nije je ratar). U ovalu je prikazana žetva.






    Oslikani svod


    ‘’Aradac
    Aradac je naselje koje se nalazi zapadno od Zrenjanina na udaljenosti od 6 km sa leve strane magistralnog puta Zrenjanin - Novi Sad, tako da je udaljen od Novog Sada 50 km. Aradac je tipično ravničarsko selo na nadmorskoj visini od 80 - 86 m. Najviša tačka Aradačkog atara nalazi se 88 m nadmorske visine (Bagljaš) a najniža 74 m (Potaj).

    Selo Aradac, odnosno, Arataz se pod ovim imenom prvi put pominje na Mersijevoj karti 1723. god. Prvi zapisi o selu nalazimo u Papskoj knjizi desetka iz 1332-1337. god. pod imenom Arad. Na ovom mestu je i ranije postojalo naselje o čemu svedoče arheološki nalazi na lokalitetu "Mečka", pa čak i u praistoriji što potvrdjuje lokalitet "Leje" badenska kultura i "Kutina" iz razvijenog metalnog doba.


    Po nekom predanju Srbi su osnovali ovo mesto za vreme seobe pod vodjstvom Arsenija Čarnojevića 1690. god, a tek zapisi iz 1717. god. potvrdjuju da je selo imalo 26 kuća.

    Slovake je u Aradac doselio spahija Isak Kiš da mu obrađuju zemlju. Tu je 1786. god. osnovano selo Slovački Aradac (Gornji Aradac)… Od 1786. god. imamo dva sela Srpski Aradac (Donji Aradac) i Slovački Aradac (Gornji Aradac), sve do 1931. god. kada se spajaju u jedno selo Aradac. Ovo spajanje je bilo kratkog veka. 1934. god. selo se ponovo deli na Srpski Aradac odnosno Andrejevac i Slovački Aradac. Konačno, spajanjem dve opštine posle II svetskog rata nastaje jedno selo, i od toga vremena do danas, selo je pod zajedničkim imenom Aradac.


    Osnovna škola "Bratstvo" Aradac izvodi nastavu na srpskom i slovačkom jeziku od 1974. godine.

    U naselju Aradace postoje četiri crkvena zbora koji pripadaju sopstvenim crkvama. Najmasovnija je Slovačka Evangelistička crkva, zatim Srpska Pravoslavna crkva, Baptistička i Nazarenska crkva.‘’ (Sajt Banaterra)


    Арадац је насеље града Зрењанина у Средњобанатском округу. Према попису из 2002. било је 3461 становника.




    Crkva je na samom zapadnom rubu sela. Takvu lokaciju do sada nisam video.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 20.03.2011 u 00:22

  10. #100

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    Црква Ваведења пресвете Богородице
    Врбас



    Црква Врбас

    ''Према црквеном летопису саграђена је 1738, а освећена 1744, док се у Косовчевом Шематизму за годину градње узима 1770. Изведена је као једнобродна грађевина са полукружном олтарском апсидом, исте висине као и наос, и правоугаоним певничким просторима. Засведена је полуобличастим сводом са сводним рукавцима испод прозора, што није уобичајена појава у архитектури Војводине XVIII и XIX века. Унутрашњи простор је подељен на четири травеја прислоњеним пиластрима, који се понављају и на фасадама, наглашавајући вертикалну поделу. Западно прочеље надвисује двоспратни звоник, фланкиран зидом рокајних линија. Улазни портал истичу масивни пиластри са удвојеним капителима какви се срећу и на подужним фасадама. Прозорски отвори су правоугаони, са изузетком окулуса изнад главног портала.


    Црква Врбас





    Црква Врбас
    На место старијег иконостаса, изгорелог у Буни 1848, за који је сликану декорацију извео Јован Исаиловић, постављен је нови 1862. Изрезао га је Јован Кистнер, позлатио Никола Димшић, а осликао Јован Клајић у духу назаренског сликарства.'' (Споменичко наслеђе Србије; Завод за заштиту споменика културе РС)


    Црква Врбас

    Црква Врбас

    Црква је споменик културе од великог значаја.


    ''... U dvorištu Srpske pravoslavne crkve, izrađen je spomenik Arseniju Čarnojeviću, jer je on na svom putu ka severu svratio i logorovao izvestan broj dana, upravo na mestu gde danas stoji crkva.'' (Vrbas online)
    Crkva Vrbas


    ''Vrbas (mađ. Verbsz, rusinski: Вербас, nem. Werbass) je gradsko naselje u opštini Vrbas u Južnobačkom okrugu. Prema popisu iz 2002. bilo je 25907 stanovnika.
    Zauzima deo prostora koji se nalazi u geometrijskom središtu Bačke. U gradu se ukrštaju železničke pruge: Subotica-Vrbas-Beograd i Sombor-Vrbas. Kroz Vrbas vode važni drumski putevi sledećih pravaca: Sombor-Vrbas-Novi Sad, Vrbas-Bačka Palanka, Vrbas-Subotica. Vrlo značajnu ulogu imaju i vodeni tokovi, koji predstavljaju deo hidrosistema Dunav-Tisa-Dunav.


    Crkva Vrbas



    Crkva Vrbas

    Dve strane barjaka Srpskog crkvenog pevačkog društva izradjenog povodom desetogodišnjice 1920-1930. Na plavoj strani su Zmajevi stihovi '' Pesma nas je odžala - njojzi hvala''.

    Prvi pomen u pisanim izvorima o Vrbasu je iz 1387. godine. Međutim istorija Vrbasa seže mnogo dalje u prošlost...

    Za godinu osnivanja Vrbasa uzima 1213. kao sedište poseda dvojice plemića pod nazivom "Orbaspalotaja". Prema pisanim izvorima ovde je uglavnom živelo slovensko stanovništvo, Srbi, koji su u više navrata zbog poplava, ratova ili bolesti napuštali naselje. Godine 1720. nastupaju ogromne etičke promene, Srbi se sele u Rusiju i Banat a počinje kolonizacija Nemaca, Rusina i Mađara na ove prostore. U 19. veku zahvaljujući prokopavanju kanala i izgaradnji pruge Pešta-Subotica-Novi Sad, Vrbas je izrastao u industrijsko-zanatski trgovinski centar. Otvaraju se nove osnovne škole, zanatska škola i gimnazija.


    Crkva Vrbas
    Godine 1983. Vrbas dobija ime Titov Vrbas da bi početkom 90-tih godina bio vraćen stari naziv.'' (Vikipedija)

    Poruku je izmenio nenad.bds, 30.03.2011 u 20:37

  11. #101

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    Црква Св. Георгија
    Баноштор



    Баноштор црква
    ‘’Црква Св. Георгија је једнобродна грађевина са правоугаоним певницама и несразмерно ниским звоником на западној страни.






    Царске двери су на десној слици
    Баноштор црква

    Бочне двери


    Репрезентативни класицистички иконостас резао је Максим Лазаревић 1833, а иконе и део зидног сликарства извео је Константин Пантелић 1836, о чему сведочи запис над царским дверима. Остатак зидног живописа извео је други аутор.


    Богородичин трон

    На Богородичином трону са иконом Богородице са Христом, копијом тзв. Винчанске Богородице, налази се запис у барокној картуши из 1781. који помиње сликара Григорија (Давидовић Опшић) из Чалме и наручиоца Арсенија IV. У цркви је сачуван и мали шестоугаони сто, највероватније из прве половине XVIII века, са токарски изведеним украсима, карактеристичан за период XVI–XVII века.


    Натпис о наручуиоцу на Богородичином трону.
    Баноштор црква

    Архијерејски трон је на левој слици


    На левој слици је Ратарски барјак; на десној јужни певнички сто.

    Најстарији предмети су два певничка стола, орнаментално украшена, чији сликани украс одаје неуки зографски рад са ликовима чувених црквених песника. Запис у два реда о настанку столова почиње на северној, а завршава се на јужној певници годином 1749. и именом аутора Хаџи-Силвестра Поповића, јеромонаха манастира Раковца, књижевника и путописца, значајне личности наше културне историје.




    Јужни и северни певнички сто.


    Бочне стране певничких столова.




    Натписи у подножју певничких столова.

    Баноштор се налази око 30 km југозападно од Новог Сада уз Дунав. То је једно најстаријих сремских насеља, а помиње се већ у XII веку. Село је било седиште епископије и бискупије.

    Период градње цркве с. Георгија je прва половина 19 века.
    Црква је споменик културе великог значаја.’’ (Извор: ''Споменичко наслеђе Србије'' – Завод за заштиту споменика културе Србије)


    На плочи поред јужних врата, која говори о недавној обнови цркве, црква се назива 'Црква Св. Ђурђица'.


    Баноштор црква


    Crkva Banoštor



    "BANOŠTOR,
    O imenu ovog sela ima u narodu živo predanje, koje ovako govori: U davnašnja vremena živeo je ovde neki ban, po imenu "Oštor", koji je u odredjeno vreme dolazio i poduže vremena tu proveo, lov loveći po obližnjim šumama. U potesu Gradine, kraj Dunava, i danas se nalaze ostaci njegova dvorca i stanova, koje je on tu imao. Otuda je i selo dobilo svoje ime. (Оstaci su od carske rimske luke i grada pod imenom Bononia Malata, a naziv sela je nastao od kasnoantičkog naziva Bononia Castra - Bonocastra - Bonostra – Banoštor *).


    Crkva Banoštor
    Selo ovo ima svoju dosta lepu crkvu i oko nje 138 srpskih kuća sa 648 Pravoslavnih duša.

    Ima urednu školu sa četir razreda, koju polazi 140 dece.
    Na mestu gde je danas naseljeno selo i gde baš srpska crkva stoji, sudeći po ostacima, morala je biti kadgod stara kakva rimska gradjevina, pošto i danas oko velikog bunara, pred parohijskom kućom i iza zida crkvenoga ima ploča i kamenja, sa kojih se ostaci rimskih natpisa čitati mogu.


    Selo je ovo, po postanku još iz XVI veka, a možda i pre, jer po grobljanskom kamenju na srpskom groblju ima beležaka iz toga doba, a to je kamenje danas već mahovinom obraslo….




    Sa vrha sela Banostora vide se najudaljeniji krajevi ravne Bačke tako, da kad je čist i vedar dan, može uveče suncu na zahodu onaj koji ima dobro oko sagledati do dvadeset visokih tornjeva po raznim selima plodne ravnice Bačke."

    Ovaj (gornji) odlomak o selu Banoštoru je iz knjige "Trideset dana na ubavu putu" koju je napisao prota karlovački Vasilije Konstantinović,a izdata je u Sremskim Karlovcima 1899.godine. Prota Konstantinović je dobio nalog da 1896.godine pregleda Karlovačku protopopiju i da o tome napiše detaljan izveštaj, koji je kasnije pretočen u knjigu. Knjigu je na podforumu Srem postavio član Felix. Njegovo je i objašnjenje oko imena sela označeno sa zvezdicom.

    Crkva Banoštor



    ''Banoštor је naselje u opštini Beočin.


    Crkva Banoštor
    Prema popisu iz 2002. bilo je 780 stanovnika.
    Banoštor je jedno od najstarijih sremskih naselja. Pominje se prvi put još u XII veku. Na mestu današnjeg Banoštora, ili u neposrednoj blizini (ne zna se tačno) postojao je rimski grad Malata Bononija, koji je bio na važnom podunavskom putu, Limesu, koji je išao obalom Dunava.


    Selo Banoštor je dobilo ime po nazivu tvrđave u čijoj je blizini nastalo. Sam naziv je izveden iz termina Ban Monoštra što znači Banov Manastir, a odnosi se na benediktanski samostan koji je 1150.godine kod tvrđave podigao mađarski palatin sa titulom bana i srpski princ Beluš. (Beloš ili Beluš (Belus, Bjeloš, Albeus, 1142—1157 (1163 — pre 1198.) je bio srpski vlastelin iz raške dinastije Vukanovića koji je, zahvaljujući rodbinskim vezama sa ugarskom dinastijom Arpada postao palatin kraljevine Mađarske i ban Hrvatske. Nakon što se njegov brat Uroš II Primislav po drugi put odmetnuo od vizantijske vrhovne vlasti, Beloš je 1162. zakratko po volji cara Manojla I Komnina postao raški veliki župan (pre Stefana Nemanje), ali se ubrzo nakon toga i vratio u Ugarsku gde je kasnije i umro.)
    Crkva Banoštor

    ‘’-Moja kuća se nalazi u delu zvanom Vukovac, u kome su se najverovatnije nalazili vinogradi Vuka Isakovića, koji je imao 76 jutara vinograda. Dobio je plemstvo, da li on ili njegov otac, preko mitropolita Isaija Đakovića. On je bio zapovednik srpske milicije sa sedištem u Crnoj Bari preko Save, pa su ga zvali Crnobarac. Ali, Vuk Isaković je rođen u Banoštru, kako je i napisano u protokolu manastira Šišatovac, gde je kršten.
    Toranj banoštarske crkve je podigao, po mom mišljenju Vuk Isaković. Stara crkva iz 1682. godine je ranijom odlukom mitropolita Stefana Stratomirovića nadzidana1842. godine, ali je u ugovoru pisalo da toranj neće dirati i on je ostao nesrazmerno mali u odnosu na crkvu iz XVII veka. Zanimljiv je razlog zbog kojeg je stara crkva nadzidana, a on je bio taj, što su sva okolna mesta imala velike crkve. U susednom Suseku je bila podignuta divna crkva sa Kračunovim ikonostasom, sazidana je divna crkva u Čereviću, Neštin je imao veliku crkvu, a u Banoštru je ostala mala, zato što je bila prva. Mada, po veličini naselja, Banoštarcima je takva crkvica baš i pripadala, jer nikada nisu bili veliko naselje, kao što su okolna. ‘’
    ( Odlomak iz razgovora sa prof. Verom Milosavljević na sajtu topsrbija.com.)



    Crkva Banoštor

    Nalazi se na severnim padinama Fruške Gore, uz obalu Dunava na podunavskom putu koji spaja Petrovaradin sa Ilokom i Vukovarom. Takođe, naselje je povezano sa bačkim naseljem Begeč, skelom preko Dunava.
    Od Novog Sada je udaljeno 28 km.'' (Vikipedija)
    Poruku je izmenio nenad.bds, 02.04.2012 u 12:12 Razlog: Dodat tekst dr Vere Milosavljević

  12. #102

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    Rimokatolička crkva sv. Roka
    Novi Sad



    Crkva svetog Roka Novi Sad

    ''Župna Rimokatolička crkva sv. Roka sagrađena je 1801. g. na proostoru koji je u XIX veku služio kao katoličko groblje (a koje je kasnije premešteno na sadašnju lokaciju).


    Crkva svetog Roka Novi Sad

    Crkva ima hor / galeriju i orgulje iz 1879. koje je izgradio novosadski majstor Adam Kajlbah i koje se smatraju umetnički najvrednijim od svih orgulja u crkvama u Novom Sadu.

    Bogosluženja su na Mađarskom jeziku. (http://ehons.org/download/webemsr.pdf)
    Crkva svetog Roka Novi Sad

    Nalazi se u Futoškoj ulici br. 9.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 04.05.2011 u 17:58

  13. #103

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    ЦРКВА СВ. АРХАНЂЕЛА ГАВРИЛА
    БЕШЕНОВО



    Црква Бешеново
    На унутрашњем западном зиду наоса урамљен је већ поприлично избледео текст Мирјане Лесек писан писаћом машином. Користим га у целини јер говори и о томе како унутрашње уређивање цркве није текло глатко, а ни дугих податата о цркви нисам нашао.


    Црква Бешеново



    ''У извештају Карловачке епархије од 1733. године у Бешенову се спомиње стара црква од плетера, покривена трском. Године 1734. направљена је нова црква од цигала.

    Године 1814. црквена општина у Бешенову закључила је уговор са Димитријем Шуваковићем, зидаром из Мартинаца, за зидање нове цркве.


    Црква Бешеново

    Црквена општина у Бешенову је 6. новембра 1838. године за кључила уговор са дрворесцем Павлом Бошњаковићем, за израду резбарије иконостаса, певница и епископског стола . Четири године касније протопрезвитер митровачки предложио је да се поништи уговор између дрворесца Павла Бошњаковића у црквене општине у Бешенову, пошто је Бошњаковић склон пићу и није за две године завршио посао. Павле Бошњаковић је 10. децембра 1842. године послао писмо митрополиту са молбом да утиче на пароха у Бешенову, како му не би правио сметње, као и да помогне са средствима да се се доврши започети посао (иконостас) у бешеновачкој цркви. Парох бешеновачки је 27. јануара 1843. године одговорио митрополиту Јосифу Рајачићу поводом тужбе Павла Бошњаковића да исти није према уговору у одређеном времену завршио ни трећину посла, јер се одао пијанству.




    Царске двери су на левој слици.

    Почетком марта 1843. године црквена општина у Бешенову је закључила уговор са дрворесцем Едуардом Владаршом, за израду оних делова иконстаса које није довршио Павле Бошњаковић, а са којим је раскинут уговор.
    Павле Бошњаковић је урадио постоље, двери и резбарију око престоних икона, а други и трећи спрат извео је Едуард Владарш.
    Црква Бешеново

    Бочне двери
    Crkva Bešenovo

    Тронови


    Северна певница


    Crkva Bešenovo
    После завршених резбарских радова црквена општина у Бешенову је закључила уговор 8. августа 1844. године са сликаром Гаврилом Недовићем, за сликање иконостаса, певница и сводова цркве. У октобру 1844. године комисија која је прегледала рад сликара Гаврила Недовића на живописању свода цркве у Бешенову установила је да радове изводи неки Мађар, сликар из Новог Сада, а не Гаврило Недовић, (који је само позлатар) и о истом је послат извештај Конзисторији.

    Крајем октобра 1844. године Конзисторија је известила проту Јефтимија Ивановић да је раскинут уговор црквене општине у Бешенову и Гаврила Недовића. Истовремено је послано упозорење свим протопрезвитерима и манастирма да не склапају уговоре са Гаврилом Недовићем. Гаврило Недовић је 20. марта 1845. године упутио жалбу цару на поступак Конзисторије у вези са његовим сликарским радовима у Бешенову молећи да његов спор реше световне власти. Архимандрит Пахомије Јовановић и протопрезвитер Јефтимије Ивановић известили су Конзисторију 5. маја 1845. године да су били у селу Бешенову ради измирења дугова између црквене општине и сликара Гаврила Недовића. Гаврило Недовић се среће у Бешенову још у години 1845. и 1847.

    Међутим, неколико година касније (1850) црквена општина у Бешенову поверила је сликарске радове на иконостасу новосадском уметнику Петру Чортановићу. У истом уговору се помиње и његов син Павле који му је тада био помоћник за споредне послове. Петар Чортановић је вероватно ове радове завршио до 1852. или 1853. године.'' (Мирјана Лесек у тексту наводи изворе и документе на основу којих је текст сачињен.)


    Crkva Bešenovo

    Западна, главна врата.


    Crkva Bešenovo

    Јужна врата


    Петпостављам да је капа (врх) звоника овако начњена после Другог светског рата јер су многе цркве и звоници страдали па су на овакав, једноставан начин звоници заштићени од пропадања.




    Бешеново се налази на јужним обронцима Фрушке Горе на путу Сремска Митровица - Беочин.

    Poruku je izmenio nenad.bds, 18.05.2011 u 08:15

  14. #104

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    Osvećenje Saborne crkve u Sr. Karlovcima posle višegodišnje obnove obaviće se 21. i 22. maja 2011. To me je potstaklo da da i ja obnovim njen prikaz.



    Саборна црква
    СВЕТОГ НИКОЛЕ
    у Сремским Карловцима

    ''Градња Саборне цркве Св. Николе у Сремским Карловцима започета је 1758. на иницијативу митрополита Павла Ненадовића, по плановима израђеним у Бечу, на месту старе цркве из турског времена. Мајстори градитељи били су Коста Цинцарин и Немац Јоханес. Године 1760. зидани су торањ и купола, по пројекту Захарија Орфелина, а црква је потпуно завршена 1762. Једнобродна је грађевина са полукружном апсидом на истоку и два висока барокна звоника на западу. Унутрашњи простор подељен је на пет травеја, између олтара и наоса налази се висока олтарска преграда. Први пут је обновљена после великог пожара 1799, а веће измене на фасади изведене су 1909. по нацртима архитекте Владимира Николића, који је унео елементе неокласицизма.


    Уговор за сликање иконостаса склопљен је 1780. са сликарима Теодором Крачуном и Јаковом Орфелином. Празничне иконе и двери су Крачунове, док су остале иконе Орфелинов рад. Иконостас представља врхунац уметничких остварења барокног сликарства у војвођанској уметности. Префињеност облика, рафинирани колорит, пиктуралност израза, декоративне позадине, одлике су Крачуновог сликарства на иконостасу, док је Орфелин показао пуну зрелост свог талента управо на овом иконостасу, посебно на престоним иконама, чију ће концепцију и стил касније понављати и у другим црквама. Конзерваторски радови на иконостасу изведени су 1972–75, на архитектури 1991–94, 2006.'' (Споменичко наслеђе Србије; Завод за заштиту споменика културе РС)

    Црква је споменик културе изузетног значаја.


    Ispred Kračunovog i Orfelinovog ikonostasa nalazi se ćivot s delom moštiju svetog Arsenija Sremca (1233–1263), učenika svetog Save i njegovog naslednika na mestu srpskog arhiepiskopa. Arhiepiskop Arsenije je 30 godina upravljao Srpskom crkvom i sagradio manastir Pećke patrijaršije, u koji je iz manastira Žiče, preneo sedište crkve. (Inače, sv. Arsenije je poreklom iz nekadašnjeg sela pored sadašnjih Čortanovaca, koji kilometar od Sr. Karlovaca.)

    ''На месту данашње Саборне цркве, у XVI веку се налазила мања црква, истом свецу посвећена. Митрополит Павле Ненадовић је 1758. године одлучио да се сруши стара црква и да се на њеном месту отпочне са градњом нове Саборне цркве. Средства су већим делом била митрополитова, а прилоге су дали и многи Кaрловчани. Темељи су освештани 7. маја 1758. године, а прилозима митрополита, народа и манастира, она је, по плану израђеном у Бечу, завршена за четири године.

    Саборна црква је грађена у барокном стилу као тробродна катедрала. Мајстори градитељи били су Коста Цинцарин и Немац Јоханес.


    На предњем делу цркве истичу се два велика звоника (која по црквеном учењу симболично представљају двојну природу Исуса Христа – људску и божанску) и један мали између њих. Изграђени су по пројекту Захарија Орфелина. Црква је потпуно завршена 1762.

    На прозорима се налазе витражи, рад немачких мајстора, а изнад хорске апсиде је велики витраж Св. Николе.

    У олтарском простору налази се велики иконостас који су осликали Теодор Крачун који је трагично настрадао за врема рада на иконостасу и Јаков Орфелин.








    Carske dveri i centralni deo ikonostasa iznad njih.


    Крачун је осликао ликове јеванђелиста у угловима кубета (слика изнад) и иконе у горњем делу иконостаса које су обложене позлатом 24-каратног злата. (Кубе је позлаћено и рефлектује светлост одоле тако да се на сликама не види природна боја позлате.)


    Јаков Орфелин је завршио радове на иконостасу. Иконостас представља врхунац уметничких остварења барокног сликарства у војвођанској уметности. Резбарију иконостаса и архијерејског престола радио је Арсеније Марковић.


    Бочне двери: изнад севрних је икона св. Николе; поред јужних двери је руска икона 'Пресвета Богородица'.


    Између олтарског дела и наоса постављена су два престола – са десне стране за патријарха, а са леве, за краља или престолонаследника.''


    ''Saborna crkva je teško stradala u velikom požaru, koji je izbio u Karlovcima 7. septembra 1799. godine, kada je plamen, pored dela zgrade Magistrata, progutao i 64 kuće. Na samoj crkvi izgoreo je desni toranj, na kojem su bila zvona, dok je levi bio teško oštećen. Crkva je obnovljena 1805. godine.


    Severno od crkve je negdanja Mitropolija, potom Patrijaršija a sada Vladičanski dvor Eparhije sremske.

    Generalno je obnovljena i restaurirana po projektu arhitekte Vladimira Nikolića, 1909–1910, za vreme patrijarha Lukijana Bogdanovića. Tada je, zbog postizanja harmonije s novim Patrijaršijskim dvorom, dobila renesansnu fasadu, umesto ranije barokne. Bilo je i nekih arhitektonskih promena u samom enterijeru hrama, hor je smanjen i s njega je uklonjena kapela svetog Georgija (ikone i oltar su prenete u riznicu), južna vrata su zazidana, skinuta je predikaonica i na to mesto stavljen je vladarski tron, ispod ikone despota Stefana Lazarevića.






    ''...a na svodu je izveden mozaik s motivima Crkve svete Sofije u Carigradu.''

    Crkva je popločana mramornim pločama, a na svodu je izveden mozaik s motivima Crkve svete Sofije u Carigradu. Slikar Paja Jovanović (1859–1957) je za karlovačku Sabornu crkvu, po narudžbi patrijarha Georgija Brankovića, izradio više slika s biblijskim i istorijskim motivima, koje se sada nalaze iznad pevnica, kao i tri kompozicije, iznad stolova u naosu, na kojima su predstavljene scene iz srpske srednjovekovne istorije, uglavnom vezane za kult svetog Save.


    Iznad leve pevnice (slika gore) nalaze se car David dok svira harfu i peva psalme, prorok Mojsije kako prima tablice zakona i car Solomon.

    Zid iznad desne pevnice ukrašen je predstavama svetog Jovana Damaskina, Hristove besede na Maslinovoj gori i svetog kralja Milutina.


    Sabornu crkvu krase još tri kompozicije Paje Jovanovića (slika iznad), koje se nalaze u naosu: Sveti Sava kruniše svog brata Stefana za prvog kralja srpskog, Spaljivanje moštiju svetog Save na Vračaru i Sveti Sava miri zavađenu braću Stefana i Vukana.


    U priprati (slika iznad) se nalazi velika kompozicija Save Stojkova "Proglašenje srpske Vojvodine", postavljena 1998. godine, za proslavu 150. godišnjice Majske skupštine.


    У крипти Саборне цркве сахрањени су скоро сви карловачки митрополити и патријарси, изузев Арсенија III и IV, чији су земни остаци у манастиру Крушедол и патријарха Георгија Бранковића и Лукијана Богдановића, који су због честих поплава положени у за њих изграђену крипту Горње цркве.


    U karlovačkoj Sabornoj crkvi nalazi se i ruska ikona "Presveta Bogorodica" iz XIV veka (na desnoj slici iznad), koju su ruski monasi, kao čudotvornu, poklonili pećkom patrijarhu. Tu čudotvornu ikonu je patrijarh Arsenije Čarnojević poneo sa sobom u Velikoj seobi, 1690. godine, a od 1713. godine nalazi se u Sremskim Karlovcima. Jednom godišnje, o Đurđevdanu, ikona "Presveta Bogorodica" iznosi se iz hrama i nosi u litiji karlovačkim ulicama.




    Ploča na severnom zidu zvonika koja govori o početku i završetku gradnje.




    Česma 'Četiri lava' je na desnoj slici.

    ''Na prelasku iz XVIII u XIX vek ''Bogati meštani su angažovali čuvenog italijanskog arhitektu Đuzepa Aprilija'' da se podigne česma a sve je rađeno pod kontrolom kamenoresca Andrije Solara. Mermer je dopremljen iz Mađarske iz kamenoloma koji i danas postoji. Na pločama piše da je prvi put obnovljena 1858. a drugi put da je izmeštene na sadašnju lokaciju i renovirana 1925. Poslednja obnova je završena 2008. g.''


    Za vreme obnove. Na desnoj slici je vitraž sa prikazom sv. Nikole visok oko četiri metra.


    ''Četiri godine je trajala i obnova koja je podrazumevala arheloška istraživanja unutrašnjosti hrama, uvođenje podnog grejanja, restauraciju drvenarije i ulaznih vrata, zidnog slikarstva i dekoracije, ikonostasa, vitraža, polijeleja da bi na kraju svega toga bio oslikan i oltar. Svi radovi obavljeni su pod nadzorom Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, čiji stručnjaci su bili zaduženi i za obnovu slikarstva i ikonostasa, a novac za sve to obezbeđen je u pokrajinskom Fondu za kapitalna ulaganja i Ministarstvu vera. Deo para je sakupljen i na donatorskoj večeri prošle godine.'' (Dnevnik 13. mart 2011)



    Poruku je izmenio nenad.bds, 22.09.2011 u 17:08

  15. #105

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    Црква Светог Оца Николаја
    СУРДУК



    Православна црква Сурдук
    Са сајта Сурдук:
    ''Стара црква
    Први православни храм у Сурдуку саграђен је 1746. године и посвећен преносу моштију Светог Оца Николаја. То је био дрвени храм „саграђен од плетера и неосвећен“ . Патроха није имао. Црквена порта била је „Јендеком ограђена, гробље није (било) заграђено“. Храм је имао иконостас „зографске израде“. Први свештеник у дрвеној цркви био је Тимотије Николић. Он је у Сурдуку службовао десет година, од 1756-1766. године. По свој прилици је отац Тимотије увео у праксу сурдучке парохије модерну црквену администрацију: матице рођених, крштених, умрлих, као и друге црквено-административне књиге.
    Потврду за ово налазимо у Шематизму српске православне Митропологије Карловачке за 1884. годиину, где пише: „матрикуле заведене су 1762. године. Парох дома нема сесија има“. Гидина увођења матица у употребу иста је и у Шематизму за 1892. годину. Стара дрвена црква служила је за богослужбене потребе православног народа у Сурдуку пуних 70 година.
    Православна црква Сурдук

    Нова Црква
    Нова црква у Сурдуку сазидана је 1816. године. Почетак припрема за њену градњу, које су трајале пуну годину дана пре почетка њеног зидања, пластично је описан у Родослову породице Васе Ст. Николајевића, пароха у Иригу. Иницијатор изградње овог храма био је сурдучки парох, у целој архидијецези карловачкој угледни прота Василије-Васа Николајевић, беседник на гласу, човек чија се реч свуда с поштовањем слушала и уважавала.


    Православна црква Сурдук

    Десетог маја 1815. године, на славски дан цркве - летњи Свети Отац Николај - према поменутом Родослову, у порти мале, старе цркве скупило се мноштво света. Прота Васо, по претходном договору са Петром Вујевићем, кумом славе те године, угледним и богатим сурдучким трговцем,после резања славског колача, одржа беседу присутном народу о потреби градње нове цркве. Беседа је била таква да је „распалила свет и све званице“. Са клицањем и одушевљењем је прихваћен предлог да се гради нова црква. Први прилог, и то велики, за градњу цркве дао је прота Василије. Још више је приложио трговац Петар Вујевић, а за њим сви остали – колико је ко могао. Истога дана су се договорили ко ће колико сламе, песка, земља, дрвета и другог материјала довући на место на коме ће се пећи цигла за зидање цркве.


    Православна црква Сурдук

    Када је већ градња цркве била у току прота Василије купи мермер за западна – улазна врата на цркви. У спомен тога прилога на мермерној плочи изнад врата уклесано је сећање: „ПРИЛОЖИ СЕЈ МЕРМЕР ЦРКВИ СУРДУЧКОЈ ЉЕТА ВАСИЛИЈЕ НИКОЛАЈЕВИЧЈЕ 1816“. Исте године трговац Петар Вујевић набавља мермер за северна врата на храму. Успомена на овај прилог овековечена је реченицом изнад врата речима „ПРИЛОЖИ СЕЈ МЕРМЕР ЦРКВИ СУРДУЧКОЈ ЈОВАН САВИЧЈЕ 1816“. За јужна врата приложи мермер Јован Савић. И овај прилог обележен је изнад врата речима „ПРИЛОЖИ СЕЈ МЕРМЕР ЦРКВИ СУРДУЧКОЈ ЈОВАН САВИЧЈЕ 1816“.


    Православна црква Сурдук
    Када је градња храма завршена и храм припреман за освећење, лета Господњег 1818, госпођа Марија Вујевић, супруга Петра Вујевића и мајка Матеје Вујевића, обојица трговци из Сурдука, набави и цркви поклони часном трпезу. У част овог богоугодног чина, у олтару, испод жртвеника записано је: СЕЈ СВЈАТИЈ ЖЕРТВЕНИК В ХРАМ СВЈАТАГО ОЦА НИКОЛАЈА СЛУШЧИЈ СУРДУЦЈЕ ПРИЛОЖИ ГОСПОЖА МАРИА СУПРУГА Г. ПЕТРА ВУЧЕВИЧА, А МАТИ Г. МАТЕА КУПЦЕВ СУРДУЧКИХ: ПРИ ШЧАСЛИВОМ ВЛАДЈЕНИИ ГОСПОДАРЈА МПЕРАТОРА И МИТРОПОЛИТЈЕ СЛ: СЕРБСКОМ ГОСПОДИЊЕ СТЕФАЊЕ ОТ СТРАТИМИРОВЧ ПРОТОПРЕСВИТ. КАРЛОВ. Г. ИОНИЈЕ МАКСИМОВИЧ ПАРОСИЈЕ ВАСИЛИИ НИКОЛАЈЕВИЧЈЕ И ЕПИТ ДАМИАНОВИЧУ И ИОАНИЈЕ САВИЧ, ЉЕТА ХРИСТОВА 1818. 9 МАИА.


    Православна црква Сурдук

    Православна црква Сурдук

    Tron je na levoj slici; desno Hristiv grob novijeg datuma.


    Певнице

    Певнице, двери и столице за цркву радио је Марко Вујатовић из Сремских Карловаца. Уговор о изради поменутог намештаја између општине села Сурдук и дрворесца Вујатовића склопљен је 1. Априла 1816. године. Уговор је писан немачким језиком. Из уговора се види да је Марко Вујатовић био обавезан да изради десет певачких столица, по пет са сваке стране, високе и широке по два хвата, једну архиепископску столицу високу два хвата и једну стопу, а широку четири хвата, двадесет и четири украшене столице, десет столица без украса, и троја црквена врата свака са по четири крила.


    Православна црква Сурдук
    Сурдук се први пут помиње као насељено место 1702. године, али је нешто касније опустело. Сурдук је, у ствари, насељен, тек, између 1774. и 1791. године. Те,1791. имао је 111 домова и 509 становника, да би 1808. имао већ,1.043 душе.
    Током деценије и векова број становника и домова се повећавао, стагнирао али и смањивао, да би у неки годинама нагло смањивање броја житеља имао драстичне размене. Тако је, на пример, ово село око 1808. године имало 1930 становника, да би се овај број у 1811. године свео на 1.222 душе. Школски пример стагнације становништва показује попис из 1921. и 1931. године. Иначе,1921. године село Сурдук је имао 1994, а 1931.,2.001 становника.


    За десет година број становника, овог села увећан је за седам душа. Који су узроци довели до овако наглог опадања броја житеља и то за непуну годину дана на самом почетку 19. стољећа, као и до невероватне стагнације прираштаја (ако је то по среди?) у првим десетљећима 20 века остављамо демографима и историчарима да дају свој суд и поближе осветле ову злосрећну појаву, која је тако карактеристична и за многа српска насеља, не само у ранијем него и у нашем времену.


    Православна црква Сурдук
    О првим житељима Сурдука нема писаних споменика. За предпоставити је да су Срби атар Сурдука почели насељавати између V и VII века, дакле, у време Велике сеобе народа, као и то да им је историјска судбина била истоветна са судбином других Срба-Сремаца.
    Православна црква Сурдук

    Ако би о пореклу данашњих житеља Сурдука судили по сачуваном предању и њиховим презименима, онда би се могло закључити да потичу, готово, из свих делова Балкана које су Срби насељавали: Лике, Баније, Кордуна, Даламтинског Косова, Бачке, Баната, Централне Србије, Црне Горе, Босне и Херцеговине. Међутим, овај метод истраживања порекла становништва било које земље и краја, кориштен као монометод, сигурно би одвео на странпутицу и не би дао ваљане резултате. Зато одговор и на ово питање препуштамо суду историје и демографије. Сурдук данас, према попису становништва из 1991. године има 669 кућа- станова и 1.254 становника. Од тога броја 99 % су Срби.'' (Sajt Surduk)


    За време Другог светског рата Сурдук је био место преласка Дунава и веза између НОБ-а у Банату и Срему, односно Југославији. Споменик испред цркве подигле су породице бораца из Баната погинулих при пребацивању у Срем.

    ''U Surduku se nalazi Hram Svetog Oca Nikolaja, koji je podignut1816. godine
    Upisan je u registar kulturnih dobara Srbije.
    Pod zaštitom države u ovoj opštini je sedam crkava sa statusom spomenika kulture u kategoriji od velikog značaja: Evangelistička crkva u Staroj Pazovi, Rimokatolička crkva svete Marije u Novim Banovcima i hram SPC Blagoveštenje Bogorodice u Krnješevcima, SPC Vavedenje presvete Bogorodice u Golubincima i tri pravoslavna hrama posvećena Prenosu moštiju sv. oca Nikolaja u Vojki, Starim Banovcima i Surduku.''

    Православна црква Сурдук

    "SURDUK,
    Selo ovo nisi svoje ime od ona dva surduka, koja idu od Dunava na breg, širom kojega se pružaju kuće, a na sredini tih surduka, na malo višem brežuljku, stoji lepo sagradjena crkva.

    Selo ovo postalo je još u drugoj polovini XIV veka, no je tek početkom ovog veka znatno prošireno i umnoženo. Ima lepu svoju crkvu i 274 doma. Danas ima u tom selu 1820 srpsko-pravoslavnih duša, inoveraca nema ni jednoga. Ima dve lepo sagradjene škole, koje polazi 160 koje muške, koje ženske dece.

    Biće da je zbog nemara ili nepažnje, ali opaziti je, da je ova crkvena opština propustila dosad, pa joj ni crkva ni škola nikakvog imetka nema, dočim sve ostale opštine u susedstvu pohitaše da crkvi svojoj i školi svojoj za vremena pribave kakav imetak bilo u zemlji bilo u drugom čemu, jer Bog zna kakve li će za nas prilike nastanuti, kakav li ce stran nasrtaj doći, pa nas, možda, pritisnuti, suzbiti pa i uništititi, a zlatne su reči naseg naroda: Neka imamo, ali zlu ne trebalo!
    Sve zemljiste ovoga sela leži na visokoj ravni iznad Dunava, sa nekoliko samo manjih brežuljaka. Tu su većinom oranice, neki tek deo livade. Neki odeljci ovde behu do godine 1887. vinogradi. Sada su to parlozi, koje zasevaju raznim varivom.


    Православна црква Сурдук
    … Naspram crkve uzviseno mesto zove se Jelač-grad. Po pričanju mestana, zamak je ovaj, od kojeg se nesto ruševina sačuvalo, gradio Zmaj Desopote Vuče, pa je neko vreme tu i stanovao. O tom gradu ima nekoliko priča i gatanja, ali su ove od manje vrednosti. (To su ostaci antičkog kastruma Rittium, prim. felix).

    Po kraj sela pruža se i bara, koja nosi ime Komarevci. Ona dolazi od sela Sasa, proteče ovuda i uliva se u Dunav kod Banovaca. Na toj se bari najradije bave rode u rano proleće, kad nam sa zimovišta natrag doleću.

    Vrednoća je kod stanovnika u srednju ruku. Osim poljske privrede, sve su druge grane zabataljene; pčelarstvo, svilarstvo, voćarstvo, vrtarstvo sve je to ovde u povoju.
    Ne znam tačno, šta je uzrok da je u ovom selu tako, ali ce to biti zbog toga, sto celo selo i svi meštani donose i dovlače vodu za sve potrebe svoje čak s Dunava, a to, Bogme, staje dosta muke i truda. Ima, doduše, i nekoliko, iako vrlo dubokih bunara po dvorištima u selu, ali ti nisu ni za napajanje marve i živadi, a kamoli za ljude.

    Iz Surduka, posred plodnog zemljišta, na lepom putu kolima preko dva omanja dola, za tri četvrti sahata prijatne vožnje stiže se u Sase - Nove Karlovce. "

    Ovo je odlomak o mestu iz knjige "Trideset dana na ubavu putu" koju je napisao prota karlovački Vasilije Konstantinović, a izdata je u Sremskim Karlovcima 1899.godine. Prota Konstantinović je dobio nalog da 1896.godine pregleda Karlovačku protopopiju i da o tome napiše detaljan izveštaj, koji je kasnije pretočen u knjigu. Član Felix je knjigu predstavio na podforumu ‘Srem’.
    Inače, predpostavljam da je prota ovaj nalog dobio jer je desetak gdoina pre toga filoksera uništila vinograde i sremska sela su se našla u teškom ekonomskom položaju, pa prota po ustaljenoj shemi komentariše stanje u selima karlovačke protopopije.



    Slikano iz pravca Dunava.

    ''Surduk je naselje u opštini Stara Pazova u Sremskom okrugu, oko 40 km severno od Beograda. Prema popisu iz 2002. bilo je 1589 stanovnika.'' (Vikipedija)
    Poruku je izmenio nenad.bds, 22.09.2011 u 17:04

Strana 7 od 11 PrvaPrva ... 56789 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Sunovrat Crkve
    Autor Morpheus u forumu Religija
    Odgovora: 68
    Poslednja poruka: 11.05.2012, 00:59
  2. Dve crkve!
    Autor Hriscanin u forumu Religija
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 11.08.2011, 14:40
  3. Od Crkve do Ali Babine pećine II
    Autor Neocekivani u forumu Spomenar
    Odgovora: 25
    Poslednja poruka: 25.04.2010, 15:53
  4. Od Crkve do Ali Babine pećine I
    Autor Neocekivani u forumu Spomenar
    Odgovora: 13
    Poslednja poruka: 18.02.2010, 02:08

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •