Judi jeste proradila griža savesti, i jeste se pokajao, kako piše u Svetom Pismu. - sumirano - znao je da je pogrešio. Međutim, kako nikad nije shvatao Isusa, mada je putovao sa njim kao učenik, nije znao rešenja za svoju nevolju. Rešenje bi možda bio da ode pod krst Isusov i da traži oprost. Ili da se srušivši na zemlju pomoli Bogu za milost. Ali on je bio u tami znanja oko rešenja ljudskih nevolja, tako i najvećeg ljudskog problema - izmirenja sa Bogom. Juda nije znao kako čovek može da se izmiri sa Bogom. Zato je u očaju pristupio ovom rešenju, koje ne vodi ničemu, odnosno koji vodi u ništavilo... u samoubistvo.
Značaj samoubistva nije u nedostatku vremena posle za pokajanje, mada je i to istina, nego u pogrešnoj nameri da čovek uzme svoj život u svoje ruke, jer misli da je ono njegovo. No, čovek je svoj život dobio od Boga i ne može da raspolaže njime. Činom samoubistva čovek greši jer dovodi u pitanje pravo Boga da raspolaže ljudskim životima. No, pošto po samoubistvu sledi smrt, čoveku se na tacni nudi uverenje da nema svrhe da čovek raspolaže ljudskim životom. Tako ostaje uverenje da je ljudski život na najboljem mestu u Božjim rukama.
Judu, uže i tavan sam spomenuo jer se pisalo o bukvalnom shvatanju Svetog Pisma, bez da se uzme u obzir kontekst stiha. Oni ljudi koji nisu teološki edukovani, a drže da su hrišćani u očaju, koje može proizaći iz griže savesti, skloni su da tumače bukvalno reči iz Biblije.
Imaš primera i u islamu, gde fanatici svoju fanatičnu opredeljenost jačaju citiranjem stihova iz Kurana izdvajajući ih iz konteksta.






Citat




