Arheolozi i arheoastronomi smatraju da ovaj značajan lokalitet, star 4000 godina, u kome se možda krije mit o svetoj planini, može dati odgovore na mnoga pitanja važna za sve paleobalkanske narode.


Mističnost vulkanskog predela u severoistočnom delu Makedonije samo izdaleka najavljuje osećanje drevne tajne koje se javlja već pri prvom susretu sa grupom gromadnih andezitnih stena, ispresecanih pukotinama i zasecima.Često prekriveni izmaglicom, neobični prirodni oblici izranjaju kao da dolaze iz nekog drugog sveta - što i nije daleko od realnosti jer oni su svedoci rituala, obreda i upornog, vekovima dugog posmatranja nebeskih tela. Znamo da su neki drevni preci prirodnom skupu stena dodali zaseke da bi posmatrali kretanja nebeskih tela, pre svega Sunca i Meseca. Utvrđeno je da je Kokino bio i obredni lokalitet, ali kakvi obredi su se tamo praktikovali pre nekih 4000 godina? Koliko generacija je prenosilo sa kolena na koleno znanje o Suncu i Mesecu, da li o tome postoje zapisi i čemu je sve to služilo?


Postoje materijalni dokazi koji pružaju samo deo odgovora, postoje i matematički i astronomski proračuni, ali još više ima teorija i pretpostavki o onome što se tu dešavalo tokom bronzanog doba. Ipak, jasno je da je Tatićev kamen, neobični lokalitet na vrhu planine, lociran na nadmorskoj visini od 1013 metara, služio kao obredno mesto i opservatorija i da je tvorevina drevne, zasad nepoznate kulture čiji su izabrani predstavnici tokom nekoliko vekova posmatrali kretanje Sunca i Meseca i primenjivali ta saznanja za regulisanje sopstvenih aktivnosti, pre svega žetve i setve. Kokino je, pretpostavlja se, bio žižna tačka sa koje se na taj način uticalo na život ljudi u regionu.Drevni lokalitet Kokino (nazvan po obližnjem selu u blizini Kumanova, u Republici Makedoniji, oko 75 km od Skoplja) otkriven je nedavno, pre sedam godina. Naime, pred kraj 2001. godine arheolog Jovica Stankovski, aktuelni direktor Muzeja u Kumanovu, pri rutinskom obilasku terena prepoznao je značajno arheološko nalazište i započeo naučno istraživanje. Priča je tako počela da se odmotava, mada klupko tajni još uvek nije do kraja razmotano.Verovatno najuticajnija međunarodna promocija usledila je 2005. godine pošto je NASA uvrstila Kokino na četvrto mesto liste najstarijih i najvažnijih astronomskih opservatorija u svetu, posle Abu Simbela u Egiptu, Stounhendža u Engleskoj i Angkhor Vata u Kambodži.-Na osnovu arheoloških tragova i kasnijih istraživanja zaključili smo da je reč o važnom nalazištu iz bronzanog doba (drugi milenijum p.n.e.). Prva sondažna ispitivanja su potvrdila naše pretpostavke. Iskopani materijal hronološki obuhvata sve faze bronzanog doba. Ali, odmah je bilo jasno da Kokino nije uobičajen arheološki lokalitet, već da je izuzetno kompleksan i da obuhvata više sadržaja. Arheoastronomski sadržaj je jedan segment lokaliteta, a drugi je njegova upotreba kao svete planine na kojoj su se izvodili rituali u najvećem broju povezani sa kultovima Velike majke, Sunca i plodnosti. Značaj Kokina kao mesta gde su se slavili ti ekstraurbani kultovi je možda za praistorijske žitelje bio važniji od njegove funkcije kao opservatorije-, kaže Jovica Stankovski.


Sama topografija terena, pristup lokalitetu, njegove karakteristike i pokretni arheološki materijal takođe ukazuju na to da je lokalitet bio sveto mesto. Predmeti su pronađeni u obrednim strukturama. Na terenu su pronađeni mnogobrojni delovi sudova iz bronzanog doba, nekoliko kalupa za livenje bronzanih predmeta (visuljaka, sekira, kopalja, dugmadi i drugih sitnijih predmeta), jedan nož i koplje, kao i naprava za ručno mlevenje žita (što može da ukazuje na obredni ritual spremanja žitarica). Nepokretni arheološki nalazi - dve oblikovane platforme, markeri (ili -nišani-) izdubljeni u stenama za označavanje karakterističnih pozicija Sunca i Meseca, i možda najimpozantniji - četiri kamena sedišta (prestola) na kojima su verovatno sedeli prvaci plemenske zajednice pri izvođenju obrednih rituala, još više podupiru teoriju o svetom mestu, kao i o funkcionisanju Kokina kao opservatorije, objašnjava Stankovski. Imajući skromno znanje o astronomiji, kako sam kaže, potražio je stručno mišljenje iz te oblasti. -Danas je trend da se ide u -pohod- na senzacionalna otkrića. Lako je ući u ovu zamku i u svemu gledati epohalni nalaz. Zato sam delovao vrlo pažljivo. Imao sam nekih indicija o upotrebi lokaliteta kao opservatorije, ali sam hteo da se izvrše sva potrebna stručna merenja i proračuni pre nego što sa takvom informacijom istupimo pred javnost-, dodaje Jovica Stankovski, čije će se ime ipak naći na listi onih zaslužnih za velika arheološka otkrića.

Nekako su se arheologija i astronomija, koje se na Kokinu prepliću, pronašle u ličnostima Stankovskog i Đoreta Ceneva, fizičara i astronoma iz Planetarijuma u Skoplju, koji je izvršio detaljnu arheoastronomsku analizu lokaliteta. Osim u Planetarijumu u Skoplju, kompjuterske analize su vršene i u Opservatoriji u Staroj Zagori, u Bugarskoj. Urađena su i brojna merenja na samom terenu. Analize i merenja su potvrdili da se radi o megalitskoj opservatoriji odakle su se posmatrala nebeska tela (pre svega Sunce i Mesec) i izrađivali sunčani i lunarni kalendari. Smatra se da Kokino potiče iz perioda između 2000. i 1800. godine p.n.e.


-Za svaku opservatoriju važno je da postoji jedna centralna tačka sa koje se mogu videti markeri koji označavaju mesta na istočnom horizontu, odakle određenih dana u godini izgreva pun Mesec ili Sunce. Izvršili smo precizna merenja geodetskih pozicija markera, a zatim i matematičke analize kojima se preračunava da li i u koje vreme se tamo nalazi neko nebesko telo. Ta merenja su pokazala da četiri prestola nemaju ulogu centralne astronomske pozicije, pa je verovatno da su imali obrednu svrhu. Ali, na lokalitetu postoji jedna centralna pozicija sa koje je drevni posmatrač neba imao pogled na devet markera. To smo potvrdili i fotografijama-, kaže Cenev.Postojanje devet veoma preciznih markera je dokaz da se na Kokinu izrađivao kalendar. Tri markera, objašnjava Cenev, služe za posmatranje pozicije Sunca: jedan za izlazak Sunca iz dugodnevice - 21. juna, drugi za kratkodnevicu - 22. decembra i treći za označavanje prolećne i jesenje ravnodnevice - 21. marta i 23. septembra. Ostalih šest namenjeni su posmatranju Meseca i izradi lunarnog kalendara koji ima ciklus od 19 godina (Mesec se javlja na istom mestu, u istom danu i u istoj fazi svakih 19 godina). Drevni astronomi su, smatra Cenev, na osnovu postojanja ovih markera svakako znali za periodičnost u kretanju Meseca i na osnovu toga izrađivali lunarni kalendar.


izvor:national geographic