Najveći osvajači i najveće vojskovođe
Prikaz rezultata 1 do 7 od ukupno 7
  1. #1

    Najveći osvajači i najveće vojskovođe

    Pošto je, čini mi se, ovaj zanimljivi deo istorije nedovoljno regulisan na forumu, mislim da bi ovakva tema mogla naći svoj smisao na ovom mestu...

    Pošto je po mnogim mišljenjima (s kojima se potpuno slažem) najveći osvajač u istoriji Aleksandar Nepobedivi, kasnije prozvan Veliki i Makedonski, veđ zastupljen na ovom forumu (sa, koliko sam video, dve teme), opredelio sam se da počnem sa drugim po redu svetskim osvajačem, čuvenim i ozloglašenim šepavcem, Timur Lenkom.

    Tamerlan

    Tamerlan (1336-1405), bio je tatarski emir (1360 - 1405). U tri pohoda je pobjedio Zlatnu Hordu, osvojio je i potčinio Persiju, Indiju, Mesopotamiju i veliki dio Male Azije. Njegovo carstvo se prostiralo od Moskve do Kineskog zida. Prestonica carstva je bio Samarkand, gdje mu se i grob nalazi.

    Ratovao je i sa turskim sultanom Bajazitom, koga je potukao u bici kod Angore (1402. godina). Time je u Otomanskom carstvu došlo do decenijskog građanskog rata između Bajazitovih sinova što je oslabilo Osmanlije i produžilo je za koju deceniju opstanak nekih balkanskih zemalja (Srpska despotovina, Vizantija itd.).

    Takođe je bio poznat po nazivu Timur-Lenk, što u prevodu znači Timur šepavi.

    Rani život i počeci


    Tamerlan je rođen u Transaksoniji, pored Hindu Kuša, Oko 70km južno od Samarkanda, u današnjem Uzbekistanu.

    Tamerlan je svoju ranu vladavinu zasnovao na tvrdnji da je potomak čuvenog mongolskog vladara Džingis-kana. Ono što je zaista utvrđeno je da je on bio potomak mongolskih plemena koja su se preselila zapadno pošto je Mongolska imperija bila proširena.

    Tamerlanov otac Tergaj je bio vođa plemena Barlas, nomadskog turskojezičnog mongolskog plemena. Tergaj je bio čukununuk Karahar Neviana i prvi mongolski plemenski vođa koji je primio Islam. Tergaj je život proveo povučeno, posvetivši se učenju, tako da je pod njegovim nadzorom Tamerlan proučavao Kuran, ali je se posvećivao i fizičkoj spremi.

    Vojno vođstvo i ličnost

    Tamerlan je tokom mladosti, u svojim ranim dvadesetim, prema Šaraf al Dinu, zadobio ranu od strele zbog koje je ostao sakat u desnu nogu i sa ukočenom desnom rukom do kraja života. Zbog toga je i dobio nadimak Timur Hromi (eng. Timur the Lame). Ali Timuru to nije smetalo u vojničkoj karijeri i do 1369. je zauzeo sve teritorije nekadašnjeg Šagataja, proglasio se za vladara u Balku, i imenovo Samarkand za svoju prestonicu.

    Savremenici svedoče da je Tamerlan bio čovek visoke inteligencije, ne samo intuitivne snage, nego i intelektualne. Govorio je tri jezika (među kojima i persijski), proučavao je istoriju, voleo je graditeljstvo i baštovanstvo. Savremenici kažu da je toliko voleo umetnost da nije mogao da je ne krade. Vizantijska vrata palate sa dvora Osmanske prestonice Burse je skinuo i odneo u Samarkand. Kao vrstan igrač šaha, izmislio je totalno novu vrstu te igre, danas poznatu kao "Tamerlanov šah" sa duplo više figura i sto deset polja.

    Imperija i ratovi

    Tamerlan je se uzdigao iz nomadskih plemena, kao Džingis Kan, ali za razliku od njega, Tamerlan je svoju snagu zasnovao i na znanju naroda koje je pokorio. Njegova država je bila kombinacija nomadskih i naseljenih naroda. Tamerlanova vojska je bila sastavljena od Muslimana, hrišćana, Turaka, Tadžaka, Arabljana, Gruzijaca i Indijaca, a ne samo od Mongola. Bila je poznata ne samo po veličini teritorije koju je zauzela, nego i po surovosti.

    Vojska Tamerlana se sastajala od tumena - vojnih jedinica od 10.000 ljudi na pokorenim teritorijama. Sastav je varirao: od članova timuridske porodice, preko članova lojalih plemena Barlas i Džalair, do pripadnika Zlatne Horde, anadolskih i persijskih plaćenika.

    Tamerlanova armija je bila stalno u pokretu. 18. juna 1391. je bila velika bitka kod Kanduče posle koje je Tamerlan prodro u Indiju. Sa tog pohoda je doneo slonovaču koju je iskoristio u Samarkandu za gradnju džamija i nekropola. 28. jula 1402. Tamerlan je kod Angore pobedio turskog sultana Bajazita Munju, razbio njegovu vojsku, a samog Bajazita zarobio i potom pogubio u Samarkandu. Savremenici trvde da je bio impresioniran taktikom srpske teške konjice pod vođstvom despota Stefana Lazarevića, te da je despota posle bitke primio sa svim kraljevskim počastima, ali ovaj podatak treba uzeti sa rezervom.

    Tamerlanova ambicija je bila da reaktivira Put Svile kao centralnu trgovačku rutu između Evrope i Kine, i da drži monopol nad njim. Monopol bi bio dosegnut osvajanjima, prvenstveno pokoravanjem Zlatne Horde ka severu, potom država Persije, svih ostalih mongoliskih plemena, i napokon Indije i Kine.

    Kina i smrt

    Prvi vladar Ming dinastije u Kini, imperator Hung Vu (1368.- 1398.)je poslao glasnike u sve bivše mongolske provincije sa zahtevom da bude priznat za vrhovnog vladara. Jedan od glasnika je stigao u Samarkand 1395. i bio je odmah zatvoren od strane Tamerlana, koji je već imao razvijene ambicije o kontroli Puta Svile, razvoju imperije i "prestizanju Aleksandra po veličini osvojenih taritorija".

    Drugi vladar Minga, Jing Lo (1402.-1424.) predvideo je mogućnost sukoba sa Tamerlanom i poslao je još jedno poslanstvo u Samarkand. I ovaj drugi glasnik je bio zatvoren. 1405. Jing Lo šalje veliku pomorsku ekspediciju na zapad sa željom da liši Kinu izolacije, ali i da izbegne korišćenje Puta Svile koji drži Tamerlan.

    Tamerlan nije slušao savet svojih generala i nije čekao proleće 1405. Krenuo je odmah u napad na Kinu. Planirao je da se bez zaustavljanja zaputi do reke Jarhant, tamo se ulogori i čeka prve znake proleća da počne veliki napad. Napustili su Samarkand rano u januaru. Tamerlan je vodio ogromnu vojsku za njegov poslednji i najveći napad - napad na Kinu. Iako je njegova vojska bila jaka, sam Tamerlan je bio slab. Imao je skoro sedamdeset godina, bio je preslab da hoda ili jaše, morali su da ga nose u nosiljci. Krajem januara stigli su do Utrara. Zbog velike zime i teškog puta Tamerlanovo zdravlje je bilo već ozbiljno narušeno. 17. ili 18. februara 1405. Tamerlan je umro dok je predvodio svoj pohod na Kinu. Njegovo telo je vraćeno u Samarkand i on je sahranjen u džamiji - mauzoleju Gur-i-Mur.

    Posle Tamerlanove smrti njegovo carstvo, Timuridska imperija, je oslabila. Suzbijena je na širi prostor srednje Azije, ali je se održala, sa prekidima, još dugo vremena.

    Iako nikada nije osvojio Kinu, Tamerlan je sazdao imperiju koja je se širila od granica Kine ko Bosfora, i od Indije do današnjeg evropskog prostora Rusije, jednu od najvećih imperija koju je svet ikada video, i mnogi istoričari ga smatraju najvećim osvajačem posle Aleksandra Velikog.

    Izvor:wikipedia
    Poruku je izmenio memento, 02.10.2008 u 19:58
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  2. #2

    Odgovor: Najveći osvajači i najveće vojskovođe

    Ervin Romel

    Ervin Romel (nem. Erwin Johannes Eugen Rommel) (15. novembar, 1891 14. oktobar, 1944) je bio nemački general i komandant Nemačkog afričkog korpusa za vreme Drugog svetskog rata. Poznat je i pod nadimkom Pustinjska lisica (Desert Fox).


    Romel je rođen u mestu Hajdenhajm udaljenom oko 50 km od Ulma, u državi Virtemberg kao drugi sin iz braka protestanstkog upravitelja srednje škole u Alenu, Ervina Romela starijeg i Helene fon Luc, ćerke uglednog lokalnog zvaničnika. Bračni par je imao još tri deteta, dva sina Karla i Gerharda i ćerku Helenu. Kasnije, sećajući se svojih dečačkih dana Romel je napisao "imao sam veoma srećno detinjstvo". Mladi Ervin nosio se mišlju da postane inženjer ali je na očev nagovor 1910. god. pristupio lokalnom 124. Virtenberškom pešadijskom puku kao oficirski kadet i uskoro je poslat u oficirsku školu u Dancingu.

    Tokom Prvog svetskog rata Romel je služio u Francuskoj, kao i na rumunskom i italijanskom frontu. Tokom rata Romel je tri puta ranjavan i odlikovan je Gvozdenim krstom - prve i druge klase. Takođe je postao najmlađi dobitnik najvišeg pruskog odlikovanja "Ordena za zasluge" (Pour le Mrite), počasti koja je bila rezervisana samo za generale. Ovo odlikovanje je dobio zbog zasluga u borbama u planinama severo-istočne Italije, naročito u bici kod Longarone i zauzeću planine Matažur kada je zarobljeno 150 italijanskih oficira, 7000 vojnika i 81 artiljerijsko oruđe. Njegov bataljon je takođe odigrao ključnu ulogu u bici kod Kobarida (bici za Kaporeto ) kada je nemačka vojska izvojevala jednu od najznačajnijih pobeda nad italijanskom vojskom.

    Posle rata Romel je bio komandant bataljona i instruktor u Drezdenskoj pešadijskoj školi (1929-1933) i Potsdamskoj vojnoj akademiji (1935-1938 ). Njegovi ratni dnevnici, Infanterie greift an (Pešadijski napadi), objavljeni 1937. god. postali su jedan od glavnih vojnih udžbenika i privukli su pažnju Adolfa Hitlera koji ga je iste godine angažovao da obučava Hitler Jugend. 1938. god. Romel već u činu pukovnika imenovan je za komandanta vojne akademije u Viner Nojštatu. Međutim, ubrzo zatim napušta ovaj položaj zato što je imenovan za komandanta hitlerovog ličnog zaštitnog bataljona (Fuhrer-Begleitbattalion). Dok je službovao na ovom položaju Romel se veoma zbližio sa Hitlerom. Bio je zadužen za njegovu ličnu bezbednost tokom posete okupiranoj Čehoslovačkoj. Neposredno pred invaziju na Poljsku unapređen je u čin general-majora. Kao izraz velike naklonosti Hitler je naredio da Romelovo unapređenje stupi na snagu retroaktivno od 1. juna 1939. god.

    1940. god. Romel je dobio komandu nad 7. oklopnom divizijom, koja je kasnije dobila nadimak Gespenster-Division ("Divizija duhova" zbog neverovatne brzine napredovanja koji je uspevala da postigne usled čega se često događalo da čak i nemačka vrhovna komanda ne zna njen tačni položaj) tokom operacije Fall Gelb, napada na Francusku i zemlje Beneluksa. Tokom ove operacije pokazao je neverovatnu umešnost u komandovanju oklopnim jedinicama zbog čega je imenovan za komandanta nemačkih snaga sačinjenih od 5. lake divizije, a kasnije i 15. oklopne divizije koje su početkom 1941. god. trebale da budu poslate u Libiju da bi pomogle poraženim i demoralisanim italijanskim trupama. Ove divizije predstavljale su osnovu nove nemačke borbene formacije nazvane Nemački afrički korpus (Deutsches Afrika Korps) koja će pod Romelovom komandom steći slavu u borbama u Severnoj Africi.

    Nakon dolaska u Afriku Romel je proveo najveći deo vremena vršeći reorganizaciju italijanskih jedinica koje su pretrpele poraz od snaga Britanskog komonvelta pod komandom general-majora Ričarda O'Konora. Nova ofanziva sila Osovine u Severnoj Africi predvođena snagama Nemačkog afričkog korpusa izbacila je savezničke snage iz Libije, ali je izgubila momentum i zaustavila se neposredno nakon prelaska preko egipatske granice. Ključna libijska luka Tobruk iako u okruženju i dalje je bila u rukama savezničkih snaga pod komandom australijskog generala Leslija Morsheda. Dotadašnjeg vrhovnog komandanta savezničkih snaga u Severnoj Africi generala Arčibalda Vejvela na tom položaju zamenio je dotadašnji vrhovni komandant britanskih snaga u Indiji general Klod Okinlek. Okinlek je ubrzo pokrenuo ofanzivu koja je potisnula nemačke i italijanske snage i razbila opsadu Tobruka. Međutim, kada je saveznička ofanziva izgubila na snazi Romel je napao.


    U klasičnom blickrigu koji je usledio Savezničke snage su temeljno poražene. Za samo nekoliko nedelja linija fronta pomerena je duboko u egipatsku teritoriju. Romelova ofanziva je konačno zaustavljena kod malog železničkog gradića El Alamein udaljenog samo 60 milja od Kaira. Prvu bitku za El Alamein Romel je izgubio zbog kombinacije logističkih problema i poboljšane taktike savezničkih snaga. Saveznici koji su bili saterani uza zid bili su blizu centara za snabdevanje što je omogućilo popunu jedinica svežim trupama dovedenim sa drugih frontova. Okinlekova taktika da tokom bitke napada slabije italijanske snage prinudila je Romela da Nemački afrički korpus koristi u ulozi vatrogasca koji je intervenisao na kritičnim tačkama na liniji fronta zbog čega je inicijativa prešla u savezničke ruke. Romel je još jednom pokušao da probije savezničku odbrambenu liniju tokom bitke za Alam Halfu. Međutim, ovaj pokušaj je odlučno sprečen od strane savezničkih jedinica kojima je komandovao novopridošli saveznički komandant general-pukovnik Bernard Montgomeri; uglavnom zahvaljujući tome što je britanska obaveštajna služba razbila šifarski kod nemačke mašine za šifriranje "Enigma" zbog čega je saveznicima bio poznat operativni plan i satnica dejstava Nemačkog afričkog korpusa. Ova obaveštajna operacija kao i podaci koja je ona obezbeđivala tokom čitavog Drugog svetskog rata poznati su pod jedinstvenim nazivom "Ultra".

    Zbog savezničkih snaga stacioniranih na Malti koje su konstantno napadale nemačke konvoje sa neophodnim zalihama na putu za Libiju, kao i zbog ogromne razdaljine koju je snabdevanje moralo da prevali od najbližih luka u Libiji do nemačkih položaja u Egiptu, Romel nije mogao da zadrži El Alamein na neodređeno vreme. Međutim, bila je potrebna još jedna velika bitka tzv. druga bitka za El Alamein, da bi se njegove trupe naterale na povlačenje. Posle poraza u ovoj bici Romel je uprkos naređenjima Hitlera i Musolinija da se što pre zaustavi i suprotstavi montgomerijevoj 8. armiji, to učinio tek po dolasku u Tunis i zaposedanju stare francuske odbrambene pogranične linije tzv. Maret linije. Odlično organizovano povlačenje Nemačkog afričkog korpusa stvorilo je veliko rastojanje između nemačkih i britanskih jedinica što je Romelu ostavilo dovoljno vremena da po dolasku u Tunis nanese poraz američkom 2. korpusu u bici kod prolaza Kaserin.

    Okrenuvši se još jednom da se suprotstavi snagama Britanskog komonvelta na odbrambenoj Maret liniji Romel nije mogao da učini ništa više osim da odlaže neizbežno. Pre završetka kampanje u Tunisu koja je okončana savezničkom pobedom Romel je zbog bolesti morao da se vrati u Nemačku.

    Neki autori smatraju da je Romelovo povlačenje Nemačkog Afričkog korpusa u Tunis, suprotno Hitlerovim željama, predstvljalo daleko veći uspeh od njegovog zauzeća Tobruka (nasuprot strašnoj sudbini koja je kod Staljingrada zadesila nemačku 6. armiju pod komandom Fridriha Paulusa koji je do zadnjeg trenutka poštovao Hitlerovu naredbu o zabrani odstupanja).

    Po povratku u Nemačku Romel je jedno vreme bukvalno bio "nezaposlen". Međutim, kako se ratna plima okrenula protiv Nemačke Hitler ga je postavio za komandanta grupe armija B koja je trebalo da brani francusku obalu od predstojeće savezničke invazije. Posle bitaka u Africi Romel je došao do zaključka da bi svi ofanzivni pokreti trupa u Francuskoj bili onemogućeni ogromnom vazdušnom nadmoći saveznika. Zastupao je stav da tenkovske jedinice moraju da budu razbijene na manje grupacije stacionirane blizu obale kako bi u slučaju invazije mogle odmah da stupe u akciju i odbace saveznike u more. Na taj način Romel je želeo da smanji vreme reagovanja i izbegne velike gubitke koje bi nemačke jedinice trpele tokom transporta ka mestu invazije usled dejstva savezničke avijacije. Želeo je da invazija bude zaustavljena na samoj obali.

    Međutim, njegov pretpostavljeni Gerd fon Rundštet je smatrao da nije moguće zaustaviti invaziju na obali zbog velike vatrene moći Britanske kraljevske mornarice koja je imala zadatak da vrši artiljerijsku pripremu i pruža vatrenu podršku desantnim jedinicama. Njegov stav je bio da oklopne jedinice moraju da se grupišu dublje u pozadini bliže Parizu kako bi savezničke jedinice bile napadnute izvan dometa razarajuće brodske artiljerije. Kada je od Hitlera zatraženo da se opredeli za jednu od predloženih taktika on je izabrao kompromis. Oklopne jedinice bile su stacionirane predaleko da bi Romel imao ikakve koristi od njih ali ne dovoljno daleko da bi Rundštetov plan mogao da se realizuje. Uprkos tome nije mnogo nedostajalo da Romelov plan urodi plodom.

    Tokom dana D nekoliko oklopnih jedinica našlo se dovoljno blizu da svojim uspešnim dejstvom protiv savezničkih snaga dokaže da je Romelov plan imao mnogo više šanse za uspeh od Rundštetovog. Među ovim jedinicama nalazila se i 21. oklopna divzija, kojom je Romel komandovao u Severnoj Africi, a koja je već prvog dana iskrcavanja izvršila protivnapad na britanskom i kanadskom sektoru obale i u jednom trenutku uspela da izbije na obalu Lamanša ali je ubrzo zbog nedostatka podrške bila prinuđena da se povuče.

    17. jula 1944. god. vozilo u kojem se nalazio Romel uništeno je napadom iz vazduha od strane Spitfajera Kraljevskog kanadskog ratnog vazduhoplovstva. Romel je nakon napada primljen u bolnicu sa ozbiljnim povredama glave. U međuvremenu, nakon neuspelog atentata na Hitlera 20. jula 1944.god. Romel je bio osumnjičen za učestvovanje u zaveri. Za razliku od Gebelsa koji nije bio uveren u Romelovu umešanost Borman je smatrao da je on bio jedan od glavnih učesnika zavere. O tome da li je Romel bio upoznat sa detaljima zavere i da li je u njoj učestvovao, špekuliše se i danas. Posle rata njegova žena je izjavila da je bio protiv ubistva Hitlera zato što nije želeo da buduće generacije mladih nemaca steknu utisak da je rat izgubljen zbog "uboda u leđa" poznatog kao Dolchstolegende što je smatrano za jedan od glavnih razloga za poraz nemačke u Prvom svetskom ratu. Umesto ubistva Romel je smatrao da Hitler mora da bude zarobljen kako bi mu se javno sudilo. Zbog Romelove popularnosti u nemačkom narodu Hitler mu je ponudio alternativu. Mogao je da bira između samoubistva ili javnog suđenja i represija nad porodicom. Romel je izvršio samoubistvo 14. oktobra 1944. god. Sahranjen je sa svim vojnim počastima.


  3. #3

    Odgovor: Najveći osvajači i najveće vojskovođe

    Napoleon I Bonaparta

    Car Francuske


    Vladao: 20. mart 1804 6. april 1814; 1. mart 1815 22. jun 1815

    Koronacija: 2. decembar 1804

    Puno ime: Napoleon Bonaparta

    Titula: Kralj Italije; Medijator Švajcarske Konfederacije; Protektor Rajnske
    konfederacije

    Rođen: 15. avgust 1769; Ažaksio, Korzika

    Preminuo: 5. maj 1821 (51 godina); Sveta Jelena

    Prethodnik: Luj XVI

    Naslednik: Luj XVIII

    Sin: Napoleon II Bonaparta

    Kraljevska kuća: Bonaparta

    Otac: Karlo Buonaparta

    Majka: Leticija Ramolino


    Napoleon I Bonaparta (fr. Napoleon Bonaparte, 15. avgust 1769. 5. maj 1821) je bio general u Francuskoj revoluciji i kao vođa bio je prvi konzul Francuske Republike od 11. novembra 1799. do 18. maja 1804. i car Francuske i kralj Italije od 18. maja 1804. do 6. aprila 1814. i onda ponovo na kratko od 20. marta do 22. juna 1815.

    Napoleon je rođen na Korzici, a učio je u Francuskoj za artiljerijskog oficira. Postao je poznat u tokom Francuske revolucije, kada je kao general vodio uspešne pohode protiv Prve i Druge koalicije koje su bile usmerene protiv Francuske. Godine 1799. Napoleon je izvršio državni udar i postavio sebe za prvog konzula; pet godina kasnije je sam sebe krunisao za cara Francuske. Tokom prve decenije 19. veka, zaratio je sa skoro svakom važnijom evropskom silom, dominirajući kontinentalnom Evropom nizom pobeda - od koje su naslavnije one kod Austerlica i Fridlanda - i uspostavaljanjem saveza, imenujući bliske saradnike i članove porodice za vladare ili ministre u državama kojima su dominirali Francuzi.

    Katastrofalna francuska invazija Rusije 1812. je bila prekretnica. Ovaj pohod je desetkovao njegovu Veliku armiju, koja nikada više nije obnovila svoju nekadašnju snagu. Godine 1813. Šesta koalicija ga je porazila kod Lajpciga, zauzela Francusku i primorala ga na abdikaciju u aprilu 1814. i igznanstvo na ostrvo Elbu. Nakon manje od godinu dana, Napoleon se vratio u Francusku, ponovo preuzeo kontrolu, ali je vladao 100 dana do poraza kod Vaterloa u junu 1815. Svojih zadnjih šest godina života proveo je pod britanskim nadzorom na ostrvu Sveta Jelena.

  4. #4

    Odgovor: Najveći osvajači i najveće vojskovođe

    Hronologija osvajanja Napoleona Bonaparte

    1769.
    o 15. avgusta Napoleon Bonaparta rođen u Ajačiju na Korzici

    1793. Postao general revolucionarne francuske vojske

    1795. Učestvovao u gušenju pobune protiv Konventa

    1796. Kao zapovednik vojske u Italiji u aprilu nekoliko puta porazio Austrijance i njihove saveznike Pijemonteze
    o 15. maja u Parizu Pijemont ustupio Savoju i Nicu
    o 7. maja Bonaparta prešao Po kod Pjaćence
    o 14. maja ušao u Milano
    o 27. juna papa potpisao primirje posle okupacije Lombardije
    o 5. avgusta i 8. septembra pobede kod Kastiljonea i Basana, 14. novembra kod Arkole

    1797. 14. januara pobeda kod Rivolija
    o 2. februara predaja Mantove
    o 18. aprila primirje u Leobenu, Austrija se odrekla Nizozemske, Lombardije i Modene, Bonaparta tajno obećao Veneciju
    o 12. juna ulazi brodovima u Valetu i osvaja Maltu bez većeg otpora Vitezova malteškog reda. Na osvajački pohod se olučuje kao odmazdu prema vitezovima i Grand Masteru fon Hompešu koji volonterski pružaju pomoć od 500,000 franaka Luju XVI da uguši revoluciju u jesen 1789.
    o 18. oktobra ugovorom u Kamporformiju Austrija priznala Cisalpinsku republiku (dotadašnju papsku oblast), Francuskoj pripala Belgija ,Jonska ostrva i teritorije do Rajne. Austrija dobila Veneciju, Istru, Dalmaciju i Boku Kotorsku.

    1798. Pohod na Egipat:
    o 19. maja iz Tulona isplovila flota sa 335 brodova: s vojnicima krenulo i oko 200 naučnika i umetnika
    o 1. jula iskrcao se blizu Aleksandrije i zauzeo grad
    o 21. jula pobedio je Mameluke u bici kod piramida
    o 1. avgusta, u pomorskoj bici kod Abukira, engleski admiral Nelzon porazio francusku flotu
    o 23. decembra ugovor Rusije i Turske koja Rusima otvara moreuze i luke
    o 29. novembra druga kolonizacija protiv Francuske: Rusija, Engleska i Napulj

    1799. Zauzeo Jafu i Gazu u Palestini
    o 2. marta Rusi osvojili Krf i ostala jonska ostrva
    o Po povratku iz Sirije, za tri nedelje, porazio egipatsku vojsku i uspostavio francusku vlast
    o 22. avgusta napustio Egipat i vratio se u Francusku
    o Posle poraza od austrijsko-ruske koalicije (mart-avgust), Francuzi napustili Italiju 25. i 26. septembra Francuzi potisnuli saveznike iz Holandije
    o 9/10. novembra (18/19. brimera godine VIII) izveo državni udar, smenio Direktorijum i uvezo konzulstvo.
    o Kao prvi francuski konzul, koncentrisao celokupnu vlast i postao neograničeni vladar Francuske

    1800.
    o 14-23. maja (u nameri da preko Italije dopre do Beča) prešao klanac Veliki Sv. Bernard, odsecajući Austrijncima odstupnicu
    o 2. juna ušao u Milano i vaspostavio Cisalpinsku republiku (od 26. januara 1802. Italijanska republika)
    o 15. juna primirje u Aleksandriji, Francuskoj vraćen Pijemont, Lombardija i Ligurije

    1801.
    o 9. februara u govor u Linevilu, Austrija Francuskoj priznala levu obalu Rajne, Belgiju i severnu Italiju, zadržavši venecijansku oblast
    o 29. marta, ugovorom u Firenci napuljski kralj prepustio Toskanu sa ostrvom Elbom. Francuska vojska okupirala Napuljsko kraljevstvo

    1802.
    o 4. avgusta izabran za doživotnog konzula s pravom da naimenuje naslednika
    o 21. septembra zvanično pripojen Pijemont. Toskana proglašena za Etrursku kraljevinu.

    1803.
    o 27. septebra vojno kapitulirala Švajcarska, koja je postala Helvetska republika

    1804.
    o 2. decembra Napoleon I Bonaparta svečano krunisan za cara

    1805. Obnovljena neprijateljstva sa Engleskom
    o 22. marta centralistički ustav nametnut Holandiji
    o 26. maja u Milanu krunisan za kralja Italije
    o 6. juna Ligurska republika (Đenova) pripojena Francuskoj
    o Treća Koalicija protiv Francuske: Engleska, Rusija, Švedska, Austrija, Napulj; Pruska neutralna
    o 20. oktobra austrijska vojska poražena kod Ulma
    o 21. oktobra kod rta Trafalgar Nelson gotovo uništio francusko-špansku flotu i u bici poginuo
    o 2. decembra pobeda nad rusko-austrijskom vojskom kod Austerlica
    o 26. decembra mir u Požunu: Austrija gubi venecijansku oblast (pripojena Italiji), Istru i Dalmaciju

    1806.
    o 1. avgusta prestalo da postoji Sveto Rimsko Carstvo
    o 12. jula Pariskim ugovorom stvorena Rajnska konfederacija, 16 nemačkih knezova kojima gospodari Napoleon
    o Četvrta koalicija protiv Francuske, Engeska s Rusijom, uvučena Pruska
    o 14. oktobra porazio prusku vojsku kod Jene i Aueršteta (Tiringija)
    o 27. oktobra ulazi u Berlin, proširio Rajnsku konfederaciju
    o 27. novembra Francuzi u Varšavi, gde Napoleon zimuje

    1807.
    o 14. juna porazio rusku vojsku kod Fridlanda
    o 7-9. jula u Tilzitu mir sa Rusijom i Pruskom. Pruska izgubila teritorije na levoj obali Elbe koja postaju Vestfalska kraljevina; Gdanjsk slobodan grad; od pruske Poljske nastalo Varšavsko vojvodstvo
    o 27. oktobra u Fontemblou Španija dopušta prolaz francuskim trupama kod Portugalije
    o 30. novembra Francuzi uzeli Lisabon i okupirali severnu Španiju

    1808.
    o 2. maja ugušena pobuna u Madridu
    o 4. decembra Napoleon ušao u Madrid

    1809. Austrija na čelu pete koalicije protiv Francuske
    o 12. maja Napoleon ušao u Beč
    o 17. maja pripojena papska država, 6. juna uklonjen papa
    o 6. jula pobeda u bici kod Vagrama
    o 14. oktobra Šenbrunski mir sa Austrijom: Salcburg Bavarskoj; Trst, Istra, Primorska, Dalmacija, Koruška i Kranjska ušle u Ilirske provincije; Veliko Varšavsko Vojvodstvo uvećano zapadnom Galicijom

    1810.
    o 9. jula pripojio Kraljevinu Holandiju

    1810-1811. pripojio nemačke obale na Severnom moru, sa Bremenom i Hamburgom; zauzećem Libeka, dopro do Baltika

    1812. U aprilu ultimatum ruskog cara Aleksandra I da Francuzi napuste Prusku i Pomeraniju;
    U maju Napoleon u Drezdenu okuplja sve evropske vladare
    o 24. juna armija (700.000) Francuza i saveznika prešla Njemen i krenula na Rusiju
    o 7. septembra bitka kod Borodina otvorila put ka Moskvi
    o 14. septembra Napoleon ušao u Moskvu
    o 19. oktobra krenuo natrag. Odstupanje iz Rusije pretvoreno u užasnu nesreću
    o 5. decembra Napoleon krenuo za Pariz
    Francuska vojska u Španiji (200.000) popustila pred Englezima

    1813.
    o 28. februara Pruska u savezu s Rusijom
    o 2. maja u Saksoniji Napoleon potukao Ruse i Pruske kod Licena
    o 21. maja nova pobeda kod Baucena, oslobodio Saksoniju i veći deo Šleske
    o 4. juna primirije sa saveznicima u Plajsvicu
    o 10. avgusta Austrija se povukla iz pregovora u Pragu
    o 12. avgusta Austrija se pridružila šestoj koaliciji protiv Francuske
    o 9. septembra objavljeno raspuštanje Rajnske konfederacije
    o 16-19. oktobra Napoleon je poražen u bici kod Lajpciga i povukao se do Rajne
    o 2-4. novembra Francuska vojska prešla Rajnu
    o U novembru Francuzi napustili Holandiju
    o 1. decembra objava saveznika Mir Francuskoj, rat Napoleonu

    1814.
    o 1. januara saveznici prešli Rajnu
    o 30. marta kapitulirao Pariz, Napoleon u Fontenblou
    o 2. aprila Senat svrguo Napoleona i 6. aprila proglasio za kralja Luja XVIII; Napoleon abdicirao
    o 3. maja Luj XVIII ušao u Pariz
    o 4. maja Napoleon se povukao na ostrvo Elbu
    o 30. maja Luj XVIII prihvatio prvi pariski ugovor koji je Francuskoj priznao granice iz 1792.

    1815. 1. marta Napoleon se iskrcao u Frežisu
    o 20. marta uašo u Pariz i ponovo uzeo vlast (vladavina od 100 dana)
    o 9. juna potpisan završni dokument Bečkog kongresa
    o 18. juna, u bici kod Vaterloa, kod Vaterloa u Belgiji, Napoleon je teško poražen
    o 22. juna u Parizu ponovo se povukao u korist svog sina Napoleona II. Engleska ga proterala na ostrvo Svetu Jelenu

    1821.
    o 5. maja Napoleon I Bonaparta umro na Svetoj Jeleni.

  5. #5

    Odgovor: Najveći osvajači i najveće vojskovođe

    General Džordž S. Paton.

    Džordž Smit Paton Junior (engl. George Smith Patton), 11. novembar 1885. – 21. decembar 1945., bio je jedan od najboljih američkih generala u Drugom svetskom ratu. U svojoj vojnoj karijeri, dugoj 36 godina bio je među prvim američkim oficirima koji su zagovarali stvaranje modernih oklopnih jedinica, komandovao je američkim jedinicama u Severnoj Africi, Siciliji i u Evropi. U američkoj vojsci ostao je zapamćen po nadimku „Stari krv i petlja“ ("Old blood and guts"), koji je dobio zahvaljujući pogrešnom citiranju njegove izjave u kojoj je rekao da je za pobedu u ratu potrebna ne samo krv već i mozak ("Blood and brains"). Zvanična istorija stvorila je predstavu o generalu Patonu kao o briljantnom vojnom lideru koji je povremeno imao epizode neposlušnosti i nestabilnosti.


    Njegovi potčinjeni, kako oficiri tako i vojnici pamtiće ga ne samo po briljantnom komandovanju, ludoj hrabrosti i istrajnosti, već i po oštrim, često vulgarnim govorima kojima je podizao moral svojim jedinicama. U jednom takvom govoru koji je održao vojnicima američke 3. armije neposredno pre nego što će se zaputiti u Francusku, Paton je rekao:

    “ Postoji jedna veoma bitna stvar koju ćete shvatiti tek kada sve ovo bude gotovo i kada se vratite kući. Zahvaljivaćete Bogu kada dvadeset godina kasnije budete sedeli pored kamina sa svojim unukom na kolenu i kada vas bude pitao šta ste radili u ratu, nećete morati da ga prebacite na drugo koleno, nakašljete se i kažete: „Lopatao sam balegu u Luizijani. ”

    Porodica

    Paton je rođen u mestu San Gabrijel u Kaliforniji, od oca Džordža Smita Patona i majke Rut Vilson, ćerke Bendžamina Dejvisa Vilsona, uglednog lokalnog zemljoposednika i političara i jednog od prvih pionira koji je krenuo 1840. god na zapad da bi tamo ostao i stekao značajan imetak. Rodio se u porodici čiji su muški potomci bili civili, advokati i političari, dok su vojnici postajli samo po pozivu. Njegov deda Džordž Paton učestovao je u Američkom građanskom ratu kao pukovnik Konfederacije i poginuo je 1864. god. u bici kod Sedar Krika u Vinčesteru u Virdžiniji.

    Paton je od malih nogu čitao Ilijadu i Odiseju, Bibliju i dela Viljema Šekspira. Odrastao je slušajući priče o podvizima vojnika Konfederacije u Američkom građanskom ratu i o svom dedi. Inspirisan ovim pričama mali Paton je još kao klinac maštao o tome da jednog dana postane general i heroj.

    Obrazovanje

    Paton je godinu dana pohađao Vojni institut u Virdžiniji, pre nego što je prešao u Vest Point. Po završetku prve godine pao je zajedno sa Kortni Hodžisom (zbog lošeg znanja iz matematike) ali se ponovo upisao i diplomirao 1909. god.

    Paton je bio inteligentno dete i intenzivno je proučavao klasičnu književnost i vojnu istoriju još od malih nogu, ali je najverovatnije patio od nedijagnostifikovane disleksije, što će mu u velikoj meri otežati njegovo školovanje. Vrlo kasno je naučio da čita, i nikada nije naučio osnovne veštine kao što je spelovanje. Zbog ovog poremećaja trebalo mu je pet godina da završi Vest Point.

    Dok je bio na školovanju u Vest Pointu, Paton je obnovio svoje poznanstvo sa prijateljicom iz detinjstva Beatris Ajer, ćerkom bogatog teksilnog industrijalca. Njome se oženio ne dugo nakon diplomiranja.

    Po završetku školovanja učestvovao je na letnjim Olimpijskim igrama koje su održane 1912. god. u Stokholmu. Predstavljao je SAD u novoj atletskoj disciplini, petoboju. U ukupnom plasmanu osvojio je peto mesto. Bio je na vrhu tabele sve do takmičenja u streljaštvu kada je jedan njegov hitac najverovatnije promašio metu, iako je Paton tvrdio da je prošao kroz rupu koju je napravi prethodni hitac.

    Kao i većina članova njegove porodice, Paton je često tvrdio da je imao žive vizije svojih predaka. Čvrsto je verovao u reinkarnaciju što se i manifestovalo u njegovom uverenju da je u prošlim životima bio kartaginski vojskovođa Hanibal, rimski legionar, napoleonov feldmašral i mnoge druge istorijske ličnosti.

    Rana vojna karijera

    Tokom sukoba na meksičkoj granici 1916. god. Paton je bio u sastavu 13. Teksaškog konjičkog puka i pratio je brigadnog generala Džona Dž. Peršinga kao njegov ađutant tokom potere za Pančom Vilom. Tokom ovog sukoba Paton je uz pomoć deset vojnika iz 6. pešadijskog puka ubio „Generala“ Hulia Kardenasa, komandira Vilinih ličnih telohranitelja. Zbog ove akcije kao i zbog naklonosti koju je Paton pokazivao prema svom revolveru Kolt Mirotvorac (Colt Peacemaker), Peršing mu je dodelio nadimak „Bandit“ (Bandito).

    Prvi svetski rat

    Neposredno pre izbijanja Prvog svetskog rata general Peršing unapredio je Patona u čin kapetana. Po ulasku SAD u rat Paton je zatražio od Peršinga da mu poveri komandu nad nekom od američkih jedinica na prvoj liniji fronta. Peršing mu je poverio komandu nad novoformiranim Američkim tenkovskim korpusom. Pretpostavlja se, mada nikada nije tačno utvrđeno da je Paton učestovao u Bici kod Kambrea u kojoj su prvi put upotrebljeni tenkovi u značajnom broju. Pošto Američki tenkovski korpus nije učestvovao u oboj bici, a malo je verovatno da bi englezi poverili komandu nad svojim oklopnim jedinicama američkom oficiru, Patonu je najverovatnije poverena posmatračka uloga. Zbog svoje uspešnosti u organizaciji obuke (formirao je školu za američke tenkiste u Lanžeru u Francuskoj) i komandovanju američkim oklopnim jedinicama, unaprećen je dva puta. U činu potpukovnika postavljen je za komandanta Američkog tenkovskog korpusa koji je prvo bio deo Američkih ekspedicionih snaga, a zatim deo američke 1. armije. Učestovao je u Sen Mišel ofanzivi 1918. god. kada je i ranjem metkom iz mitraljeza dok je pomagao da se zaglibljeni američki tenk izvuče iz blata. Metak mu je prošao kroz gornji deo butine. Paton je mnogo godina kasnije često, nakon što bi na nekim društvenim događajima popio malo više, svlačio pantalone pokazujući svoju ranu nazivajući podrugljivo sebe „generalom sa pola stražnjice“.

    Za zasluge u Meza-Argonskoj ofanzivi Paton je odlikovan Purpurnim srcem i Krstom za istaknute zasluge u službi i unapređen je u pukovnika. Dok se Paton oporavljao od rana Prvi svetski rat je završen.

    I
    zmeđu dva rata

    Dok je bio na službi u Vašingtonu 1919. god. Paton je upoznao i postao blizak prijatelj Dvajta D. Ajzenhauera koji će igrati veoma značajnu ulogu u nastavku njegove vojne karijere. 1920. god. uputio je peticiju Američkom Kongresu u kojem je zatražio da se popravi stanje u finansiranju američkih oklopnih snaga ali bezupešno. Posvetio se popularizaciji ovog roda vojske pišući članke o taktici korišćenja oklopnih jedinica predlažući nove načine njihove upotrebe. Radio je i na modernizaciji tenkova. Međutim, zbog nedostatka finansijskih sredstava koja su bila neophodna za finansiranje oklopnih jedinica Paton je bio prinuđen da se ponovo vrati u konjicu.

    Jula 1932. god. Paton je služio pod načelnikom generalštaba generalom Daglasom MakArturom kao major koji je predvodio američku konjicu u borbi protiv Bonus armije.

    Posle toga je bio raspoređen na Havaje odakle je ponovo pokušao da ubedi Kongres u ispravnosti finansiranja oklopnih jedinicca. Pred kraj tridesetih godina poverena mu je komanda nad Fort Majerom u Virdžiniji. Odmah nakon uspeha nove nemačke taktike blickriga u Evropi, koja se bazirala na upotrebi snažnh oklopnih snaga, Paton je zahvaljujući nepobitnim argumentima koje su mu pružali nemački uspesi konačno uspeo da ubedi Kongres u potrebu osnivanja oklopnih divizija. Po dobijanju saglasnosti Kongresa Paton je unapređen u brigadnog generala i poverena mu je komanda nad oklopnom brigadom. Brigada je vremenom prerasla u 2. oklopnu diviziju, a Paton je dobio čin general-majora.

    Drugi svetski rat

    Tokom priprema za ulazak u rat Paton je formirao školu za obuku tenkovskih posada za ratovanje u pustinjskim uslovima u Indiju u Kaliforniji. Takođe je komandovao jednom od dve vežbovne armije u velikim manevrima koji su održani u Luizijani 1941. god.

    Kampanja u Severnoj Africi

    1942. god. general Paton komandovao je američkom 1. oklopnom divizijom koja se u sklopu savezničke Operacije Baklja (Operation Torch) iskrcala na obalama Alžira i Maroka. Paton i njegov štab stigli su u Maroko na krstarici USS Ogasta koja je prilikom ulaska u luku Kazablanka došla pod vatru francuskog bojnog broda Žan Bart.

    Posle poraza američkih snaga od strane nemaca u bici kod Kaserine prolaza 1943. god. Paton je unaprećen u general-pukovnika i poverena mu je komanda nad 2. američkim korpusom. Iako je vrlo insistirao na obuci i disciplini, zaslužio je poštovanje svojih vojnika koji su ga uglavnom voleli. Ponovno uspostavljanje discipline u američkim redovima se isplatilo. U martu je započela nova kontra-ofanziva i američke jedinice potisnule su nemačke snage istočno od prvobitnih položaja. U isto vreme britanske snage pod komandom generala Montgomerija napale su nemce sa juga. Posle žilvog ali bezuspešnog otpora nemačke snage u Tunisu su se predale 13. maja 1943. god.

    Kampanja u Italiji

    Zahvaljujući uspesima koje je postigao u Severnoj Africi, Patonu je poverena komanda nad 7. američkom armijom koja je trebalo da učestvuje u isrkcavanju na italijansko ostrvo Siciliju. Dodeljen mu je zadatak oslobađanja zapadnog dela ostrva dok je Montogomeri imao zadatak da oslobodi istočni deo ostrva i oslobodi Mesinu čime bi nemačkim i italijanskim trupama na ostrvu bila odsečena odstupnica.

    Ne želeći da prepusti svu slavu svom suparniku Montgomeriju Paton je neverovatnim tempom oslobodio zapadni deo ostrva, oslobodio Palermo, a zatim i Mesinu. Njegove trupe ušle su u grad 17. avgusta 1943. god. samo dva sata pre dolaska prethodnica Montgomerijeve 8. armije.

    Patonov imidž surovog ratnika i krvožedni govori koje je držao nisu nailazili na dobar prijem u javnosti savezničkih zemanja. Njegova vojna karijera skoro je bila gotova kada je u avgustu 1943. god. prilikom posete vojnoj bolnici verbalno napao i ošamario dva američka redova koje je smatrao kukavicama zato što su u bolnicu smešteni zbog kontuzije ili ratnog zamora što je psihičko stanje, a ne rana stečena u borbi. Kasnije se pokazalo da je jedan od ovih redova imao malariju. Zbog ovog incidenta Paton je neko vreme bio izvan vidokruga i bilo mu je naređeno da se izvini vojnicima. Ma koliko to ironično zvučalo, danas postoji teorija po kojoj je i sam Paton bio žrtva borbenog zamora. Zbog samog incidenta u javnosti su se pojavili zahtevi za njegovom ostavkom ili otpuštanjem. U skladu sa tim oduzeta mu je komanda nad 7. armijom koja se spremala za operacije u Italiji.

    Iako je privremeno bio suspendovan Paton je svojim prisustvom stvarao lažnu sliku kod Nemaca o novim mogućim mestima savezničkih iskrcavanja. Dok je boravio na Korzici smatralo se da će očekivano savezničko iskrcavanje biti na jugu Francuske. Za vreme njegovog boravka u Kairu nemci su smatrali da će savezničko iskrcavanje verovatno uslediti na Balkanu. Strah od generala Patona vezao je mnoge nemačke trupe na pretpostavljenim mestima iskrcavanja i odigrao je važnu ulogu u prikrivanju priprema za pravo savezničko iskrcavanje u Normandiji na severu Francuske.

    Normandija

    U periodu neposredno pred D-Dan Paton je držao govore i javne nastupe širom Britanije kao komandat nepostojeće Prve armijske grupe koja je trebalo da izvrši iskrcavanje u reonu Kalea. Bio je to još jedan od načina na koji su saveznici zavaravali nemačke obaveštajce u pogledu tačne lokacije i vremena iskrcavanja. Sve ove aktivnosti uključujući i stvaranje prividnih lažnih mesta koncentracija trupa uz pomoć gumenih i drvenih maketa desantnih čamaca, tenkova, aviona i dr. odvijale su se u sklopu Operacije Fortitud.

    Nakon iskrcavanja savezničkih snaga u Normandiji i početnog neuspeha u proboju nemačke linije fronta, Patonu je poverena komanda nad 3. armijom koja je trebala da zauzme položaj na krajnjem desnom krilu savezničkog ratnog rasporeda.

    Pod njegovom komandom 3. armija je u sklopu Operacije Kobra koja je počela 25. jula 1944. god. uspešno probila nemačku liniju fronta zapadno od Sent Loa odsekavši Šerbur od ostatka nemačkih snaga. Proboju 3. armije prethodio je snažan artiljerijski baraž i vazdušno bombardovanje. Do kraja avgusta meseca čitava Bretanja bila je oslobođena. Patonove jedinice oslobodile su Sent Malo i opkolile Brest, Loren i Sent Nazer. Treća armija uspešno je odbila poslednji nemački kontranapad u Francuskoj koji je krenuo iz Mortena u pravcu Avranša i koji je trebalo da ponovo uspostavi liniju fronta na mestu gde je probijena. Posle tri dana borbi nemci su se povukli kako bi izbegli opkoljavanje samo da bi ih ista sudbina stigla u džepu kod Faleza.

    U toku avgusta meseca položaj savezničkih jedinica bio je idealan za izvođenje operacije sveobuhvatnog opkoljavanja jedinica nemačke 7. armije u Francukoj. Patonovoj 3. armiji poverena je uloga južnog kraka klješta dok je sa severa obruč trebalo da zatvore britanske i kanadske jedinice pod komandom feldmašrala Montgomerija. Patonove jedinice stigle su do Aržantana 13. avgusta. Iako je Paton želeo da nastavi dalje napredovanje ka Falezu i zatvori obruč, 14. avgusta je dobio naređenje da svoje prethodnice koje su već stigle do Faleza povuče u Aržantan i sačeka da obruč zatvore britanske snage. Krajnje besan nije mogao da učini ništa drugo nego da gleda kako kroz otvor u obruču koji u jednom trenutku nije bio širi od desetak kilometara prolaze kolone nemačkih vojnika i vozila. Britanske jedinice zatvorile su obruč 19. avgusta ali je tada već bilo kasno jer je većina nemačke 7. armije evakuisana. U obruču je zarobljeno 40.000 nemačkih vojnika, a u borbi je poginulo oko 10.000. Da je Montgomeri bio brži u obruču bi se našlo preko 100.000 nemačkih vojnika.

    Paton je u borbama u Francuskoj uspešno upotrebio taktiku „blickriga“ protiv njenih tvoraca prešavši 600 milja za samo dve nedelje. Patonove jedinice oslobodile su veći deo severne Francuske i zaobišle Pariz dok su snage francuskog maršala Leklerka pomogle ustanicima u gradu da oslobode prestonicu.

    Lorena

    Patonova ofanziva je zastala 31. avgusta 1944. god. kada je njegova armija ostala bez goriva u blizini reke Meze, neposredno nadomak grada Meca u Francuskoj. Vreme koje je potrošeno na dopunu jedinica gorivom i municijom Nemci su iskoristili da bi utvrdili grad i pretvorili ga u tvrđavu. Grad koji je bio utvrđen još iz vremena Francusko-Pruskog rata 1870. god. imao je preko dvadeset forova od kojih su najveći bili naoružani topovima kalibra 105 mm i 150 mm, uglavnom francuske proizvodnje. Borbe za Mec trajale su od početka oktobra do krja novembra meseca prouzrokojući teške gubitke na obe strane. Garnizon u gradu kapitulirao je 23. novembra ali su posade nekih forova pružale otpor sve do sredine decembra.

    U ovim borbama gubici američke 3. armije iznosili su preko 7.000 mrtvih i ranjenih vojnika. Obilazeći ranjenike u obližnjoj bolnici nakon što se Mec predao, Paton je upitao jednog vojnika da li zna da je Mec pao. Vojnik mu je odgovorio da zna. Na to mu je Paton stegao ruku, nasmejao se i rekao: "Sine, sutra će u novinama osvanuti naslov ››Paton oslobodio Mec‹‹, ali ti i ja znamo da je to prokleta laž. Mec ste oslobodili ti i tvoji drugovi."

    Ardenska ofanziva

    Pred kraj 1944. god. nemačka vojska je po Hitlerovom naređenju učinila poslednji očajnički pokušaj kako bi porazila savezničke jedinice na Zapadnom frontu. Ardenska ofanziva je bila poslednja velika ofanzivna operacija nemačke vojske. 16. decembra 1944. god. u napad je krenulo 29 nemačkih divizija sa oko 250.000 vojnika. Napad je usledio na delu fronta između grada Monšaua na severu i grada Ehternaha na jugu, gde su savezničke snage bile najslabije. Nemačke jedinice sastavljene od 6. SS oklopne armije, 5. oklopne armije i 7. armije imale su zadatak da probiju američke položaje u oblasti Ardena, forsiraju reku Mezu između Liježa i Namura, zaobiđu Brisel i izbiju na obalu kod Antverpena. Hitler je smatrao da će u slučaju da ova operacija bude uspešna, zapadni saveznici biti prinuđeni da sklope separatni mir sa Nemačkom. Loše vremenske prilike i teška zima pogodovale su nemačkim jedinicama jer su maskirale kretanje tenkova i onemogućavale dejstvo savezničke avijacije.

    Patonova 3. armija koja je operisala u oblasti Saar, izbila je 15. decembra na Zigfridovu liniju. Na konferenciji u Verdenu 19. decembra, na kojoj je prisustvovao i Paton, saveznički komandanti razmatrali su težinu situacije na frontu koji je bio potpuno probijen. Konstatovano je da je hitno neophodno izvršiti napad na južno krilo neprijatelja. Međutim, jedina borbena formacija koja je mogla da izvrši ovaj zadatak bila je Patonova 3. armija čiji borbeni poredak je bio orijentisan ka istoku. Na opšte zaprepaštenje prisutnih Paton je izjavio da može da otpočne kontranapad na nemačko južno krilo sa tri divizije u roku od tri dana. Prisutni generali smatrali su da je nemoguće rotirati borbeni poredak čitave armije za 90° i izvršiti kontranapad u tako kratkom roku. Međutim, ono što je Paton prećutao bila je činjenica da je još 12. decembra naredio svom štabu da izuči situaciju u kojoj bi od 3. armije bilo zahtevano da izvrši kontranapad sa juga na nemački prodor u sektoru američke 1. armije.

    U trenutku kada je situacija bila najkritičnija, Paton je rotirao 3. armiju za devedeset stepeni i krenuo u proboj ka malom saobraćajnom čvorištu Bastonju u kojem su se nalazile opkoljene jedinice američke 101. vazdušno-desantne divizije. I danas je uvreženo mišljenje da ovakav manevar čitave armije, u tako kratkom vremenskom periodu mogao da izvede samo Paton. Do kraja februara Nemci su potisnuti na početne položaje, a Patonove jedinice nastavile su da napreduju u pravcu Sarskog basena na Nemačkoj teritoriji.

    3. armija je prešla reku Rajnu kod Openhajma 22. marta 1945. god. Potom je poslao operativnu grupu Baum koja je imala zadatak da oslobodi američke ratne zarobljenike u logoru Hamelburg u kojem se nalazio i njegov zet Džon K. Voters.

    Paton je planirao da oslobodi Prag u Čehoslovačkoj kada je stiglo naređenje o obustavljanju daljeg američkog napredovanja. Bez obzira na to njegove trupe oslobodile su Pilsen (6. maja 1945. god.) kao i najveći deo zapadne Bohemije (Češke).

    Posle nemačkog poraza

    Nakon završetka rata u Evropi Paton je bio veoma razočaran zato što je saveznička komanda odbila da mu poveri borbenu komandu nad nekom od američkih armija na Pacifiku kako bi nastavio da se bori protiv Japanaca. Nezadovoljan svojom ulogom vojnog guvernera Bavarske i siguran da za života više neće učestovati ni u jednom ratu, Paton je počeo da se ponaša čudno. Njegova pisma upućena porodici u Americi bila su puna anti-ruskih i anti-semitskih izjava.

    Paton se uskoro opet našao u nemilosti američkih političara i javnosti. U jednom razgovoru sa novinarima uporedio je nemačke naciste sa gubitnicima na američkim parlamentarnim izborima. Ubrzo po davanju izjave smenjen je sa dužnosti komandanta 3 armije. Prebačen je u 15. armiju u kojoj je imao zadatak da učestvuje u pripremi istorije Drugog svetskog rata.

    Ogorčen i ljut Paton je u oktobru 1945. god. preuzeo komandu nad američkom 15. armijom. Nameravao je da da ostavku na ovaj položaj ali ga je u tome pretekla teška saobraćajna nesreća koja se dogodila 9. decembra 1945. god. Mnogi teoretičari zavere smatraju da je vozaču koji je upravljao kolima naređeno da namerno izazove nesreću zato što je Paton navodno nameravao da se po povratku u SAD kandiduje za predsednika. Paton je preminuo u bolnici od posledica nesreće 21. decembra 1945. god. i sahranjen je na američkom vojničkom groblju u Hamu u Luksemburgu.

    Izvor: Wikipedia.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  6. #6

    Odgovor: Najveći osvajači i najveće vojskovođe

    Atila



    Atila (406-453), takođe poznat kao Atila Hunski ili Bič Božji, je bio kralj Huna od 434. godine pa do svoje smrti. On je bio vladar Hunskog carstva koje se prostiralo od teritorija današnje Nemačke do reke Ural i od Dunava do Baltičkog mora. Tokom svoje vladavine Atila je bio najveći neprijatelj Istočnog i Zapadnog rimskog carstva: dva puta je pohodio Balkansko poluostrvo, prešao je Galiju do Orleana pre nego što je zaustavljen u bici na Katalaunskim poljima. Potisnuo je zapadnorimskog cara Valentinijana III iz njegove rezidencije Ravene 452. godine, stigao je do Konstantinopolja i Rima, ali nije mogao da zauzme ni jedan od ova dva grada.

    U velikom delu zapadne Evrope je zahvaljujući, njemu nenaklonjenim, rimskim izvorima upamćen kao otelotvorenje okrutnosti i pohlepnosti. Nasuprot tome, neki istoričari ga smatraju velikim i plemenitim kraljem.

    Poreklo i početak vlade

    Atila, budući vođa Huna je po izvorima rođen oko 406. godine. Njegov otac se, po Prisku iz Panijuma, zvao Mundiuh i imao je imao je brata Rugu. Rua (ili Rugila) je bio jedan od hunskih poglavara (432434). Atila je imao i starijeg brata koga izvori spominju pod imenom Bleda (grč. Βλήδας).

    Atilino pustošenje gradova Istočnog rimskog carstva

    Dok je Zapadno carstvo bilo u trpeljivom odnosu sa hunskim vođom, to nije bio slučaj sa istočnim. Istočnim carstvom je tada vladao car Teodosije II, koji se suočavao sa hunskom opasnošću. Za vreme dvovlašća kod Huna bilo je samo izolovanih incidenata na granici Teodosijevog carstva, da bi se za vreme Atile sukobi preneli i u unutrašnjost carstva. Istočno rimsko carstvo je u to vreme bilo u sukobu sa Vandalima koji su osvojili Kartaginu i sa sasanidskim kraljem Jazdergerdom II koji je napao Jermeniju 441. godine. Ovo je omogućilo Atili i Bledi otvoren put kroz Ilirik u unutrašnjost Balkanskog poluostrva, koje su napali 441. godine. Hunska vojska je opustošila Margus (Požarevac) i Viminacijum (Kostolac), zauzela Singidunum (Beograd) i Sirmijum (Sremska Mitrovica), pre nego što su se zaustavili. Zatišje je usledilo 442. godine i za to vreme je Teodosije II pozvao svoju vojsku iz severne Afrike i naredio kovanje velike količine novca da bi mogao da finansira rat protiv Huna. Nakon što je obavio pripreme, pomislio je da je u mogućnosti da odbije hunske zahteve.

    Atila je na to odgovorio obnovom pohoda 443. godine. Huni su opseli Naisus sa opsadnim ovnovima i pokretnim kulama - novim oružjem u svom arsenalu - zatim su krenuli duž Nišave i zauzeli Serdiku (Sofija), Filipolj (Plovdiv) i Arkadiopolj. Sreli su se i savladali rimske snage izvan Konstantinopolja i zaustavili se zbog nedostatka opsadne opreme. Teodosije II je priznao poraz i poslao dvorskog zvaničnika Anatolija da pregovara o uslovima mira, koji su bili oštriji nego prethodni: car se složio da plati 6.000 rimskih funti (oko 1.963 kg) zlata kao kaznu za nepoštovanje sporazuma, godišnji danak je utrostručen i popeo se na 2.100 rimskih funti (oko 687 kg) zlata.

    Godine 447. Atila je opet krenuo na jug preko Mezije. Rimska vojska predvođena Arnegisklusom ga je srela na reci Vid i bila je poražena, ali je nanela velike gubitke Hunima. Huni nisu više imali prepreka, pa su stigli skroz do Termopila. Sam Konstantinopolj je spasio prefekt Flavije Konstantin, koji je organizovao obnovu Teodosijevih bedema, koje je prethodno oštetio zemljotres, a nekim mestima je izgradio nove utvrđene linije ispred starih.

    Atila je kao uslov za mir tražio da Rimljani nastave da plaćaju danak i da se povuku sa pojasa zemlje koja se protezalaoko 480 km od Singidunuma, i oko 160 km južno od Dunava. Pregovori su trajali oko tri godine. Na hunski dvor je 448. godine kao izaslanik vizantijskog cara poslat Prisk. On je više puta svojim diplomatskim akcijama uspeo da razuzda Atilu i da otkloni opasnost od hunskog osvajanja. Međutim, većina njegovog dela je sačuvana u fragmentima.

    Prvu diplomatsku misiju je Prisk je preuzeo odmah nakon opustošenja Sremske Mitrovice. Putovao je preko Serdike (Sofije) do opustošenog Naisusa (Niš), da bi zatim krenuo duž severnih teritorija, preko Tise u Atilinu prestonicu. Prisk je opisao Atilinu prestonicu kao jedno malo selo u kojima je većina kuća izgrađena od drveta, pa i sam Atilin dvor. U gradu su se mogli videti ogromni drveni zidovi napravljeni od dasaka, zatim kompleksi za ishranu hunskih ratnika i na kraju, na sred sela ogromni krug na kome je izgrađeno postolje za hunskog vođu. Prisk je razgovarao sa Atilom u njegovoj odaji gde je upoznao i njegovu ženu skirskog porekla. Na kraju mu je predao ogromne količine zlata i razne dragocenosti koje je poslao car Teodosije u znak mira.

    Prisk je naročito opisao dvorski život Huna. Oni su voleli da pevaju, da se vesele, a svako veče su priređivali bogate večere na kojima je bilo svega. Naročito je opisivao Atilinu neodoljivu želju za vinom i Atiline robinje, koje su uvek bile pored njega. Po rečima Priska Huni su polako prevazilazili fazu varvarskog plemena i počinjali poprimati odlike civilizovanog plemena. Tome je sigurno doprineo i Atilin boravak u Rimu gde je upoznao pravi život naroda visoke rase. Na Atilinom dvoru je boravio i galski lekar Eudoksije, koji je posle sloma Gala prešao na hunsku stranu. Takođe boravio je i jedan Rimljanin iz Mezije koji će se kasnije oženiti varvarkom, a Atila će mu lično kumovati.

    Atila kao vođa Huna

    Atilin brat Bleda je već, kao stariji, prigrabio vlast nad čitavim hunskom plemenskim savezom, ali se posle povratka Atile saglasio da vladaju zajedno. Period dvovlašća u Hunskoj državi bio je praćen raznim trvljenjima i neslogama. Bleda je kovao zaveru protiv svog brata nekoliko puta, ali ga je Atila osujetio. Bleda je takođe imao veći ugled među Hunima kao stariji vladar.

    Atila je ojačao svoj položaj. Optužio je Bledu da je otrovao Rugu i rešio ga se ubistvom 445. godine. Kada je postao jedini vladar Huna, ujedinio je sva hunska plemena i narode od Volge do Germanije. Sedište njegove države, koja se protezala od Danske do Panonije, od Laponije i Rajne do Kaspijskog jezera pa sve do Kine, bilo je u panonskoj niziji, nedaleko današnjeg Tokaja. Njegovu vlast priznavala su mnoga plemena Germana, Sarmata, Slovena i Turaka. Po rečima Priska, koji je jedini video Atilu i njegovu prestonicu, vojska mu je brojala oko 500.000 ratnika. Bila je naoružana strelama, kopljima, mačevima i noževima.

    Po osvajanju vlasti Atila je rešio da prekine savezništvo sa Rimom, ali da u početku ne ugrožava teritorije Zapadnog carstva, već samo Istočnog, tj. Vizantije. Atili se za pomoć protiv Vizigota obratio vandalski kralj Gizerik, šaljući mu brojne darove da bi ga naterao da zarati protiv Vizigotskog kralja Teodoriha. To je Atilu pokrenulo da ponovo obnovi neprijateljstva sa Vizigotima. Atila je poslao svoje izaslanike caru Valentinijanu III, u čije je ime vladala njegova majka Gala Placidija u nameri da ih odvuče od saveza sa Vizigota i da se priključe Hunima u zajedničkoj borbi. Atila je obećavao da će čuvati mir prema zapadnom carstvu i da će samo ratovati protiv Teodoriha sa kime se već dugo vremena nalazio u lošim odnosima.

    Teodorih je na vreme uvideo opasnost od ponovnog zbližavanja Huna i Rimljana, pa je pisao Atili da se zajedno sa Vizigotima bori protiv Rimljana. Posle preuzimanja trona, Atila je za kratko vreme uspeo da potčini veliki broj okolnih plemena: Skira, Turkilinga, Sarmata, Herula, Hazare, i konačno mu je pošlo za rukom da i Ostrogote stavi pod svoju vlast. Osnovao je moćno kraljevstvo Huna sa sedištem u Panoniji. Sagradio je velelepnu prestonicu koja se nalazila nedaleko od današnjeg grada Đera u Mađarskoj. Skirski kralj mu se pokorio i dao mu je svoju ćerku za ženu. Prema izveštajima Priska sa Atilinog dvora, Atilina žena se zvala Krek i rodila mu je tri sina.

    Atila je priređivao manifestacije na dvoru, bio je obožavalac šamana, a bogatu trpezu su mu ukrašavale robinje iz drugih plemena.

    Atilin rat protiv Zapadnog rimskog carstva

    Kada je Atila osigurao svoju poziciju prema Vizantiji, koja je kupovala mir sa Hunima, okrenuo se Zapadnom rimskom carstvu.

    Atilina misao da krene sa vojskom na Rim, nikada ga nije napuštala. Ipak, on je prvo napao njene provincije. Krajem 450. godine napao je Galiju. To je i vreme razvitka Burgundske kraljevine u oblasti Majnca, sa glavnim gradom Vormsom na Rajni. Kod Burgunda je tada vladao kralj Gunter koji se nalazio pritisnut između otvorenog sukoba njegovih ćerki i Huna.

    Najznačajnije svedočanstvo ovih događaja je bio starogermanski ep Pesma o Nibelunzima.

    Nakon prisajedinjenja Burgunda, Atila izlazi pred zapadnorimskog cara sa jasnim namerama. Traži da se oženi sestrom cara Valentinijana III, Honorijom. Zanimljivo je objasniti kako je došlo do povezanosti Honorije i Atile. Honorija, sestra cara Valentinijana, je 449. godine zatečena u ljubavnoj vezi sa svojim slugom. Nakon toga ljubavnik je pogubljen, a Honorija koja je verovatno bila trudna, izolovana je iz javnog života. Besna poslala je poruku Atili u kojoj je zamolila da postane njen vitez. Atila je to protumačio kao bračnu ponudu i zatražio polovinu Zapadnog rimskog carstva za njen miraz. Protiv ovoga je naročito ustala Valentinijanova majka Placidija koja je izjavila da se njena ćerka neće nikada udati za varvarina. Atila je rešio da spor reši silom.

    Jedini čovek koji se tada mogao suprostaviti Atili bio je zapadnorimski namesniik Flavije Aecije. On je jedno vreme bio talac na hunskom dvoru i upoznao je hunski način življenja, njihove običaje i tradiciju. Kada su ga Rimljani u zamenu vratili, pokušao je da uzurpira mesto Valentinijana za novog cara Rimljana, pa je osuđen na doživotno zatočeništvo. Opasnost od Huna je naterala da se on oslobodi iz tamnice i da ponovo komanduje rimskom vojskom. Međutim, Aecije će posle pobede nad Atilom pasti kao žrtva čiste politike. Optužiće ga da je ponovo pripremao prevrat, pa će biti ubijen na ulici 454. godine.

    U međuvremenu je kralj Salijskih Franaka preminuo i izbio je sukob za nasledstvo između njegova dva sina, u koji su se upleli i Atila i Aecije, Atila je podržavao starijeg sina, dok je Aecije podržavao mlađeg. Atila je okupio svoje vazale: Gepide, Ostrogote, Tirinžane, Alane i Burgunde i otpočeo je pohod na zapad. Godine 451, stigao je do Belgike.

    Flaviju Aeciju je data velika vojska, a on je ponovo postavljen za vrhovnog zapovednika rimskih legionara. Aecije je na jugu formirao jake vojne snage, primivši u vojsku Vizigote, Franke, Gale i Burgunde. Pošto je Atila zauzeo Orlean, koji je Aecije uskoro povratio, Atila je sa otpočeo da se vraća u otadžbinu sa bogatim plenom, ali ga je Aecije u stopu gonio. Hunska vojska je prešla Rajnu nizvodno od Majnca, ali su ih na drugom kraju sačekale odmorne trupe Aecija.

    U rano svitanje 20. juna 451. godine na ravnici Katalaunskih polja, sedam i po kilometara od grada Troa, započela je odsudna bitka. U toj bici na jednoj strani su se borili Huni i niz germanskih plemena, među kojima i Ostrogoti, dok su na drugoj strani bili Aecijevi Galo-Rimljani i takođe germanska plemena, između ostalih Vizigoti sa njihovim kraljem Teodorihom I, koji je našao svoju smrt na ovom bojištu i njegovim sinom Torismundom.

    Huni su zauzeli desnu stranu polja, a Rimljani levu. Kada je Atila video da je njegova vojska preslaba da bi izborila pobedu, lično je krenuo na Aecija koji se nalazio na brdašcu odakle je mirno posmatrao tok bitke. Atila je posle velikih gubitaka naredio povlačenje u vojne barake, 4 km od polja. Tu su Vizigoti noću pokušali da prepadnu Hune, ali su Huni na vreme podigli uzbunu i oterali Vizigote dalje od logora. Idućeg dana, Atila se sa ostatkom vojske povukao. Aecije je slavio svoju veliku pobedu u Rimu.

    Pohod u Italiju

    Atila je iskoristio dezorganzaciju Vizigota, pa je preduzeo novi ratni plan, kako bi ostvario svoju želju da se oženi Honorijom. Prešao je Julijske Alpe i upao u Italiju 452. godine. Opseo je grad Akvileju, blizu Venecije i zidine je tukao katapultima. Kad je grad pao, Atila je nameravao da odatle krene na Rim. Valentinijan je pobeo iz Ravene u Rim, dok je Aecije ostao na bojištu, ali nije imao dovoljno vojske da se odupre. Atila je zauzeo je više gradova, opustošio dolinu Pada i stigao do Mincia gde mu je u susret došao papa Sveti Lav I. Samo zahvaljujući papi Lavu I Rim je spašen od razaranja. Epidemije i glad prisilili su Atilu da napusti Italiju.

    Atila je nameravao da napadne Konstantinopolj i da ponovo prisili Teodosijevog naslednika Marsijana da plaća danak koji je odbio da plaća, dok je Atila bio zauzet ratovanjem na zapadu. Međutim, Atila je umro početkom 453. godine.

    Smrt u bračnoj postelji

    Atila je umro na dan svog venčanja, iako je već imao velik broj žena. Uzeo je novu ženu po imenu Ildiko. Dan venčanja protekao je u žestokom opijanju i slavlju. Pijan i požudan kada je pala noć mladu je odveo u svoje odaje. Nađen je mrtav naredno jutro, a nova mlada drhatala je od straha dok je pored nje ležao mrtav veliki hunski vođa. Navodno je umro od prekomerne doze alkohola i jakog krvarenja iz nosa premda postoje i pretpostavke kako je smrt bila nasilna. Sahranjen je, prema legendi, u tri kovčega: zlatnom, srebrnom i gvozdenom. Nakon njegove smrti hunska se država raspala. U toku noći, telo mu je spaljeno po starom hunskom običaju, a zatim stavljeno u kovčeg, zajedno s velikom količinom opljačkanog blaga i spušteno u reku Tisu. Reka je odnela Atilino telo u neznane daljine. U više navrata bilo je pokušaja da se otkrije njegov grob, ali je do sada sve ostalo samo na pokušajima. Hunsko carstvo nakon Atiline smrti raspalo vrlo brzo. Već 454. godine, Ostrogoti i druga germanska plemena pobunila su se protiv Huna, a Atilini sinovi zavađeni među sobom nisu se mogli nositi s krizom.

    Ime

    Atila je imao gotsko ime (atila je umanjenica od gotske reči ata što znači otac). Na njegovom dvoru su vladali gotski običaji, a spomen mu je sačuvan i u gotskoj narodnoj priči. Zbog svojih pustošenja i surovosti prozvan je flagelum Dei (bič Božiji). To ime se prvi put spominje kod anonimnog pisca iz IX veka. Ušao je u priče i legende mnogih drevnih naroda. Kao legendarna ličnost Atila se javlja i u Nibelunzima (kao: Etzel), Edi (kao: Atli) i u narodnoj tradiciji Južnih Slovena kao Atil pasoglavi.

    Legenda o maču boga Marsa

    Atila je jedan od najvećih osvajača u istoriji i najčuveniji među varvarskim vođama u doba seobe naroda a od rimskih careva je dobio nadimak bič božiji. Postoji legenda koja kaže kako je Atila ustvari bio mač Marsa i da druge varvarske vođe nisu mogle da ga pogledaju pravo u oči, a da se pri tome ne pokolebaju u svojim namerama.

    Legenda Huna kaže da je Atila od jednog čobanina dobio na poklon mač boga Marsa. Atila je našao čobanina sa svojim stadom i primetio krvavi trag po travi. Čobanin mu je rekao da pažljivo prati taj trag. Atila je pratio trag i iz trave izvadio bačeni mač, koga je uzdigao visoko. Atila je poverovao da je to predskazanje za njega da bude jedan od velikih svetskih vođa po Božjoj volji.

    Izvor sa referencama



  7. #7

    Odgovor: Najveći osvajači i najveće vojskovođe

    Aleksandar Veliki



    Aleksandar III Veliki (gr: Ἀλέξανδρος ὁ Μέγας ili Μέγας Ἀλέξανδρος,[1] Mgas Alxandros; 356 p. n. e. 323 p. n. e.),[2] poznat i kao Aleksandar III Makedonski (Ἀλέξανδρος Γ' ὁ Μακεδών), je bio makedonski kralj. Vladao je 336. p. n. e. - 323. p. n. e.. Pripadao je dinastiji Argeada. Kao makedonski kralj i hegemon Grka osvojio je veliko Persijsko carstvo, te je sa vojskom došao do Indije. Posle Aleksandrove smrti u 33. godini, njegovo veliko carstvo se raspalo u ratovima njegovih generala-naslednika koji su se zvali dijadosi.

    Aleksandrovo detinjstvo

    Aleksandarovi roditelji su bili makedonski kralj Filip II Makedonski i epirska princeza Olimpija. U mladosti mu je učitelj bio čuveni grčki filozof Aristotel. Aristotel je napustio kraljevski dvor 336 p. n. e. i od tada Aleksandar učestvuje u državnim poslovima. U bici kod Heroneje, 338. p. n. e., gde je Filip II pobedio udružene Atinu i Tebu, Aleksandar je bio zapovednik levog krila. Smatra se da je prvi probio najpoznatiji Tebanski odred, Svetu četu. Već tada je pokazao svoje veliko umeće u ratovanju.

    Kada se Filip rastao od Olimpije i ponovo oženio drugom ženom, Aleksandar se s ocem žestoko posvađao. Isprva je Aleksandar otišao s majkom u Epir. Ipak, ubrzo se vratio u Makedoniju i izmirio s ocem. Filipa je 336. p. n. e. ubio sluga Pausanije. Budući da je i ovaj odmah ubijen pozadina ubistva nikad nije rešena. Aleksandar se odmah, uz podršku vojske, a bez veće opozicije, proglasio kraljem. U to vreme Makedonija je imala veliku vojnu premoć nad Grčkom, pa se moglo krenuti na veliki vojni pohod na Persiju.

    Dolazak na vlast

    Aleksandar je najpre došao u Korint, gde su ga izaslanici svih grčkih gradova, osim Sparte, imenovali vrhovnim vojnim zapovednikom u pohodu na Persiju. Taj pohod je, pre smrti, planirao Filip II. Zatim je otišao na sever i porazio plemena Tribale i Ilire. U Grčkoj su se, međutim, počele širiti glasine o njegovoj smrti pa se grad Teba spremao na ustanak,predvođen čuvenim besednikom Demostenom. Aleksandar je munjevito stigao pred Tebu i zahtevao da se grad preda. Kada su ovi to odbili, zauzeo je grad silom. Nekoliko hiljada Tebanaca je okrutno ubijeno a svi preživeli stanovnici su prodani u roblje. Ceo grad je -osim hramova i kuće pesnika Pindara razrušen, a svaki kamen u gradu preokrenut. Posle toga ostali su se gradovi u Grčkoj pokorili.

    Aleksandrovi vojni pohodi


    334. p. n. e. Aleksandar je napokon krenuo u pohod na Persiju. Upravu Makedonije poverio je Antipateru. Antipater je, da održi mir u Grčkoj, raspolagao vojskom od 13,000 ljudi. Jačina vojske pod Aleksandrom je bila oko 30.000 pešaka i 5000 konjanika. To je uključivalo oko 15,000 Makedonaca, 7,000 vojnika iz grčkih gradova, a ostalo su bili plaćenici. Drugi po rangu u makedonskoj vojsci bio je iskusni vojskovođa Parmenion. Persijsko carstvo je bilo u velikoj krizi. Lokalni satrapi su u gradovima i pokrajinama vladali praktički samostalno. Zbog toga Persijanci nisu imali veliku kopnenu vojsku, tek mornaricu. Prvi sudar s persijskom vojskom bila je bitka kod Granika, 334. p. n. e.. Makedonska falanga pokazala se superiorna nad Persijancima i Aleksandar je ostvario potpunu pobedu.

    Zarobljenici su poslati u Grčku svezani u lancima. Mnogi gradovi u Maloj Aziji otvorili su Aleksandru vrata i dočekali ga kao spasitelja. Oni koji su pružali otpor bili su zauzeti silom i surovo kažnjeni. U osvojenim gradovima Aleksandar je izbacivao tirane i uspostavljao demokratska uređenja. Time se osigurao od eventualnih pobuna. Aleksandar je odbijao pomorsku bitku s Persijancima, već je išao na osvajanje pomorskih gradova. Time je suzio prostor persijskoj floti. Prilikom ulaska u grad Gordion, Aleksandar je mačem presekao čuveni Gordijev čvor. Prema legendi onaj koji odmrsi ovaj zamršen čvor vladaće Azijom. Presecanjem čvora Aleksandar je tako ispunio proročanstvo.

    Darije III, persijski car, poražen je i u drugoj bici kod Isa, 333. p. n. e.. Bitka kod Isa je bila odlučna Aleksandrova pobeda i označava početak kraja Persije. Po prvi put su Persijanci izgubili, a da je Darije vodio bitku. Posle bitke Darije beži do Eufrata, a Aleksandar zarobljava skoro celu njegovu porodicu. U bici kod Isa Aleksandar je imao 30.000 vojnika, a Darije III je imao 100.000 vojnika. Pobedom u bici protiv daleko brojnijeg neprijatelja Aleksandar se dokazao kao vojni genije.

    Odbivši sve Darijeve ponude za pregovore, vojni pohod se nastavio. Tako je 332. p. n. e. Aleksandar bez otpora ušao u Egipat, gde su ga slavili kao oslobodioca dok su mu egipatski sveštenici ukazali "božanske počasti". U Egiptu je osnovao grad Aleksandriju, 331. p. n. e.. Kroz celi svoj pohod Aleksandar je osnovao nekoliko desetina gradova, većinom iz vojnih razloga. Mnogi od njih su se zvali Aleksandrija. U međuvremenu, Antipater je u Grčkoj porazio spartanskog kralja Agisa III u bici kod Megalopolisa, 331. p. n. e., pa je pohod mogao biti mirno nastavljen.

    Teško pristupačan i okružen morem grad Tir odbijao je da se preda. Opsada Tira trajala je sedam meseci, ali je zauzet 332. p. n. e.. Nakon zauzimanja grada oko 8.000 ljudi je masakrirano, a svi preostali, oko 30.000, prodati su kao roblje[3] Aleksandar prelazi Tigar i Eufrat bez otpora. Darije III kao teren za obračun sa Aleksandrom odabire ravnicu, da može razviti svoju vojsku i time iskoristiti brojčanu nadmoć. Aleksandar je porazio daleko brojniju vojsku Darija III u bici kod Gaugamele i zauzeo Persepolis, 331. p. n. e.. Persepolis je spalio kao osvetu za nekadašnje persijske paleže u Grčkoj. Kada je Darije hteo da se preda, ubio ga je njegov sluga Bes i proglasio se njegovim naslednikom kao Artakserks IV. Besa su 329. p. n. e. uhvatili Makedonci i ubili ga. Time je Persija bila osvojena. Aleksandar se proglasio naslednikom Persijskog carstva i Vavilon proglasio glavnim gradom svoje imperije.

    327. p. n. e. Aleksandar je krenuo na novi vojni pohod, dalje na istok. Premda je ukupni broj ljudi iznosio više od 100.000 to je uključivalo i žene, decu,zabavljače i drugo. Vojna sila je bila oko 40,000 vojnika. Istočne delove Persije osvojio je bez većeg otpora. Indijski vladar Por dočekao ga je kod reke Hidasp s velikom vojskom koja je uključivala i 200 ratnih slonova. Bitka na reci Hidasp, 326. p. n. e., bila je krvava. Slonovi su nabijali Makedonce kljovama dok su Makedonci slonove terali bakljama. U pometnji koja je nastala slonovi su gazili i jedne i druge. Aleksandar je ipak pobedio i zarobio Pora, kojeg je zatim oslobodio i prepustio mu civilnu upravu zemlje. Koliko je daleko na istok dospeo,nije poznato. Kada je Aleksandar nameravao da krene dalje na istok do kraja sveta vojska je počela da pokazuje znake moguće pobune. Surova klima i tropske kiše smanjile su vojni moral. Aleksandar je pristao na povratak u Vavilon. Prema legendi, kada su vojnici odbili da ga slede i odbacili oružje, Aleksandar se zatvorio u svoj šator i počeo da plače. 323. p. n. e. Aleksandar je planirao vojni pohod na sever Afrike. Vojska je već bila spremna, ali je Aleksandar iznenada umro.

    Aleksandrova smrt

    Posle povratka iz Vavilona 323 p. n. e. počeo je planirati pohod na Arapsko poluostrvo u Afriku i Kartaginu. Aleksandrov san o jedinstvu svih naroda se nije ostvario jer je iznenada umro u Vavilonu 323 p. n. e. Razlozi njegove smrti su nejasni i najčešće se navodi da je umro od zapadonilske groznice, ne može se isključiti ni tifus ili malarija od koje je bolovao u svojoj mladosti. Nije isključeno ni da je bio otrovan. Svakako posle svog povratka se odao preteranom piću što je sve skupa sa ranama i povredama koje je zadobio u borbi oslabilo njegov organizam i posle raspusnih pijanki on se razboleo i posle nekoliko dana (navodi se i broj 12 dana bolovanja) 10. juna je umro u svojoj 33. godini života.

    Na samrtnoj postelji su se oko njega okupili njegovi generali u želji da saznaju kome će ostaviti svoju imperiju i on je navodno izjavio: Najjačem od vas. a takođe je predvideo i lošu budućnost za svoju imperiju što se i obistinilo jer je došlo do ratova među njegovim naslednicima. Jedini njegov legitimni naslednik rodio se nekoliko meseci posle njegove smrti Aleksandar IV koji je ubrzo još kao dete bio ubijen.

    Vladanje velikim carstvom


    Posle povratka iz Indije Aleksandar je brzo i okrutno ponovo uspostavio svoj autoritet. Trećina satrapa u provincijama je smenjena, a mnogi su osuđeni na smrt i smaknuti. Aleksandar je imao nameru da udruži Makedonce i Persijance u jedan narod i time spreči buduće sukobe. Zbog toga su svi njegovi makedonski vojnici i oficiri, na njegov nagovor, uzimali za žene Persijanke. Zatim je počeo da prima Persijance u vojsku pod istim (povlašćenim) uslovima kao i Makedonce. Kada je Aleksandar odlučio da oko 9,000 makedonskih vojnih veterana vrati u Makedoniju, u vojsci je izbila pobuna. Pobunila se cela makedonska vojska osim Aleksandrove garde. Aleksandar je celu vojsku raspustio, a uzeo u službu Persijance. Zatim je organizovao veliki banket za oko 9.000 ljudi. Time se situacija smirila. Vojni veterani su se mirno s darovima i pod vođstvom Kratera vratili kućama.

    Mesto i značenje u istoriji

    Aleksandar spada među najznačajnije osobe u ljudskoj istoriji. U 13 godina, koliko je vladao, stvorio je dotad najveće carstvo u istoriji. Ta se država prostirala sve od Makedonije do Indije. Iako se njegovo carstvo raspalo gotovo odmah nakon njegove smrti posledice njegovih osvajanja su bile dalekosežne. Persija, veliko carstvo, prestala je da postoji. Aramejski jezik, službeni jezik u Persiji potisnut je u korist grčkog jezika. Osnivanjem gradova potaknuo je razvoj trgovine i ekonomije. Od 334. p. n. e., kada je Aleksandar krenuo na Persiju, računa se početak novog istorijskog razdoblja koje se zove helenizam. Aleksandar se ubraja i među najveće vojne genije. Mnogim slavnim vladarima i vojskovođama, npr. Gaj Julije Cezar, upravo je on bio životni uzor.

    Aleksandar Veliki - Википедија



Slične teme

  1. Upoznajte ženu sa najvećim grudima
    Autor Morpheus u forumu Belosvetske zanimljivosti
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 19.05.2010, 19:50
  2. Najveća potreba
    Autor kohili u forumu Filozofija
    Odgovora: 12
    Poslednja poruka: 27.02.2010, 02:13
  3. Najveća uvreda koja vam je upućena...
    Autor diktatorka u forumu Spomenar
    Odgovora: 43
    Poslednja poruka: 20.10.2009, 16:45
  4. Pušten u rad najveći teleskop na svetu
    Autor Goga u forumu Spomenar
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 27.07.2009, 19:55
  5. Roditelji kao najveći neprijatelji
    Autor _baba_ u forumu Društvo oko nas
    Odgovora: 13
    Poslednja poruka: 11.12.2008, 21:57

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •