Uh...
Skratiću priču - za sada...
Bitno je da postojim na najbolji mogući način...
Na prvom mestu zbog deteta koje gajim,
sve ostalo je nebitno.
Na drugom mestu zbog sebe...
To, što je sadašnjost možda ''van kontrole'',
nije ništa novo...
Samo menja oblike.
Pomiriti se sa stvarima na koje ne možeš direktno da utičeš,
živeti život, igrati se, u svaki novi dan unositi, makar i sitnicu,
koja nekome,
(što je opet relativno)
malo,
a isto to ''malo'',
nekome je mnogo.
Kako pomiriti trajanje i postojanje?
Biti umeren u svemu,
a to je već umetnost (u mom slučaju)