Proročica iz Delfa ili Primadonna assoluta


Magični prostor akustičkog muzeja koji je svojim božanskim glasom sazdala prerastao je u idealnu paradigmu operske estetike, u ikonu apsolutnog osećanja i samorazorne emfaze.
Marija Kalas (1923-1977) bila je i ostala uzor, čežnja, izazov, cilj. Ti epiteti prate njenu ličnost već četvrtu generaciju nakon njene prerane smrti.
Ona je bila oličenje ženstvenosti: strastvena, nežna, snažna, samopožrtvovana, duboko povredljiva i agilna do iscrpljenja. Leonard Bernštajn je bio lakoničan - Marija Kalas je "najveća umetnica na svetu".


Fenomen Marije Kalas fascinira više generacija kako amaterske tako i profesionalne publike. Jedinstven tembr njenog glasa čini je neponovljivom. Činilo se da su fiziološke osnove njenog glasa drugačije od uobičajenih, a entuzijastima se činilo da njen glas dopire iz drugih, viših sfera. Da li su to najpovoljnije okolnosti za pedagoški rad, može li se neponovljivost preneti? Od oktobra 1971. do marta 1972, dvanaest nedelja, predavala je Marija Kalas solo pevanje na elitnoj Julliard School u Njujorku, podučavajući tehničkom i umetničkom prilazu najpoznatijim operskim arijama.
Šta iziskuje stil kompozitora? Šta nalaže tekst sa jedne i figura u operi sa druge strane? Kada, kako i kojim tonom otpočeti frazu, na kojim mestima disati, gde rubato, gde apasionato, gde i kada ornament?
Kalasova prenosi studentima svoju opitnost strogih belkantističkih vežbi kod Elvire de Hidalgo kao i iz bogatog iskustva dugogodišnje prakse na najpoznatijim operskim i koncertnim binama sveta.

Nikakve tajne, već praktična uputstva studentima
kako pronaći optimalan glas
i kako prilaziti velikim operskim ulogama
čini sadržinu ovog legendarnog Kalas tečaja.

U svojoj vokalnoj klasi od 25 izabranih studenata tumačila je Kalasova takt za taktom izabrane arije operskog repertoara - Mocarta, Rosinija, Belinija, Verdija - kao i ređe izvođene Čileu i Gunoa,
objašnjavala njihov scenski kontekst kao i njihov dramaturški smisao. Kalasova nije nastojala da od polaznika tog The Master Classes učini imitatore sopstvene vokalne umetnosti, već individualne ličnosti sa sopstvenim osobitostima i darovima.






Jedan kritičar je o tim kursevima pisao da ona "sedi na tronu kao slepa proročica Pitija u Delfima", u rasprodatoj sali među publikom u kojoj su bili osim studenata i obožavalaca, nebrojeno muzičkih žurnalista, korifeja drame, između ostalih Franko Zafireli, Lilijan Giš, Ben Gazara, Tito Gobi, Elizabet Švarckopf. Epohalna operska diva, Marija Kalas objašnjava splitanja velikih tradicionalnih linija od Verdija preko Donicetija. Ona ih je učinila kod legendarnog Tulija Serafina i Viktora de Sabate. Tu tradiciju reprezentuje Kalasova kao njen poslednji izdanak na idealno-tipičan način. Kalasova razjašnjava kako nastaje drama kroz muziku i analizuje belkantistička načela i stilističke pojedinosti Mocarta, Betovena, Belinija, francuske škole i "verizma". O tom pedagoškom radu Kalasove objavljena je knjiga koju je priredio John Ardoin: "Maria Callas: Meine Meisterklasse. Ein Ubungsbuch fur Sanger", Henschel, Berlin 2003. Jednom rečju - dragoceno štivo kojim se mogu nadahnjivati ne samo ljubitelji operske umetnosti, već i instrumentalne, svi zainteresovani za estetička načela dramske umetnosti i interpretaciji jedinstvene umetnice.
Druga knjiga o Kalasovoj je zacelo ranije objavljena monografija o dvadesetogodišnjici smrti Kalasove, koja je sada kao reprint sa jednim esejom i propratnim tekstom nemačke pesnikinje Ingeborg Bahman objavljena - "Callas. Gesichter eines Mediums". Schirmer/Mosel, Munchen 2003. Kultni status Kalasove je dokumentovan fotografijama njenih legendarnih nastupa. Reč je o antologiji najpoznatijih fotografija - fotografija na operskim scenama, portreta, poza, fotografija za štampu kao i privatnim snimcima. Pri tom nije intendirana umetnička biografija kultne ličnosti u uobičajenom smislu, već studija o nesravnjivom muzičkom geniju i njenom ophođenju sa svetlošću i senkama javnog života. Fotografije svedoče o neizmernoj optičkoj prezentnosti i praizvornoj mimetičkoj energiji Kalasove. Apsolutnu divu ipak nešto razlikuje od ostalih diva kao "idealizovani plen pohote muškaraca". Sve ostale, Merilin Monro, Liz Tejlor, Brižit Bardo, pa i Marlena Ditrih imaju svoju slavu da zahvale požudama muškaraca. Kalasova se nije mogla svrstati u tipologiju od femme fragile do femme fatale, od "Travijate" do "Lulu". One je pre femme scandaleuse, postojani skandal pedesetih godina.
Nije njen glas izazvao mase, već njen profesionalizam, rigorozna disciplina, kojoj je sve podređivala kao i njen umetnički perfekcionizam. Skandale sama nije izazivala, izuzimajući jedan nevažni detalj - razvodom nakon dvanaest godina braka od muža koji je bio 26 godina stariji od nje, stupila je u ljubavnu aferu sa Aristotelom Onazisom i time se preko noći stilizovala u "skandal-primadonu", puneći prve stranice bulevarskih gazeta. Naravno težila je perfekciji. Kada ju je 1953, postigavši svetsku slavu, i muzička kritika persiflirala kao "primadonu sa slonovskim nogama", rešila se na rigoroznu dijetu. Dakako nije Kalasova težila idealu lepote jedne Monro ili Džejn Mensfild, već muzičkoj lepoti koja unutarnjoj, auratičkoj lepoti stremi.

Kada je 2. januara 1958. u Rimu zbog akutne upale grla,
a "iz umetničke odgovornosti prema delu"
u prisustvu predsednika Italije prekinula svoju partiju "Norme", postala je preko noći persona ingrata, najomraženija žena na svetu.






I tako se suvereno vladajuća primadonna assoluta naprasno našla u nemuzikalnim sferama dijamantima nakinđurenih novih bogataša i dekadentno-bleštećem svetu onih koji žive od rada drugih u kojima je ženi data samo uloga objekta renomea i prestiža. Šta je radom ospednuta Kalasova mogla naći u svetu hedonista i nemuzikalnog high society? Šta joj je Onazis mogao finansijski ponuditi što ona sama sebi, najbolje plaćena operska diva, nije mogla priuštiti? Odgovori na ova pitanja ostaju i danas spekulativni. Jedan ugledni kritičar je u njenom "neizmernom kompleksu niže vrednosti", video odgonetku bezobzirne ambicioznosti, monomanog egocentrizma i neutoljive žudnje za slavom. Jedno je izvesno da je Kalasovoj jedinoj u prethodnom stoleću pošlo za rukom da prekorači magični prag koji ljudski život deli od carstva božanstvene umetnosti, muzike. Ona je najdublje zašla u magično carstvo u kojem unutarnji život ljudi kroz umetnost objektivne forme poprimi, kao što je o tome učinio drevni grčki pesnik Pindar pre 2.500 godina o razlikama između života i umetnosti. Njene uloge su apsolutni vrh operske umetnosti: njena Norma, Toska, Violeta, Medeja, Leonora, Elvira, Rosina ili Ledi Magbet čine je nedostižnom. Te uloge je ona do kraja osmislila i uznela u metafizički kosmos. Mitopoetička energija Kalasove je sveprisutna. Njen demon, njen kreativni duh, živi u akustičkim katedralama koje je zaveštala umetnosti.
Esej-panegirik minhenskog muzikologa Atile Čampaja, kao detaljna hronika njenih nastupa širom operskih bina sveta, kao i diskografija svih nastupa uživo Kalasove i snimaka u studijama, zaokružuju ovu monografiju o divi svih diva - omaž "najvećoj umetnici na svetu", da parafraziramo Leonarda Bernštajna.



Zoran Andrić