Od prošle nedelje,redovno prisustvujem fudbalskim treninzima.Sedim na tribinama i posmatram igrače.Moram da priznam kako nikada nisam posebno cenila fudbal:smatrala sam ga dosadnim,grubim i iznad svega besciljnim sportom,misleći pri tom kako ne može da doprinese duhovnom razvoju jedne osobe.Nisam tako razmišljala zbog svog pola-boks je još okrutniji,pa sam ga posmatrala,džudo je još grublji,pa pogledam borbe.
Sedeći na tribinama,posmatrala sam trenera i igrače:imali su svoj,fudbalski žargon,a zatim i svoj ''drugarski'' žargon.Postojale su vežbe koje su morali da odrade kako bi što uspešnije došli do svog cilja.i te vežbe su imale svoje nazive.
U fudbalu postoji taktika.Postoji planiranje igre,znači tu postoji jedna sasvim izvesna logika,poimanje igre kao nečega što,preuzeto iz života kao jedan njegov komad,može postati jedan sasvim novi stub nečijem postojanju,može biti cilj.A ja sam tolike godine ''brisala'' ovu sportsku disciplinu iz ''postojanja''.
Ima tek nekoliko dana da sam promenila mišljenje.
Koliko stvari osudimo na ''nepostojanje'' jer se nikada u iste nismo udubili?Koliko često menjamo mišljenje o stvarima koje za nas do nekog trenutka ''nisu postojale''?
Koliko čovek koji sebe naziva razumnim,''vlasnikom'' logike,razuma često uopšte i ne pokušava da koristi razum?