Priče iz lova
Prikaz rezultata 1 do 10 od ukupno 10
  1. #1

    Priče iz lova

    PRIČE IZ LOVA


    U lov se ide iz ljubavi prema prirodi, radi uživanja u njenoj lepoti, radi vraćanja u okrilje njenih iskonskih sila. Radi druženja i šala, često i surovih. Radi uživanja u komadu hleba i kriški slanine uz glavicu luka pojedenih iz neopranih ruku, koji nigde tako ne prijaju. Radi onog divnog osećaja da ste se dočepali stolice i zadimljene, smrdljive toplote neke kafane posle celog dana izvlačenja nogu iz oranica po decembarskoj kiši i košavi... Naravno, i radi lova samog - da pokažemo sebi, pa i drugima, da smo dobri strelci, dobri tragači za pogodjenom divljači; da imamo kera koji je često pametniji od svog gazde...

    Pravim lovcima je sama lovina negde pri kraju motiva za odlazak u lov. Često je lovina važna samo zato da se pozovu prijatelji na lovačku večeru ili da se nekome dragom pokloni ulov. (Uostalom, za novac koji se uplaćuje za članarinu, a da ne ubrajam i ostali trošak, može se kupiti bar desetostruka količina mesa nego što i najuspešniji iz lova donesu.)

    Da je to tako, znam iz iskustva od 40 lovnih sezona.

    A znam i po tome što su u sećanju ostali dogadjaji, osećanja, slike o onome što sam gore rekao. Možda, nekada manje realistično a više sentimentalno i ulepšano upamćene. To su priče iz lova.

    Priče iz lova nikako nisu privilegija starih lovaca. Imaju šta za ispričati i mladi, pa i najmladji lovci.

    A priče iz lova nisu 'lovačke priče'. Možda su nekad samo malo manje istinite u nekom detalju jer nam vremenom lepe stvari postaju još lepše, a hladan vetar još hladniji i jači.

  2. #2

    Odgovor: Priče iz lova

    MOJ JELEN
    (ili - moj jedini lov na jelena)


    Sredinom 80-tih često sam odlazio sa svoja dva dosta starija drugara - lovca u lovove u Šid, u hrastovu šumu Vranjak, kod benzinske pumpe Adaševci, južno od autopta. To su uglavnom bili lovovi na divlje svinje, ali nešto više o toj odomaćenosti u ovom lovištu, neki drugi put.

    U lovištu je uočen jelen - škart: rogovlje mu je bilo dugačko, nepravilno, nedovoljne debljine i bez dovoljno parožaka. Sa stanovišta trofeja - skooro bezvredan. Trebalo ga je odstreliti da te svoje loše osobine eventualno ne reprodukuje.

    Bio je kraj leta a nas trojica smo otišli da vikend provedemo u lepoti hrastove šume uz večernja druženja mojih drugara sa njihovim davnašnjim, ratnim drugarima iz Šida (i šta već ide uz to).

    Odgovorni za gazdovanje lovištem nam je rekao na kom se terenu jelen vidja, pa ako budemo u prilici da ga odstrelimo.

    Inače, namere nam je bila da odstrelimo nekog divljeg vepra čije meso će ići u prodaju; eventualno škart sneću divljač, a naravno, lisica je bila ona divljač koju nisam propuštao. Zbog lisica sam više puta dobijao grdnje od drugara jer sam, pucajući na lisice, remetio tišinu i ometao eventualni izlazak na nišan vrednije divljači.

    Žika i ja smo odabrali čeke na granici šume i njiva, a Kića je odabrao čeku na ukrštanju dve proseke kroz visoku šumu, skoro kilometar unutar šume.

    Kao što lovci dobro znaju, divljač dan provodi u hladu bezbednih šikara i gustih delova šume. Smiraj dana i vrućina, ili prelazak noći u jutro, kad divljač kreće u dnevni zaklon, je vreme kad se divljač lovi sa čeka. Taj kratki period od oko pola sata predveče i isto toliku izjutra je vreme u kome se odigrava skoro sve u lovu na divljač visokog lova.

    Bio je smiraj dana kad sam, kroz roj komaraca koji mi se kovitlao oko glave i napadao nozdrve i okolinu očiju koja nije bila zaštićena Autanom, uočio rogovlje na nekih 4-500 metara. Nestajalo je i opet se pojavljivalo u tabli 'sijanca' (kako šumari zovu mladice hrasta iznikle iz posejanog žira). Sav sam se pretvorio u oko nastojeći da mi se jelen ne izgubi iz vida u sumraku. Polako se kretao u pravcu Žikine čeke, ali sa strane udaljenije od mene. Po položaju drugarevog tela znao sam da ga je i Žika uočio sa čeke koja je na 300 metara udaljenosti od moje. Posle desetak minuta jelen je stigao do table sa detelinom izmedju dve table kukuruza.

    Prolomio se pucanj, a po Žikinom držanju i gestikulaciji znao sam da jelen nije pao. Ubrzo mi je on pokazivao da je jelen otišao dalje od šume, u njive. Kroz neki minut jelen je promenio pravac i pojavio se na drugom kraju table sa strnjikom naspram moje čeke. Kaskao je bez znakova ranjavanja. Za koju desetinu metara zamaknuće za kukuruze i gotovo ... Nanišanio sam i opalio metak u suvu zemlju na koju desetinu metara od jelena ne bih li mu promenio pravac. To je uspelo i on je lakim kasom krenuo pravo ka mojoj čeki. Tih nekoliko stotina metara dok se približavao bili su dugi kao večnost. Oči su mi suzile od naprezanja da što bolje vidim kroz snajper i da ga imam na nišanu sve dok ne dodje u zonu sigurnog pogotka. Uključio sam ubrzivač na okidaču karabina i strepeo da ga, stežući pušku, ne dotaknem suviše grubo i opalim nekontroisano.

    Jelen nije menjao pravc i kad je stigao na nekih 40-45 metara opalio sam. Nišanio sam u grudi kod korena vrata jelena koji mi se približavao licem. Znao sam da je pogodak dobar. Čuo se onaj karakterističan udarac zrna u meso, i jelen se stropoštao i ostao na zemlji bez ropca. Pad na zemlju tih 200-250 kg. osetio sam na čeki.

    Žika je posle svog pucanja sišao sa čeke i iščekivao da i ja stignem do njega pa da nastavimo prema lovačkoj kući. Posle mog pucnja doviknuo mi na čega sam pucao, a kad sam odgovrio da sam pogodio jelena, on je žurno krenuo prema meni.

    Brzo sam spakovao ranac i smandrljao se sa čeke. Jelen je ležao nepomično u svoj veličini krupne divljači. Spustio sam ranac i pušku preko njega i došao do jelena - Odmeravao sam rogove, težinu, zagledao mesto pogotka - sve u svemu bio ushićen.

    Stigao je i Žika. Počelo je tako što je rekao da je baš dobo što sam njegovog jelena zaustavio da ne ode ranjen itd. Da ga je on prvi pogodio. (Po lovačkim pravilima, u lovu na divljač visokog lova, smatra se da je divljač odstrelio onaj lovac koji ima prvi pogodak, dok je kod sitne divljači obrnuto.) Na boku jelena koji je bio vidljiv, ranu od metka nisam bio video. Počeli smo se prepirati i krenuli da tražimo mesto navodnog Žikinog pogotka. Pošto se već slabo videlo hteli smo da jelena prevrnemo na drugi bok u nadi da će se ili videti izlazna rana (koja je po pravilu velika) ili da će se dokazati da pogotka nema.

    Prišli smo s tom namerom jelenu. Mrtav jelen skoči i u nekoliko skokova zamače u šiprag!

    Nismo ni uspeli da pomislimo da se latimo oružja, a ono je ionako blo desetak metara dalje na zemlji. Ostali smo kao pos...!

    Vukući noge, u tišini, krenuli smo. Utom su se razlegla dva pucanja iz Kićinog pravca.

    Kad smo se našli kod lovačke kuće još poizdalje smo se raspitivali ko i na čega je pucao. Ispostavilo se da smo svi pucali na istog jelena. Kića je rekao da mu je jelen naišao skoru po mraku i da je delovao ranjeno. Mislio je da ga je pogodio sa oba metka, ali jelen je nastavio u šikaru, a već je bilo mračno za praćenje traga i traženje.

    Ujutro smo otišli i dosta lako pronašli jelena. U njemu su bila tri pogotka. Moj, u koren vrata, i dva na onom boku na kome ranu nisam video dok je jelen ležao kod moje čeke. Dok smo ga tovarili na traktor prepirali smo se da li je Kića imao dva pogotka ili je jedan ustvari Žikin.

    Ko je jelena prvi pogodio - nismo se složili, ali ni posvadjali. Meso je otišlo u hladnjaču, a rogovlje smo dali Žiki.

    Lovili smo zajedno dok nas Žika nije napiustio. Posle sam još malo lovio sa Kićom. Onda sam morao da tražim neke nove drugare za lov.

    To je bio moj jedini lov na jelensku divljač.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 26.09.2008 u 21:16 Razlog: Slovne greške

  3. #3

    Odgovor: Priče iz lova

    ...pre tri dana,u nedelju 28.09. palo svinče od 50-tak kg. Nije ovo nikakva posebna prica...eto,tog popodneva dogovorili se da molo pročesljamo kroz šumu,da malo prošetamo kerove,čak sam i ja izveo svog špringera ...svi smo bili puni energije i motivacije,kerovi su dobro radili,drugari koji su čekali bili na pravim mestima i posrećilo nam se! ...meso na stolu,šinko!!! Tog dana sve je išlo dobro,jedino što smo se prilično izmorili dok smo ga doneli kući...ali,zato,uveče dok se gulaš krčkao i dok smo igrali raub,usput popili gajbu piva i par litara vina,niko više nije osećao umor...ostao je samo osećaj zadovoljstva! evo i jedne slike od nedelje... [img=http://img101.imageshack.us/img101/6500/28092008168ey3.th.jpg]
    VOJVODINA MOJA DOMOVINA

  4. #4

    Odgovor: Priče iz lova

    Fazan pod šeširom


    Jedna od lovačkh maksima, proistekla iz dugogodišnjeg iskustva glasi 'Fazana možeš naći svugde, samo ne pod svojim šeširom'. Što bi značilo - i tamo gde ga najmanje očekujete.

    Glavno oružje fazana u borbi za preživlljavanje je da se zavuče i primiri. Fazan koji ostane primiren i kada su lovačke čizme na korak do njega ili kada ga ker 'preskoči' ima znatno veće šanse da preživi; da se, kad lovac prodje, pognut, ispružene glave i položenog tela, poput šila brzo i bez mnogo buke provlači kroz travuljine, trske, useve.

    Jedna od priča koja ilustruju tu lovačku maksimu:

    Bio je hladan kasnojesnje dan, košava je duvala a sitna kiša koje je već danima pada podobro je raskvasila teren.

    Posle već poduže borbe sa blatom na čizmama, mokrim korovištima i neposečenim kukuruzovinama sa kojih vam se voda sliva u čizme, zastali smo da doručkujemo.

    Za mesto doručka smo odabrali raskrsnicu poljskih puteva oko koje je bila trava do visine članaka i stari dud na koga smo pokačili puške i rančeve.

    Sesti se nije moglo, pa smo onako na nogama na brzinu pojeli ono što je poneto, stojeći u krugu prečnika 3-4 metra. Ćaskali smo žaleći se na to što skoro ništa nismo ulovili jer se divljač po ovako lošem vremenu zavuče u skloništa. Smišljali smo taktike kako da je pronadjemo i iz skloništa isteramo.

    Završavali smo ubrzano s doručkom jer nije bilo prijatno stajati na otvorenom polju po takvom vremenu. Već sam imao ranac na ledjima i dohvatio pušku, kad, iz sredine kruga, iz polegle trave od dvadesetak santimetara visine, bučno, klikčući i lupajući krilima polete fazan. Pošto je bio okružen lovcima, tih prvih nekoliko zamaha poneli su ga pravo uvis. Bio je to pravi 'divljak' koji je preživeo već više lovnih sezona, a repina od skoro metra dužine se vijorila kao zastava na vetru.

    I sam iznenadjen, podigao sam pušku i opalio. Brzopleto, ne držeći se lovačkog pravila da je za dobar pogodak potrebno bar 25 - 40 metara udaljenosti.

    Fazan se stropoštao tamo odakle je i poleteo.

    Od celog petla uspeo sam da nadjem neoštećena i kao 'ulov' ponesem dva-tri pera iz repa. Ostalo je bilo neupotrebljivo.

    Tog dana to mi je bio jedini ulov.

  5. #5

    Odgovor: Priče iz lova

    MOJ PRVI VUK


    Drugar s kojim sam radio rodom je sa Peštera. Često ide kod svojih. Malo - po malo počeli smo da pričamo o lovu na vukove u njegovom rodnom kraju (on nije bio lovac) iako ja nisam u početku ozbiljno razmišljao o tome. Pre svega, odlazak u lov u okolinu Sjenice nije izlet od jednog dana; zimi (a vuk se tada lovi) putovanje duže traje a može u tim krajevima biti i neizvesno kada će se stići tamo gde ste naumili, ili da li će te krenuti nazad kad ste planirali. Od posla nisam mogao da osdustvujem. Tako je prošlo više godina u tim 'virteuelnim' lovljenjima vuka.

    Na kraju, jedne zime sredinom 80-tih, kockice su se složile i mi smo bili u Sjenici krajem januara.

    Stigli smo uveče krenuvši posle završetka radnog vremena. Upoznavao sam se sa drugarevom rodbinom (od kojih je jedan bio strastveni lovac) uz sto nagomilan hranom i okružen prijetaljima. Većali su gde i kako u lov.

    Na kraju je pala odluka da se ne gubi sutra vreme za odlazak na mesto lova i lovi tek uveče. Ići ćemo na mrcinište, manje od desetak kilometara od Sjenice, jer tamo vukovi često navraćaju. Pogodnost je bila što je mrcinište (na koje su izbacivane kosti i otpad iz klanice) blizu asfaltnog puta za Novu Varoš, tj. puta koji se redovno održava u prohodnom stanju. Idemo tako da položaje zauzmemo bar sat pre početka razdanjivanja. Noći su bile bez mesečine pa se moralo čekati bar malo svetla da bi se nešto videlo. Vuci, izuzetno oprezne noćne zveri, ako su tamo, biće uznemirene našim dolaskom i otići će. Zato smo morali doći ranije, dosta pre nego što se počnu stvari razaznavati u mraku, i čekajući u potpunom miru se nadati da će se vukovi, ne osetivši nas, vratiti .

    Kao gostu, ponudili su mi najbolje mesto.

    Mrcinište je bila oveća kraška vrtača, strmih stranica obrasla retkim borićima i žbunovima bodljikave kleke, koji se često nisu ni videli ispod snega.

    Najbolje mesto je bilo na takvoj strmoj strani odakle se ima dobar pregled (naravno kad bude svetla) celog dna vrtače koje je bilo izduženo i pružalo se nekih tristotinak metara. Za očekivati je bilo da vukovi naidju sa drugog kraja tog izduženog dna vrtače.

    Pažljivo sam išao strmom stranicom oslanjajući se jednom rukom na sneg ili se pridržavajući za retko rastinje. Rukavice, naravno nisu bile prepreka iglicama klekovih žbunova. Nastojali smo da se sve dešava sa što manje zvukova, jer u tim uslovima i tihi zvuk se čuje na kilometar.

    Procenio sam da sam stigao do dobrog položaja a jedini način da opstanem duže na strmini je bio da 'zajašem' borić.

    Od napornog bauljanja po mraku, kroz sneg do kolena sav sam se 'pušio'. Da vidim u kom pravcu odlazi moj miris zapalio sam cigaretu i po pravcu odlaska dima zaključio da me vuk neće nanjušiti.

    Sasvim sam se smirio, nastojeći da dišem 'glatko' - bez zvuka koji uobičajeno stvaramo, a toga nismo ni svesni.

    Tišina noći bez vetra i zvezda na dvadesetak stepeni ispod nule je bila takva da se čuo lavež pasa u selu koje je udaljleno više od šest kilometara.

    Hladio sam se, što zbog toga što nisam više ništa naporno radio, što zbog nepomičnog položaja u ledenoj noći. Na obrvama mi se uhvatilo inje od daha koji se dizao pravo nagore jer nije bilo ni daška vetra.

    Naravno, pripremio sam se za tamošnje hladnoće. Znao sam da trajne odbrane od hladnoće nema jer sam pomalo poznavao planine u zimsko doba a i zimske lovove.

    To, da nema trajnije odbrane od hladnoće kada se čovek ne kreće, i sada se potvrdjivalo. Hladnoća je polako prolazila kroz sve slojeve odeće i obuće; prsti na rukama i nogama su se pokretali s teškoćom. Obraze nisam osećao. O ušima da ne govorim (kapu nisam navlačio na uši da bih što bolje čuo).

    Utom su se začuli jedva čujni zvuci sa dna vrtače. Bio je to zvuk premetanja kostiju.

    Atavistički nagon lovca u čoveku je proradio: stegao sam pušku i pretvorio se u napete mišiće. Oči su mi suzile od nastojanje da pogled nasluti nešto u još potpunom mraku. Adrenalin je učinio da zaboravim na hladnoću.

    Prolazilo je vreme; jedva čujni zvuk se javljao s vremena na vreme menjajući mesto. Ukočeno, dobro rashladjeno telo već nisam kontrolisao. Svaki čas sam isprobavao da li mogu da savijem kažiprst ako bude potrebno da povučem obaraču.

    Mrkli mrak se počeo pretvarati u svetlo koje je bilo dovoljno da se vidi žbun na pet metera, pa polako na sve većoj razdaljini.

    Zvuk premetanja kostiju i dalje se povremeno čuo, kako sam procenjivao na stotinak metara udaljenosti. To me je ohrabrivalo jer sam bio dobar strelac i eventualni hitac na toj daljini mogao bi biti uspešan. Karabin je bio sa snajperom kome je končanica osvetljena, što je u ovim uslovima bila velika pogodnost. Uskoro je bilo dovolno svetla da kroz optiku naslućujem dno vrtače, ali se predmeti još nisu razaznavali, a ni neki pokret nisam mogao da uočim.

    Kako je svetlo postajalo jače, počele su da se razlikuju tamnije i manje tamne konture. Ko je lovio čekanjem u vreme kada se dan i noć smenjuju, zna kako brzo se menja izgled onoga što posmatrate - dok pogledom odete s jedne na drugu stranu i vratite pogled - ne možete više da nadjete ono što ste pre koju sekundu fiksirali.

    Tako sam se i ja naprezao da dokučim gde je ta zver koja pomera kosti.

    Već se pristojno rasvetlilo, a promene nije bilo. Počelo mi se već i prividjati da se nešto pomera, kad ono - žbun ili gomila nečega prekrivena snegom. A zvuk je i dalje bio tu - čas koju desetinu metara levo, čas udaljeniji, čas...

    Podobro se razdanilo. Dno jaruge se jasno razaznavalo. U jednom trenutku sam uočio pokret. Usmerio sam u tom pravcu snajper teškom mukom sprečavajući jako podrhtavanje slike sa uvećanjem od devet puta.

    Uskoro sam ugledao 'zver' koja je polako išla preko kostiju - kerić, skoro štene!

    Jedva sam uspeo da pokrenem telo, pogotovu noge, upetljane u polegle grane borića, da se ikobeljam iz borića i snega. Onako promrzao dokopao sam se nekako polaznog položaja.

    Sa smehom sam pričao o mojoj 'zveri'. Onako promrzli, ali ne i mrzovoljni isprobali smo kakvi smo strelci u tim uslovima. Sigurnim hicem 'odstrelio' sam flašu na oko 120 metara.

    Već smo planirali gde će se ići uveče.

    Odlasci u te krajeve su samo delom bili lov. Topla i iskrena gostoprimstva prema nepoznatom čoveku se ne zaboravljaju. A doživljlaja iz lovova na vukove u ovim, pešterskim predelima, koji lov čine tako lepim i nezaboravnim, a lovce fanaticima, bilo je još dosta. I što vreme više odmiče u sećanju nadjačavaju lepe uspomene, a napori, teškoće, razočaranja se zaboravljaju.

  6. #6

    Odgovor: Priče iz lova

    Čeka za bolesnog lovca

    Vodeći u maju važnog firminog gosta u lov na trofejnog srndaća u Novom Kneževcu, iz nezgodnog položaja sam zakoračio u visoki GAZ ili VAZ i stradali su mi ligamenti na kolenu. Bio sam ugipsan od kuka do stopala. Prošao sam ono uobičajeno: čuvanje kolena posle skidanja gipsa, rehabilitaciju, postepeno jačanje noge, preglede i preporuke za operaciju... Krajem jeseni sam već mogao ići i u lov uz malo pažnje kako koristim nogu.

    Negde pred Novu Godinu bio je organizovan veliki komercijalni lov na divlje svinje u hrastovim šumama kod Šida. (Već sam pominjao to lovište i to da sam tamo odlazio da, uz sopsteveno zadovoljnstvo, i pripomognem u organizaciji i izvodjenju lova.) Moja dva starija drugara, koji su već bili u penziji, otišli su dan ranije da podgreju lovačku kuću i da izidju i malo u lov. Odradio sam petak do kraja radnog vremena, a i malo duže, i pravo sa posla u Šid, u šumu Vranjak. Uveliko je bio mrak kad sam stigao. Tu je već bilo društvo iz Šida. U tišini šume, sve do mesta gde sam ostavio auto, čulo se nadaleko kako su se raspričali, upadali jedan drugom u reč, praskali u smeh. Kad smo se ispozdravljali i kad su me upoznali sa onima koje od ranije nisam znao, zatražih da mi pokažu koji krevet mi je namenjen. I mene je bilo već zahvatilo dobro raspoloženje i onako razdragan, naskočio sam na krevet.

    Izvodeći taj, ne baš veliki i težak skok, povreda kolena se povratila!

    Što od bola, što od muke zbog propalog ovog i koliko još budućih lovova, suze su mi išle same. Za nekoliko minuta koleno i veći deo noge ispod njega bili su poprilično otečeni. Od bola nisam mogao ni da dodirujem tlo tom nogom. Nisam pristajao da me nose u bolnicu. Mislim da nisam uspeo ni da zaspim te noći.

    Ujutro sam kroz prozor gledao kako se učesnici skupljaju i kako se lov priprema. Bilo je tridesetak gostiju sa svih strana tadašnje države, a bilo je angažovano i isto toliko pogoniča, uglavnom iz Višnjićeva (sela koje se nalazi na drugom kraju Vranjaka, a koga i danas meštani zovu po starom nazivu Grk). Lovnik, Đorđe, je, popevši se na drvljanik davao uputstva, upozorenja, odredjivao grupe i njihove vodje - pomoćne lovnike. Medju tim pomoćnim lovnicima sam i ja trebao biti.

    Ostao sam sam u praznoj lovačkoj kući. Pomalo me je i groznica tresla. Vreme maltene nije ni prolazilo.

    Na 120-130 metara o lovačke kuće, na ukrštanju šumskih puteva, bila je stara, sasvim trošna čeka koju niko nije želeo da koristi jer je suviše blizu kuće, pa nije ni održavana. Rešio sam da bar do nje odem pa iz daljine slušam lov.

    Nogu sam umotao što se čvršće moglo, dobro se obukao jer znam da kad se čovek ne kreće, i na temperaturi oko nule brzo hladnoća stigne do tela. Poneo sam sačmaru i za desetak-petnaest minuta se dovukao do čeke. Seo sam na prvu prečagu da se izduvam. Razgledao sam i proveravao koliko se čeka još drži, pa sam, procenivši da će izdržati, stigao nekako gore. Gazište nije imalo sve daske a i klupa je izgledala dosta sumnjivo, ali sam se pažljivo smestio. Pušku sam okačio o remenik iza ledja da ne bi propala kroz rupe nedostajućih dasaka.

    Tmurno, bez daška vetra, bez pokreta zaostalog hrastovog lišća. Iz daljine se čuo lov: pogoniči su pravili galamu nastojeći da iz šipražja isteraju svinje prema lovcima koji su bili na dočeku. Pa onda tišina - znao sam da to prelaze na novi odsek šume, zauzimaju položaje. Opet galama pogoniča. I tako niz puta. Povremeno se začuo i po koji pucanj.

    Zavideo sam im.

    Sem vrana i poneke kreje, znakova života u inače bogatoj šumi nije bilo. Izvadio sam slaninu, hleb i luk i na onako zajašenoj klupi seckao i polako žvakao, više da mi prodje vreme nego zbog gladi.



    Moj ulov - nazime, al iz neke druge priče.

    Tako, sa slaninom i nožem u ruci, zalogajem u ustima, učinilo mi se da nešto čujem. Prestao sam da žvaćem da mi zvuk žvakanja ne ometa spoljne zvuke. Polako sam okrenuo glavu u pravcu odakle se malo pre nešto čulo, ali nisam ništa primetio. I dalje sam smiren i naoštrenog sluha zurio u pravcu odakle je zvuk dolazio. Ništa se nije dešavalo.

    Onda mi je nešto, na ivici vidnog polja, privuklo pažnju, u travuljini koja je okruživala čeku, a ne tamo - dalje - gde sam do tada pokušavao da nešto uočim. Preko ramena sam ugledao oveću divlju svinju na dva-tri metra od čeke. Očigledno da ona mene nije osetila.

    Kroz glavu mi je prolazilo kako da se domognem puške, kako da se dovoljno okrenem da mogu da pucam, da li će klupa izdržati te pokrete... Sve to se naravno dešavalo u magnovenju. Ni ne znam kako sam to izveo, ali opalio sam iz sasvim neprirodnog položaja za pucanje. Svinja je ostala skoro na mestu mrtva uz samo malo koprcanja. U obližnjem šipragu začulo se kratko kršenje granja koje je ostatak čopora izazvo bežeći posle pucnja.

    Razgledao sam kako bih sišao dole, ali se nisam usudjivao da sam pokušam. Ostao sam i čekao da se lov završi pa da učesnici prodju pored mene i 'spasu' me.

    Kad se prva grupa pojavila dolazeći šumskim putem počeli smo dovikivanje, pre svega da im dam do znanja da sam tu jer vidljivost nije bila baš dobra.

    Pitao sam šta su ulovili, a oni mene šta tu radim. Ispostavilo se da oni nisu ništa ulovili, čak da nisu imali ni izglednije prilike.

    Na to sam im ja uzvratio da im tako i treba kad u lov idu bez mene, pa ja ovakav, moram da im obezbedjujem ulov. Pitali su, onako prilazeći, na čega sam pucao. Odgovorio sam: 'Pa valjda je ovo lov na svinje!'. Naravno, bilo je i šala i dobacivanja, ali samo dok nisu došli do travuljine kod čeke u kojoj je ležala odstreljena svinja.

    Dovučena je bez traktora jer nije bila daleko. Izdignuta je na rem i procenjena na oko 170 kg. Ja za to znam po pričanju jer sam bio u krevetu sa groznicom koja me je tresla.

    Bio sam u tom lovištu još nekoliko puta (a onda se zaratilo), ali ta čeka nije popravljena. Kad sam pitao zašto čeku ne popravljaju, odgovarali su mi:

    'Na tu čeku će se samo bolestan lovac penjati da lovi'.

  7. #7

    Odgovor: Priče iz lova

    LOVAČKI NOŽ

    Bio sam još samo dečak kad mi je tata doneo na poklon sa puta u Sloveniju lovački nož. U Sloveniji je nožarstvo, posebno za lovce, tradicionalno negovano zanatsko umeće, pa je tata kupio nož zato što se svideo, a ne zbog neke ideje čemu bi on služio jer tada ni on nije bio lovac, niti sam ja u dogledno vreme mogao to postati. No, nož je sačuvan kroz nekih dvadesetak godina dok ja nisam stigao do toga da ga upotrebljavam u njegovoj osnovnoj nameni.

    Drška mu je bila od srndaćkog roga, zajedno sa ružom na kraju, a sečivo je bilo uglavljeno klinom u rog. To mu je i bila slaba strana, što smo još kao deca ’utvrdili’ pokušavajući da ga bacanjem zabodemo u drvo. Deo drške se polomio, a sečivo je ispadalo, pa je nož popravljan.

    Kad sam postao lovac nosio sam ga i koristio za uobičajene lovačke namene – sečenje slanine, kobasica, luka ...

    U nekoj od priča iz lova sam rekao da sam radio u velikom preduzeću i da sam, od lovaca najviši u rukovodećoj hijerarhiji, bivao domaćin važnim poslovnim partnerima koje smo vodili u lov.

    Lov je bio na divlje svinje u Karakuši. To je najveće ogradjeno lovište, a u Donjem Sremu, sa lepom lovačkom kućom u staroj hrastovoj šumi, sa ogromnim kaminom...

    Pošto mi to nije bio prvi lov u tom lovištu, lovočuvari i lovnik su me dovoljno upoznali i poveravali su mi ulogu pomoćnog lovnika umesto da i na mene moraju da paze.

    Gosti su bili vrlo visokog ranga, većinom iskusni lovci na divljač visokog lova. Medjutim, najglavniji medju njima nije bio baš preterano iskusan, ali je zato imao izuzetnu opremu u kojoj se izdvajao vanserijski izradjenen poluautomatski karabin sa deset metaka.

    Bilo je prilično hladno, sa svega nekoliko prstiju skripućeg snega po tlu. Za sedenje na čekama smo se morali podobro obući, tako da sam ja preko lovačkog odela imao tzv. tehničku (’šofersku’) bundu.

    Najglavnijeg gosta sam rasporedio na najbolje mesto – na čeku u centru ukrštanja proseka kroš šumu tako da je imao pregled na četiri strane, a ja sam zauzeo čeku do njega. (Ko ne zna - u uredjenim lovištima standardno rastojenje izmedju čeka je 300 metara.)

    Posle jedno ¾ sata čekanja u tišini, počeo je da pada mrak, tj. nastupao je period u kome se divljač pokreće iz dnevnih brloga u potragu za hranom. Naprezali smo oči i uši ...

    Sa drugog krila začuo se pucanj i posle je ponovo nastupila tišina. Pravilo je da niko ne sme da napušta čeku niti da pravi buku dok lovnik ne da znak. Odlučio sam da ne dajem znak za prekid lova jer je pucanj na krilu bio dosta udaljen, tj. nisu bile izgubljene nade da će naići još poneka svinja preko proseka.

    I stvarno, kroz nekih pola sata zapraštalo je sa centralne čeke na kojoj je bio najvažniji gost. Ko je bio u visokoj šumi na proseci, naročito noću zimi, zna kako se pucnji iz karabina jako čuju i kako šuma odzvanja. A pogotovu deset metaka iz poluautomatskog karabina koji su se slili u jeku.
    Bio sam zadovoljan jer mi je bilo značajno da on bude uspešan. Koliko sam uspeo da prebrojim, ispalio je svih deset metaka. Računao sam da je nemoguće da nije ništa odstrelio, što se kasnije i pokazalo kao tačno.

    Desetinu sekundi posle ponovnog nastupanja tišine čulo se udaljeno kršenje u šipragu, što je značilo da se ostatak krda svinja udaljavao.
    Sačekao sam još neko vreme da se uverimo da neka od preplašenih životinja ponovo ne izidje na puškomet, a kad se to nije dešavalo dao sam znak za prekid lova.

    Kad sam stigao dovoljno blizu do centralne čeke da se možemo dovikivati, zapitao sam da li je nešto palo i dobio sam odgovor da su dva nazimeta ostala pogodjena ali da je najkrupnije svinjče pogodjeno i otišlo. To je mogla biti krmača, jer one uglavnom ostaju u čoporu sa nazimadima tokom zime.
    Bio sam na pedesetak metara od ukrštanja šumskih proseka kad sam u šipražju na ivici proseke začuo kretanje. Bilo je potpuno mračno tako da, sem na sluh, nisam mogao nda se oslonim na nešto drugo. Zaključio sam po zvucima da krupna životinja tumara, čas bliže proseci pa onda paralelno s njom ... Sasvim sam se smirio, otkočio i stegao karabin. Kroz nekih minut – dva kršenje šipražja je govorilo da životinja ide pravo na mene. Kad sam na desetak metara udaljenosti na ivici, tu već proredjene šikare i očišćenog terena, uočio crnu siluetu, opalio sam, ali je svinja nastavili istim pravce. Brzo sam repetirao i – škljoc!

    Kroz glavu su mi sevale priče o susretima sa ranjenom krmačom, o razderanim lovcima ... Krenuo sam da se mašim za nož. A nož je bio na kaišu pantalona, ispod džempera, vindjakne, pa onda bunde. A prolazilo mi je kroz glavu i da je sečivo ispadalo, da je ’krpljen’, a i da nije ni namenjen za borbu sa ranjenom svinjom.

    U magnovenju sam ponovo repetirao, puška je opalila i svinja je pala.
    Nije bila impresivne veličine – stotinak kila, ali nikada neću saznati da li bi me napala.

    Po povratku iz lova, istog dana sam potražio drugara koji je iz hobija prepravljao vojničke noževe (bajonete). ’Naručio’ sam da mi napravi nož od sečiva bajoneta, tako da metal ne bude spajan, tj. da se ne može slomiti na ulasku sečiva u dršku, nego da sečivo ide do kraja a da na jedan deo budu učvršćene korice - rukohvat.


    U narednim lovovima na krupnu divljač taj nož sam nosio, ali uvek pričvršćen preko najgornjeg sloja odeće. Nikad se nisam ponovo našao u situaciji da pomišljlam da se mašim za njega.

    A za slaninu, kobasice, luk, koristim bricu.

  8. #8

    Odgovor: Priče iz lova

    Lisica iz basne


    Jedan od lovova na vukove u mojim zimskim odlascima na Peštersku visoravan.

    Tog dana smo lovili istočno od Sjenice. Snega je bilo dosta ali nije bila onakva hladnoća koja se pominje u meteorološkim izveštajima kao nešto ekstremno u našim krajevima. Kolima smo nekako prešli dva-tri kilometra od glavnog, pročišćenog puta i ostavili ih u selu. Za nas iz Vojvodine se to baš i ne uklapa u pojam sela – bila su to raštrkana domaćinstva sa kućom u kojoj se stanuje i štalama, torovima, senicima, drvljanicima, nasumce rasporedjenim u blizini glavne kuće.

    Kod domaćih smo se raspitivali da li je skoro bilo vukova u blizini. Naravno da ih je bilo – čuju se svake noći (što ovde nije ni teško jer se vučje zavijanje čuje na kilometre u hladnim vedrim noćima u kojima su zvezde neuporedivo brojnije i svetlije nego u ravnici). A poneko nam je i potpirivao lovačku strast pričajući kako je čuo da su kod trećeg komšije vuci ’takoreći juče’ zaklali kera kod štale i rastrgli...

    Prepodne smo prtili sneg po strminama kupastog brda Crni Vrh oko koga obilazi reka Vapa. Nailazili smo na sveže vučje tragove tako da je sve vreme adrenalin bio na visokom nivou. Stalno nam se prividjalo da kroz retke borove promiču senke - vuci!

    Situacija nam se činila vrlo izgledna pa smo odlučili da u sumrak zauzmemo položaje i dočekamo noć u zasedi, pa koliko izdržimo.

    Kad smo se iz tog prepodnevnog lova vratili do sela mokri od znoja i snega koji upada u obuću nismo uspeli (a nismo se ni posebno trudili) da odbijemo poziv domaćina da udjemo u kuću i da se ogrejemo i osušimo. Znao sam iz ranijeg iskustva da se to ne završva samo na tome.

    Domaćica je odmah zamesila hleb, a mi smo morali da se prihvatimo mezeta – dimljenog loja i meke rakije – dok hleb ne stigne. Ja baš nisam na prijateljskoj nozi ni sa lojem ni sa alkoholom, pa sam bio spreman da to podnesem kao ’kolateralnu nezgodu’ vezanu za lov. No, dimljeni loj, onako bez hleba ili nekog drugog priloga, išao mi je dosta dobro jer uopšte nije imao miris. A i rakija je u toj kombinaciji bila dobrodošla. Sedeli smo u glavnoj prostoriji u kojoj se život odvija zimi, na klupama s naslonima prekrivenim debelim ovnujskim runima, sušili se, pričali o svemu i svačemu s domaćim, počešće se vraćajući na vukove kao našu temu. Utom je i vrć hleb stigao, uz njega pršut i paprike punjene Sjeničkim sirom. Kafu iz fildžana jedva smo uspeli da popijemo jer je već bilo vreme da se ide u večernje čekanje.

    Odlučili smo da se rasporedimo na drugoj obali reke Vape, nasuprot onog brda po kome smo tog prepodneva hodali. Taj položaj smo izabrali jer je preko reke bila rečna dolina široka stotinak metara, bez rastinja. Prekrivena snegom, ta dolina, ravna ’ko tepsija’ bila je idealno mesto na kome će se uočiti, i u tami, svaki pokret. Vapa nije bila jako zaledjena, led se nahvatao kod obala i na kamenju koje izviruje iz vode; hučala je prigušeno a i to je doprinosilo da pokrije eventualne zvuke koje lovci prave.

    Već je bio sumrak kad sam zauzeo mesto na jakoj strmini bar trideset metara visoko iznad reke. Uglavio sam se izmedju stena vodeći računa da se namestim bezbedno i ne skotrljam do reke. Bio sam dobro obučen za sedenje na hladnoći, no ni sa odećom se ne može preterivati jer treba doći i vratiti se od mesta lova tako teško obučen. Sa sobom sam imao karabin i sačmaru.

    Nije prošao ni pun sat kad se na obodu doline pojavila pokretna silueta. Išla je obodom livade pod snegom prateći rečni tok. Primirio sam se i čekao da pridje.
    Silueta je nastavila u mom pravcu onim laganaim ’kasom’ povremeno zastajući. Već sam se uživljavao u situaciju da ću se upisati u lovce koji su odstrelili vuka. Zamišljao kako ćemo, u sutrašnje prepodne, kad je korzo u Sjenici pun, izneti vuka razapetog preko krova automobila i šepuriti se pored njega (kako sam video da se tu radi).

    Dobro sam nanišanio i razlegao se pucanj iz kalibra 30-06 koji se sigurno čuo na kilometrima udaljenosti. Silueta je pala i ostala mirno da leži. Gledao sam je kroz optički nišan – nije bilo ni pokreta.

    Sada je nastao problem o kome ranije nisam ozbiljno razmišljao: kako pokupiti ulov?!

    Da ga ostavim do sutra i da tada pridjemo s druge strane reke - nije dolazilo u obzir. Na drugare koji su bili rasporedjeni na po 5-6 stotina metara razdaljine nisam hteo da se oslanjam. Niti da delim zaslugu za ulov. Niti da im prekidam njihovo čekanje. Oni sada, posle pucnja, sigurno iščekuju da će se zveri poterane pucnjem približiti njima.

    Jedino rešenje je bilo da sam odem preko reke po lovinu.

    Ostavio sam karabin, ranac i bundu koju sam obukao preko vindjakne i sa sačmarom u rukama se, pretežno na dupetu, smandrlajo do reke, stalno pogledajući na ulov. Ulov je, u punoj dužini, nepomično ležao nekih metar dva od obale. Premišljao sam da li da za svaki slučaj opalim metak u mrtvu zver, ali nisam to uradio da me posle ne zavitlavaju drugari kako sam ubio mrtvog vuka.

    Vapa je tu bila široka desetak metara, duboka do kolena (u proseku!) što je značilo da nema šanse da na drugu stranu predjem sa minimalnim kvašenjem. Pogotovu kad se ima u vidu da u vodi ima mnogo velikih oblutaka o koje se čovek časkom saplete i rupa... Sa mokrom odećom do kola ne bih izdržao jer su ona bila skoro sat hoda udaljena. A iako nije bila pešterska hladnoća, ipak je temperatura već bila pala na desetak stepeni ispod nule.

    Skinuo sam sve sa sebe, pušku ostavio preko odeće. Drogiran adrenalinom zakoračio sam u reku. Batrgao sam preko kamenja, svaki čas u ledenoj vodi do pojasa, mokar po celom telu od prskanja u borbi sa brzom vodom. Lovinu nisam ispuštao iz vida.

    Kad sam iz vode krenuo kroz sneg dubok do kolena ka lovini – ona skoči i žusto pobeže!

    Bila je to oveća lisica.

    Ponovni prelazak reke, bez naboja adrenalina, već dobro rashladjenog tela, naročito nogu, bio je i teži i duži. Jedna potkošulja mi je poslužila kao peškir da koliko-toliko skinem vodu sa tela. Jedva sam uspeo da se obučem jer ruke nisu slušale, a odeća se preko vlažnog tela teško navlačila. Bauljajući četvoronoške uz strminu pod snegom, sa kamenjem koje nije bilo čvrst oslonac, pokupio sam stvari i ispeo se do vrha litice. To me je dovoljno zagrejalo da ne strepim od promzlina. Žurno sam išao do kola jer je već bilo kasno da budim pospano selo da bih se zgrejao. Dočekao sam drugare grejući i sušeći se u kolima.

    Nisam mogao da se pomirim sa pomisli da je lovina tek tako umakla. Mora biti da je bila ranjena i da ćemo je naći.

    Sutradan smo došli na moje insistiranje ’na mesto zločina’. Sneg je bio beo, bez ijedne kapljice lisičije krvi. Samo na mojim tragovima bosih nogu je bilo vodom rezredjene krvi. (Tek sam u kući video da sam stekao niz posekotina na nogama od oštrog kamenja.)

    Pratili smo lisičiji trag još koju stotinu metara i odustali kad smo bili sigurni da krvi od ranjavanja nema.

    Pravila se lija mrtva da prevari lovca, kao u pričama. I ovog puta joj je uspelo.

  9. #9

    Odgovor: Priče iz lova

    Šuma Vranjak kod Šida i moj prvi lov u njoj


    Šuma Vranjak prostire se od samog autoputa na jug, a kod benzinske pumpe Adaševci. Preko puta benzinske pumpe je put koji posle tristotinak metara stiže do lovačke kuće. Lovačka kuća je na sprat; sa prizemljem u kome je bio i stan lovočuvara. Prvi put sam u toj kući bio početkom 80-tih i tada već nije bilo struje. U nekoj oluji vodovi su stradali, a kako je u to vreme izbio spor oko vlasništva nad kućom i lovištem izmedju lovačke organizacije u Šidu i šumskog gazdinstva, šumsko gazdinstvo nije dozvoljavalo da se struja popravi. Lovačka organizacija iz Šida je ovaj deo lovišta i lovačku kuću koristila uglavnom u lovno-komercijalne namene, ali pošto struje nije bilo, to baš i nije bio pogodan smeštaj za strane ili domaće komercijalne lovce. Oni su odsedali i hranili se u motelu na autoputu.

    Dva moja lovna drugara sa kojima sam bio u grupi u našem lovačkom društvu bila su Sremci, učesnici NOB i imali su ratne drugove u tim krajevima, pa naravno i medju funkcionerima lovačke organizacije. Iako sam bio znatno mladji od njih, do kraja njihovih lovnih dana ostali smo grupa jer smo, pre svega, imali isti odnos prema lovu. Taj odnos bih sažeto opisao rečima da nismo bili gladni ulova i ubijanja svega što se miče.

    Pre nego što su mene poveli u to lovište, njih dvojica su dolazili niz godina tu u lovove. Ne sećam se da su pričali da su i ostvarili neke velike ili česte ulove, ali su rado dolazili. Naročito su uživali u večerima posle lova, uz jelo i piće i rane uspomene sa drugarima koji su iz Šida dolazili na ta druženja.

    Ja sam se brzo uklopio, upoznao koliko toliko-teren i način lova jer smo nekoliko puta bili u lovovima na divlje svinje koji su bili kombinacija lova za komercijalne i goste lovačke organizacije. Mi, gosti lovačke organizacije, pomagali smo u prihvatu komercijalnih gostiju, pomagali Đorđu (sekretaru lovačke organizacije zaposlenom u njoj) oko razmeštanja gostiju u lovištu, pa do igranja uloge lovnika za delove grupe lovaca.

    Za dolazak u lovište i lovačku kuću bilo je dovoljno da proverimo telefonom da li je kuća zauzeta ili se planira neki lov u koji se mi ne uklapamo, pa ako je sve čisto dolazimo. U kući smo se snalazili uglavnom sami pošto lovočuvara koji je tu trebao da stanuje nije iz nekih razloga bilo.

    Vranjak je tipična hrastova šuma Donjeg Srema. Šuma se eksploatisala, što znači da su postojale šumskim putevima razdejene table: table stare šume koja još nije stigla za seču, table gde je posečena šuma i gde je u prvih godinu dve odmaranja tla izrasla bujna šikara, table sa novim zasadima različitog uzrasta sadnica a i table sa novoposejanim hrastovima. Bio je u šumi i oveći gater prostor ogradjen visokom i jakom pletenom žicom u kome se uzgajala divljač i koju je orgada sprečavala da dodje na nišan lovaca.
    U šumi Vranjak sam bio u svim godišnjim dobima. Teško bih mogao reći kada je hrastova šuma najlepša. Ipak mi je u najlepšim sećanjima ostala ona u jesenjim bojama.

    Boravci su imali uvek svojih specifičnih čari u lovačkoj kući uz svetlost sveća i petrolejke i vatru u velikoj kaljevoj peći, okupljeni oko kotlića na vatri koja prija u prohladnim jesenjim danima ili razbaškerni u hladu velikog hrasta oznojani, lepljivi i žedni u povratka iz letnjeg jutarnjeg lova.

    A i moj prvi lov u Vranjaku zaslužuje svoju priču.

    Tada još nisam imao karabin i išao sam da pravim društvo mojim starijim drugarima. Lovio se srndać a bilo je na zbornom mestu desetak lovaca. U nekim kombinacijama ispalo je da ja mogu da dobijem Kićin karabin za taj lov jer je on poneo i kombinovanu pušku.

    Bio je to Zbrojovkin karabin kalibra 30-06. Kića mi je uz karabin dao kutiju punu metaka.

    U to vreme bio sam lovac sa položenim ispitom već 12 godina; malokalibarku sam imao od detinjstva i mogu bez lažne skromnosti reći bio sam izvanredan strelac. Ponekad sam se (uspešno) oprobavao i u gadjanju karabinom. Sve u svemu puške nisu za mene bile nepoznanica.

    Idući u tišini iz naše male kolone Đorđe - lovnik je s vremena na vreme izdvajao lovca i odredivao mu mesto gde će čekati divljač. Na mene je došao red na spoju šikare i visoke šume. Bila je tu prilično visoka, solidna čeka.
    Polako sam se popeo, skinuo karabin sa ledja i seo na klupicu. Izvadio sam kutiju sa municijom u tišini osmatrajući okolinu. Taman sam počeo da vadim metke iz kutije kad sam začuo nešto. Primirio sam se i shvatio da se čuje divljač kako se kreće iz visoke šume prema maloj čistini u blizini čeke. Izvukao sam metak iz kutije, stavio ga ležište i polako, da ne pravim buku, gurao ga u cev zatvaračem. Zatvarač nije mogao da zabravi!

    Pokušao sam ponovo opet isto. Shvatio sam da je pogrešan metak u pitanju. Izvukao sam rukom metak iz cevi i uzeo drugi iz kutije ne skidajući pogled sa mesta odakle se čuo zvuk. Dok sam stavljao metak u ležište pojavio se srndać. Zastao je da osmotri i omiriše okolinu. U tih sekundu dve ponovo sam pokušao da zabravim zatvaračem metak u ležište cevi. Opet bezuspešno!
    Srndać je nešto primetio, odskočio i nestao kršeći grančice koje su mu bile na putu.

    Rezigniran, sad sam natenane mogao da pogledam šta je problem.
    U kutiji su bili izmešani metci 30-06 sa onima za Kićinu kombinovanu pušku; mislim da je to bio kaliibar 7x64.

    Kad smo se ponovo okupili prekorevao sam Kiću kako neuredno drži municiju, a ostali su se smejali i zbijali šale na moj račun u stilu: ne može se loviti a da se ne prekontroliše oprema. Naročito me je zavitlavao stariji drugar iz moje grupe, Žika i delio savete kako se sve mora tri puta prekontrolisati.

    Sledeće sezone ja sam organizovao da dobijemo poziv za lov na fazane i zečeve u rodnom kraju mog oca. Stigli smo dva-tri sata pre polaska u lov; popili kafu, malo se prihvatili i krenuli. Domaćini su nas povezli svojim kolima do mesta lova.

    Kad smo se počeli razvlačiti u poredak za češljanje malih njiva okruženih živicama, moj drugar Žika je počeo da se dovikuje sa obližnjim lovcima nije imao sa sobom redenik sa municijom i tražio je na zajam municiju. Ispostavilo se da niko sem Žike, od desetak lovaca nije imao kalibar 16! Da se neko vraća do kola u mestu gde smo ih ostavili, nije dolazilo u obzir.

    Tog dana žečevi su iskakali ko kokice, fazani lupali krilima; mi pucali, obarali divljač, a Žika je imao pušku na ramenu. U povratku jedan od domaćina mu je dao svoju pušku, ali, više divljači nije bilo. Ulovljeno je dovoljno za svakog lovca u grupi, ali to nije bila satisfakcija za Žiku.

    A vratio sam mu savete da opremu treba tri puta proveriti pre lova. Samo, on je šale na svoj račun podnosio mnogo teže nego ja.

  10. #10

    Odgovor: Priče iz lova

    Svaka Vam cast,

    "Često je lovina važna samo zato da se pozovu prijatelji na lovačku večeru ili da se nekome dragom pokloni ulov."

    Zamislite samo oci jedne srne dok je Vi ubijate radi poklona ili jedne vecere iz zabave.

Slične teme

  1. Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 03.03.2012, 20:55

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •