Šuma Vranjak kod Šida i moj prvi lov u njoj
Šuma Vranjak prostire se od samog autoputa na jug, a kod benzinske pumpe Adaševci. Preko puta benzinske pumpe je put koji posle tristotinak metara stiže do lovačke kuće. Lovačka kuća je na sprat; sa prizemljem u kome je bio i stan lovočuvara. Prvi put sam u toj kući bio početkom 80-tih i tada već nije bilo struje. U nekoj oluji vodovi su stradali, a kako je u to vreme izbio spor oko vlasništva nad kućom i lovištem izmedju lovačke organizacije u Šidu i šumskog gazdinstva, šumsko gazdinstvo nije dozvoljavalo da se struja popravi. Lovačka organizacija iz Šida je ovaj deo lovišta i lovačku kuću koristila uglavnom u lovno-komercijalne namene, ali pošto struje nije bilo, to baš i nije bio pogodan smeštaj za strane ili domaće komercijalne lovce. Oni su odsedali i hranili se u motelu na autoputu.
Dva moja lovna drugara sa kojima sam bio u grupi u našem lovačkom društvu bila su Sremci, učesnici NOB i imali su ratne drugove u tim krajevima, pa naravno i medju funkcionerima lovačke organizacije. Iako sam bio znatno mladji od njih, do kraja njihovih lovnih dana ostali smo grupa jer smo, pre svega, imali isti odnos prema lovu. Taj odnos bih sažeto opisao rečima da nismo bili gladni ulova i ubijanja svega što se miče.
Pre nego što su mene poveli u to lovište, njih dvojica su dolazili niz godina tu u lovove. Ne sećam se da su pričali da su i ostvarili neke velike ili česte ulove, ali su rado dolazili. Naročito su uživali u večerima posle lova, uz jelo i piće i rane uspomene sa drugarima koji su iz Šida dolazili na ta druženja.
Ja sam se brzo uklopio, upoznao koliko toliko-teren i način lova jer smo nekoliko puta bili u lovovima na divlje svinje koji su bili kombinacija lova za komercijalne i goste lovačke organizacije. Mi, gosti lovačke organizacije, pomagali smo u prihvatu komercijalnih gostiju, pomagali Đorđu (sekretaru lovačke organizacije zaposlenom u njoj) oko razmeštanja gostiju u lovištu, pa do igranja uloge lovnika za delove grupe lovaca.
Za dolazak u lovište i lovačku kuću bilo je dovoljno da proverimo telefonom da li je kuća zauzeta ili se planira neki lov u koji se mi ne uklapamo, pa ako je sve čisto dolazimo. U kući smo se snalazili uglavnom sami pošto lovočuvara koji je tu trebao da stanuje nije iz nekih razloga bilo.
Vranjak je tipična hrastova šuma Donjeg Srema. Šuma se eksploatisala, što znači da su postojale šumskim putevima razdejene table: table stare šume koja još nije stigla za seču, table gde je posečena šuma i gde je u prvih godinu dve odmaranja tla izrasla bujna šikara, table sa novim zasadima različitog uzrasta sadnica a i table sa novoposejanim hrastovima. Bio je u šumi i oveći gater prostor ogradjen visokom i jakom pletenom žicom u kome se uzgajala divljač i koju je orgada sprečavala da dodje na nišan lovaca.
U šumi Vranjak sam bio u svim godišnjim dobima. Teško bih mogao reći kada je hrastova šuma najlepša. Ipak mi je u najlepšim sećanjima ostala ona u jesenjim bojama.
Boravci su imali uvek svojih specifičnih čari u lovačkoj kući uz svetlost sveća i petrolejke i vatru u velikoj kaljevoj peći, okupljeni oko kotlića na vatri koja prija u prohladnim jesenjim danima ili razbaškerni u hladu velikog hrasta oznojani, lepljivi i žedni u povratka iz letnjeg jutarnjeg lova.
A i moj prvi lov u Vranjaku zaslužuje svoju priču.
Tada još nisam imao karabin i išao sam da pravim društvo mojim starijim drugarima. Lovio se srndać a bilo je na zbornom mestu desetak lovaca. U nekim kombinacijama ispalo je da ja mogu da dobijem Kićin karabin za taj lov jer je on poneo i kombinovanu pušku.
Bio je to Zbrojovkin karabin kalibra 30-06. Kića mi je uz karabin dao kutiju punu metaka.
U to vreme bio sam lovac sa položenim ispitom već 12 godina; malokalibarku sam imao od detinjstva i mogu bez lažne skromnosti reći bio sam izvanredan strelac. Ponekad sam se (uspešno) oprobavao i u gadjanju karabinom. Sve u svemu puške nisu za mene bile nepoznanica.
Idući u tišini iz naše male kolone Đorđe - lovnik je s vremena na vreme izdvajao lovca i odredivao mu mesto gde će čekati divljač. Na mene je došao red na spoju šikare i visoke šume. Bila je tu prilično visoka, solidna čeka.
Polako sam se popeo, skinuo karabin sa ledja i seo na klupicu. Izvadio sam kutiju sa municijom u tišini osmatrajući okolinu. Taman sam počeo da vadim metke iz kutije kad sam začuo nešto. Primirio sam se i shvatio da se čuje divljač kako se kreće iz visoke šume prema maloj čistini u blizini čeke. Izvukao sam metak iz kutije, stavio ga ležište i polako, da ne pravim buku, gurao ga u cev zatvaračem. Zatvarač nije mogao da zabravi!
Pokušao sam ponovo opet isto. Shvatio sam da je pogrešan metak u pitanju. Izvukao sam rukom metak iz cevi i uzeo drugi iz kutije ne skidajući pogled sa mesta odakle se čuo zvuk. Dok sam stavljao metak u ležište pojavio se srndać. Zastao je da osmotri i omiriše okolinu. U tih sekundu dve ponovo sam pokušao da zabravim zatvaračem metak u ležište cevi. Opet bezuspešno!
Srndać je nešto primetio, odskočio i nestao kršeći grančice koje su mu bile na putu.
Rezigniran, sad sam natenane mogao da pogledam šta je problem.
U kutiji su bili izmešani metci 30-06 sa onima za Kićinu kombinovanu pušku; mislim da je to bio kaliibar 7x64.
Kad smo se ponovo okupili prekorevao sam Kiću kako neuredno drži municiju, a ostali su se smejali i zbijali šale na moj račun u stilu: ne može se loviti a da se ne prekontroliše oprema. Naročito me je zavitlavao stariji drugar iz moje grupe, Žika i delio savete kako se sve mora tri puta prekontrolisati.
Sledeće sezone ja sam organizovao da dobijemo poziv za lov na fazane i zečeve u rodnom kraju mog oca. Stigli smo dva-tri sata pre polaska u lov; popili kafu, malo se prihvatili i krenuli. Domaćini su nas povezli svojim kolima do mesta lova.
Kad smo se počeli razvlačiti u poredak za češljanje malih njiva okruženih živicama, moj drugar Žika je počeo da se dovikuje sa obližnjim lovcima nije imao sa sobom redenik sa municijom i tražio je na zajam municiju. Ispostavilo se da niko sem Žike, od desetak lovaca nije imao kalibar 16! Da se neko vraća do kola u mestu gde smo ih ostavili, nije dolazilo u obzir.
Tog dana žečevi su iskakali ko kokice, fazani lupali krilima; mi pucali, obarali divljač, a Žika je imao pušku na ramenu. U povratku jedan od domaćina mu je dao svoju pušku, ali, više divljači nije bilo. Ulovljeno je dovoljno za svakog lovca u grupi, ali to nije bila satisfakcija za Žiku.
A vratio sam mu savete da opremu treba tri puta proveriti pre lova. Samo, on je šale na svoj račun podnosio mnogo teže nego ja.