Priče iz lova
Prikaz rezultata 1 do 10 od ukupno 10

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    Priče iz lova

    PRIČE IZ LOVA


    U lov se ide iz ljubavi prema prirodi, radi uživanja u njenoj lepoti, radi vraćanja u okrilje njenih iskonskih sila. Radi druženja i šala, često i surovih. Radi uživanja u komadu hleba i kriški slanine uz glavicu luka pojedenih iz neopranih ruku, koji nigde tako ne prijaju. Radi onog divnog osećaja da ste se dočepali stolice i zadimljene, smrdljive toplote neke kafane posle celog dana izvlačenja nogu iz oranica po decembarskoj kiši i košavi... Naravno, i radi lova samog - da pokažemo sebi, pa i drugima, da smo dobri strelci, dobri tragači za pogodjenom divljači; da imamo kera koji je često pametniji od svog gazde...

    Pravim lovcima je sama lovina negde pri kraju motiva za odlazak u lov. Često je lovina važna samo zato da se pozovu prijatelji na lovačku večeru ili da se nekome dragom pokloni ulov. (Uostalom, za novac koji se uplaćuje za članarinu, a da ne ubrajam i ostali trošak, može se kupiti bar desetostruka količina mesa nego što i najuspešniji iz lova donesu.)

    Da je to tako, znam iz iskustva od 40 lovnih sezona.

    A znam i po tome što su u sećanju ostali dogadjaji, osećanja, slike o onome što sam gore rekao. Možda, nekada manje realistično a više sentimentalno i ulepšano upamćene. To su priče iz lova.

    Priče iz lova nikako nisu privilegija starih lovaca. Imaju šta za ispričati i mladi, pa i najmladji lovci.

    A priče iz lova nisu 'lovačke priče'. Možda su nekad samo malo manje istinite u nekom detalju jer nam vremenom lepe stvari postaju još lepše, a hladan vetar još hladniji i jači.

  2. #2

    Odgovor: Priče iz lova

    MOJ JELEN
    (ili - moj jedini lov na jelena)


    Sredinom 80-tih često sam odlazio sa svoja dva dosta starija drugara - lovca u lovove u Šid, u hrastovu šumu Vranjak, kod benzinske pumpe Adaševci, južno od autopta. To su uglavnom bili lovovi na divlje svinje, ali nešto više o toj odomaćenosti u ovom lovištu, neki drugi put.

    U lovištu je uočen jelen - škart: rogovlje mu je bilo dugačko, nepravilno, nedovoljne debljine i bez dovoljno parožaka. Sa stanovišta trofeja - skooro bezvredan. Trebalo ga je odstreliti da te svoje loše osobine eventualno ne reprodukuje.

    Bio je kraj leta a nas trojica smo otišli da vikend provedemo u lepoti hrastove šume uz večernja druženja mojih drugara sa njihovim davnašnjim, ratnim drugarima iz Šida (i šta već ide uz to).

    Odgovorni za gazdovanje lovištem nam je rekao na kom se terenu jelen vidja, pa ako budemo u prilici da ga odstrelimo.

    Inače, namere nam je bila da odstrelimo nekog divljeg vepra čije meso će ići u prodaju; eventualno škart sneću divljač, a naravno, lisica je bila ona divljač koju nisam propuštao. Zbog lisica sam više puta dobijao grdnje od drugara jer sam, pucajući na lisice, remetio tišinu i ometao eventualni izlazak na nišan vrednije divljači.

    Žika i ja smo odabrali čeke na granici šume i njiva, a Kića je odabrao čeku na ukrštanju dve proseke kroz visoku šumu, skoro kilometar unutar šume.

    Kao što lovci dobro znaju, divljač dan provodi u hladu bezbednih šikara i gustih delova šume. Smiraj dana i vrućina, ili prelazak noći u jutro, kad divljač kreće u dnevni zaklon, je vreme kad se divljač lovi sa čeka. Taj kratki period od oko pola sata predveče i isto toliku izjutra je vreme u kome se odigrava skoro sve u lovu na divljač visokog lova.

    Bio je smiraj dana kad sam, kroz roj komaraca koji mi se kovitlao oko glave i napadao nozdrve i okolinu očiju koja nije bila zaštićena Autanom, uočio rogovlje na nekih 4-500 metara. Nestajalo je i opet se pojavljivalo u tabli 'sijanca' (kako šumari zovu mladice hrasta iznikle iz posejanog žira). Sav sam se pretvorio u oko nastojeći da mi se jelen ne izgubi iz vida u sumraku. Polako se kretao u pravcu Žikine čeke, ali sa strane udaljenije od mene. Po položaju drugarevog tela znao sam da ga je i Žika uočio sa čeke koja je na 300 metara udaljenosti od moje. Posle desetak minuta jelen je stigao do table sa detelinom izmedju dve table kukuruza.

    Prolomio se pucanj, a po Žikinom držanju i gestikulaciji znao sam da jelen nije pao. Ubrzo mi je on pokazivao da je jelen otišao dalje od šume, u njive. Kroz neki minut jelen je promenio pravac i pojavio se na drugom kraju table sa strnjikom naspram moje čeke. Kaskao je bez znakova ranjavanja. Za koju desetinu metara zamaknuće za kukuruze i gotovo ... Nanišanio sam i opalio metak u suvu zemlju na koju desetinu metara od jelena ne bih li mu promenio pravac. To je uspelo i on je lakim kasom krenuo pravo ka mojoj čeki. Tih nekoliko stotina metara dok se približavao bili su dugi kao večnost. Oči su mi suzile od naprezanja da što bolje vidim kroz snajper i da ga imam na nišanu sve dok ne dodje u zonu sigurnog pogotka. Uključio sam ubrzivač na okidaču karabina i strepeo da ga, stežući pušku, ne dotaknem suviše grubo i opalim nekontroisano.

    Jelen nije menjao pravc i kad je stigao na nekih 40-45 metara opalio sam. Nišanio sam u grudi kod korena vrata jelena koji mi se približavao licem. Znao sam da je pogodak dobar. Čuo se onaj karakterističan udarac zrna u meso, i jelen se stropoštao i ostao na zemlji bez ropca. Pad na zemlju tih 200-250 kg. osetio sam na čeki.

    Žika je posle svog pucanja sišao sa čeke i iščekivao da i ja stignem do njega pa da nastavimo prema lovačkoj kući. Posle mog pucnja doviknuo mi na čega sam pucao, a kad sam odgovrio da sam pogodio jelena, on je žurno krenuo prema meni.

    Brzo sam spakovao ranac i smandrljao se sa čeke. Jelen je ležao nepomično u svoj veličini krupne divljači. Spustio sam ranac i pušku preko njega i došao do jelena - Odmeravao sam rogove, težinu, zagledao mesto pogotka - sve u svemu bio ushićen.

    Stigao je i Žika. Počelo je tako što je rekao da je baš dobo što sam njegovog jelena zaustavio da ne ode ranjen itd. Da ga je on prvi pogodio. (Po lovačkim pravilima, u lovu na divljač visokog lova, smatra se da je divljač odstrelio onaj lovac koji ima prvi pogodak, dok je kod sitne divljači obrnuto.) Na boku jelena koji je bio vidljiv, ranu od metka nisam bio video. Počeli smo se prepirati i krenuli da tražimo mesto navodnog Žikinog pogotka. Pošto se već slabo videlo hteli smo da jelena prevrnemo na drugi bok u nadi da će se ili videti izlazna rana (koja je po pravilu velika) ili da će se dokazati da pogotka nema.

    Prišli smo s tom namerom jelenu. Mrtav jelen skoči i u nekoliko skokova zamače u šiprag!

    Nismo ni uspeli da pomislimo da se latimo oružja, a ono je ionako blo desetak metara dalje na zemlji. Ostali smo kao pos...!

    Vukući noge, u tišini, krenuli smo. Utom su se razlegla dva pucanja iz Kićinog pravca.

    Kad smo se našli kod lovačke kuće još poizdalje smo se raspitivali ko i na čega je pucao. Ispostavilo se da smo svi pucali na istog jelena. Kića je rekao da mu je jelen naišao skoru po mraku i da je delovao ranjeno. Mislio je da ga je pogodio sa oba metka, ali jelen je nastavio u šikaru, a već je bilo mračno za praćenje traga i traženje.

    Ujutro smo otišli i dosta lako pronašli jelena. U njemu su bila tri pogotka. Moj, u koren vrata, i dva na onom boku na kome ranu nisam video dok je jelen ležao kod moje čeke. Dok smo ga tovarili na traktor prepirali smo se da li je Kića imao dva pogotka ili je jedan ustvari Žikin.

    Ko je jelena prvi pogodio - nismo se složili, ali ni posvadjali. Meso je otišlo u hladnjaču, a rogovlje smo dali Žiki.

    Lovili smo zajedno dok nas Žika nije napiustio. Posle sam još malo lovio sa Kićom. Onda sam morao da tražim neke nove drugare za lov.

    To je bio moj jedini lov na jelensku divljač.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 26.09.2008 u 21:16 Razlog: Slovne greške

  3. #3

    Odgovor: Priče iz lova

    ...pre tri dana,u nedelju 28.09. palo svinče od 50-tak kg. Nije ovo nikakva posebna prica...eto,tog popodneva dogovorili se da molo pročesljamo kroz šumu,da malo prošetamo kerove,čak sam i ja izveo svog špringera ...svi smo bili puni energije i motivacije,kerovi su dobro radili,drugari koji su čekali bili na pravim mestima i posrećilo nam se! ...meso na stolu,šinko!!! Tog dana sve je išlo dobro,jedino što smo se prilično izmorili dok smo ga doneli kući...ali,zato,uveče dok se gulaš krčkao i dok smo igrali raub,usput popili gajbu piva i par litara vina,niko više nije osećao umor...ostao je samo osećaj zadovoljstva! evo i jedne slike od nedelje... [img=http://img101.imageshack.us/img101/6500/28092008168ey3.th.jpg]
    VOJVODINA MOJA DOMOVINA

  4. #4

    Odgovor: Priče iz lova

    Fazan pod šeširom


    Jedna od lovačkh maksima, proistekla iz dugogodišnjeg iskustva glasi 'Fazana možeš naći svugde, samo ne pod svojim šeširom'. Što bi značilo - i tamo gde ga najmanje očekujete.

    Glavno oružje fazana u borbi za preživlljavanje je da se zavuče i primiri. Fazan koji ostane primiren i kada su lovačke čizme na korak do njega ili kada ga ker 'preskoči' ima znatno veće šanse da preživi; da se, kad lovac prodje, pognut, ispružene glave i položenog tela, poput šila brzo i bez mnogo buke provlači kroz travuljine, trske, useve.

    Jedna od priča koja ilustruju tu lovačku maksimu:

    Bio je hladan kasnojesnje dan, košava je duvala a sitna kiša koje je već danima pada podobro je raskvasila teren.

    Posle već poduže borbe sa blatom na čizmama, mokrim korovištima i neposečenim kukuruzovinama sa kojih vam se voda sliva u čizme, zastali smo da doručkujemo.

    Za mesto doručka smo odabrali raskrsnicu poljskih puteva oko koje je bila trava do visine članaka i stari dud na koga smo pokačili puške i rančeve.

    Sesti se nije moglo, pa smo onako na nogama na brzinu pojeli ono što je poneto, stojeći u krugu prečnika 3-4 metra. Ćaskali smo žaleći se na to što skoro ništa nismo ulovili jer se divljač po ovako lošem vremenu zavuče u skloništa. Smišljali smo taktike kako da je pronadjemo i iz skloništa isteramo.

    Završavali smo ubrzano s doručkom jer nije bilo prijatno stajati na otvorenom polju po takvom vremenu. Već sam imao ranac na ledjima i dohvatio pušku, kad, iz sredine kruga, iz polegle trave od dvadesetak santimetara visine, bučno, klikčući i lupajući krilima polete fazan. Pošto je bio okružen lovcima, tih prvih nekoliko zamaha poneli su ga pravo uvis. Bio je to pravi 'divljak' koji je preživeo već više lovnih sezona, a repina od skoro metra dužine se vijorila kao zastava na vetru.

    I sam iznenadjen, podigao sam pušku i opalio. Brzopleto, ne držeći se lovačkog pravila da je za dobar pogodak potrebno bar 25 - 40 metara udaljenosti.

    Fazan se stropoštao tamo odakle je i poleteo.

    Od celog petla uspeo sam da nadjem neoštećena i kao 'ulov' ponesem dva-tri pera iz repa. Ostalo je bilo neupotrebljivo.

    Tog dana to mi je bio jedini ulov.

  5. #5

    Odgovor: Priče iz lova

    MOJ PRVI VUK


    Drugar s kojim sam radio rodom je sa Peštera. Često ide kod svojih. Malo - po malo počeli smo da pričamo o lovu na vukove u njegovom rodnom kraju (on nije bio lovac) iako ja nisam u početku ozbiljno razmišljao o tome. Pre svega, odlazak u lov u okolinu Sjenice nije izlet od jednog dana; zimi (a vuk se tada lovi) putovanje duže traje a može u tim krajevima biti i neizvesno kada će se stići tamo gde ste naumili, ili da li će te krenuti nazad kad ste planirali. Od posla nisam mogao da osdustvujem. Tako je prošlo više godina u tim 'virteuelnim' lovljenjima vuka.

    Na kraju, jedne zime sredinom 80-tih, kockice su se složile i mi smo bili u Sjenici krajem januara.

    Stigli smo uveče krenuvši posle završetka radnog vremena. Upoznavao sam se sa drugarevom rodbinom (od kojih je jedan bio strastveni lovac) uz sto nagomilan hranom i okružen prijetaljima. Većali su gde i kako u lov.

    Na kraju je pala odluka da se ne gubi sutra vreme za odlazak na mesto lova i lovi tek uveče. Ići ćemo na mrcinište, manje od desetak kilometara od Sjenice, jer tamo vukovi često navraćaju. Pogodnost je bila što je mrcinište (na koje su izbacivane kosti i otpad iz klanice) blizu asfaltnog puta za Novu Varoš, tj. puta koji se redovno održava u prohodnom stanju. Idemo tako da položaje zauzmemo bar sat pre početka razdanjivanja. Noći su bile bez mesečine pa se moralo čekati bar malo svetla da bi se nešto videlo. Vuci, izuzetno oprezne noćne zveri, ako su tamo, biće uznemirene našim dolaskom i otići će. Zato smo morali doći ranije, dosta pre nego što se počnu stvari razaznavati u mraku, i čekajući u potpunom miru se nadati da će se vukovi, ne osetivši nas, vratiti .

    Kao gostu, ponudili su mi najbolje mesto.

    Mrcinište je bila oveća kraška vrtača, strmih stranica obrasla retkim borićima i žbunovima bodljikave kleke, koji se često nisu ni videli ispod snega.

    Najbolje mesto je bilo na takvoj strmoj strani odakle se ima dobar pregled (naravno kad bude svetla) celog dna vrtače koje je bilo izduženo i pružalo se nekih tristotinak metara. Za očekivati je bilo da vukovi naidju sa drugog kraja tog izduženog dna vrtače.

    Pažljivo sam išao strmom stranicom oslanjajući se jednom rukom na sneg ili se pridržavajući za retko rastinje. Rukavice, naravno nisu bile prepreka iglicama klekovih žbunova. Nastojali smo da se sve dešava sa što manje zvukova, jer u tim uslovima i tihi zvuk se čuje na kilometar.

    Procenio sam da sam stigao do dobrog položaja a jedini način da opstanem duže na strmini je bio da 'zajašem' borić.

    Od napornog bauljanja po mraku, kroz sneg do kolena sav sam se 'pušio'. Da vidim u kom pravcu odlazi moj miris zapalio sam cigaretu i po pravcu odlaska dima zaključio da me vuk neće nanjušiti.

    Sasvim sam se smirio, nastojeći da dišem 'glatko' - bez zvuka koji uobičajeno stvaramo, a toga nismo ni svesni.

    Tišina noći bez vetra i zvezda na dvadesetak stepeni ispod nule je bila takva da se čuo lavež pasa u selu koje je udaljleno više od šest kilometara.

    Hladio sam se, što zbog toga što nisam više ništa naporno radio, što zbog nepomičnog položaja u ledenoj noći. Na obrvama mi se uhvatilo inje od daha koji se dizao pravo nagore jer nije bilo ni daška vetra.

    Naravno, pripremio sam se za tamošnje hladnoće. Znao sam da trajne odbrane od hladnoće nema jer sam pomalo poznavao planine u zimsko doba a i zimske lovove.

    To, da nema trajnije odbrane od hladnoće kada se čovek ne kreće, i sada se potvrdjivalo. Hladnoća je polako prolazila kroz sve slojeve odeće i obuće; prsti na rukama i nogama su se pokretali s teškoćom. Obraze nisam osećao. O ušima da ne govorim (kapu nisam navlačio na uši da bih što bolje čuo).

    Utom su se začuli jedva čujni zvuci sa dna vrtače. Bio je to zvuk premetanja kostiju.

    Atavistički nagon lovca u čoveku je proradio: stegao sam pušku i pretvorio se u napete mišiće. Oči su mi suzile od nastojanje da pogled nasluti nešto u još potpunom mraku. Adrenalin je učinio da zaboravim na hladnoću.

    Prolazilo je vreme; jedva čujni zvuk se javljao s vremena na vreme menjajući mesto. Ukočeno, dobro rashladjeno telo već nisam kontrolisao. Svaki čas sam isprobavao da li mogu da savijem kažiprst ako bude potrebno da povučem obaraču.

    Mrkli mrak se počeo pretvarati u svetlo koje je bilo dovoljno da se vidi žbun na pet metera, pa polako na sve većoj razdaljini.

    Zvuk premetanja kostiju i dalje se povremeno čuo, kako sam procenjivao na stotinak metara udaljenosti. To me je ohrabrivalo jer sam bio dobar strelac i eventualni hitac na toj daljini mogao bi biti uspešan. Karabin je bio sa snajperom kome je končanica osvetljena, što je u ovim uslovima bila velika pogodnost. Uskoro je bilo dovolno svetla da kroz optiku naslućujem dno vrtače, ali se predmeti još nisu razaznavali, a ni neki pokret nisam mogao da uočim.

    Kako je svetlo postajalo jače, počele su da se razlikuju tamnije i manje tamne konture. Ko je lovio čekanjem u vreme kada se dan i noć smenjuju, zna kako brzo se menja izgled onoga što posmatrate - dok pogledom odete s jedne na drugu stranu i vratite pogled - ne možete više da nadjete ono što ste pre koju sekundu fiksirali.

    Tako sam se i ja naprezao da dokučim gde je ta zver koja pomera kosti.

    Već se pristojno rasvetlilo, a promene nije bilo. Počelo mi se već i prividjati da se nešto pomera, kad ono - žbun ili gomila nečega prekrivena snegom. A zvuk je i dalje bio tu - čas koju desetinu metara levo, čas udaljeniji, čas...

    Podobro se razdanilo. Dno jaruge se jasno razaznavalo. U jednom trenutku sam uočio pokret. Usmerio sam u tom pravcu snajper teškom mukom sprečavajući jako podrhtavanje slike sa uvećanjem od devet puta.

    Uskoro sam ugledao 'zver' koja je polako išla preko kostiju - kerić, skoro štene!

    Jedva sam uspeo da pokrenem telo, pogotovu noge, upetljane u polegle grane borića, da se ikobeljam iz borića i snega. Onako promrzao dokopao sam se nekako polaznog položaja.

    Sa smehom sam pričao o mojoj 'zveri'. Onako promrzli, ali ne i mrzovoljni isprobali smo kakvi smo strelci u tim uslovima. Sigurnim hicem 'odstrelio' sam flašu na oko 120 metara.

    Već smo planirali gde će se ići uveče.

    Odlasci u te krajeve su samo delom bili lov. Topla i iskrena gostoprimstva prema nepoznatom čoveku se ne zaboravljaju. A doživljlaja iz lovova na vukove u ovim, pešterskim predelima, koji lov čine tako lepim i nezaboravnim, a lovce fanaticima, bilo je još dosta. I što vreme više odmiče u sećanju nadjačavaju lepe uspomene, a napori, teškoće, razočaranja se zaboravljaju.

  6. #6

    Odgovor: Priče iz lova

    Čeka za bolesnog lovca

    Vodeći u maju važnog firminog gosta u lov na trofejnog srndaća u Novom Kneževcu, iz nezgodnog položaja sam zakoračio u visoki GAZ ili VAZ i stradali su mi ligamenti na kolenu. Bio sam ugipsan od kuka do stopala. Prošao sam ono uobičajeno: čuvanje kolena posle skidanja gipsa, rehabilitaciju, postepeno jačanje noge, preglede i preporuke za operaciju... Krajem jeseni sam već mogao ići i u lov uz malo pažnje kako koristim nogu.

    Negde pred Novu Godinu bio je organizovan veliki komercijalni lov na divlje svinje u hrastovim šumama kod Šida. (Već sam pominjao to lovište i to da sam tamo odlazio da, uz sopsteveno zadovoljnstvo, i pripomognem u organizaciji i izvodjenju lova.) Moja dva starija drugara, koji su već bili u penziji, otišli su dan ranije da podgreju lovačku kuću i da izidju i malo u lov. Odradio sam petak do kraja radnog vremena, a i malo duže, i pravo sa posla u Šid, u šumu Vranjak. Uveliko je bio mrak kad sam stigao. Tu je već bilo društvo iz Šida. U tišini šume, sve do mesta gde sam ostavio auto, čulo se nadaleko kako su se raspričali, upadali jedan drugom u reč, praskali u smeh. Kad smo se ispozdravljali i kad su me upoznali sa onima koje od ranije nisam znao, zatražih da mi pokažu koji krevet mi je namenjen. I mene je bilo već zahvatilo dobro raspoloženje i onako razdragan, naskočio sam na krevet.

    Izvodeći taj, ne baš veliki i težak skok, povreda kolena se povratila!

    Što od bola, što od muke zbog propalog ovog i koliko još budućih lovova, suze su mi išle same. Za nekoliko minuta koleno i veći deo noge ispod njega bili su poprilično otečeni. Od bola nisam mogao ni da dodirujem tlo tom nogom. Nisam pristajao da me nose u bolnicu. Mislim da nisam uspeo ni da zaspim te noći.

    Ujutro sam kroz prozor gledao kako se učesnici skupljaju i kako se lov priprema. Bilo je tridesetak gostiju sa svih strana tadašnje države, a bilo je angažovano i isto toliko pogoniča, uglavnom iz Višnjićeva (sela koje se nalazi na drugom kraju Vranjaka, a koga i danas meštani zovu po starom nazivu Grk). Lovnik, Đorđe, je, popevši se na drvljanik davao uputstva, upozorenja, odredjivao grupe i njihove vodje - pomoćne lovnike. Medju tim pomoćnim lovnicima sam i ja trebao biti.

    Ostao sam sam u praznoj lovačkoj kući. Pomalo me je i groznica tresla. Vreme maltene nije ni prolazilo.

    Na 120-130 metara o lovačke kuće, na ukrštanju šumskih puteva, bila je stara, sasvim trošna čeka koju niko nije želeo da koristi jer je suviše blizu kuće, pa nije ni održavana. Rešio sam da bar do nje odem pa iz daljine slušam lov.

    Nogu sam umotao što se čvršće moglo, dobro se obukao jer znam da kad se čovek ne kreće, i na temperaturi oko nule brzo hladnoća stigne do tela. Poneo sam sačmaru i za desetak-petnaest minuta se dovukao do čeke. Seo sam na prvu prečagu da se izduvam. Razgledao sam i proveravao koliko se čeka još drži, pa sam, procenivši da će izdržati, stigao nekako gore. Gazište nije imalo sve daske a i klupa je izgledala dosta sumnjivo, ali sam se pažljivo smestio. Pušku sam okačio o remenik iza ledja da ne bi propala kroz rupe nedostajućih dasaka.

    Tmurno, bez daška vetra, bez pokreta zaostalog hrastovog lišća. Iz daljine se čuo lov: pogoniči su pravili galamu nastojeći da iz šipražja isteraju svinje prema lovcima koji su bili na dočeku. Pa onda tišina - znao sam da to prelaze na novi odsek šume, zauzimaju položaje. Opet galama pogoniča. I tako niz puta. Povremeno se začuo i po koji pucanj.

    Zavideo sam im.

    Sem vrana i poneke kreje, znakova života u inače bogatoj šumi nije bilo. Izvadio sam slaninu, hleb i luk i na onako zajašenoj klupi seckao i polako žvakao, više da mi prodje vreme nego zbog gladi.



    Moj ulov - nazime, al iz neke druge priče.

    Tako, sa slaninom i nožem u ruci, zalogajem u ustima, učinilo mi se da nešto čujem. Prestao sam da žvaćem da mi zvuk žvakanja ne ometa spoljne zvuke. Polako sam okrenuo glavu u pravcu odakle se malo pre nešto čulo, ali nisam ništa primetio. I dalje sam smiren i naoštrenog sluha zurio u pravcu odakle je zvuk dolazio. Ništa se nije dešavalo.

    Onda mi je nešto, na ivici vidnog polja, privuklo pažnju, u travuljini koja je okruživala čeku, a ne tamo - dalje - gde sam do tada pokušavao da nešto uočim. Preko ramena sam ugledao oveću divlju svinju na dva-tri metra od čeke. Očigledno da ona mene nije osetila.

    Kroz glavu mi je prolazilo kako da se domognem puške, kako da se dovoljno okrenem da mogu da pucam, da li će klupa izdržati te pokrete... Sve to se naravno dešavalo u magnovenju. Ni ne znam kako sam to izveo, ali opalio sam iz sasvim neprirodnog položaja za pucanje. Svinja je ostala skoro na mestu mrtva uz samo malo koprcanja. U obližnjem šipragu začulo se kratko kršenje granja koje je ostatak čopora izazvo bežeći posle pucnja.

    Razgledao sam kako bih sišao dole, ali se nisam usudjivao da sam pokušam. Ostao sam i čekao da se lov završi pa da učesnici prodju pored mene i 'spasu' me.

    Kad se prva grupa pojavila dolazeći šumskim putem počeli smo dovikivanje, pre svega da im dam do znanja da sam tu jer vidljivost nije bila baš dobra.

    Pitao sam šta su ulovili, a oni mene šta tu radim. Ispostavilo se da oni nisu ništa ulovili, čak da nisu imali ni izglednije prilike.

    Na to sam im ja uzvratio da im tako i treba kad u lov idu bez mene, pa ja ovakav, moram da im obezbedjujem ulov. Pitali su, onako prilazeći, na čega sam pucao. Odgovorio sam: 'Pa valjda je ovo lov na svinje!'. Naravno, bilo je i šala i dobacivanja, ali samo dok nisu došli do travuljine kod čeke u kojoj je ležala odstreljena svinja.

    Dovučena je bez traktora jer nije bila daleko. Izdignuta je na rem i procenjena na oko 170 kg. Ja za to znam po pričanju jer sam bio u krevetu sa groznicom koja me je tresla.

    Bio sam u tom lovištu još nekoliko puta (a onda se zaratilo), ali ta čeka nije popravljena. Kad sam pitao zašto čeku ne popravljaju, odgovarali su mi:

    'Na tu čeku će se samo bolestan lovac penjati da lovi'.

Slične teme

  1. Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 03.03.2012, 20:55

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •