Mauzoleji, spomenici neznanim junacima ...
Prikaz rezultata 1 do 4 od ukupno 4
  1. #1

    Mauzoleji, spomenici neznanim junacima ...

    NJEGOŠEV MAUZOLEJ NA LOVĆENU


    "Ne bojim se od vražjega kota, neka ga je ka na gori lista, no se bojim od zla domaćega" - Njegoš


    Petar II Petrović Njegoš je 1845. godine (ili 1846.) na Lovćenu, na Jezerskom vrhu, podigao crkvicu i posvetio je svome stricu svetom Petru Cetinjskom.



    Snimak Njegoševe crkvice, zavjetne Kapele, objavljen 1893.

    Prilikom podizanja, a i neposredno pred smrt, Njegoš je izrazio želju da u ovoj crkvi bude i sahranjen, "na onoj visini, koja je najviša u Crnoj Gori i od kud se vide ponajviše samo srbske zemlje i sinje more," kako nam priča Milorad Medaković, Njegošev ađutant i prijatelj, kasnije i državni sekretar crnogorskog knjaza Danila Petrovića Njegoša. Medaković je zabilježio i Njegoševe riječi kojima obavezuje Crnogorce da ga sahrane na Lovćenu: "To je moja potonja želja, koju u vas ištem da je ispunite, i ako mi ne zadate Božju vjeru da ćete tako učinjet, kako i ja hoću, onda ću ve ostaviti pred prokletstvom, a moj posljednji čas biće mi najžalostniji i tu moju žalost stavljam vami na dušu." Njegoš je umro 19. (31) oktobra 1851, u 10 sati ujutru. Iz bojazni da bi se Turci mogli noću prikrasti na Lovćen i počivšem vladici odrubiti glavu, sahranjen je Njegoš u Cetinjskom manastiru, da bi 27. avgusta 1855. njegove kosti bile prenešene na Lovćen.




    Ruševine crkve na Lovćenu, fotografisane 19. 7. 1924.
    (foto: Svetozar Tošić
    )

    Zavjetna Njegoševa Kapela i Lovćen, bili su simboli snage Srpstva Crne Gore. Crnogorski kralj Nikola Petrović Njegoš, rekao je dopisniku francuskog Temps-a, 1913. godine: "Lovćen je Olimp srpski, spomenik podignut Božjom rukom slobodi i njezinim braniteljima, koliko je to naše slavne dinastije, podnožije je to mauzolija pepela Petra Petrovića Njegoša". Znajući za važnost i simboliku Njegoševe Kapele i Lovćena, Austrijanci su, tokom Prvog svjetskog rata, iz Bokokotorskog zaliva bombardovali ove svetinje, a nakon kapitulacije Crne Gore, okupatorski guverner Veber, po naredbi Vrhovne komande, naredio je ekshumaciju Njegoševih kostiju, kako bi se njegova Zavjetna Kapela srušila i na tom mjestu izgradio spomenik u znak austrijskog osvojenja Lovćena. Mitropolit crnogorski, Mitrofan Ban, pokušao je da u ime građana Cetinja umoli okupatora da odustane od ove namjere rekavši Veberu da je "Njegoš bio ne samo gospodar Crne Gore, već i pjesnik Srpstva, i da će taj čin tužno odjeknuti u svim srpskim sredinama". Mitropolit nije uspio. Ekshumacija je izvršena 12. avgusta 1916. Njegoševi ostaci su nakon obavljenog parastosa prenešeni u Cetinjski manastir. Njegoševa crkvica je razrušena i raspisan konkurs za izgradnju spomenika koji je sa oduševljenjem propraćen među hrvatskim nacionalistima u njihovom dubrovačkom glasilu "Prava crvena Hrvatska". Ali, ova ideja nije ostvarena. Austrija je izgubila rat, a pobjedničke srbijanske trupe ušle su u Crnu Goru. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pod dinastijom Karađorđević, stvorena je 1. decembra 1918.

    Odlukom Svetog arhijerejskog sabora i Svetog sinoda Srpske pravoslavne Crkve, po predlogu mitropolita crnogorsko-primorskog Gavrila Dožića iz 14. novembra 1920. godine, Njegoševa Kapela imala se obnoviti. Pet godina docnije, Njegošev zavjet je po drugi put ispunjen, a izvršio ga je kralj Aleksandar Karađorđević, unuk crnogorskog kralja Nikole Petrovića Njegoša. Njegoševa kapela je obnovljena 10. septembra 1925, a osvećena 12. septembra. Osvećene je izvršio mitropolit crnogorsko-primorski Gavrilo Dožić uz asistenciju četvorice sveštenika. Kao dan svečane proslave, označen je 21. septembar 1925. Ovim povodom pristigao je na Cetinje i srpski patrijarh Dimitrije Pavlović, koji je lično odslužio Službu u pomen Njegošu. Do Ivanovih korita moglo se automobilom, a odatle su svi išli pješice.



    Učesnici u povorci na rukama nose Njegošev kovčeg tokom uspona ka Jezerskom vrhu - 21. septembar 1925.

    Tačno u podne, 21. septembra, na Lovćen je stigao kovčeg sa Njegoševim kostima. Kovčeg su u obnovljenu Kapelu unijeli kralj Aleksandar Karađorđević, članovi Vlade i mitropolit Gavrilo sa episkopima bitoljskim, timočkim i čehoslovačkim. Po spuštanju kovčega u sarkofag, odslužen je svečani pomen. U sarkofag su spušteni komadić svilene Njegoševe odeće nađen pri otkopavanju stare kapele i albanska spomenica koju je kralj Aleksandar skinuo sa svojih grudi. Mitropolit Gavrilo je potom kovčeg zaključao i zapečatio ga pečatom Mitropolije Crnogorsko-primorske, dok je pečat Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca stavio maršal Dvora, đeneral Damjanović. Ključ je mitropolit Gavrilo predao kralju Aleksandru. Za vrijeme spuštanja poklopca na sarkofag, kralj Aleksandar je otpasovao svoju sablju, predao je kraljici Mariji, te položio na spušteni poklopac veliku srebrnu palmovu granu da bi nakon toga od kraljice uzeo sablju, izvadio je iz kora i položio na sargofag da tu prenoći. Oko groba je postavljena vojnička straža.



    Unutrašnjost Njegoševe Kapele

    Obnovljena Kapela je izrađena od tesanog lovćenskog kamena donešenog iz rudnika "Zlatice". Temelj Kapele je podignut na solidnoj osnovi, u mogućnosti da se odupre zubu vremena. Sve što je ostalo od stare Kapele uzidano je u obnovljenu. Veličina i oblik stare i nove Kapele bili su isti, a prostor oko nove Kapele je nešto proširen. Oko Kapele je podignuta ograda sa stepenicama od tesanog kamena.



    Njegoševa kapela pre izgradnje mauzoleja

    Na vrh Kapele je postavljen krst od mermera sa Venčaca. Unutrašnjost je izrađena potpuno prema staroj Kapeli. Kapela i oltar su pokriveni pločama. Pod unutrašnje Kapele postavljen je od kamena sa Brača. Unutrašnjost Kapele je sačinjena od mermernih ploča koje imaju inicijale Petar Petrović Njegoš. U mramornoj ploči urezano je zlatnim slovima: "Mi Aleksandrar I, Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca, praunuk Karađorđa Petrovića, vođe i početnika oslobođenja Srbije, unuk Kneza Aleksandra Karađorđevića, i sin Petra I velikoga oslobodioca i ujedinitelja našega naroda, i Knjeginje Zorke Petrović Njegoš, obnovismo ovaj sveti hram, koji je na Lovćenu blizu Cetinja podigao i za večnu kuću izabrao slavni naš predak Petar Petrović Njegoš, Vladika i gospodar Crne Gore, veliki rodoljub, pesnik slobode Crne Gore, poklonik, Heroju Topolskome Karađorđu besmrtnome i apostol i pesnik jedinstva našega naroda, a koji bi 1916. godine razoren u ratu za oslobođenje i ujedinjenje. Neka je mir njegovom pepelu. Njegov sveti blagoslov, neka se izlije na naš dom i narod, kroz sve vekove. Amin. Na Lovćenu, 21. 9. 1925. godine". Pri ulazu u Kapelu je ikona svetog Đorđa. U oltaru je namješten žrtvenik iz stare Kapele. U unutrašnjosti, naslikane na mramornim pločama, nalaze se ikone svetoga Petra Cetinjskog, svetoga Vasilija Ostroškog, svetoga Stefana Piperskog i svetoga Jovana Vladimira. Povrh ovih ikona je freska Gospoda Isusa Hrista. Sveti presto ostao je na istome mjestu kao u staroj Kapeli i osposobljen je za vršenje bogosluženja.


    Na ulazu u Kapelu, sa desne strane, postavljeni su sarkofag, pokriven jednom pločom od mermera, i kruna, izrađena od istog mermera. Ispod same krune je Njegošev lik u mozaiku. Sa strane sarkofaga je uzidan u zid kamen Njeguša i na njemu je takođe naslikan Njegošev lik. Zlatnim slovima izrađeni su citati iz Gorskog vijenca: "Blago tome ko dovijek živi, imao se rašta i roditi" i "Vječna zublja, vječne pomrčine, nit dogori niti svjetlost gubi". Sproveden je i gromobran koji je Kapelu štitio od gromova. Nikola Krasnov je svoj restauratorski zadatak obnove Kapele izvršio na najvišem nivou tadašnjih znanja konzervatorske struke. Krasnov je sačuvao mjesto, osnovu, oblik i polovinu kamena stare Kapele. Kapelu je oslikao Uroš Predić.

    Ni tokom Drugog svjetskog rata Njegoševa Kapela nije bila pošteđena. U aprilu 1942. okupatorska italijanska vojska je oštetila Kapelu, ali, srećom, pričinjena šteta nije bila velika. Međutim, rušenje Njegoševe Kapele do samih temelja nije bilo djelo stranaca. 1. maja 1945, u dnevnom listu "Borba", glasilu jugoslovenskih komunista, pobjednika u minulom ratu, proglašeno je postojanje "crnogorske nacije" u skladu sa ranijom odlukom KPJ o razbijanju Srpstva i Pravoslavlja kao najvećih neprijatelja Partije. Novonastala nacija morala se obračunati sa sopstvenom prošlošću, slavnom srpskom tradicijom Crne Gore, a kako je Njegoševa zavjetna Kapela bila najjasnija oznaka tradicionalne i srpske Crne Gore trebalo ju je srušiti. Početkom 1952. godine, u skladu sa odlukom Vlade NRCG, crnogorski komunisti ponudili su hrvatskom vajaru koji je živeo u SAD, Ivanu Meštroviću, da umjesto Kapele na vrhu Lovćena podigne mauzolej. Meštroviću ta ideja ni od ranije nije bila strana, jer je to predložio još 1924, ali su srpske vladike odbile njegov predlog. Ovoga puta nije bilo prepreke za Meštrovića, poznatog i po izjavama da zajednički život Srba i Hrvata nije moguć. Meštrović je odmah prionuo na posao, ali su se radovi na izgradnji mauzoleja odužili zbog loših ekonomskih uslova u Crnoj Gori, pa je čak, 1962. godine kada je Meštrović umro, izgradnja bila obustavljena na neodređeno vrijeme. Najumniji ljudi iz cijele zemlje su stali o odbranu Njegoševe Kapele, ističući da se mora poštovati vladičin zavjet. Kao kompromisno rješenje predlagano je da se mauzolej posvećen Njegošu podigne na Cetinju. Ali, decembra 1968. godine, Opštinska skupština Cetinja donijela je odluku o podizanju Njegoševog mauzoleja na Lovćenu po projektu i izradi Ivana Meštrovića. U februaru 1969, Zavod za zaštitu spomenika kulture SRCG dao je odobrenje Opštini Cetinje da "izmjesti Kapelu". Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve izdao je saopštenje po kome se ne može saglasiti sa odlukom da se Njegoševa zadužbina, posvećena svetom Petru Cetinjskom, sruši, poredeći takav čin sa rušenjem Kapele u vrijeme austrijske okupacije. Međutim, Opštinska skupština Cetinja zabranila je Srpskoj pravoslavnoj crkvi da se mješa u njena "Ustavom zagarantovana samoupravna prava" i donijela je jednoglasno, 18. marta 1969. godine, neopozivu odluku o podizanju mauzoleja na mjestu Kapele. Sjutradan su na Cetinju, u znak podrške odluci Skupštine opštine Cetinja organizovane demonstracije protiv Mitropolije Crnogorsko-primorske i mitropolita Danila Dajkovića. Mitropolija Crnogorsko-primorska je zatražila zaštitu od Ustavnog suda Jugoslavije koji se proglasio nenadležnim i ustupio predmet Ustavnom sudu Crne Gore. Ustavni sud Crne Gore je ocijenio da su odluke Vlade NRCG i Skupštine opštine Cetinja bile zakonite i donio je rješenje da se na drugom mjestu očuva autentičnost Njegoševe Kapele, izraživši mišljenje da Njegoševa Kapela nije hram, već nadgrobni spomenik i spomenik kulture. Livada na Ivanovim Koritima bila je mjesto gdje treba premjestiti Njegoševu Kapelu. Svetogrđe je ubrzo uslijedilo i Njegoševa zavjetna Kapela porušena je do temelja. Od 1974. godine, na njenom mjestu se nalazi djelo niske umjetničke vrijednosti, Meštrovićev mauzolej, po Meši Selimoviću - "faraonska grobnica".

    (Tekst Aleksanra Rakovića 'Njegoševa Kapela' i stare fotografije sa sajta 'Projekt Rastko')

    Sadašnj izgled mauzoleja






    Za moj ukus skulptura deluje zlokobno i mračno.





    Vidikovac na Bokokotorski zaliv i Njeguše.



    Lovćen slikan preko Cetinja.

  2. #2

    Odgovor: Mauzoleji, spomenici neznanim junacima ...

    Crkva Sv. Đorđa na Oplencu
    MAUZOLEJ KARAĐORĐEVIĆA



    Neposredno po dolasku na presto Majskim prevratom 1903. Petar I Karađorđević (unuk Đorđa Petrovića -Karađorđa, vođe Prvog Srpskog Ustanka) je izabrao mesto za dinastičku zadužbinu, crkvu - mauzolej, na vrhu Malog Oplenca, iznad šumadijske varošice Topole.


    Izbor mesta je bio logičan jer je Topola bila prva prestonica za vreme Ustanka; rodno mesto Karađorđa je petnaestak kilometara udaljeno, isto kao i Orašac u kome je doneta odluka o podizanju Ustanka 1804. a i mesto na kome je ubijen (Radovanje) je u blizini.


    Spomenik Karađorđu u Viševcu, njegovom rodnom mestu.

    Kraj Topole Karađorđe je imao kuću i imanje gde su ga zatekli dani Prvog srpskog ustanka. A u Topli je bila ustanička prstonica.

    ''Највећи део северне и западне Србије добио je ново становништво после аустриске окупације у рату с Турском, односно у другој половини 18. века. То становништво потицало је са разних страна српског подручја.
    Све главне породице Србије 18. века потичу од тих досељеника.
    Карађорђеви мушки претци дошли су преко Васојевића из Климената.'' ( Из Историје Српског народа В. Ћоровића)

    ''Kralj Petar I Karađorđević je još prije dolaska na prijesto tajno dao novac da se u Kraljama kod Andrijevice, na mjestu odakle je u Srbiju odselio njegov predak, podigne kuća koja i danas postoji.'' ( Iz Istorije plemena Vasojevića)

    Karađorđe je 1808. nekom vrstom ustavnog akta od svojih pristalica proglašen neslednim voždom, čime je stvorena dinastija Karađorđevića.

    Mesto podizanja kraljeve zadušbine istovremeno treba da simbolizuje i kontinuitet vlasti dinastije (koji su Obrenovići prekidali) koju je uspostavio Karađorđe pokrećući Srbiju na oslobođenje od turske vlasti i buržuasku revoluciju.


    Godine 1904. astronomski je određen pravac istok-zapad (obavezan za pravoslavne crkve), a 1907. kupljeno zemljište, pološen kamen temeljac i raspisan konkurs za arhitektonsko rešenje.

    Izabranim arhitektonskim rešenjem sa konkursa Kralj i stručna javnost nisu bili zadovoljni pa je raspisan novi konkurs na kome je izabrano rešenje mladog Koste J. Jovanovića.

    Izgradnja po ovom rešenju koje je ispunilo zahteve i u pogledu monumentalnosti i u pogledu odražavanja srpsko-vizantijskog stila, započeta je 1910. a već 1912. stiglo se do mogućnosti da crkva bude osveštana.


    Pošto je odlučeno da se fasada obloži belim venčačkim mermerom, u blizini je, na Venčacu iznad Aranđelovca, otvoren majdan. Venčački mermer postao je svetski čuven.

    Tri nedelje posle osveštanja crkve započeli su Balkanski ratovi (17. oktobra 1912.) a ubrzo i Prvi svetski rat. Radovi su bili obustavljeni, a Kralj Petar je umro 1921. ne dočekavši da crkvu vidi završenu.

    Za vreme okupacije Srbije od strane Austrougarske nedovršena crkva je pretrpela oštećenja.

    Radove je nastavio kralj Aleksandar i po okončanju, 1930. crkva je po drugi put osveštana.

    Od 1947. do 1991. crkva je bila kao spomenik kulture od izuzetne važnosti otvorena za posetioce.

    Crkva je treći put osveštana 1991. od kada se u njoj ponovo obavljaju bogosluženja nedeljom i crkvenim praznicima a i nadalje je otvorena za posetioce kao muzej.


    Crkva je posvećena Sv. Đorđu.


    Lik sveca na mozaiku iznad ulaza nesumnjivo potseća na Karađorđa.
    Autor je Paja Jovanović, a mozaik je izrađen u Veneciji.


    Iznad portala, u krugu, izvajan je stari porodični Karađorđev grb, sa čijih strana stoje dva Šumadinca.

    Grb je uglavnom identičan sa grbom Kraljevine Srbije iz 1882. godine.

    Unutrašnjost je još upečatljivija od monumentalnog i lepog spoljašnjeg izgleda.


    Pod crkve rađen je u Milanu, izveden je od raznobojno poliranog mermera, po uzoru na crkvu Sv. Luke u Fokidi i crkvu u Palermu.


    Probitna zamisao kralja Petra bila je da se na zidovima crkve urežu imena svih vojnika i oficira koji su pali u ratovima 1912 i 1913 god. No, kako je ubrzo po ovim ratovima, dok crkva još nije bila završena, usledio je prvi svetski rat (1914-1918.), u kojima je Srbija izgubila oko 350 000 vojnika - ratnika, to se od ove zamisli moralo odustati. Rešenje se našlo u ideji izgradnje mozaika na unutrađnjim zidovima.


    Ceo živopis je izrađen u mozaiku




    Verno su reprodukavane najlepče freska iz 60 srednjevekovnih crkava. Ukupna površina je 3.500 kvm sačinjene od oko 40 miliona raznobojnih staklenih kockica sa 15.000 nijansi boja koje su izrađene u Berlinskoj firmi Pul-Vagner 1927 - 32.


    Ogroman polijelej, prečnika 9 m, nalazi se ispod glavnog kubeta. Izliven je od masivne bronze od oružja sakupljenog na Solunskom frontu i težak je 1500 kg. U polijeleju je naopačke postavljena Dušanova kruna (simbol izgubljenog srpskog carstva na Kosovu 1389 god.)




    U naosu su sahranjeni Karađorđe (na desnoj, jučnoj strani, i Petar I, na severnoj strani.

    ''Posle četiri sahranjivanja na pet mesta (glava je bila i posebno sahranjena), 9. septembra 1930. godine, Karađorđeve kosti su prenete iz crkve Sv. Bogorodice u Karađorđevom prestonom gradu u Topoli u dinastičku zadužbinu na Oplencu. ''


    Slika na prolasku povorke sa Karađorđevim posmrtnim ostacima okroz Topolu. Fotografiju sam slikao u Karadjorđevom konaku - muzeju u Topoli.


    Presto gleda u Karadjorđev grob.

    ''Uz zapadni zid južne apside je kraljevski presto za kralja i kraljicu. Načinjen je od poliranog zelenog mermera, sa naslonom ukrašenim u zlatnom mozaiku i sedefu i, u sredini i dvoglavim orlom. Nasloni za ruke su od dečanskog mermera, a sedište počiva na izvajanim lavovima.''
    (Očigledno je da opis govori o prestolu pre oštećivawa, a Karađorđev portret u mozaiku verovatno pokriva mesto dvoglavog orla.)


    Stubovi su od čuvenog italijanskog mermera iz Karere. Prečnik im je 1,65 m.


    Kažiprst na Isusovoj ruci u kubetu je dug 2,5 m.


    Oltarska pregrada.


    Kripta je ukopana ispod cele crkve.


    U kripti se nalazi 39 grobnica sa nadgobnim pločama od dečanskog oniksa.

    Na Oplencu je ukupno sahranjeno 19 članova dinastije Karađorđević iz pet generacija.


    I kripta je ukrašena mozaičnim ornamentima i kopijama fresaka.


    Kapela u kripti je od pećkog oniksa.


    Pogled sa stepeništa kojim se penje iz kripte u naos.


    Ispred crkve Sv. Đorđa je nevelika prizemna kuća koju zovu Petrova kuća.


    U Petrovoj kući je sada manja postavka u kojoj su izloženi predmeti vezani za Karađorđeviće.

    Pored crkve Sv. Đorđa na samom Oplencu ima još nekolko objekata vezanih za dinastiju Karađorđevića, koji uz Karađorđev grad udaljen ne više od 1,2 km predstavljaju celinu.

    U dve posete uočio sam po nekoliko automobilskih registracija iz bivših SFRJ republika. Bila je tu i grupa slovenačkih bajkera sa pedesetak motocikala. To mi je izazvalo pomisao i na neku drugu dimenziju jugonostalgije.


    Zanovljeni deo kraljevskog vinograda je stotinak metara južno od crkve.

    -----------------------------------

    Na Oplencu sam prvi put bio 1960. ili 1961. Tada nisam razmišljao kako se moj otac dobro snalazi u tom kompleksu. Primao sam kao normalno da je tamo već dolazio.

    Pripremajući ovaj post setio sam se njegove stare fotografije sa Oplenca, dimenzija 6x9 cm. Kad sam je skenirao i uveličao naišao sam na materijal za analizirenje.





    Na slici u prvom planu je moj otac sa fotografskom opremom.

    Inače, on je rodom iz sela izmedju Karađorđevog rodnog mesta i mesta njegovog ubistva. Sa 11 godina je otišao na fotografski zanat i kao kalfa radio kao fotoreporter; sopstvena radnja se nije mogla otvoriti baš lako. Izmedju dva rata fotoreporteri su bili oni fotografi koji su radili na terenu - slikali su prolaznike na ulici, banjske goste u salonima, proslave i sl. ili slikali po selima za dokumente. Uglavnom su sa sobom nosili opemu i fotografije izradjivali na licu mesta. Ovi fotoreporteri su slikali i po narudžbini za novine.

    Po tome kako je dobro obučen u odnosu na neke druge slike, zaključio sam da je to bilo pred kraj 30-tih. A i da je prilika kojkom je bio na Oplencu neka svečanija.

    Iza njega se vidi francuski oficir sa pet odlikovanja, a delimično zaklonjen je jugoslovenski oficir. Kod stepeništa je još nekoliko oficira u različitim uniformama. Očigledno se radilo o prilici u kojoj su učečstvovali i oficiri saveznica Srbije u I Svetskom ratu. Na drveću nema lišća, te pored oblačenja, to govori da je bilo neko zimsko doba. Zaključio sam da je to nejverovatnije obeležavanje 20-to godišnjice savezničke pobede, odnosno kapitulacije Nemačke, koja je padala 11. novembra 1938.

    Da je prilika bila značajna vidim i po delu opreme koju moj otac nosi: To je drveni stativ za stabilni aparat, a u kutiji su veliki negativi - 12 negativa veličine 9x12 cm ili 13x18 cm, svaki u po jednoj kaseti. Te delove opreme prepoznajem jer su još dugo čuvani u radnji i kad se više nisu koristili. Ovaj snimak je napravljen običnim, malim aparatom, sa smotanim, verovatno filmom od 35 mm.


    Nadam se da mi ne zamerate zbog uplitanja ovog, malo previše ličnog u ovom postu.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 08.10.2013 u 19:07 Razlog: Vraćena 'izgubljena' slika.

  3. #3

    Odgovor: Mauzoleji, spomenici neznanim junacima ...

    Spomenik Neznanom junaku na Avali prikazan je u uvodu teme 'Naša spomen-obeležja' pa taj prikaz prenosim i ovde.


    SPOMENIK NEZNANOM JUNAKU NA AVALI

    Posle Prvog svetskog rata, lokalno stanovništvo pronašlo je veći broj grobova srpskih vojnika poginulih u ratu, među njima i grob jednog neznanog srpskog vojnika. Narod okolnih sela je tom vojniku 1922. podigao skromni spomenik u obliku krsta. Kasnije je Državni odbor za podizanje spomenika Neznanom junaku odlučio da mu se na vrhu Avale podigne reprezentativniji spomenik.


    Идеја о подизању споменика Незнаном јунаку јавила се готово истовремено у већини савезничких земаља, после Првог светског рата, као општа потреба за изражавањем захвалности ратницима који су погинули за слободу.

    Srbija se razlikuje od svih zemalja učesnica Prvog svetskog rata po tome što sve druge zemlje imaju spomenike Neznanom vojniku, a samo Srbija Neznanom junaku.


    У време градње

    Градњу споменика незнаном јунаку на планини Авала иницирао је краљ Александар I. Споменик је требао да буде меморијал жртвама Првог светског рата. Датуми исписани на споменику, 1912-1918, означавају да се споменик односи и на погинуле у Балканским ратовима 1912. и 1913.

    Споменик је саграђен између 1934. и 1938. на месту некадашње средњевековне тврђаве Жрнов.


    Остаци града Жрнов на Авали пре подизања Споменика Незнаном Јунаку

    Za potrebe građenja ovog spomenika 1934. godine dinamitom su razrušeni ostaci srednjevekovnog grada Žrnova, što i danas nailazi na oštru osudu među istoričarima.



    Задња страна

    За изградњу је искоришћено 8000 m� црног јабланичког мермера. Грађевина је пројектована у неокласичном стилу у форми грчког храма. Као инспирацију Мештровић је користио гробницу Кира II у Пасаргаду у Персији. Гроб лежи на пет усправних блокова гранита и окружен је каријатидама које носе кров.


    Ових осам скулптура симболизују мајке војника и народе и регије Краљевине Југославије. То су: Шумадинка, Панонка-Војвођанка, Црногорка, Косовка, Далматинка, Загорка, Словенкиња и Македонка.

    Споменик је постављен на врху заравњеног брега, са дугим приступним стазама које воде до два улаза у гробницу.

    На прочељу с предње стране је уклесано:
    Александар I краљ Југославије незнаном јунаку




    Споменик заузима значајно место у опусу Мештровићеве меморијалне архитектуре, као маузолеј јавне намене у коме су пејзаж, архитектура и скулптура подређени основној идеји како би се нагласила монументалност, репрезентативност и симболика, у складу са наменом споменика као симболичног места одавања почасти свим ратницима палим за слободу на овим просторима

    Споменик Незнаном јунаку je на врху планине Авала на југоистоку Београда. До маузолеја води монументално степениште. Налази се на висини од 511 метара надморске висине и представља видиковац Београда.


    ''Председник Србије овде, на празник 15. фебруара, одаје почаст свим српским војницима погинулим у ратовима.''

    Сада је изузетна реткост да страни државници одају почаст полажући венац на Гроб Незнаног Јунака.

    Сећам се доба кад је било незамисливо да се страни државници у посети Југославији не поклоне сенима палих бораца полажући венац и уписујући се у књигу. А и с друге стране, чини ми се, државници који су сматрали да нешто значе у свету, па макар и у сопственој земљи и сопственим очима, настојали су да добију прилику да положе венац на Гроб Незнаног Јунака. Тим чиним је уобичајено почињала посета Југославији.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 10.12.2013 u 18:55

  4. #4

    Odgovor: Mauzoleji, spomenici neznanim junacima ...

    'KUĆA CVEĆA'



    Mesto na kome je sahranjen Josip Broz Tito i odnedavna njegova supruga Jovanka nije mauzolej u uobičajenom poimanju.


    ''Објекат данас познат под називом „Кућа цвећа“ саграђен је 1975. године, као зимска башта за потребе тадашњег председника Југославије Јосипа Броза Тита и тада је називан „Цвећара“... (Из Википедије - и остали делови под наводницима су из истог извора.)


    ''...Пошто се налазила у непосредној близини Титове резиденције у Ужичкој 15, он је у њој проводио доста времена током боравка у Београду, а посебно после дефинитивног разлаза са супругом Јованком, 1977. године. Када је почетком 1980. године Тито, због здравствених проблема са ногом, отишао у болницу у Љубљану, он је изразио жељу да у случају смрти буде сахрањен управо у овој зимској башти...''


    ''... из централног дела уклоњена фонтана и сазидана гробница, која личи на велику озидану подземну собу. Реконструкцијом зимске баште тада је руководио инжењер Драгомир Гавриловић, а све радове је извело војно-грађевинско предузеће „Бели поток“.

    Сама Титова сахрана, којој је присуствовало 211 делегација из 128 земаља света била је веома компликована за извођење због простора на коме се налазила тадашња зимска башта. Пошто све делегације, због премалог простора, нису могле присуствовати самом спуштању Титових посмртних остатака у гроб, оне су се налазиле испред зимске баште на импровизованој трибини док су самом чину спуштања ковчега присуствовали само највиши дужносници СФРЈ, СКЈ и ЈНА и чланови породице. Такође приликом сахране над гробом је уместо праве мермерне плоче, постављена тзв „мермерна маска“ односно дводелна плоча која је била само обложена мермером и била је доста лакша од праве. Ово је учињено јер је протокол сахране налагао да после спуштања ковчега, по два официра гурну ове мермерне плоче над гроб. Права мермерна плоча од белог венчачког мермера била је завидних димензија - висока 80 сантиметара, широка метар и по и дугачка два и по метра и тешка девет тона. Она је дан после сахране, уз помоћ специјалних дизалица постављена над Титовим гробом. Замена плоче над гробом после сахране, као и генерална проба сахране, која је изведена дан пред сахрану 7. маја, због провере техничких спремности изазвали су низ контраверези, као и сумњу да је Тито уопште ту сахрањен...''




    U 'Kući cveća' je po sopstvenoj želji sahranjena i Jovanka Broz 26. oktobra 2013. godine.


    Štafete koje su uručene na sletovima.

    S početka, 'Kuća cveća' je ostala onakva kakvu je Josip Broz Tito koristio za života.

    ''Стална поставка у Кући цвећа данас се састоји од - спомен-собе у којој се посетиоци могу уписати у књигу жалости и изложбеног дела у коме се налазе локалне, републичке и савезне штафетне палице које је омладина Југославија носила поводом Титовог рођендана 25. маја, који је слављен као Дан младости. У поставци се налазе писане поруке које је Тито примио са штафетама, фотографије носилаца штафета као и свечаности поводом Дана младости, маршалске униформе и др.''


    Staza je nekada vodila od rezudencije do Cvećare.

    ''... 1982. године је основан Меморијални центар „Јосип Броз Тито“, у чији су састав, поред Куће цвећа ушли - Музеј „25. мај“, Резиденција (вила у Ужичкој 15), Билијарница, Ловачка кућа, Стари Музеј и Спомен збирка (вила „Мир“), као и оближњи Музеј „4. јули“. Овај меморијални центар постојао је до 1996. године, када је реорганизован у Музеј историје Југославије, јер му је придодат тада угашени музеј Револуције народа и народности Југославије.

    Године 1997, након избора за председника Савезне Републике Југославије Слободан Милошевић је за своју нову резиденцију одабрао некадашњу Титову резиденцију у у Ужичкој 15 у чијој се непосредној близини налазила и Кућа цвећа. Тада је посред плаца некадашњег Меморијалног центра и парка подигнут зид који је одвојио резиденцију у Ужичкој 15, вилу „Мир“, Биљарницу и Ловачку кућу од Старог музеја, Куће цвећа и Музеја 25. мај, који су остали с друге стране зида..''


    U Starom muzeju.


    Nekadašnji 'Muzej 25. maj' - sada Muzej istorije Jugoslavije

    ''KONCEPCIJA MIJ
    Muzej istorije Jugoslavije obavlja delatnost zaštite, obrade i javnog predstavljanja kulturnih dobara (umetničkih dela i istorijskih predmeta) koji samostalno ili zajednički imaju poseban značaj za upoznavanje istorijskog, kulturnog, naučnog i tehničkog razvitka u istorijskom periodu u kome je postojala država Jugoslavija, javnog i privatnog života u njoj tokom 20. veka, uključujući i razvoj ideje jugoslovenstva, pre i posle postojanja državnih tvorevina sa ovim imenom, kao i ostale kulturološko-istorijske fenomene koji su vezani za Jugoslaviju u 19, 20. i u 21. veku.'' (Sa sajta Muzeja istorije Jugoslavije)


    Iz nekadašnje postavke








    Iz nekadašnje postavke u Muzeju.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 03.01.2014 u 18:03

Slične teme

  1. Islamski spomenici u Srbiji
    Autor felix u forumu Kulturna baština
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 08.08.2010, 02:41
  2. Naši pisani spomenici
    Autor Turkmenbashi u forumu Kulturna baština
    Odgovora: 9
    Poslednja poruka: 24.01.2010, 02:54
  3. Skulpture i kameni spomenici
    Autor felix u forumu Kulturna baština
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 22.04.2009, 21:25

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •