Sunny kaže:
Bećaru, samo jednu stvar zaboravljaš u celoj priči, a to je stav javnog mnenja u Vojvodini.
Veći deo javnog mnenja podržava autonomiju Vojvodine i smatra da je treba osnažiti. Ja sam, na prime, bio više puta iznenađen u razgovorima sa ljudima koji su pro-SRS orijentisani koliko su oni pozitivni u svom stavu prema potrebi autonomije. Da ne pričam o onima koji podržavaju neke druge stranke, poput DS, LDP i sl. To stranke ne smeju da ignorišu, jer, pre svega one su tu i da predstavljaju i zastupaju mišljenje svog članstva i simpatizera.
Ne smatram da je u pitanju neki scenario, koji je neko napisao, mada su mnogi skloni da sve ocene kao zaveru ili projekat stranih obaveštajnih službi. Da je to tako, Vojvodina bi već odavno bila na tapetu međunarodnih organizacija i ovde bi bila velika tenzija.
Isto kao što pobornici unitarne Srbije osećaju frustraciju zbog autonomije Vojvodine, tako i pobornici autonomije osećaju to isto, jer im se večito nudi forma, ali ne i suština. Srbija zaista i jeste unitarna i hipercentralizovana, i to ne zbog neke ideološke želje za tim, već iz prostog razloga što svko želi da maksimalno skoncentriše vlast u svojim rukama. Jednom davno je jedan diktator rekao - Ja sam za demokratiju, i zato će biti onako kako ja kažem. Svaki vladar će težiti, bez obzira na demokratski predznak, da vlast što više skoncentriše u svojim rukama, i u tom cilju će težiti da nađe što više smislenih izgovora.
U Vojvodini postoji jak osećaj regionalne pripadnosti, koji u ostalim delovima zemlje ne postoji ili ne postoji u toj meri. To je jedan od problema, jer se ostali regioni osećaju ugroženo, a Vojvodina mora da uvek pravda svoje zahteve.
Ja jesam autonomaš, ali to moje osećanje ne znači da sam za koncentraciju vlasti u Novom Sadu. Naprotiv, ja sam za stvaranje subregiona, koji ne bi bili strogo geografski i ne bi se strogo graničili, već na nekim mestima i preklapali. Na primer, uvek se pominju Srem, Banat i Bačka. To su istorijski subregioni, sa tim da su podeljeni, Srem na dva dela (Srbija i Hrvatska), a Banat na tri (Rumunija, Srbija i manjim delom Mađarska). Nisu oni džabe nastali, i sasvim je normalno da nastave da postoje u celoj svojoj veličini, da privreda Zrenjanina i Temišvara na neki dačin funkcionišu povezano, da se rešavaju problemi vodosnabdevanja, obrazovanja, odbrane od poplava,... Isto tako, mađarska personalna autonomija se ne poklapa sa ovim teritorijama, ali je moguće da se kreira i taj subregion, koji bi preuzeo neke nadležnosti, a ne bi bio u sukobu sa postojanje prethodna tri regiona, tj. delovao bi na njihovim teritorijama.
Isto tako, samo bi lud čuvek smatrao da Pančevo može da se posmatra odvojeno od Beograda.
Sa druge strane, po Srbiji treba organizovati teritorijalne jedinice - regione svuda gde je moguće da se određeni problemi rešavaju lakše, brže i primerenije njihovim potrebama. No, van Vojvodine ne postoji regionalni identitet, osim možda na Sandžaku (Kosovo ću izostaviti iz razmatranja iz razumljivih razloga), gde je pitanje autonomije na žalost postavljeno kao pitanje Srpsko-Bošnjačkih relacija i prevage, a ne kao pitanje kulturno-ekonomskog i socijalnog zadovoljenja potreba.
Smatram da bi Srbija trebala da ima oko 5-6 regiona veličine oko 2 miliona stanovnika i oni bi trebali da preuzmu nadležnosti u oblastima koje su bitne za njih i za koje imaju kadrove. Dobar deo nadležnosti u nekim oblastima, kao i nadležnost kontrole treba da ostamu u rukama centralne vlasti (kontrola treba da nude i u rukama regiona, jer višestruka kontrola je uvek bolja od ekskluziviteta). Sve ostalo treba spustiti na nivo regiona, opština, gradova, regionalnih zajednica,...
No, da se vratim na Vojvodinu. U njoj postoji jak osećaj regionalne pripadnosti koji mnogi negiraju i ne razumeju, ali sve stranke su primorane da to poštuju. Priče o scenariju su odraz frustracija kako okorelih jogurt-prvoboraca, tako i okorelih autonomaša, pa i žute štampe i onih koji ne razumeju ovu potrebu ljudi.