Naše srednjevekovne i starije crkve
Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 45
  1. #1

    Naše srednjevekovne i starije crkve

    Temu naslovljavam ovako neprecizno i rastegljivo imajući u vidu, pre svega, da ovo nije forum stučnjaka, već najvećim delom, nas forumaša laika za ova pitanja.

    Ovako rastegljivo data tema usmerava da se ovde nadju:

    - hramovi izgradjeni pre formiranja savremene srpske države, kao i crkve gradjene u XIX veku koje su u znatnoj meri zadržale karakteristike ranijeg perioda;
    - hramovi svih religija iz tog razdoblja na tlu Republike Srbije;
    - hramovi Srpske pravoslavne crkve iz navedenog razdoblja a koji nisu na teritoriji Republike Srbije.

    Za Vojvodinu je posebna karakteristika da postoji veći broj nešto mladjih hramova od velikog značaja, a oni su uglavnom izgradjeni od XVIII do XX veka i karakteirše ih barkoni stil. (Nailazim na popis da u Vojvodini postoji oko 200 crkava kategorisanih kao onih koje su 'izuzetnog značaja' i 'velikog značaja'.) Stoga sam da otvorio i temu 'Crkve Vojvodine XVIII i XIX veka'. U nekim slučajevima granica u pitanju stila ili istorijskog peroda neće biti oštra i jasna, pa će se možda dešavati da postavljač posta bude u dilemi na koju temu da postavi neku crkvu. Ne mari za to - ako bude jačeg razloga, post će se premestiti na temu kojoj više pripada.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.09.2010 u 19:00 Razlog: Uskladjeno sa izmenjenim naslovom teme

  2. #2

    Odgovor: Naše srednjevekovne crkve

    Započinjem temu sa crkvom pored koje svi novosadjani a i mnogi dugi svakodnevno ili ponekad prolaze, gedaju je s druge strane Dunava ili vide na slikama. Malo nas o njoj zna i nešto više, iako njena lepota teško prolazi neprimećenao.

    Ova crkva je i dobar primer za problem stilskog ili istorijskog svrstavanja: arhitektonski pripada moravskom stilu, znači srednjevekovoj gradjevinskoj baštini (s tim da taj stil nije imao zvonike) dok je unutrašnjost tipična za barok koji je na naše prostore u vreme gradnje i ukrašavanja nadirao.



    Crkva
    ROĐENJA PRESVETE BOGODORICE
    u Sremskoj Kamenici



    Crkva Sremska Kamenica - Црква Сремска Каменица
    Crkva je izgrađena na mestu ranije crkve Vavedenja Bogorodice.
    Ktitor je bio Živan Crnogorac, protoprezviter karlovački.


    Crkva Sremska Kamenica - Црква Сремска Каменица
    Pravoslavna crkva Rodjenja presvete Bogorodice građena je izmedju 1737. i 1744. a ukrašavanje je većim delom završeno 1758. godine. Poslednja je crkva podignuta u moravskom stilu.
    Crkva Sremska Kamenica - Црква Сремска Каменица

    Crkva Sremska Kamenica - Црква Сремска Каменица
    Vrednost i lepotu crkve potvrdjuje i podatak da je od 1949. godine crkva zaštićena kao spomenik kulture zajedno sa ikonostasom i ikonom svetog arhandjela Mihajla.

    Najzaslužniji za to je Milan Kašanin (*1895-1981.*) koji je okarakterisao je ovu crkvu kao remek delo arhitekture u starom srpskom stilu. On je bio srpski istoričar umetnosti, književnik, istoričar književnosti i kulturni radnik. Njegovim zalaganjem već 1949. je stavljena pod zaštitu države.


    Crkva Sremska Kamenica - Црква Сремска Каменица
    U crkvi se od leta 2002. godine nalazi i deo moštiju svete Petke,
    najpoštovanije svetiteljke u Srba. (Na slici se vidi mali plavi kivot sa delićem moštiju. Mošti Svete Petke se čuvaju u Jašiju, u Rumuniji.)


    Crkva Sremska Kamenica - Црква Сремска Каменица

    Crkva Sremska Kamenica - Црква Сремска Каменица
    Ikonostas u duborezu je iz druge polovine 18. veka i ima veliku umetničku vrednost.


    Crkva Sremska Kamenica - Црква Сремска Каменица
    Gornji red i većinu ikona je oslikao Teodor Kračun; deo ikona je delo Amvrosija Jankovića, a ikonostas je dovršio 1800-te Stefan Gavrilović.


    Crkva Sremska Kamenica - Црква Сремска Каменица
    Jedna od porodičnih kamenih klupa na spoljnom severnom zidu. U tekstu je uklesana godina 1773.


    Crkva Sremska Kamenica - Црква Сремска Каменица
    Lep kamenorešački rad me je privukao da slikam ovu klupu.

    Crkva Sremska Kamenica - Црква Сремска Каменица
    Ovako reprezentativna građevina bila je u skladu sa potrebom da Kamenica povrati ugled napredne i bogate varoši koji je imala pre turskog razaranja 1520. i dvovekovne turske vlasti. Oslobađanje od Turaka Austrija je izvela 1702. Izgradnja je započeta 35 godina posle toga.


    Crkva Sremska Kamenica - Црква Сремска Каменица
    Ikona je iznad ulaza u crkvu u tremu ispod zvonika.

    Ovde se čuva ikona Arhanđela Mihaila koju je slikao Steva Todorović 1856.
    Pored umetničkog, značaj te ikone je što su se pred njom zaverenici zakleli da će zbaciti kralja Aleksandra Obrenovića. Učinili su to u atentatu 1903.Ta zavera je izmenila tok istorije Srbije. (Arhanđel Mihajlo je pobedio Lucifera - verovatno je ta simbolika motivisala zaverenike da se pred tim svecem zakunu.)
    Za podatak o ikoni nisam znao u vreme kad sam načinio fotografije, pa je nisam ni trašio u crkvi.


    Подигнута је 173758. у духу српске традиционалне архитектуре са елементима барока. Једнобродна грађевина пресведена је полуобличастим сводом, а плитки правоугаони певнички простори са севера и југа стварају утисак слободног крста. Велика олтарска апсида, споља петострана, засведена је полукалотом. Припрату од наоса одвајају стубови међусобно спојени луковима. Куполу на десетостраном тамбуру и кубичном постољу, носе четири слободна ступца. Споља је украшена лименом капом у барокно-класицистичком духу. Фасаде цркве, зидане опеком и каменом, украшене су кордонским венцем и двоструким фризом неједнаких слепих аркада. Уз западно прочеље дозидан је средином XВИИИ века камени троспратни звоник са тремом и барокном капом. Првобитни иконостас (1753) као и живопис у полукалоти апсиде и своду наоса (1754) осликали су Јов Василијевич и Василије Остојић, покушавајући да споје традиционални православни иконопис са барокним колоритом и перспективом. Олтарска преграда, резбарски рад Марка Вујатовића (1797), декорисана је у барокном маниру, али наглашене симетрије блиске класицизму. Иконостас с краја XВИИИ века, готово рокајно прозрачног колорита, остварио је 1802. Стефан Гавриловић. Каменичка црква поседује и икону арханђела Михаила, рад Стеве Тодоровића (1856), која поред ликовних има и историјске вредности. Конзерваторско-рестаураторски радови вршени су на троновима и певницама у два маха, 196869. и 1994, а санациони радови на архитектури изведени су 1996. године. (Извор: Споменичко наслеђе Србије, Републички Завод за заштиту споменика културе, 2007.)

    Црква је споменик културе од великог значаја.



    Crkva Sremska Kamenica - Црква Сремска Каменица
    Zgrada prve srpske narodne škole - pre obnove. U štampi sam čitao da je oko obnove došlo do spora izmedju crkvenih vlasti i Zavoda za zaštitu spomenika kulture, koji se, koliko znam, loše završio po očuvanje nekadašnje školske zgrade.

    U crkvenoj porti nalazi se objekat u kojem je jos 1701. godine bila prva srpska narodna škola. Tokom nedavne obnove sačuvani su samo temelji starog objekta, na kojima je podignuta nova zgrada.


    Crkva Sremska Kamenica - Црква Сремска Каменица
    Kamenička pravoslavna crkva lepo se vidi sa Ribarskog ostrva ...


    Crkva Sremska Kamenica - Црква Сремска Каменица
    ... a i sa Štranda, odakle je ovo slikano.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 12.03.2010 u 23:37

  3. #3

    Odgovor: Naše srednjevekovne crkve

    PETROVA CRKVA U RASU
    (Crkva svetih Apostola Petra i Pavla ili Petrova crkva u Novom Pazaru)



    Црква у Расу Петрова - Petrova crkva Ras Novi Pazar
    Crkva svetih Apostola Petra i Pavla ili Petrova crkva iz IX ili X veka u Novom Pazara predstavlja najstariji spomenik crkvene arhitekture na prostoru Srbije i prvobitno je sedište raške episkopije.


    Црква у Расу Петрова - Petrova crkva Ras Novi Pazar
    Na njenom mestu se nalazio ranohrišćanski objekat koji je podignut u VII veku na prostoru ilirskog kneževskog tuluma iz V veka p.n.e. čiji ostaci su otkriveni 1957.godine.Posle detaljnih arheoloških istraživanja,crkva je konzervirana 1960.godine.Po načinu gradnje slična je crkvama sa prostora Gruzije i Jermenije koje su datovane od VII do IX veka,ali je usled prepravki i dograđivanja postala jedinstvena,što je bio jedan od razloga da se nađe na UNESKOvoj listi svetske baštine u sklopu spomenika srednjeg veka objedinjenih pod zaštićenom celinom Stari Ras.

    Zanimljivo je predanje o kome sam našao po jedan-dva retka tragajući za podacima o manastiru Sv. Mihajla na Miholjskoj Prevlaci ('Ostrvo cveća' kod Tivta). Kaže se da je prvobitno svetilište crkve na Miholjskoj prevlaci podignuto u ranim srednjem veku na mestu na kome je Sveti Pavle propovedo hrišćanstvo. Po tom predanju Sv. Pavle je ovde stigao iz Rasa a i tamo je na mestu gde je propovedao podignuto svetilište na čijem mestu je kasnije sagradjena crkva Sv. Petra i Pavla.

    Prilikom arheoloških istraživanja sprovedenih 1957.godine na tom prostoru je otkriven veći broj grčkih vaza, srebrnog posuđa, zlatnog nakita, bronzanih predmeta, staklenih i ćilibarskih predmeta i ukrasa koji su od izuzetne naučne vrednosti.

    U VII veku je nad nekadašnjim kneževskim grobom podignut ranohrišćanski objekat koji je u IX ili X veku,moguće za vreme Časlava, pretvoren u crkvu koja je kasnijim doradama dobila današnji izgled.


    Crkva ima osnovu rotonde sa upisanim četvorolistom nad kojim se uzdiže osmostrana kupola nejednakih strana koja nije postojala u prvobitnoj fazi. Sama kupola je poduhvaćena sa četiri konhe i počiva na ugaonim trompama,kao i same konhe,a unutar nje se,osim sa oltarske(istočne) strane,nalazi galerija.


    Neki od elemenata crkve svojom konstrukcijom i oblicima ukazuju na svoje preromansko poreklo iz Primorja.


    Фреско декорација у цркви из најстаријег периода (10. век) очувана је само у фрагментима које чине орнаменти и неколико остатака сцена Великих празника.


    Олтарски простор живописан је у 12. веку. Трећи слој фресака вероватно је настао крајем 13. века.




    Једине очуване делове чине представа Богородице, стојеће фигуре апостола и других светитеља, архијереја из поворке светих отаца у Служењу свете литургије и делови ктиторске композиције.
    Постоје различита мишљења о томе ко је био ктитор овог сликарства (краљ Урош I или краљ Драгутин), с обзиром да је ктиторска композиција у великој мери оштећена и насликани портрети не могу се са сигурношћу идентификовати.


    Петрова црква била је оштећена у 17. веку и обновљена почетком 18. века, што се види из натписа изнад улаза у цркву. Почетком 19. века коришћена је као турско војно складиште.


    Петрова црква је најстарија сачувана српска црква. Рестаурирана је после другог светског рата када је откривено и конзервирано њено фреско сликарство из 13. века.

    По писаним изворима Стефан Немања је крштен управо у овој цркви ...

    ''U to vreme Stefan Nemanja je verovatno već bio u Raškoj, kao i njegova cela porodica. Po povratku u Rašku, ne znamo da li odmah ili malo kasnije, Nemanja se krstio u hramu sv. Petra i Pavla. Ovaj hram se nalazi na ušću reke Deževe u Rašku, na ulazu u današnji Novi Pazar. Podignut je između VI i VIII veka, a obnovljen je tokom IX veka. Kao takav on je najstariji sačuvani spomenik u Srbiji iz vremena od pre Nemanjića.

    Na Nemanju je ovaj hram ostavio moćan utisak i upravo zahvaljujući njemu on će postati važan duhovni centar. Tu činjenicu još je više uvećavalo i to što je to bila jedina episkopska crkva u Raškoj.


    Црква у Расу Петрова - Petrova crkva Ras Novi Pazar
    Krstionica u kojoj su kršteni Nemanja i Rastko.

    Krstionica se nalazi (gledano prema oltarskom prostoru) na desnoj strani naosa, u podu, široka i duboka je oko 1,5 m. Krštenje se obavljalo potapanjem u vodu ili tako da je onaj ko se krsti stajao u vodi do grudi.


    Nemanjino prekrštavanje ne treba da iznenadi. On je došao iz Zete koja je bila katolička zemlja i to što je tamo kršten po katoličkim običajem jeste sasvim normalno, kao što je i prekrštavanje takođe sasvim u skladu sa običajima koji su tada vladali u Raškoj, koja je u odnosu na Zetu bila mnogo konzervativnija zemlja i u kojoj katolika skoro da i nije bilo. Osim toga Nemanja je pripadao jednoj izuzetno ambicioznoj porodici kojoj ništa nije bilo strano kada je u pitanju njihov lični interes. Nemanja i nije mogao drugačije napredovati na političkoj sceni; u Raškoj se nije mogao zauzeti iole važniji politički položaj bez podrške pravoslavne crkve.'' (Citat je iz Istorije Srpskog naroda V. Ćorovića)

    Петрова црква је постала главно црквено седиште његове нове државе Рашке (средњовековни назив српске државе), с обзиром да је лоцирана недалеко од његове престонице Раса и да је већ од раније била епископско седиште грчке цркве.

    Сви државни сабори током Немањине владавине одржани су у овој цркви у којој се налазио по свој прилици и његов владарски престо. Она је вероватно била и крунидбено место српских владара у Расу пре него што је манастир Жича био саграђен и промовисан у седиште Српске архиепископије. У првој четвртини 13. века Петрова црква је постала катедрална црква рашких епископа, што је Свети Сава као први српски архиепископ потврдио правилима о црквеној организацији и устројству независне српске цркве уздигнуте на степен архиепископије. У 15. веку Рашка епископија уздигнута је на степен митрополије, да би у 18. веку била прикључена Призренској епископији.


    Unutrašnjost kružne galerije oko kupole, iznad naosa.

    Kružni hodnik je uzak i nije viši od 1,7 m. Prema unutražnjosti hrama su mali prozori kroz koje se može posmatrati i slušati šta se dešava u hramu, a da se ljudi koji su u galeriji ne vide.

    Prilikom posete 2002. sveštenik nam je pričao da je ta galerija imala ulogu u vreme primanja pagana u hrišćanstvo. Naime, nekršteni nisu mogli ulaziti u crkvu i prisustvovati obredima, ali su mogli slušati i posmatrati obrede iz galerije. To je bila svojevrsna pripema za krštenje, verovatno rezervisana za viši stalež jer prozorčića a ni prostora u galeriji nema mnogo.



    Црква у Расу Петрова - Petrova crkva Ras Novi Pazar
    U starijim opisima Petrove crkve uobičajeno se navodi da je u Rasu, ili samo pored Novog Pazara. Prilikom posete 2002. crkva je bila na obodu grada, ali je danas već u gradu. Novi Pazar sada ima oko 120.000 stanovnika i u jakoj je ekspanziji.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 14.05.2009 u 18:26

  4. #4

    Odgovor: Naše srednjevekovne crkve

    Crkva Sv. Marije u Moroviću


    Rimokatolička Crkva Sv. Marije nalazi se u Moroviću kod Šida. Poznata je i pod nazivom 'Crkva Marije Terezije'.

    Od Bosuta je deli samo put, a oko crkve je groblje.

    U popisu kulturnih dobara u Vojvodini kategorisana je kao objekat od velikg značaja, ali, na žalost, na Internetu nisam pronašao ništa više o njoj.

    Црква Моровић католичка - Morović crkva katolička
    U sećanju mi je ostao podatak, ne znam odakle, da je izgradjena u XII veku, pa to treba uzeti s rezervom. Crkva ima odlike romaničkog stila, a kao što se i na slikam vidi sazidana je od opeke.

    U svakom slučaju, crkva ima tesne veze sa istorijom i značajem Morovića. Naime, prva utvrdjenja u Vojvodini ( Morović, Vrdnik, Titel, Petrovaradin) grade se posle mongolske najezde u XIII veku.

    Sadašnji Morović je selo nastalo na razvalinama srednjovekovnog grada koji je pripadao 1332 - 1476. vlasteli porodice Morović, a nešto kasnije je bio u posedu Stefana Štiljanovića koji se proslavio u ratovima s Turcima (o njemu ima nešto više i u opisu manastira Šišatovac).


    Црква Моровић католичка - Morović crkva katolička
    Morović je do raspada SFRJ bio mesto sa znatnim brojem Hrvata - katolika, a sad je njihov broj neznatan. Tako su i katolička crkva, i groblje oko nje zapušteni.

    Na Internetu sam našao nedavnu vest da je MZ Morovića donela odluku da se izradi projekat zaštite crkve. To je svakako dobro da se zaustavi propadanje ovako stare crkve, ali mi nije baš jasno da li je jedno selo u mogućnosti da to samo učini, a crkva je ipak od šireg značaja za kulturu i istoriju Vojvodine.


    Црква Моровић католичка - Morović crkva katolička
    Oštećeni kip (verovatno) Bogorodice je pred ulaznim vratima na kojima se videlo (2004. - kad smo to slikali) da se ne koriste često.


    Црква Моровић католичка - Morović crkva katolička

    Početkom 2010. sam naišao na podatke o ovoj crkvi koje uzimam za najpouzdanije:

    ‘‘Selo Morović se nalazi na ušću reke Studve u Bosut, petnaestak kilometara južno od Šida. Na groblju van naselja sačuvana je rimokatolička crkva Sv. Marije, jedna od najstarijih sakralnih građevina u Sremu. Dve graditeljske faze, stilski vezane za romansko odnosno gotsko arhitektonsko nasleđe, svakako određuju njen nastanak u vreme mnogo pre prvih pomena crkve u pisanim izvorima XVII stoleća, dok legende navode niz istorijskih ličnosti kao moguće ktitore. Današnji hram predstavlja plod intervencija koje su vršene tokom vekova njegovog postojanja. Najstariji deo crkve je svetilište sa polukružnom apsidom i romanski obrađenim prozorskim otvorima, dok se na zapadnoj strani nadovezuje nešto širi i viši naos čiji su prozori završeni gotski prelomljenim lucima, a nadvišeni okulusima sa kamenim četvorolisnim rozetama. Uz zapadno pročelje je kula kvadratne osnove koja iznad drugog nivoa prelazi u osmostranu. Pored prozora, jedini arhitektonski elementi koji oživljavaju fasadna platna predstavljaju masivni kontrafori, bez jasne konstruktivne uloge. Jednostavno rešene kamene fasade crkve u Moroviću doprinose njenom rustičnom izgledu koji je u saglasju sa starinom ovog spomenika. Konzervatorski radovi su izvođeni u periodu 1968–72. ‘’ (Izvor: Spomeničko nasleđe Srbije, Republički Zavod za zaštitu spomenika kulture, 2007.)

    Crkva je spomenik kulture od velikog značaja.


    Naknadno unosim tekst koji sam našao:

    ‘’Crkva Blažene Djevice Marije
    Na samom ulazu u Morović (sa leve strane) još i danas postoji dobro očuvana katolička crkva Svete Marije sagrađena tokom XIII veka. Bez ikakve sumnje radi se o spomeniku koji ima izuzetan značaj jer crkva predstavlja jednu od najstarijili sakralnih građevina u Sremu.Na njoj se mogu sasvim jasno uočiti dve graditeljske faze koje su stilski vezane za romansko odnosno gotsko arhitektonsko nasleđe.lako se crkva pominje tek od XVII veka njen nastanak je negde oko XIII veka, a ko je ktitor ostavlja tek da se pretpostavlja. Crkva je u nekoliko navrata popravljana (najveći radovi su izvedeni tokom XVIII veka nakon turskog uništavanja) tako da su danas njeni najstariji delovi svetilište sa polukruznom apsidom i romanski obrađeni prozorski okviri. Na sve to na zapadnoj strani se nadovezuje naos (nešto viši i širi) čiji su prozori završeni gotskim prelomljenim lucima, a nadvišeni okulusima sa kamenim četvorolisnim rozetama. Uz zapadno pročelje je kula kvadratne osnove koja iznad drugog nivoa prelazi u osmostranu.
    O ovoj crkvi postoje tri legende. Po jednoj crkvu je podigla carica Marija Terezija. Po drugoj nju je podigla despotica Jelena, supruga Stefana Štiljanovića. To je bilo kada je on otišao u rat a ona je podigla ovu crkvicu u želji da izmoli od Bogorodice srećan povratak muža. Ona je bila katolkinja pa je crkva bila blagoslovljena po katoličkom obredu.

    Po trećoj legendi crkvicu je podigao čak sam despot Štiljanovic, a opet neki kažu da je njen graditelj Ivan Morović. Kanonska vizitacija iz 1729. čak navodi da je crkvu podigao ugarski kralj Stefan. Ova zadnja pretpostavka zaslužuje da se razmotri jer bi možda najviše odgovarala istini.
    Činjenica je da ovaj ugarski kralj (prvi hrisćanski kralj Ugarske) sagradio dosta crkava koje su imale upravo onaj izgled koji ima ova crkvica.

    Prvobitna crkva nije imala ovaj oblik koji ima danas, on ce doći tek 1414. godine, a i to znači daje ova crkva zaista jako stara. Stradaće 1664. godine kada provale Tatari. Tada je i spaljena, što će potvrditi i kanonska vizitacija iz 1729. godine. Kada su turci isli na Beč (1683) ona će opet biti rušena. Crkva će ostati nepokrivena skoro 40 godina. Tek odlaskom turaka započeće radovi na njoj. General Odvier narediće dvojici morovićana - Pavlu Grčancu i Đuri Pejakiću da obave sav posao. Inače, radove je izveo i nadgledao Nikola Rašković (pravoslavac), tada kapetan u Moroviću. Smatra se da su ovi radovi završeni 1723. godine. Inače, iz turskog vremena ovoj crkvi je ostao nadimak "Klisa" (na turskom to znači crkva).

    Crkva inače ima dosta podzemnih prostorija (kripti). Danas se ne zna gde su one budući da su kripte odavno zaboravljene i zapuštene. Možda stoga ide i priča da ispod crkve ide tajni prolaz (ulaz u njega je izmedu lađe i sakristije) koji onda odlazi ispod Bosuta na drugu stranu reke. Šta je od toga istina, tesko je reći. Izvesno je da se u ovoj crkvi dosta sahranjivalo, a jedna od poslednjih sahrana bila je 1780. godine. Kako su kripte bile zazidane, vremenom su zaboravljene.

    Početkom XIX veka crkva je napuštena pa su se u njoj sakrivali razbojnici. Od 1825. godine župnik Ujvari popravlja crkvu. Od tada je crkva u funkciji.’’ ( dr Željko Fajfrić na sajtu morovic.eu)
    Poruku je izmenio nenad.bds, 02.04.2012 u 10:49 Razlog: Dopunjeno tekstom dr. Ž. Fajfrića

  5. #5

    Odgovor: Naše srednjevekovne crkve

    ЛАЗАРИЦА


    "Велики и славни Лазар, у свом животу сазда тврде градове, сазда и звани Кршевац, у коме подуже најкраснију цркву великоме првомученику архиђакону Стефану, ради молитве за увек спомињање сина свога.''
    (Константин Филозоф 'Житије деспота Стефана Лазаревића')


    Црква Лазарица Крушевац - Crkva Lazarica Kruševac

    Грађење цркве се непосредно везује за подизање престонице кнеза Лазара. Он је, као ктитор, посвећује архиђакону Стефану, иначе патрону династије Немањића, а у славу свога прворођеног сина Стефана, наследника престола.


    Црква Лазарица Крушевац - Crkva Lazarica Kruševac
    Саграђена у језгру крушевачког великог града, Лазарица припада групи придворних, односно престоних цркава.

    Подизање Лазареве придворнице могло доста поуздано сместити у временски оквир 1377/78 – 1380. године.

    Од коначног пада Крушевца под турску власт, 1455. године, све до првих деценија XVIII века, оскудни историјски извори не допуштају да пратимо догађаје везане зе Лазарицу. У описима Крушевца које су из тог времена оставили путописци налазимо само упутна казивања о постојању “лепе цркве“. Могуће је предпоставити да је убрзо по успостављању турске власти у Лазарици замрзла богослужбена активност, јер су се Турци настанили у тврђави и црква је постала неприступачна за Србе. Помиње се да је у време турске владавине коришћена као стаја за коње. Првобитни кровни покривач Турци су скинули искористивши олово за сарај великог везира Соколовића на Каба-Сакалу. У таквом стању, изложена падавинама и немарности турских властодржаца. Лазарица је морала запустети.

    За време за Србе повољне, али краткотрајне аустријске власти у Крушевцу, или нешто касније, осликана је Лазарица. По свој прилици у време живописања, на цркви су извршене најнужније оправке. Лазарица је убрзо поново запустела и доспела у веома рђаво стање, о чему говори део текста војно-географског описа Србије пред Кочину крајину из 1784 године: “У овом месту налази се 120 хришћанских и 150 турских кућа, једна црква до сада у добром стању и једна врло велика, зидана, готово пропала црква, која је била дворска црква српскога (кнеза) Лазара... “.

    Краткотрајан препород Лазарица је доживела у време четвртог аустријско-турског рата (1788-1791). Задужбина кнеза Лазара је тада очишћена, у олтару постављена часна трпеза и после тога одржана служба. Вероватно је дошло и до промене црквене славе Лазарице, која се посвећује Рођењу Богородице. Догодило се то сигурно пре 1812 године, јер је тада Карађорђе поклонио звоно које је до данас сачувано - “Церкве храма Рождество пресвјатија Богородици“. Већ 1791 године Турци су поново запосели Крушевац и у Лазарицу сместили барут, што траје до коначног ослобођења града од Турака 1833 године. Тек од тада се могу са више извесности, јер постоје нешто подробнији изворни подаци (архивска грађа, цртежи, гравире, путописи), пратити многе промене на архитектури Лазарице, настале као плод добронамерних, али нестручних обнова предузетих током XIX века.

    У Лазарици је вршено богослужење до почетка друге обнове, која је уследила 1843 године, непосредно по ступању кнеза Александра Карађорђевића на престо Србије. Ова обнова, коју са нескривеном горчином описује Феликс Каниц, означила је почетак знатнијег нарушавања аутентичног изгледа цркве. Живописне фасаде су премалтерисане и прекречене, преко пропалог живописа из XVIII века извршено је, на грубом малтерном слоју, делимично осликавање цркве.

    Постављен је раскошан иконостас, урађен 1844 године заслугом крушевачких еснафских удружења који је до данас сачуван.

    У неко време, између 1844. и 1857. године, дошло је до извесних промена на архитектури,

    Последњу обнову у XIX веку Латарица је доживела 1884/1885 године, уочи велике прославе петстогодишњице Боја на Косову (1889), о чему сведочи Тителбахов цртеж цркве из 1885. и неколико фотографија насталих пре 1902 године, које га у целини понављају. Западна купола је уклопљена и уместо ње поново је постављен торањ са сатом, веома налик оном из 1858. године. Фасаде Лазарице у односу на 1858 нису претрпеле значајније промене, оставши и даље под кречним премазом све до 1902 године.

    Под руководсрвом архитекте Министарства грађевина Пере Ј. Поповића. 1904. године започета је рестаурација.

    У унутрашљости цркве Поповић је одстранио фреске из 1843 године и обио малтер са намером да открије стари живопис. О томе бележи ''...При обивању малтера нисам могао наићи на стари живопис, јер је приликом обнове њене стари леп (малтер) са живописом обивен до зида!'' Остатке фресака из XVIII века пронашао је у отворима припрате и западног улаза и такође их уклонио.

    Поповићев рад на рестаурацији Лазарице, и поред неких пропуста, свакако заслужије повољну оцену. При томе се мора узети у обзир да је то био пионирски рад ове врсте у Србији, са далекосежним значајем за укупан развој конзерваторско-рестаураторске службе, и да је изведен стручно, савесно и темељно. Такође, морамо се сложити да је овом рестаурацијом Лазарици у највећој мери враћен првобитан изглед.

    Лазарица какву данас видимо углавном је задржала изглед који јој је дао Пера Поповић.


    Црква Лазарица Крушевац - Crkva Lazarica Kruševac
    Она несумљиво припада скупини раних моравских цркава, што подразумева целокупно градитељство настало у сливу Морава до 1389. године, историјске границе која се битно одразила на каснији развитак стила моравских грађевина. Ране моравске цркве (Дренча, Наупара, Велуће и сл.) завршавају дуготрајнији процес развитка архитектуре у Србији, а оне најрепрезентативније (Раваница) сасвим јасно одређују стил, као завршни чин једног осмишљеног, архитектонски логичног система у елевацији, који своју потпуну зрелост достиже на Лазарици. Без обзира што Раваница и Лазарица представљају прототипе кад је у питању одређивање стила моравског градитељства, према којима се и од којих морају кретати размишљања о изворима и развитку, оне се, самим тим, не могу налазити на почетку моравске архитектуре.


    Црква Лазарица Крушевац - Crkva Lazarica Kruševac
    Начин зидања Лазарице је у основи византијски : наизменично смењивање хоризонталних редова камених тесаника од беловодског пешчара са по три реда опеке повезане дебелим малтерним спојницама.


    Црква Лазарица Крушевац - Crkva Lazarica Kruševac

    Црква Лазарица Крушевац - Crkva Lazarica Kruševac

    Црква Лазарица Крушевац - Crkva Lazarica Kruševac

    Црква Лазарица Крушевац - Crkva Lazarica Kruševac
    На Лазарици је остварен и потпуно довршен систем декорације фасада, које обилују типичном моравском плиткорељефном каменом пластиком. Керамопластични украс од крстастих лончића редовно прати линију архивилте или круга розете. У нижим зонама клесани украс је згуснутији да би постепено, идући у висину, постајао све шири и крупнији ради прилагођавања оку посматрача. Таква градација, примерена оптичким законитостима, после Лазарице није остварена у архитектонској пластици на подручју византијског културног утицаја.

    Лазарица је велико дело српске средњевековне архитектуре и позне византијске архитектуре у целини, јер има одлике које су изнад општег, изнад типичног - изузетну хармоничност целине, потпуну зрелост и довршеност. Високе вредности њене архитектуре у идеалном односу структуре и облика, односима делова према деловима и целини и рафинованој обради детаља, најбоље се осете у поређењу са споменицима ранијег или познијег периода на простору византијког културног утицаја. На Лазарици је до краја заокружен сасвим нов градитељски и ликовни поглед на свет, који је, иако нов, израстао из старије српске традиције и најбољих искустава византијске уметности.

    У Лазарици је постојао стари живопис из времена кнеза Лазара, који је неповратно изгубљен.


    Црква Лазарица Крушевац - Crkva Lazarica Kruševac
    За разлику од фрагментарних остатака живописа из XVIII века иконостас Лазарице је сачуван у целини. Широк је 3,70м, висок 4,35м а висина са крстом износи 6,50м. Иконостас Лазарице је међу првим у низу иконостаса насталих до краја XIX века у Крушевцу и његовој околини. Није реч о сликарству високих домета, али оно има културно-усторијску вредност, уз то је и особено за једно шире подручје у унетрашњости Србије, па не би смело и даље да остане изван интересовања истраживача.


    Црква Лазарица Крушевац - Crkva Lazarica Kruševac
    Датуми и година настанка појединих икона упућују на закључак да је иконостас урађен 1844. године.


    Црква Лазарица Крушевац - Crkva Lazarica Kruševac
    Остаци Лазаревог града скоро у центру Крушевца ...


    Црква Лазарица Крушевац - Crkva Lazarica Kruševac
    ... и скулптура Лазара Хребељановића у његовом граду.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 14.05.2009 u 18:31

  6. #6

    Odgovor: Naše srednjevekovne crkve

    Crkva SVETOG AHILIJA
    Arilje



    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje
    Crkva Svetog Ahilija je zadužbina kralja Dragutina Nemanjića. Najpre je bila katedrala moravičke episkopije, a zatim i mitropolita. Ovde su u XI veku pronašli utočište izbegli stanovnici iz Tesalije, a mošti svog sveca Svetog Ahilija, koje su poneli sa sobom, položili u postojeći hrišćanski hram, tako da je i crkva posvećena episkopu Ahiliju iz Larise (Grčka).


    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje
    Kada i kako su na uzvišicu u Arilju stigli prvi grčki monasi iz Vizantije teško je reći. Ukoliko posveta crkve Svetom Ahiliju datira iz njihovog vremena moglo je to biti krajem X i početkom XI veka kada je i u Makedoniji podignut jedini očuvani hram koji slavi istog zaštitnika. Da je prvobitni Vizantijski hram postojao i u vreme kada je Sveti Sava, po povratku iz Nikeje osnovao Srpsku autokefalnu crkvu i uspostavio dvanaest episkopskih sedišta u graničnim oblastima ondašnje srpske države, nesumnjivo je. Smeštanje episkopija na nemirnu granicu izloženu neprekidnim udarima mahom divljih, paganskih osvajača imalo je jasnu duhovnu, ali i svetovnu poruku, crkva kao branik vere i vera kao branik države i naroda.(T.Ognjević, Sveti Ahilije u Arilju-crkva na nemirnoj granici, Arilje 2000.)


    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje
    Godine 1219. Sava Nemanjić je ariljski manastir proglasio za sedište moravičke episkopije, koja se prostirala na teritoriji ariljskog, užičkog, valjevskog i čačanskog kraja. Prva katedrala moravičkih episkopa je uništena u 13 veku posle čega je kralj Stefan Dragutin preduzeo građenje nove katedrale na istom mestu. (Dragutin – Stefan Dragutin Nemanjić sin Stefana Uroša I i Jelene Anžujske. Kralj Srbije (1276-1282.); kralj Srema, 'Sremski kralj' (1282-1316.))


    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje
    Zbog bolesti posle jednog teškog pada s konja, Dragutin je prepustio mladjem bratu Milutinu presto Raške. Ipak se ubrzo oporavio i preuzeo kralljevanje severnim delovima, od kojih je mnoge dobio od ugarskog kralja posle ženidbe sa njegovom ćerkom, princezom Katalin. Tadašnji i današnji pojam Srema se veoma razlikuju. Dragutinova prestonica je bila u Debrcu, negde u Mačvi.


    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje
    Dragutinov ktitorski portret sa modelom hrama u rukama na južnom zidu unutrašnje priprate nesumnjivo ukazuje da je on preduzeo obimne radove na crkvi, ali to nipošto ne znači da je on zidao iz temelja. U vreme kada je živopisan hram Svetog Ahilija u Arilju braća Dragutin i Milutin su živela u slozi. Na južnom delu unutrašnje priprate, iznad mirotočivog groba mlađeg Dragutinovog sina Urošića, kao nedvosmisleni dokument kraljeve ktitorske aktivnosti i ilustracija uzajamnog uvažavanja, nalazi se jedan od najpleših, idealizovanih portreta vladarske braće, Milutina i Dragutina u pratnji žene, Ugarske princeze Kataline. (Na slici gore.)(T.Ognjević, Sveti Ahilije u Arilju-crkva na nemirnoj granici, Arilje 2000.)


    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje
    Vreme podizanja postojeće crkve je oko 1284. godine, a unutrašnjost crkve je živopisana 1296. godine i iz tog razdoblja potiču svi sačuvani ostaci fresaka.


    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje
    Ariljska crkva prema svojim arhitektonskim svojstvima pripada Raškoj graditeljskoj školi koja je obeležila XIII vek, koherentnim spojem romaničke obrade spoljašnosti i vizantijskog prostornog koncepta. Ariljska crkva je jednobradna, jednokupolna građevina sa spoljnjom i unutrašnjom pripratom, naosom, bočnim pevnicima postavljenjim u ravni središnjeg traveja i tročlanim oltarskim prostorom čija se apsida završava polukružno, dok su istočni zidovi proskomidije i đakonikona ravni. Koncept istočnog, oltarskog dela hrama, odstupa od uobičajnog programa samo u delu u kome se nalazi đakonikon, obzirom da se otvara jedino prema oltaru i nema uobičajnog ulaza iz južne pevnice na osnovu čega jasno proističe da je primarno imao ulogu skevofilakiona (riznice). (T.Ognjević, Sveti Ahilije u Arilju-crkva na nemirnoj granici, Arilje 2000.)


    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje
    Episkopi moravički i Arhiepiskopi srpski ispod Uspenja Bogorodice.


    Njena duga istorija prožeta legendama i stradalništvom monaha i naroda ovog kraja, sačuvala se u fragmentma oštećenog živopisa sa kraja XIII veka, ostacima srednjovekovnog utvrđenja i staništa manastirske zajednice, mnoštvu kostiju mučenika rasutih u danačnjoj porti, ali i bez najmanjeg pisanog dokumenta iz vremena svog nastanka.


    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje

    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje
    Ostaci grada i manastirskih objekata - sa jugoistočne strane crkve.


    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje

    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje
    Arheološka nalazišta svedoče da je plodna zelena dolina u slivovima nepredvidljive Moravice i kristalnog Rzava, gde stoji crkva Svetog Ahilija, bila naseljena još u antička vremena.

    Kakva je sudbina prvobitnog vizantijskog hrama i kakve je radove na njemu obavio Sveti Sava pretvorivši je u sedište episkopije u Moravici oko 1220 godine pitanja su na koja još uvek nema valjanih odgovora.


    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje
    U znatno oštećenom zapisu sa kraja XIII veka, koji se nalazi visoko u prstenu tambura kupole, stoji da je po zapovesti Kralja Dragutina, a u vreme Kralja Milutina, 1296. godine živopisan hram Svetog Ahilija u Arilju.


    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje
    Ovo je naspram Urošicovog groba i ktitorske kompozicije Dragutina sa Milutinom i Katalin.


    Na severnoj strani nalazi se scena upokojenja episkopa Merkjurija, koji je zajedno sa episkopima Gerasimom i Jevsevijem imao značajnu ulogu u radovima na hramu Svetog Ahilija.


    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje
    Ono što Ariljski hram nedvosmisleno izdvaja od ostalih zadužbina Nemanjića nastalih u istoj epohi je pored njegove svojevrsne visine, nedostatak kule zvonika nad spoljnom pripratom što je bila karakteristika svih episkopskih sedišta, glavni ulaz na južnoj strani spoljne priprate umesto uobičajenog na zapadnoj, izuzetno masivno kvadratno postolje koje nosi kupolu oslonjeno na svodove pevnica sto je konstruktivno rešenje bez prethodnika.(T.Ognjević, Sveti Ahilije u Arilju-crkva na nemirnoj granici, Arilje 2000.)


    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje
    Portal izmedju spoljne i unutrašnje priprate je čadjav od dugogodišnjeg paljenja sveća u spoljnoj priprati (gde se i sada to čini).


    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje
    Za razliku od ostalih crkvi Nemanjića građenih u XII i XIII veku, koje nisu bile katedralni hramovi namenjeni velikom broju vernika, crkva u Arilju sazidana je na uzvišenju sa kog je bila vidljiva iz daleka, kao vodič slučajnom prolazniku. Ukupni utisak bio je dodatno naglašen slikanim dekorativnim ornamentom terakot crvene boje, čiji se ostaci i danas vide na tamburu kupole i kvadratnom postolju na koje ovaj naleže, a koji je bio nanešen na svetlo oker ili bledo ružičasti malter. Takav izgled i položaj hrama morao je u posmatraču, pristizao on iz ma kojeg pravca, izazivati osećaj bogobojažljivog divljenja, ushićujući i neponovljiv. (T.Ognjević, Sveti Ahilije u Arilju-crkva na nemirnoj granici, Arilje 2000.)


    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje
    Sveti Konstantin i Jelana, Sveti Jovan Zlatousti i Bogorodica sa Mladencem Hristom.


    Neuobičajen je u Ariljskoj crkvi i odabir svetitelja u donjoj zoni južne pevnice, u prostoru gde je stajao kralj tokom liturgije. On je sa svog mesta gledao u lik ozbiljnog, asketskog Hrista ogrnutog modro plavim himationom. Iza vladara nalazila se Bogorodica sa Božanskim Mladencem na rukama iz čijeg zagrljaja zrači živonosno svetlo kojim su pobeđeni Ad i Smrt. Veliki liturgičar, Sveti Jovan Zlatousti, kao i prvi hrišćanski carski par Sveti Konstantin i mati mu Sveta carica Jelena, naslikani pored Bogomajke simbolišu premudrost. U istoj pevnici naslikani su osnivači hrišćanske crkve na zemlji, apostoli Petar i Pavle, a na istočnom zidu pored Hrista stoji patron hrama Sveti Ahilije i Jovan Preteca.


    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje
    Severni zid.

    Na istočnom zidu unutrašnje priprate, iznad ulaza u naos ilustrovana je starozavetna priča o žrtvi Avramovoj. Loza Jesejeva kao geneološko stablo Hristovo postavljena nasuprot žrtvi Avramovoj, dodatno podvlači ideju o dobrom rodu koji može proizići samo iz dobrog korena. (T.Ognjević, Sveti Ahilije u Arilju-crkva na nemirnoj granici, Arilje 2000.)


    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje
    Na južnom delu zida grupu apostola umesto apostola Pavla predvodi izdajnik Juda Iskariotski, jedini među Hristovim učenicima naslikan bez oreola. U srednjoj zoni zapadnog dela naosa, na južnom delu dominira remek delo najboljeg slikara Ariljske crkve, Rođenje Bogorodičino. (T.Ognjević, Sveti Ahilije u Arilju-crkva na nemirnoj granici, Arilje 2000.)


    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje

    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje
    Arhanđeo Gavrilo iz Blagovesti - poznat kao Plavi Anđeo.

    Pokazali su mi, na jednom o stubova na severnoj strani naosa, deo freske. 'Za Belog Anđela iz Mileševe svi znaju, a mi imamo Plavog Anđela'. Pošto se sa poda nije mogla dobiti dobra fotografija, iz monografije Tamare Ognjević sam kopirao bolji fotos. Iz te monografije citiram:

    ''Eterični, onosvetovni arhanđeo Gavrilo, poetično nazvan Plavi Anđeo, otmenog, svetlog lika, u blistavoj jednostavnoj tunici, inkarnacija je ideje Gospodnjeg poverenika nestvarne lepote i veličanstvene plemenitosti.''


    U doba Cara Dušana, Moravička episkopija podignuta je u rang mitropolije, po proglašenju Srpske Patrijaršije 1346. godine.


    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje
    Mitropolija u Arilju i manastirsko bratstvo podelili su sudbinu svog naroda i države u naletu Osmanlija vođenih Mehmedom II Osvajačem Carigrada. Morala su da prođu skoro dva veka da bi tek krajem četrdesetih godina XVII veka ponovo oživela mitropolija u Moravici. Ali, ne zadugo. Stalni sukobi između Austrije i Turske biće pogubni po Srbiju. Ariljska zvona oglasiće se ponovo tek 1833. godine. No ovog puta ne sa mitropolijske već samo sa parohijske crkve.
    Sredina XIX veka predstavlja u svakom pogledu prekretnicu u trajanju Ariljskog hrama, učinjene su mnoge popravke, kupola je izmenjena. Ove opravke učinile su da crkva pretraje ali ne i da povrati stari sjaj.

    Tek sredinom XX veka stručnjaci Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Srbije uspeli su da i pored manjka izvornih dokumenata povrate dobrim delom nekadašnji izgled episkopske crkve. (T.Ognjević, Sveti Ahilije u Arilju-crkva na nemirnoj granici, Arilje 2000.)


    Црква Ариље Ахилија - Crkva Ahilija Arilje
    Ceo okolni ambijent je vrlo lepo i ukusno uređen za varošicu veličine Arilja.

    ''Arilje je najpoznatije po crkvi Svetog Ahilija.''

    ‘’U centru Arilja, na uzdignutoj zaravni dominira crkva Sv. Ahilija, zadužbina kralja Dragutina. Podignuta je krajem XIII veka na ostacima starijeg hrama episkopije Moravice. Oslikavanje Dragutinove zadužbine završeno je 1296, što je zabeleženo natpisom. Oblikovana je kao jednobrodna građevina s kupolom, pripratom i nešto kasnije dozidanom spoljnom pripratom. Ima trodelini oltarski prostor i pravougaone pevnice. Shemom osnove i prostornim sklopom pripada razvijenom obliku raških crkava, a među njima je jedinstvena po svojim vitkim, izduženim proprocijama i fasadama raščlanjenim pilastrima i slepim arkadama. Ariljsko zidno slikarstvo oslanja se na tokove monumentalnog, plastičnog stila XIII veka. Sačuvalo se samo delimično u naosu, nešto više u priprati i samo neznatno u spoljnoj priprati. U apsidi su evharističke teme, a u đakonikonu ciklus sv. Nikole. U višim zonama naosa su Veliki praznici, Stradanja Hristova i scene iz Bogorodičinog života, dok su u prvoj zoni stojeći svetitelji iz povorke Nemanjića i srpskih arhiepiskopa i episkopa kao simbolična potvrda saglasja srpske države i crkve. U priprati su izuzetni portreti kraljeva Dragutina i Milutina, kraljice Kateline i Dragutinovih sinova. U višim zonama ilustrovane su starozavetne teme i vaseljenski sabori. Crkva je konzervirana i prezentovana 1996. ‘’ (Izvor: Spomeničko nasleđe Srbije, Republički Zavod za zaštitu spomenika kulture, 2007.)

    Crkva je spomenik kulture od izuzetnog značaja.


    Odavno sam imao u planu da do Arilja stignem, ali sam to učinio tek sada, planirajući put umesto Ibarskom magistralom baš ovuda. Ovom posetom samo sam potvrdio sebi da sam propustio što i pre nisam stigao do ove znamenitosti i lepote. Ako mi se posreći, neće ovo biti i zadnje vidjenje sa crkvom Sv. Ahilija.

    Crkva je smeštena u samom centru mest, na zaravni uzdignutoj iznad prostrane rečne doline reke Moravice i Velikog Rzava i predstavlja najdominantniji objekat u vizuri Arilja.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 03.02.2012 u 16:59

  7. #7

    Odgovor: Naše srednjevekovne crkve

    Crkva Sv. LUKE - Kupinovo



    Црква Купиново - Crkva Luke Kupinovo
    Zadužbina je despota Đurđa Brankovića, poznata među seljanima kao Despotska crkva.


    Црква Купиново - Crkva Luke Kupinovo
    Crkva Svetog Luke nalazi se na jugozapadnoj periferiji sela Kupinova.


    Црква Купиново - Crkva Luke Kupinovo
    Sagrađena je polovinom XV veka (datuje se u 1451. godinu) te smatra za najstariju pravoslavnu bogomolju u krajevima severno od Save i Dunava.

    Despot Đurađ Branković je 1453. doneo mošti Sv. Luke u Smederevo, a koje su od IV v. bile u Carigradu. Po padu Smedereva mošti su čuvane u Kupinovu. Mošti ovog sveca imaju izuzetan ugled, pa i njihovo smeštanje u ovoj crkvi ukazuje na značaj koji je imala.


    Црква Купиново - Crkva Luke Kupinovo
    U fasadu crkve ugrađeni su fragmenit starih reljefa.


    Posle smtri Vuka Grgurevića, ugarski kralj Matija Korvin ponudio je Đorđu Brankoviću despotsku titulu u Ugarskoj. Tada je majka Angelina (udovica oslepelog despota Stefana, majka Đorđa) u crkvu Sv. Luke prenela 1486. Stefanove mošti.


    Црква Купиново - Crkva Luke Kupinovo
    Ostaci grada Kupinika su na par stotina metara severozapadno od crkve.


    Pored Kupinova su ostaci grada Kupinika (izgradjenog 1388. g.) sedišta srpskog despota Stefana Lazarevića i Đurđa Brankovića posle pada Smedereva pod Turke.

    Godine 1521. Turci su do temelja razrušili Kupinik i tom prilikom je verovatno stradala i crkva svetog Luke. Na osnovu izvora iz XVIII veka može se zaključiti da je crkvenu građevinu obnovio kapetan Mihailo Vasić zajedno sa žiteljima sela , izmedju 1726. i 1730.godine.

    Danas je crkva zajedno sa baroknim ikonostasom Jakova Orfelina iz 1780.godine zakonom zaštićena.


    Црква Купиново - Crkva Luke Kupinovo

    Црква Купиново - Crkva Luke Kupinovo
    U poseti 2004. naišli smo na krštenje, pa je to bila zgodna prilika da slikamo.



    Црква Купиново - Crkva Luke Kupinovo
    Ovog puta crkva nije bila otvorena, pa nismo mogli videti da li je ikonostas Jakova Orfelina osvežen, kao što je u medjuvremenu uradjeno u mnogim crkvama.



    Црква Купиново - Crkva Luke Kupinovo
    Na zidovima priprate su slike premeštene sa nekog drugog mesta u crkvi. O njima nisam ništa saznao.

    Црква Купиново - Crkva Luke Kupinovo

    Црква Купиново - Crkva Luke Kupinovo
    I ikona Tri jerarha je u Priprati.

    Црква Купиново - Crkva Luke Kupinovo

    Црква Купиново - Crkva Luke Kupinovo
    Sadašnji hram je jednostavna jednobrodna gradjevina sa zvonikom pored nje.

    Na ovoj slici iz 2004. je stari zvonik na kome je zvono, koje je, kako su nam rekli, crkvi darivao Karađorđe u vreme kad je trgovao svinjama sa Austrijom. Do obale Save je oko 2 km. a na drugoj strani je selo Skela, do koga se i danas skelom pevoze ljudi vozila jer mostova nema u blizini.

    Kada smo ovo slikali, u crkvi je bilo pripremljeno i novo zvono, a i gradaja za zvonik je bila tu. Da li je i staro zvono u novom zvboniku - nisam zagledao.


    ''Скромна архитектонска целина цркве Св. Луке, коју је средином XV века подигао деспот Ђурђе Бранковић, превасходно је значајна због своје историјско-документарне вредности. Купиновски храм помиње се 1486. и 1502. као гробна црква сремских деспота Стефана и Јована Бранковића. Разрушена и запустела 1502. после турског освајања Срема, двапут је обнављана, почетком XVIII и крајем XIX века. Истраживањем грађевинског корпуса утврђено је да није претрпела велике измене током свога постојања. Једнобродна црква масивних зидова, подигнутих од камена и опеке, данас је у целини покривена равном дрвеном таваницом. Дубока олтарска апсида у ширини брода има полукружни облик, а наос је од припрате одвојен ниском зиданом тројном аркадом. Богато резбарен барокни иконостас, настао пре 1780. у целини затвара простор између наоса и олтара. Осликан је 1729. у барокном маниру, рокајне палете, а према новијим аналогијама дело је Јакова Орфелина. Радови на текућем одржавању и делимичној обнови грађевинског корпуса вршени су од 1952, а археолошка истраживања 1994, када је црква архитектонски снимљена и сачињен попис сликарских радова.'' (Извор: Споменичко наслеђе Србије, Републички Завод за заштиту споменика културе, 2007.)

    Црква је споменик културе од изузетног значаја.



    Црква Купиново - Crkva Luke Kupinovo

    Црква Купиново - Crkva Luke Kupinovo
    Uz severnu stranu crkve je sosko imanje, odskora proglašeno za etno-kompleks. U poseti 2004. oko crkve smo zatekli par istoričara umetnosti koji su pripremali stručni rad o crkvi i od njih smo čuli da je to bilo domaćinstvo sveštenika izgradjeno sredinom XIX v. Sada na velikoj novoj tabli samo stoji da je to seosko domaćinstvo. Jedna od zgrada je dobila novi trščani krov a i još ponešto je uradjeno na očuvanju ovog lepog ambijenta.


    Црква Купиново - Crkva Kupinovo
    Ruševina crkve Sv. Duha je oko 300 m. od crkve Sv. Luke, preme centru sela.


    ''Crkva Sv. Duha u Kupinovu, sagrađena je 1803. U nju su prenete iz crkve Sv. Luke sve dragocene starine iz despotskih vremena. Jedanaestog jula 1944. godine crkva je minirana i veoma oštećena, a svi predmeti iz nje isčezli su i upropašćeni. Zemaljska komisija za kulturnu štetu , obzirom na to da su u pitanju starine viševekovnog datuma i ogromnog kulturnog i istorijskog značaja , utvrdila je štetu u visini 26.579.750 efektivne štete i 55.739.250 dinara kulturne štete. U svojoj odluci o proceni štete Zemaljska komisija izričito ističe: " Radi se ovde o takvim stvarima i starinama koje potiču iz jednog čudesnog svetlog perioda srpske povesti, kada su zadnji ostaci srpske države , na svom sutonu davali maksimum svog životnog značenja na kulturnom , istorijskom i umetničkom polju , a Kupinovo je kao ondašnji smanjeni centar srpske države koja je tonula , privlačio najbolje umetnike one epohe".''

    ''Паљена у II светском рату, црква је сачувана као рушевина без звоника и западног дела наоса. О Купинову, као и о његовој цркви сачувано је доста историјских извора. Смештено на левој обали реке Саве код Обедска баре, југозападно од Београда, Купиново је у средњем веку било у поседу угарских краљева који су га доделили деспоту Стефану Лазаревићу, а потом је било у рукама деспота Бранковића. Турци су га освојили и запалили 1521. Обновљено Купиново развијало се и у новијој историји. Почетком XIX века мештани су отпочели са припремама око изградње новог храма. Уговор о изградњи цркве, склопљен 1802, није реализован. Сачињен је 1810. нови уговор са земунским градитељима Михаилом Сајдлером, Андреасом Хинтермајером и цимермајстором Јоханом Мајером, који су 1814. завршили храм Св. Духа. За обнову цркве 1835. ангажован је новосадски цимермајстор Стефан Ланг. Црква је обликована као једнобродна грађевина са полукружном олтарском апсидом на истоку и звоником на западној страни. Фасаде су украшене профилисаним кордонским венцима и рашчлањене удвојеним пиластрима једноставно профилисаних капитела. Полукалота олтарске апсиде рашчлањена је на сферне троуглове са ојачавајућим луцима. Брод цркве пресведен је сводом који носе луци ослоњени на скраћене удвојене пиластре постављене у вишим зонама подужних зидова наоса. У храм се улазило са северне, јужне и западне стране. Резбарију за иконостас завршио је до 1844. дрворезбар Георгије Девић.'' (Извор: Споменичко наслеђе Србије, Републички Завод за заштиту споменика културе, 2007.)

    Црква Св. Духа је споменик културе од великог значаја.


    Црква Купиново - Crkva Luke Kupinovo
    U blizini su i ostaci Manastira Obed iz 1501. g. Tamo je izgradjena kapela kao spomen na manastir.

    Do Kupinova se uobičajeno dolazi preko Pećinaca, a put za Obedsku Baru (na kojoj je i Kupinovo) je dobro obeležen.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 12.03.2010 u 22:54

  8. #8

    Odgovor: Naše srednjevekovne crkve

    Hram vaznesenja Hristovog
    - Bogorodica Gradačka u Čačku -



    Црква Чачак - Crkva Čačak
    Ktitor je knez Stracimir, brat velikog Župana Stefana Nemanje. Hram je građen od 1180. do 1190. godine.

    Knez Stracimir je umro oko 1190. godine, dok je manastir završen neku godinu ranije. U Studeničkom tipiku, sačinjenom između 1204. i 1207. godine, kada je Sveti Sava bio iguman ovog manastira, Bogorodica Gradačka se pominje kao jedno od šest crkvenih središta čije starešine učestvuju u izboru studeničkog igumana.


    Црква Чачак - Crkva Čačak
    Osnova crkve je pravougana, dužine 29,75m. Po arhitekturi, to je veoma prostran hram sa trodelnim oltarskim prostorom na istočnoj strani, sa zvonicima i visokom središnjom kupolom čiji je raspon skoro 12m.

    Turci su delimično rušili i od nje pravili islamsku bogomolju, no Srbi su je uporno obnavljali. Prva obnova izvršena je 1834. godine, a druga znatno obimnija, 1856. godine. Radikalno je promenjen spoljašnji izgled hrama. Uverenje da barokni stil ne odgovara staroj čačanskoj crkvi, pokrenulo je novu restauraciju da bi joj se vratio srednjevekovni oblik. Uzorci su traženi u starim raškim hramovim.


    Црква Чачак - Crkva Čačak
    Ikonostas čačanske crkve izuzetno je velika, razvijena, višespratna celina koju čine pet oslikanih zona, u raskošno rezbarenom tkivu oltarske pregrade smešteno je 48 ikona.


    Црква Чачак - Crkva Čačak
    Veličina ikonostasa, očigledno je uslovljena prostranošću unutrašnjosti crkve i organizacijom tog velikog prostora.

    Ovde su nađena stara zvona zakopana u zemlji. Na jednom od njih otkriven je natpis na staroslovenskom, koji kaže da je zvono poklonio gradački mitropolit Nikifot, a na drugom da je zvono dar Presvetoj Bogorodici Gradačkoj iz 1454.godine. Zvono je jedno od najstarijih u Srbiji.


    Црква Чачак - Crkva Čačak
    Slikano iz dvorišta Muzeja.

    U riznici čačanske crkve nalazi se više starih rukopisnih knjiga. Najznačajnije je četvorojevanđelje, poznato u nauci kao čačansko.


    Црква Чачак - Crkva Čačak
    Bogorodica Gradačka poznata je kao nekadašnji manastir Gradac.

    ''Današnja čačanska crkva podignuta je na ostacima Bogorodice Gradačke, zadužbine župana Stracimira, brata Stefana Nemanje, s kraja XII veka. O ugledu manastira, sa crkvom posvećenom Uspenju Bogorodice, svedoči Studenički tipik s početka XIII veka, po kome je gradački iguman učestvovao u izboru studeničkog starešine. U povelji Stefana Prvovenčanog, na zidu žičkog zvonika, Stracimirova zadužbina je izjednačena sa Studenicom, Sv. Đorđe u Rasu i Hilandarom. O njenom reprezentativnom izgledu svedoče sačuvani fragmenti arhitektonske plastike. Za vreme vladavine Turaka, od 1459. do 1834. čačanska crkva je tri puta pretvarana u džamiju. Njen sadašnji izgled je posledica velikog broja obnova, od kojih je poslednja bila između 1926. i 1929. pod rukovodstvom arh. Petra Popovića. Crkva je jednobrodna, sa razvijenim oltarskim prostorom koji čine tri apside, prostranom pripratom i bočnim ulazima. Centralni prostor hrama natkriljuje neuobičajeno velika kupola, oslonjena na duboke trompe sa posuvraćenim lukom, što je odraz vremena u kome je crkva bila džamija. Ulaz na zapadnoj strani flankiran je dvema visokim kulama. Fasade su oživljene dvostrukim slepim arkadama i visokim, uzanim, lučno zasvedenim prozorima. Monumentalni ikonostas, rad Živka Pavlovića iz Požarevca, potiče iz vremena obnove od 1834. do 1846, koja je preduzeta pre svega zahvaljujući užičkom episkopu Nićiforu Maksimoviću.'' (Izvor: Spomeničko nasleđe Srbije, Republički Zavod za zaštitu spomenika kulture, 2007.)

    Crkva je spomenik kulture od velikog značaja.


    Ovaj naziv upućuje na postojanje naselja u blizini bogomolje podignute krajem 12. veka.


    Црква Чачак - Crkva Čačak
    Muzej grada Čačka.


    Prvi pomen o slovenskom naselju na mestu gde je danasnji Čačak nalazimo u Studeniničkom tipiku, koji je pisao Sveti Sava.


    Црква Чачак - Crkva Čačak
    Na levoj strani je zgrada Opštine (na njoj je zastava).


    Crkva se nalazi u samom centru Čačka.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 12.03.2010 u 22:59

  9. #9

    Odgovor: Naše srednjevekovne crkve

    Crkva Svetog Nikole
    STARI SLANKAMEN



    Црква Сланкамен - Crkva Slankamen
    Crkvu Svetog Nikole prema predanju sagradio je 1468. godine Vuk Grgurević u narodu poznatiji kao Zmaj Ognjeni Vuk, unuk Despota Đurđa Brankovića. To je najstarija crkva u Fruškogorju i jedna od najstarijih u Sremu.

    Iako je dograđivana i doterivana, i danas predstavlja veliku kulturnu i istorijsku vrednost. Crkva je sagrađena u stilu moravske arhitektonske škole, kao trikonhalna građevina sa kubetom nad centralnim delom koji je kasnije uklonjeno. Njena kulturno-istorijska vrednost je u tome što predstavlja obrazac prema kome su građene crkve u Sremu među kojima je najpoznatija manastirska crkva Krušedola.


    Црква Сланкамен - Crkva Slankamen
    Crkva je na zaravni ispod zadnjih, istočnih, obronaka Fruške Gore i dominira panoramom Starog Slankamena.


    Црква Сланкамен - Crkva Slankamen
    Unutrašnjost crkve živopisana je krajem XV i početkom XVI veka. Ostaci živopisa danas nalaze u prvoj zoni severoistočnog stupca, sa zapadne strane (stojeće figure Tri Jerarha- Vasilije Veliki, Jovan Zlatousti i Grigorije Bogoslov - ). Freska je najverovatnije rađena 1470.


    Црква Сланкамен - Crkva Slankamen
    Tri jerarha


    Unutrašnjost crkve je obnavljana u drugoj polovini XVIII veka. Tada je nastao izrezbareni ikonostas baroknih i rokoko formi. Slike na ikonostasu je radio Stefan Tenecki (1764), poznati aradski slikar. (U drugom izvoru se navodi da je ikonostas rad Dimitrija Bačevića ili Dimitrija Popovića iz sredine XVIII v. ali se ne navodi da li se radi o rezbarskim ili slikarskim radovima)


    Црква Сланкамен - Crkva Slankamen

    Црква Сланкамен - Crkva Slankamen
    Tron na južnom zidu



    Црква Сланкамен - Crkva Slankamen
    Ikona ruskog porekla iz XVIII v.


    Црква Сланкамен - Crkva Slankamen
    Sredinom 2008. preduzeti su radovi na osvežavanju unutrašnjosti i popravkama na prilaznom stepeništu i ogradi.



    Црква Сланкамен - Crkva Slankamen
    Pored bogate biblioteke sa retkim knjigama, u njoj se nalaze mnogi važni rukopisi iz srednjeg veka i mnoge crkvene dragocenosti.


    Црква Сланкамен - Crkva Slankamen

    ‘’Prema predanju, podigao ju je Vuk Grgurović, u narodu poznat kao Zmaj Ognjeni Vuk. Najstariji pisani pomen o crkvi iz 1501. potiče sa zapisa popa Đorđa na četvorojevanđelju pivskog manastira. Svoj današnji izgled dobila je u XVIII veku, posle mnogobrojnih obnova. To je jednobrodna izdužena građevina sa osnovom u obliku trikonhosa. Konhe su spolja i iznutra polukružne. Crtež iz 1739. i ostaci potkupolnih stubaca svedoče o nekadašnjem postojanju kupole. Prvobitna priprata, odvojena od naosa zidom, zamenjena je novom koja ima tribinu drvene konstrukcije. Visokom baroknom zvoniku 1795. preuređena je limena kapa. Višestruko profilisan krovni venac i naglašena vertikalna podela fasada potiču iz vremena barokizacije crkve. Ostaci arhitektonske plastike, kojisu nađeni tokom obimnih istraživanja započetih još 1954, ukazuje na tradiciju moravske škole. jedina sačuvana freska sa predstavom Tri jerarha pomaže datovanju slankamenske crkve na kraj XV ili početak XVI veka. Autor ikonostasa iz 1764. je nepoznat. Figure apostola u trećem i četvrtom redu mogle bi pripadati Stefanu Teneckom, ali za sada to je pretpostavka koja se zasniva isključivo na komparaciji. Četiri prestone ikone sa starijeg ikonostasa, iz 1749, pripisuju se početnoj stvaralačkoj fazi Vasilija Ostojića. ‘’ (Izvor: Spomeničko nasleđe Srbije, Republički Zavod za zaštitu spomenika kulture, 2007.)

    Crkva je spomenik kulture od izuzetnog značaja.


    Vuk Grgurevića (Zmaj Ognjeni Vuk) je koristio Slankamen kao bazu za četovanje protiv Turaka. Poznata je knjiga o tome Apostol iz Slankamena (1514).

    U naselju, koje više ne postoji, kod Slankamena je rođen naslednik Svetog Save arhiepiskop Arsenije (1234-1263).

    Arheološka iskopavanja pokazuju da je na obali Dunava kod Slankamena postojalo naselje još u antici, a Slankamen je imao veliki značaj i za vreme Rimljana.


    Црква Сланкамен - Crkva Slankamen
    Na slici je i ušće Tise u Dunav, ali se ne može odvade razaznati. Utvrđeni Slankamen na geografskoj tromeđa Banata, Bačke i Srema je bio od rimskog doba značajna strateška tačka. U levom uglu slike su ostaci utvrđenja.


    Slankamen je pripadao Sremskoj kraljevini kojom vladao kralj Dragutin Nemanjić (1282-1316), a dobijaju ga na doživoto uživanje despoti Stefan Lazarević (1404) i Đurađ Branković (1427).

    Iz duge i burne istorije tog kraja treba znati i da je veliki tursko-austrijski rat odlučen je bitkom kod Slankamena 19. avgusta 1691. godine, gde je Ludvig Vilhelm Badenski pobedio Mustafa pašu Ćuprilića, velikog vezira. U austrijskoj vojsci borio se i odred od 10.000 Srba predvođen Jovanom Monasterlijom koji je presudno uticao na pobedonosni ishod bitke, i kojom su Turci definitivno zaustavljeni u pohodu na srednju Evropu. Zbog iskazane velike vojničke sposobnosti odred je kao takav odmah raspušten jer je predstavljao opasnost po austrijsku vlast. U spomen ove bitke podignut je 1892. monumentalan spomenik. Tom prilikom pevao je hor kojim je dirigovao Stevan Mokranjac, a na spomeniku su ispisani stihovi Zmaj Jove Jovanovića: „I hvala i slava junacima hrlim, padom uzdignutim, smrću neumrlim“.



    Spomenik pobedi nad Turcima kod Slankamena je oko 2 km na severozapad od Starog Slankamena.

    Karlovačkim mirom granica je povučena tik uz Slankamen, koji je pripao Austriji.

    Polovinom XVIII veka Slankamen, sa pravoslavnim stanovnišptvom, uključen je u Vojnu krajinu, gde ostaje do njenog ukidanja 1881. godine. 1783. osnovan je Novi Slankamen, radi jačanja Vojne krajine. Prvi stanovnici bili su Hrvati iz Dalmacije i Like, a zatim su doseljeni Nemci i Slovaci.


    Crkva je u vreme kad smo posetili bila otvarana samo nedeljom pre podne kada je sveštenik iz Novog Slankamena dolazio da održi službu.


    Crkva se nalazi u Starom Slankamenu do koga se dolazi sišavši sa autoputa Beograd - Novi Sad na petlji za Inđiju, tj. Slankamen.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 12.03.2010 u 23:06

  10. #10

    Odgovor: Naše srednjevekovne crkve

    Sretenjska crkva u Krušedolu


    Црква Стетењска Крушедол - Crkva Krušedol
    Ova crkva je prvobitno bila osnovana kao ženski manastir. Između 1512 . i 1516 . godine podigla ga je Angelina Branković i to nakon svog povratka iz Vlaške.


    Црква Стетењска Крушедол - Crkva Krušedol
    Još 1509. godine ona je poslala svog duhovnika Evgenija ruskom velikom knezu Vasiliju Jovanoviću tražeći od njega pomoć. U svojoj molbi je navela da ima nameru da podigne crkvu posvećenu sv. Jovanu Zlatoustom gde bi smestila mošti svog supruga Stefana i sina Jovana. Mesto za crkvu već ima - kupila ga je za 100 dukata. Veliki ruski knez se ovoj molbi odazvao i poslao kože od samurovine i nešto novca. Osim crkvice sagrađene su i ćelije za monahinje.


    Црква Стетењска Крушедол - Crkva Krušedol
    Kad automobilom prolazite kroz Krušedol, crkvi i prilaz ugledaćete samo nakratko, i to ovako, kao na slici.

    Prepodobna mati Angelina, svetovno ime Angelina Branković, (umrla 30. jula 1520) je bila kći Đorđa Arijanita Komnina, albanskog gospodara Konjuha u oblasti Škumbe i supruga Stefana Brankovića, sina srpskog despota Đurađa Brankovića.


    Црква Стетењска Крушедол - Crkva Krušedol

    Црква Стетењска Крушедол - Crkva Krušedol
    Obnovljeni krov i novu bakarnu kapu na zvoniku crkva je dobila nedavno.

    U roditeljskom domu stekla odlično obrazovanje i vaspitanje. Ljubav prema knjizi ispoljila je još u ranoj mladosti, o čemu svedoče i tragovi njene biblioteke u manastiru Krušedolu. Na poslednjim stranicama Lestvice, koju je napisao u Smederevu 1434. godine inok David, po narudžbini njenog svekra srpskog despota Đurđa Brankovića, sačuvan je zapis: Sija knjiga despotice Angeline monahinje".


    Црква Стетењска Крушедол - Crkva Krušedol

    Црква Стетењска Крушедол - Crkva Krušedol

    Za slepog Stefana, izgnanog srpskog despota, se udala novembra 1460. U Albaniji su ostali kratko vreme, dok im se nije rodio prvi sin Đorđe. Godinu dana docnije (1461) su napustili Albaniju i po preporuci Skenderbega, Angelininog zeta, otišli u Italiju i u Furlaniji kupuju stari zamak Beograd na reci Taljamentu. Tu je u siromaštvu Angelina provela šesnaest godina, sve do smrti despota Stefana 1476. godine. Tu je rodila još jednog sina, Jovana, i kćer Mariju, koju je udala za monferatskog markiza Bonifacija, dalekog potomka Paleologa.

    Црква Стетењска Крушедол - Crkva Krušedol
    Na poziv mađarskog kralja Matije Korvina, Angelina je krenula sa dvojicom sinova preko Beča i Budima za Srem. Sa moštima svoga muža je u Srem stigla februara 1486. godine. Prvo stanište bilo joj je Kupinovo, gde je ubrzo podigla crkvu Svetog apostola Luke i položila u nju mošti svoga muža. Despot Đorđe, koji je od kralja Matije dobio na upravu deo zemlje kojom je upravljao Vuk Branković (Zmaj Ognjeni Vuk"), ubrzo se povukao sa despotskog položaja i oko 1497. godine primio monaški čin dobivši ime Makaš. Nasledio ga je 1493. godine drugi Angelinin sin Jovan, koji je umro 1502. godine.


    Црква Стетењска Крушедол - Crkva Krušedol

    Црква Стетењска Крушедол - Crkva Krušedol

    U jednom izletovanju Fruškom Gorom 2004. rešili smo da 'pronadjemo' staru crkvu u Krušedolu (tada smo o njoj samo toliko znali). Kad smo je pronašli primetili smo da sveštenik odlazi prema selu; požiri smo i otac Sava se vratio da otvori i pokaže nam crkvu.

    Ni otac Sava nije znao da objasni kako to da je Sretenjska crkva, iako nedaleko od manastira Krušedol i njegova vršnjakinja, sasvim nepoznata i tada i nije bilo ovakvih posetilaca kao što smo mi.

    Činjenica je da ni kasnije, pa zaključno sa sredinom leta 2008. kada sam zadnji put prolazio tuda, nije bilo nikakve oznake da je tu, na koju stotinu metara, u Krušedol-selu crkva izuzetne istorijske vrednosti.


    Ne zna se pouzdano kada se Angelina zamonašila - možda još ranije, odmah po dolasku u Srem. Podigla je ženski manastir posvećen Sretenju Gospodnjem, nedaleko od budućeg manastira Krušedola, gde provodi ostatak života u molitvi, bdijući nad moštima supruga i sinova. Preminula je 30. jula 1520. godine i sahranjena je najpre u svom manastiru Sretenju (koji je udaljen svega nekoliko stotina metara od krusedolskog manastira), a potom su njene mošti prenete u manastir Krušedol i položene u kovčeg zajedno sa moštima njenog sina Jovana. Turci su 1716. zapalili manstir Krušedol zajedno sa moštima svih Brankovića.

    Žitije prepodobne Angeline napisano je vrlo rano; jedno je sačuvano u Mineju za juli - rukopisu iz 16. veka. To Žitije preveo je na savremeni srpski jezik episkop Mitrofan Šević. Isto Žitije prepodobne Angeline nalazi se u Rimničkom i Moskovskom Srbljaku, dok je u Beogradskom njeno prološko Žitije nešto drugačije.


    Црква Стетењска Крушедол - Crkva Krušedol
    Црква Стетењска Крушедол - Crkva Krušedol
    Služba prepodobnoj Angelini takođe je rano sastavljena i nalazi se u sva tri Srbljaka pod 30. julom, datumom njene smrti. Kroz celu Službu Angelina se oslovljava kao mati, prepodobna, preblažena, prisnoblažena, dostoblažena i blažena. Himograf joj nije sastavio poseban tropar, već je, s obzirom na njen težak i mučenički život, pozajmio tropar od Teodore, hrišćanske podvižnice iz 5. veka. U Službi se ističe da je muški, u smislu izdržljivosti, provela svoj život iako je bila žena. Naglašeno je da poklonici stoje oko njenih moštiju kao nekada oko kovčega Starog zaveta i da njene mošti isceljuju. Himnograf poziva: Priđite u novi Izrailj, i sve okolne zemlje i gradovi zajedno zbor sastavivši na spomen prepodobne matere naše Angeline, radosnom dušom i srcem božanstvenu grobnicu njenu obgrlimo, blagodat isceljenja primajući. Kroz Službu prepodobne Angeline, iskazane su i njene hrišćanske vrline: čistota podvižničkog života, bezgranično milosrđe, strpljivost i mudrost, odanost supruge i požrtvovanost majke, jer svu sebe predala jesi Bogu". Prepodobna Angelina pominje se i u Službi njenog sina - svetog Jovana - i u Zajedničkoj službi svim svetim Brankovićima od nepoznatog krušedolskog monaha iz 16. veka.

    Kult prepodobne majke Angeline rano je izgrađen. Povod tome je njen težak život; nadživela je muža, oba sina i kćer Maru. Tri puta je prenosila mošti svoga muža - svetog Stefana Slepog - i dva puta sina, i to u velikoj oskudici. Za njihove kivote vezla je zlatnim i srebrnim nitima prekrivače.

    U Kupinovu, blizu crkve Svetoga Luke, sve do 1930. godine postojala je crkva posvećena Prepodobnoj Angelini. Toma Vučić Perišić podigao je 1858. godine u selu Zakuti (Gruža) crkvu posvećenu Majci Angelini.


    Црква Стетењска Крушедол - Crkva Krušedol
    Majka Angelina na slici Paje Jovanovića u Vršcu

    Lik prepodobne Angeline nalazi se na svim ikonama svetih Brankovića. Prikazana je u crnoj shimničkoj rizi kao monahinja, sa krstom u desnoj ruci. Na zidnim slikama mati Angelina prikazana je u Rivcu, na južnom zidu, zatim Neredinu, Bokovcu, Golubincima, Jasenovu, Uljmi, Rumenki, Kaću, Sabornoj crkvi u Beogradu, priprati Pećke patrijaršije, u glavnoj crkvi manastira Hilandara, priprati Saborne crkve u Šapcu. U manastiru Klisuri njen lik naslikan je u južnoj pevnici. Na ikonama prepodobna Angelina prikazana je u Maradiku, rad J. Orfelina 1776. godine; Srpskoj Crnji, rad Đure Jakšića 1853. godine; Sabornoj crkvi u Vršcu, rad P. Jovanovića; Ostojićevu, rad D. Aleksića 1871/72. godine. U Parti i Radojevu predstavljena je na pevnicama zajedno sa ostalim Srbima. Ikona Majke Angeline nalazi se još u Kulpinu, Čurugu, Starom Bečeju, crkvi Svetitelja Nikolaja na Novom Groblju u Beogradu, zatim u Malom Bečkereku (Rumunija) i Aradu. Grafička predstava sa njenim likom nalazi se u Rimničkom Srbljaku ispred njene Službe. Po ovom predlošku urađena je jedna ikona za manastir Pakru, koja se sada nalazi u Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu.

    Srpska pravoslavna crkva je proslavlja 12. avgusta/30. jula, i 23/10. decembra.

    ''Цркву Сретења Христовог подигла је 15121516. деспотица Ангелина Бранковић као храм некадашњег женског манастира посвећеног св. Јовану Златоустом. Није познато када је црква променила патрона, мада се као храм Сретења помиње и пре 1633. Једнобродане је основе, засведена полуобличастим сводом, са олтарском апсидом споља петостраном, а изнутра елипсоидном, коју покрива издужена полукалота. У периоду између 1753. и 1839. дозидани су егзонартекс и звоник квадратне основе са два кордонска венца, а простор старе припрате и наоса је обједињен. Делови живописа очувани су само у нижим зонама зидних површина. Старији, настао 1633/34 налази се у некадашњој припрати, а новији, с почетка XVIII века, у наосу и олтарском простору. Значај овог сликарства, које у целини припада поствизантијској традицији, представљају његове иконографске особености, мада га изразита линеарност са наглашеном декоративношћу сврстава у просечна ликовна остварења. Иконостас скромнијег типа олтарских преграда сведеног програма, осликао је 1763. Димитрије Бачевић, вероватно уз сарадњу Теодора Крачуна. Иако се уочавају архаична решења при обликовању ликова и неспретност у композицији, иконографски образац има одлике развијеног Бачевићевог стила. Конзерваторски радови на живопису обављени су 1961, а иконостас је рестаурисан 1963.'' (Извор: Споменичко наслеђе Србије, Републички Завод за заштиту споменика културе, 2007.)

    Црква је споменик културе изузетног значаја.

    Црква Стетењска Крушедол - Crkva Krušedol

    Црква Стетењска Крушедол - Crkva Krušedol
    Sretenjska ckva nalazi se u selu Krušedol, nekih 600 metara stazom preko brdašca, ili putem oko 1,5 km od manastira Krušedol. Ako hoćete da je vidite morate je potražiti i naći sveštenika da vam ju otvori (ukoliko ne naidjete u veme kada se održava služba).
    Poruku je izmenio nenad.bds, 12.03.2010 u 22:39

  11. #11

    Odgovor: Naše srednjevekovne crkve

    Црква Светог Илије
    Жвиње, Црна Гора




    Црква Светог Илије се налази на гребену, коју стотину метара од граничне линије са Хрватском, изнад села Жвиње и Шпуље, до којих се стиже од места Њивице недалеко од Игала у Бококоторском заливу.

    Веома је стара и не зна се ни приближна година подизања цркве.

    ''Мала завјетна црква на брду Илина кита, на размеђу предјела конавоског, витаљанског. Припада средњевјековном опусу Драчевице. И овдје леже стећци.


    Црква носи малу полукружну апсиду окренуту Истоку. Кров је начињен од полубачвастог свода. На зидовима је по један мањи лучни прозор. Грађена је притесаним каменом у малтеру. Мјесно предање казује да је стара пет вјекова.
    На звону стоји натпис: СУТОРИНА - ПРИЛОГ ИЗ КАЛИФОРНИЈЕ 1922 ЉЕВАОНИЦА ЗВОНА ЈАКОВ ЦУКРОВ СПЛИТ.''



    На источној страни је поглед на Игало и Херцег Нови

    Црква је била велика светиња и поштована од свих становника Суторине, као што записа поп Шпиро Лучић 1897. године.( Видослов саборник Епархије Захумско-херцеговачке и Приморске, бр. 11., Требиње 1997)

    Између свијек цркава у овој парохији Суторинској овдашњи народ највишу важност одаје цркви св. пророка Илије која се налази на високом брду и само се мјесто ђе је црква прозвало црквенијем именом Илин-врх. Суторинско брдо Осоје све је покривено малом ситном кржљавом шумом плаником чесмином ресином зелеником итд., те у свему брду нема ниђе да се види великога дрвета пошто је све дивја шума а народ вели да у Осоју и не може никако велико дрво нарасти а на Илин-врх око саме цркве има велике све што је порасла од дивје шуме а кад би народ запито видите како може код цркве велика шума нарасти тако би могла и по свему брду они одговарају да је место свето око цркве па нуђе може расти али заиста свето и јест кад човјек дође код ње нека га изванредна милина и крепост живота обузме. Прича народ да је некаква чобаница чувајући стоку крај Илине цркве нашла свету руку од чељадета до лакта веле сиђела је на камен и прела те јој из руке пани вретено и упани под једну гробну поклопницу, она завуци руку да извади вретено кад тамо извадила свету руку од чељадета и веле да је неђе однијела у намастир не зна се ђе је. И још народ прича о гори на Илин-врх да су од прије стари сјекли држала оја и ралица за рала и однијели би дома да то раде кад у јутру веле да би та дрва сама отишла на оно мјесто окле су се посјекла те тако због тога народна вјеровања неће нико од овдашњијех становника за живу главу да ниједну палицу дрва однесе са Илина-врха те како које дрво пада тако само и труне. Црква је сасвијем мала може бити има да се поправљала има једно 60 година како стари причају око ње је велика шума да се од шуме не може виђети црква то је свједочанство како може и дивја гора узрасти велика кад се кроз много времена не сијече.



    Западни поглед: Конавли са Цавтатом и Дубровником.

    Поменута је црква изложена на лијепоме погледу на све четири стране а за највише на Јадранско море и Бокељски залив, на Дубровник, Котор, Бар, Ловћен. Красан поглед а када је чисто љетошње јутро у прасак зоре може се са Илина-врха са дурбином виђети и обала Пуље преко Јадранскога мора. Ко једном дође на Илин-врх јопет га жеља вуче да код ње дође да се наужива -лијепога погледа. Мало је рђав пут, не море се на коњу доћи, све је узбрдо.



    Поред цркве је надгробни споменик француском војнику из Наполеонових ратова.



    Испод цркве на коју десетину метара су остаци старих грађевина.



    Сликано из Игала. Црква се налази на самој левој ивици слике на гребену.

    Из села Њивице на обали Бококоторског залива у Близини Херцег Новог и Игала скреће се у брдо поред села Жвиња и Шупље неколико километара, а задњи километар и нешто више се иде пешке.

  12. #12

    Odgovor: Naše srednjevekovne crkve

    Crkva Presvete Bogorodice - Karađorđeva crkva
    u Topoli



    Crkva Karađorđe Topola
    Crkva Presvete Bogorodice, u narodu poznata pod nazivom Karađorđeva crkva, jednobrodna je građevina sa osnovom u obliku upisanog krsta. Građena od lomljenog kamena, a njen dvoslivni krov pokriven je ćeramidom.


    Crkva Karađorđe Topola
    Uz zapadni portal podignuta je spratna kula zvonara, takođe od kamena, koja je istovremeno služila i kao odbrambena kula. Polukružna i vitka, kupola crkve prekrivena je šindrom pločama od hrastovog drveta. Kupola je spolja ortogonalna, a iznutra polukružna. Crkva deluje prilično rustično, ali se odlikuje izuzetno skladnim proporcijama. Spolja je okrečena belom bojom.


    Crkva Karađorđe Topola

    Crkva Karađorđe Topola

    Crkva Karađorđe Topola
    Unutrašnjost crkve, bogato je oslikana i sa ikonostasom u duborezu, odaje utisak sklada i prefinjenosti.


    Crkva Karađorđe Topola

    Crkva Karađorđe Topola
    Karađorđeva crkva jeste svojevrstan istorijski spomenik i dokaz burnih događaja u Topolskom kraju. U crkvi, koja se i danas smatra gradskom, svakodnevno se održavaju bogosluženja.

    Crkva se nalazi u spomeničnom kompleksu Karađorđevog grada u Topoli.


    Crkva Karađorđe Topola
    Poruku je izmenio nenad.bds, 14.05.2009 u 18:18

  13. #13

    Odgovor: Naše srednjevekovne crkve

    Црква рођења св. Јована Намастир

    Ботош




    crkva Namastir Botoš црква Намастир Ботош
    Тачан датум подизања српске цркве у Ботошу, посвећене рођењу св. Јована Претече, није познат. Претпоставља се да је Намастир, како у народу зову ботошку цркву, изграђен између 1768. и 1770, у време насељавања српских граничара.

    crkva Namastir Botoš црква Намастир Ботош
    crkva Namastir Botoš црква Намастир Ботош
    Сликано је са обале Тамиша

    Према предању, придошли калуђери су направили цркву од бусења, чији се трагови могу и данас видети на олтарском зиду. Била је покривена шиндром која је касније замењена бибер црепом.


    Бусење од кога је црква 'сазидана' сасвим је уочљиво
    crkva Namastir Botoš црква Намастир Ботош
    crkva Namastir Botoš црква Намастир Ботош
    Не може се тачно утврдити када су извршене преправке. Данас је то једнобродна правоугаона грађевина са несразмерно великом олтарском апсидом и тек наговештеним певничким просторима. Кров изнад олтара је заобљен. Масивни зидови су подзидани опеком. Фасаде су окречене, без декоративне пластике, са пет прозорских отвора и улазом на јужној страни. Конзерваторски радови изведени су 1984.

    crkva Namastir Botoš црква Намастир Ботош
    Црква је на североисточном ободу села, на самој обали Тамиша

    Црква је уврштена у споменике културе од великог значаја.
    (Извор: ''Споменичко наслеђе Србије'' Завод за заштиту споменика културе Србије, 1998.)

    crkva Namastir Botoš црква Намастир Ботош
    Донедавна је опис одговаро овом горњем. Као што се и на сликама види, започета је обнова. Кров је покривен новом шиндром; Западно прочеље је обновљено и постављена су нова дрвена врата, а са остатака зидова уклоњене су наслаге настале од поправљања и кречења, тј. фасада је припремљена за малтерисање.

    crkva Namastir Botoš црква Намастир Ботош
    Ботошки Намастир је значајан јер је то, колико ја знам, једина сачувана грађевина тог начина градње који је коришћен пре почетка подизања црква (барокних и других стилова) које и данас постоје широм Војводине. У многим описима тих садашњих цркава се говори да је 'пре изградње садашњег храма постојала мала црква изграђна од плетара, покривена набијеним рогозом' или сличне грађвине од материја и начина градње који нису дуготрајнији. Као што се и види из података о Ботошу, нова црква, која постоји и данас изградјена је врло брзо после ове, која је задржала назив Намастир, тј. већ 1783. године.


    Надгробни споменик је са самог почетка 19. века, што вероватно говори да је и после изградње садашње цркве Намастир био у функцији

    Ботош (мађ. Btos, рум. Boka, нем. Botosch) је насеље града Зрењанина у Средњобанатском округу. Према попису из 2002. било је 2148 становника.
    У Ботошу је живео и трагове оставио још неолитски човек. Овде су пролазили многи народи у праисторији, првим вековима историје, па све до дана данашњег. Смењивали се народи, преплитали обичаји, култура.
    Ботош није увек био на месту где се данас налази. Село је било смештено на самој обали Тамиша на месту званом Талађ, који сада чини један рејон великог Ботоша. С обзиром на то да је ово врло старо насеље, његови први становници су своју насеобину подигли поред реке, да би имали питке воде, па је тако Ботош подигнут тик уз Тамиш. Ботош је, нема сумње, веома старо словенско насеље. У писаним споменицама Ботош се помиње под овим именом још 1347. године, према подацима у Крушевачком поменику. Тада је припадало ковинској жупанији која је била саставни део Угарске територије. Било је чисто српско насеље, чији су становници били православне вере. Међутим, локалитет села је био настањен још између 3000. - 2000. године пре нове ере, и припада Винчанској групи, то доказују бројни археолошки налази, пронађени на овом локалитету.
    Не може се поуздано доћи до података о томе како је село добило име. Постоји више верзија, легенди, од којих су две донекле прихватљиве. По једној легенди, у некада малом селу крај Тамиша живела су два брата, Тоша и Јоца. Између браће је дошло до свађе. Јоца је потегао нож и убио Тошу, тј. убо Тошу. Спајањем ове две речи убо и Тошу, добијено је име села, чији су родоначелници Јоца и Тоша.
    Друга верзија је, међутим, много вероватнија. Село се налазило непосредно поред реке, било богато водом и плављено. Пошто већина других села то нису била, они су ово насеље због обиља воде назвали Бодош. На једној од првих карата Баната коју је израдио Клаудије Мерси, гувернер Баната, и извршио попис становништва 1719. године Ботош се води као Водош. Трансформацијом в у б добијено је име Бодош, које је временом претворено у Ботош.

    Православна црква у Ботошу

    crkva Namastir Botoš црква Намастир Ботош
    Из периода између 1768. и 1770. године потиче стара богомоља, о чијем настанку нема писаних докумената. Црква Рођења Светог Јована Претече, у народу позната као Намастир јединственог изгледа и заштићених вредности.


    Садашња црква изграђена 1783.

    Садашња црква у центру села је скромна једнобродна грађевина, без кубета, са правоугаоном основом. Зидови су дебели 75 cm. Подигнута је после 1783. године. Освећење храма извршио је исте године епископ Софроније Кириловић, о чему сведочи грамада која се налази у цркви на месту проскомидије. Иконостас је живописао Стеван Пантелић 1867. године.
    Први запис о школи у Ботошу потиче из 1804. године. Трговац Буковале је поклонио зграду селу за школу.


    Идила ботошка - ћурка са подмлатком, рода у гнезду и Намастир
    crkva Namastir Botoš црква Намастир Ботош
    Poruku je izmenio nenad.bds, 01.06.2009 u 18:28

  14. #14

    Odgovor: Naše srednjevekovne crkve

    ARAČA



    ЦРКВА СВ. АРХАНЂЕЛА МИХАИЛА





    ''У историјским изворима нема поузданих података о времену настанка цркве Св. арханђела Михаила, осим да је почетком XVIII века, по одласку Турака из Баната, остала у рушевинама. Импозантна грађевина подигнута на реци Тиси* недалеко од Новог Бечеја, својом основом као и просторним распоредом карактеристичним за бенедиктинске цркве у прелазној варијанти романоготичког стила (полукружни, благо преломљени луци и узани, полукружно завршени прозори) упућује на могућност да је градња започета крајем XII или почетком XIII века. О монументалним претензијама градитеља сведоче коришћени материјали – мермер, тесани камен, пешчар и опека. Арачка црква је тробродна базилика без трансепта, засведена крстастим сводовима, са три полукружне олтарске апсиде, уз које је крајем XIV века дозидан готички звоник. Богат архитектонски украс на фасадама у виду слепих аркада, пиластара, колонета и велике розете на западној фасади сачуван је у фрагментима. Капители и конзоле имају разноврсну декоративну пластику са фигуралним и биљним мотивима. Приликом ископавања 1879. откривена је надгробна плоча са представом светитеља, украшена трочланом преплетном траком, која се датује у XI век. Новија археолошка истраживања потврђују да су са северне стране цркве постојали конаци. Конзерваторски радови су обављени током 1970/72.''

    Период градње се смешта у године 1100/1200.
    Арача је споменик културе од изузетног значаја.
    (Извор: Споменичко наслеђе Србије, Завод за заштиту споменика културе Србије)

    (* Треба имати на уму да је Арача на Тиси могла бити пре регулације која је извршена у другој половини 19. века. Сада је Тиса удаљена десетак километара.)


    Arača...

    (Ovaj prilog o Arači je objavljen u listu Zrenjanin, od strane autora Lj. Bailovića, a preuzet sa sajta Novog Miloševa)

    ''Ruševine benediktinske opatije na Tisi, pokraj Novog Miloševa (nekadašnje Beodre), predstavljaju kulturno istorijski spomenik prvog reda - jedini te važnosti iz srednjeg veka sa ovog područja. Romanička bazilika podignuta je oko 1230. godine, a nakon stradanja obnovljena je zalaganjem kraljice Jelisavete Anžujske 1370. kada je uz apsidu dozidan gotički toranj. Arheološka istraživanja pokazuju da je monumentalna zgrada opatije podignuta na temeljima neke starije crkve, verovatno iz 11. veka, koja je bila ukrašena preromaničkom kamenom plastikom.


    Na potezu koji Melenčani zovu "sedmiter", jer odatle "počinju putevi prema atarima sedam banatskih sela", osam kilometara južno od Miloševa, stoji Arača. Njene monumentalne ruševine i danas pokazuju da je to nekad bilo divno i važno zdanje, a oko nje - njive i ništa.

    Arača je u srednjem veku bila crkva; stručnjaci je svrstavaju u spomenik prvog reda, jedini te važnosti u ovom području. Dok je trajala kao crkva, oko nje je, kroz ceo srednji vek bilo naselje, čije je kuće od naboja i busenja, međutim, vreme sravnilo s zemljom. Ostala je samo crkva, romaničkog stila, čija je istorija bila burna i dramatična.


    Prvi pisani trag o njoj imamo iz 13. veka, kada je Arača bila benediktinski manastir. Manastirske temelje arheolozi su pronašli sa severne strane crkve, a zabeleženo je da je opat Nikola iz tog manastira 1256. godine učestvovao na crkvenom saboru u Ostrogonu. U najezdi Kumana opljačkana je i porušena 1280. godine. Na papskom spisku ‘desetina’ spominje se 1332-1337. Po nalogu koji je je 1370. godine dala kraljica Jelisaveta Anžujska, Lajoševa udovica i majka Ludviga Velikog, Arača je obnovljena i od tada verovatno potiče njen gotički toranj koji stoji i danas. Godine 1417. Araču je u posed dobio despot Stefan Lazarević, pa je zapisano da je tada u njoj živeo i despotov namesnik po imenu Brajan. Kao varoš, Arača se u dokumentima pominje 1422. godine. Despot Đurađ Branković dobio ju je 1441, a posle ju je , kao i druge posede, poklonio rođaku Pavlu Birinjiu, sinu bosanskog pograničnog zapovednika. Zapisano je takođe da je u Arači 1450. godine održan sabor torontalske vlastele.


    Uoči turskih osvajanja, Arača je naseljena srpskim življem: 1551. godine prepravljena je u tvrđavu, ali je iste godine, za vreme opsade Bečeja, bez borbe predata Turcima. Oni su je svejedno spalili i od te 1551. velelepno zdanje više nije obnavljano.. Po pećkom katastigu od 1660. godine, Arača je i dalje srpsko naselje. Napuštena je 1720. godine, a iz ondašnjih izveštaja se vidi da je to bilo zbog kuluka i poreza.

    Toliko se o Arači zna iz pisanih dokumenata. Stručnjaci koji su ispitivali ono što je od nje ostalo, kažu da se na njenim ruševinama uočavaju dve građevinske faze, sa potvrđenom pretpostavkom da je sagrađena na nekim starijim temeljima. Iz vremena kada je bila benediktinska opatija, vidi se mediteranski karakter plana, koji pripada prvoj građevinskoj fazi (kraj 12.-13. vek). To je bazilika sa tri apside, od kojih je srednja viša i veća, sa masivnim ravnim zidovima od crvene opeke. Apside su raščlanjene na pet strana lučnim arkadama na polustubovima. Na portalu je upotrebljen crveni mermer - na toj zapadnoj strani jedini ukras su portal (koji je imao izvučen zasvođen ulaz na dve vode, slično Studenici) i velika rozeta sa vitroom, od kojeg su pronađeni parčići raznobojnog stakla. U unutrašnjosti crkve su ekspresivni stubovi od sivog peščara, sa kapitelima u romaničkoj biljnoj dekoraciji akantovog lišća; kapitel do same apside ima i figuru Adama koji bere jabuku. Konsole u oltaru imaju pupoljaste akante, a u severozapadnom uglu pada u oči konsola u obliku glave. Pod je bio prekriven pločicama od crvenog mermera poreklom iz Piške (kod Estergoma).






    Velika rozeta sa vitroom, međutim, spada u razvijenije primere mađarskog graditeljstva kasnog 13. veka. Druga faza u gradnji Arače, iz vremena Jelisavete Anžujske (druga polovina 14. veka) vidna je na delovima gornje strukture, kada je možda obnovljena i rozeta dobivši današnji izgled.


    Ne zna se ko je i kada osnovao crkvu Araču. Sondažna arheološka ispitivanja pokazuju da je na mestu benediktinske opatije prethodno bilo neko starije crkveno zdanje. To potvrđuje i kamena ploča koju je 1897. godine otkopao dr Peter Gerece, a danas se čuva u peštanskom Nacionalnom muzeju. Njena preromanička, grubo klesana reljefna kompozicija verovatno pripada 11. veku i odnosi se na osnivanje prvobitne crkve. U gornjem delu ploče je muškarac s bradom u odeći sveštenika, desnom rukom blagosilja na način istočne crkve, a levom rukom drži svitak ili knjigu. Ispod biste sveštenika su uklesane dve glave (oštećene) ktitora crkve, koja je takođe prikazana na drugoj (levoj) strani ploče. Ona je drugačija od današnje građevine, jer se vidi da je to bila bazilika sa atrijumom i zvonarom (čiji su ostaci temelja potvrđeni i arheološkim sondiranjem). Ploča još sadrži figuru osedlanog konja sa sokolom, što govori da su ktitori crkve bili plemenske starešine. Pored glave sveštenika i ktitora, urezan je tekst na latinskom, koji je veoma oštećen. Istraživači su ga različito čitali, ali se slažu da je pored glave sveštenika tekst molitve. S obzirom da je tekst urezan nevešto i veoma nepregledno za čitanje, ima mišljenja da je latinski tekst uklesan naknadno, a ne u vreme nastanka ploče i crkve. Zadnja strana kamene ploče iz Arače je izlizana, jer je kasnije bila okrenuta na gore, služeći kao pod u dvorištu manastira.


    U doba kada je klesana ova ploča da ovekoveči osnivače aračke crkve, slovenski živalj je predominantan na ovom području i do kraja 12. veka je održao sopstvenu, plemensku organizaciju. U 9. i 10. veku ovde misionare učenici Ćirila i Metodija i kada su, na samom kraju 9. veka, pristizala mađarska plemena, zatekla su Slovene u primanju hrišćanstva. Sin vojvode Glada Ahtum (Ajtonj), koji je vladao u oblasti Moriša, primio je, u 10. veku, vizantijsko hrišćanstvo. Tek posle pobede kralja Stefana (Ištvana) nad Ahtumom (oko 1030.) osniva se katolička čanadska biskupija: iz nje se proterani učenici Ćirila i Metodija sele u banatske manastire. A taj slovenski knez ili vojvoda Glad (u mađarskim izvorima Galad), ostavio je traga na toponimima na potesu od Miloševa do Kikinde: tuda protiče rečica Galacka (danas krak kanala DTD), na njenoj desnoj obali je Galad grad na rudini Gradište, a postojala je i Gladilova humka u ataru Novog Miloševa, koja je uništena prilikom gradnje puta. Kada govorimo o problemima verskih i crkvenih, društvenih i kulturnih odnosa Slovena i Mađara u 11. 12. i 13. veku (a oni su važni i za rasvetljavanje porekla Arače), treba reći i to da se na pr. crkva Sv. Dimitrija u Segedinu održala kao grčka parohija sve do 1294. Inače, sondažnim iskopavanjima zrenjaninskog Muzeja na prostoru Arače, pronađen je, među mnoštvo oštećenih kostura, grob sa pokojnikom položenim na pravoslavan način, licem prema istoku, sa tragovima sargije ispod kostura, koji se datira u 9-10. vek.


    Zamršena istorija Arače ostavila je teške tragove na njoj. Postojala je, izgleda, još u vreme primanja hrišćanstva kao crkva namenjena hristijanizaciji slovenskog življa. Dva-tri veka kasnije je tu uzdignuta velelepna benediktinska opatija. I ona je paljena i rušena, pljačkali su je Kumani i Turci, a služila je, povremeno i katoličkoj i pravoslavnoj veri, prepravljana je i u odbrambenu tvrđavu, a završila je tako što su se svi njeni stanovnici zauvek iselili u prvoj polovini 18. veka. Pljačkana je i posle toga: okolno stanovništvo razvlačilo je njene kamene delove i opeku, a svuda oko Arače vidljive su rupe koje su ostavljali tragači za zakopanim blagom. Rušili su je i vetrovi: zabeleženo je da je jaka oluja 13. decembra 1863. srušila neke njene zidove i gornji deo gotičkog tornja.


    Početak priče o Arači, međutim, daleko je stariji od njene srednjovekovne istorije. U njenom okruženju arheolozi istražuju praistorijska naselja koja traju od doba starčevačke keramike (5.500 godina pre nove ere): zemlja Arače pružala je utočište ljudima 7,5 hiljada godina, jer je dovoljno uzdignuta (82 metra nadmorske visine) da je nisu mogle poplaviti vode Tise u redovnim izlivanjima, a bila je okružena vodom - štitio ju je tiski rukavac Mali Begej, močvare Veliko Kopovo, Pošta Kopovo i Bikoš i rečica Crna Bara, obezbeđujući joj istovremeno i vodene puteve. A uskom zemljanom gredom (prema N. Bečeju) imala je i suvozemni put do Tise. Danas su oko Arače sve same njive. Njihova obrada počela je sa stanovnicima starčevačke kulturne grupe (dobila je naziv po Starčevu kod Pančeva), koju arheolozi smatraju prvom sedelačkom, zemljoradničkom kulturom u Vojvodini.

    Galad grad...
    U staroj literaturi često je navođeno naselje sa utvrđenjem Galad grad, kao i manastir sa tim imenom; prema legendi, piše Milorad Girić, arheolog Muzeja u Kikindi, slovenski knez Glad (u mađarskim izvorima Galad), na obali rečice Galcke u blizini današnje Kikinde, sagradio je veliko zemljano utvrđenje, gradinu koja je bila ojačana palisadom i zemljanim bedemima.

    Lokalitet Galad grad nalazi se na krajnjem istoku atara Novog Miloševa na desnoj obali Galacke (danas krak kanala DTD), kraj salaša porodice Đukičin na rudini Gradište. To je humka nastala od ruševina srednjovokvnih objekata. Ostaci odbrambenog rova još se vide, a prilikom oranja izoravani su fragmenti iz 15-16. veka. Sondažna arheološka istraživanja su potvrdila da se tu radi o srednjovekovnoj utvrdi.

    Istorija pominje vojvodu Glada i njegovog sina Ahtuma u vezi sa pobunom plemenskih starešina protiv Stefana (Ištvana) Prvog koji im je nametnuo svoju vlast.
    U pohodu Mehmeda Sokolovića na Banat 1551. godine, posle Arače, pao je i Galad grad. Ne zna se da li Turci Galad grad uništili odmah, ili nekoliko decenija kasnije, posle velike bune Srba u Banatu protiv Turaka 1594. godine.


    Pokrštavanje...
    Mađare je iz južnoruskih stepa u Panoniju doveo Arpad, prvi mađarski knez (889-907), osnivač dinastije Arpadovića. Arpad je u Panoniji srušio slovensku Velikomoravsku državu koju je tu zatekao. U Velikoj Moravskoj su za vreme kneza Rastislava (846-870.) hrišćanstvo na slovenskom jeziku širili Ćirilo i Metodije i njihovi učenici. Za vreme kneza Svatopluka (871-894) Velika Moravska je obuhvatala i Donju Panoniju.

    Stefan Prvi (Ištvan) Arpad, "Sveti" (997-1038 ) preveo je Mađare u hrišćanstvo, ugušio pobunu paganskih starešina i učvrstio feudalne društvene odnose. Papa mu je 1000. godine podario titulu apostolskog kralja, koju su docnije nosili svi kraljevi Mađarske. Misli se međutim da je Stefan (Ištvan) hrišćanstvo primio od vizantijskih misionara. Posle smrti poslednjeg Arpadovića, Andrije Trećeg (1290-1301) Ugarskom i Hrvatskom zavladala je anžujska dinastija (do 1409. godine).


    Kako je zapustela...
    Posle vladavine Turaka, za vreme Mersijevog upravljanja Banatom u Velobečkerečkom okrugu, zbog teških uslova za život, čitava sela su napuštena, jer je narod bežao od teškog kuluka i poreza. To se vidi iz izveštaja išpana Tašnera od maja 1719, u kome se kaže da seoski kneževi odbijaju poslušnost i da i sami beže s narodom. Prema izveštaju Tašnera od 5. maja 1720. godine vidi se da su stanovnici Arače za svagda napustili dom i otišli u svet. ''
    (Šandor Nađ "Arača")


    Do Arače se dolazi putevima koji iz Novog Bečeja vode za Kikindu ili Bašaid. Od tih asfaltnih puteva imate još oko tri, odnosno 2,5 km. letnjeg puta do ruševina Arače.
    Skretanje na letnje puteve je označeno ovećim tablama.

    Imajte na umu, ako se zaputite do Arače, da ne možete po svakakvim uslovima. Pre skoro šest gorina mi smo krenuli u rano proleće, kad su podzemne vode još uvek visoke, olako se nadajući da će nam čizme pomoći tamo gde automobilom nismo mogli. Pokušavajući da skratimo put, našli smo se okruženi vodom i vratili se okvašeni iznad kolena, stigavši tek na puškomet do cilja.

    Poruku je izmenio nenad.bds, 21.09.2009 u 02:07

  15. #15

    Odgovor: Naše srednjevekovne crkve


    КАПЕЛА 'МАНАСТИР' УСПЕЊА БОГОРОДИЦЕ
    НОВИ БЕЧЕЈ



    Капела Манастир Нови Бечеј

    ''На старијем култном месту крај Тисе где су, према предању, Турци спалили српски манастир подигнута је у XVIII столећу капела у виду једнобродне грађевине са полукружном олтарском апсидом и кулом над западним делом храма. Равна фасадна платна рашчлањена су једино плитким лезенама и кровним, односно венцем над соклом. Правоугаони прозори и нише опточени су једноставним, такође правоугаоним оквиром. Двосливни кров покривен бибер црепом на западној страни капеле забатно се завршава и прераста у звоник коцкастог постоља без украса, са још једним спратом нешто мањих димензија.
    Капела Манастир Нови Бечеј

    Највећу вредност новобечејске капеле представља покретни материјал, сачуван изгледа из старијег храма. Посебно занимљив је триптих са почетка XVIII века (конзервиран 1965), који на централном пољу носи представу Св. Ђорђе убија аждају, док су на бочним крилима приказане сцене из светитељевог живота.


    Капела Манастир Нови Бечеј
    Царске двери, Распеће и престона икона Св. Јована делови су старијег иконостаса и чувају се у Манастиру поред низа других икона непознатих аутора с краја XVIII и почетка XIX века. На капели су вршени заштитни радови 1969, 1975, 1979. и 1987.'' (Споменичко наслеђе Србије, Завод за заштиту споменика културе РС 1998.)


    Капела 'Манастир' је споменик културе од великог значаја.
    Капела Манастир Нови Бечеј

    Kapela manastir Novi Bečej
    Капела сада служи и као парохијски храм јер се на црква Св. Николаја која је у близини обављају радови на обнови.
    Kapela manastir Novi Bečej

    Капела Манастир Нови Бечеј
    ''Нови Бечеј је још од 1741. године имао цркву изграђену од тврдог материјала, што је, у то време, била реткост у том делу Баната. Протосинђел Арсеније Радивојевић 1758. године извршио је преглед шездесет девет места Темишварске епархије. У свом извештају наводи да у Новом Бечеју постоји црква изграђена од цигала с пет прозора стаклених; двоја врата тишлерских и на њима немачке браве; свод од дасак различитих, бојом молована; црква је патосна циглом; покривена чамовом шиндром; порта ограђена кољем. Црква је имала два звона и била је посвећена светом Николају. Овај опис се подудара с новобечејском малом црквомманастиром. То што је црква посвећена Св. Николају, унело је забуну и многи су сматрали да се то односи на велику православну цркву у Новом Бечеју, јер је и она посвећивана св. Николају, посебно што мала - манастир, слави успење Богородице. Мата Косовац и др Шаму Боровски у својим књигама забележили су да је велика црква изграђена 1741. године. Косовац чак објашњава: Храм је зидан у византијском стилу 1741. године под владом царице Марије Терезије, патријарха Арсеније IV и епископа Путника. Темпло је сликао Паја Симић 1858. године, од старих књига има једну србуљу из 1636. године . И у грађи за проучавање споменика културе Војводине ИИ, на страни 77. стоји да је црква посвећена св. Николи /мисли се на велику цркву/ изграђена 1741. године. Да се овде ради о малој цркви говори извештај протосинђела Радивојевића из 1758. године, према коме у Новом Бечеју постоји једна црква. Да су постојале две, он би то истакао као што је учинио у другим местима где су постојале два цркве, у Великом Бечкереку, на пример. Поготову, што су објекти његове визитације биле цркве, па тек онда школе и други значајни моменти из живота Срба. Нема сумње да је мале црква /манастир/, изграђена раније од велике цркве. Да се и у извештају протосинђела Радивојевића радило о малој цркви сведочи сам опис. Истоветан опис налазимо за малу цркву /манастир/ после двесто година и у чланку инж. Арх. Милоја Милошевића.
    Kapela manastir Novi Bečej

    Капела Манастир Нови Бечеј

    Kapela manastir Novi Bečej
    Податак да је православна црква у Новом Бечеју изграђена 1741. године и да је посвећена св. Николи односи се на малу цркву. Пре ње, на овом месту или у непосредној близини постојала је мала богомоља, изграђена од плетера или од набоја 1731. године, што потврђује и антиминс који за цркву св. Никола у Новом Бечеју осветио Никола Димитријевић 3. новембра 1733. године. Тај антиминс је касније, по изградњи садашње мале цркве, пренет у ту цркву. Некада је на том месту, сматра се, још за време Турака, постојао православни манастир, те се по њему данашња црква и зове манастир.'' (Текст са сајта novibecheј.com)

    Kapela manastir Novi Bečej

    Капела Манастир Нови Бечеј
    Црква је на обали Тисе. Када је после великих поплава 1965. насип издигнут, црква се делимично нашла у телу насипа. Насип је сада кеј шеталиште.

    Ова црква - капела по времену изградње може се сврстати и у тему 'Цркве у Војводини 18. и 19. века'. Сврставам је на ову тему јер по архитектури нема знатнијих сличности са барокним и класицистичким храмовима Војводине који су доминантни за то раздобље.

    Нови Бечеј (мађ. Trkbecse, нем. Neu Betsche) је градско насеље у општини Нови Бечеј у Средњобанатском округу. Према попису из 2002. било је 14452 становника.
    Назив места вероватно потиче од имена велепоседничке породице "Бечеи", која је овде имала поседе. Први историјски извори који помињу локалитет с овим именом 11. век односе се на пристаниште, вероватно скелу, која је овде постојала континуирано све до краја 20. века. Могуће је да име овог места потиче и од назива "Беч", што значи "земљопосед", или да значи "утврђење на води" (Хасан Ребац). Име Нови Бечеј, носи због тога што је становништво Бечеја пред турском најездом избегло у Бачку, где је на западној обали Тисе основало насеље истог имена. По ослобођењу Баната, нешто потомака избеглица из Баната се вратило и са колонистима обновило Бечеј, давши муназив "Нови Бечеј", за разлику од "Старог", оног у Бачкој.
    Од 1946. године је Нови Бечеј носио назив "Волошиново", по маршалу СССР који је погинуо при ослобађању Новог Бечеја, а од 1952. се опет зове Нови Бечеј.
    Бечејски град је био ромејско утврђење из доба касне антике. У његовој близини, на месту словенског села Рача (мађ. "Арач"), подигнута је у 9. веку базилика, која је дуго потом била бенедиктинска опатија. Предање везује ову цркву за мисију Св. Методија.
    Први сигурни помен Новог Бечеја је из 1332-1337. године. Мађарска историографија сматра да је био у поседу породице Бечеи, која потиче још из доба Арпадовића. Пре тога се вероватно Бечеј (Вила Вечеи) помиње у једној даровници 1238. краља Беле IV, где се потврђује да је у место поседу Столнобеоградског конвента витезова реда хоспиталаца, мада није сигурно ради ли се о овом месту. Краљ Жигмунд Луксембуршки га је даровао најпре властелинској породици Лошонци, а затим српском деспоту Стефану Лазаревићу. После деспота Стефана, град Бечеј је био у власништву деспота Ђурђа Бранковића.
    У 15. веку се у Арачи одржавају скупштине торонталске жупаније, а бечејски град наизменично мења господаре. У првој половини 15. века Нови Бечеј је био у поседу српских деспота. Крајем 15. века од Турака га је успешно бранио деспот Вук Бранковић (Змај огњени Вук). После изумирања Бранковића и смрти краља Матије Корвина, Бечеј је био у посету породице Гереб од Вингарта, а 1514. су га заузели устаници Ђорђа Доже. После гушења Дођиног устанка, град Бечеј је држао Стефан Вербеци, војвода Јована Запоље, али га је себи 1531. преотео српски војвода Стефан Балентић.
    Зна се да је око града с подграђем било неколико насељених места: Берек, Борђош, Матеј, Сент Кираљ, Шимуђ, Вран, Арача и Ковинце. После ослобођења од турака се Нови Бечеј (мађ. турски Бечеј развијао као спахилук одвојен од насеља Врањево на северу. После 1946. су ова насеља спојена под именом Нови Бечеј
    Године 1551. Мехмед паша Соколовић је заузео град Бечеј. Брад су заузели 1594. банатски Срби који су се дигли на устанак у целом Банату и коју је угушио Синан Паша. Ни у време Турака Бечеј није опустео, описао га је турски путописац Евлија Челебија, који је у њему и боравио. 1717. године имао је 20 пописаних српских домова и припадао је бечкеречком округу.
    Године 1699. је склопиле су Аустрија и Турска Карловачки мир, према којем је извршено рушење тврђаве Бечеј 1701. године. Срби су се у Нови Бечеј углавном доселили из Старог Бечеја и Потисја, а у оближње село Врањево су се доселили из Потисја и Поморишја 1752. Нови Бечеј је 1781. године купила од Бечке Дворске коморе породица Сисањи.
    У другој половини 18. века у Новом Бечеју је почело насељавање Мађара. 1848. године биле су крваве борбе, а 1886. изгорела је трећина Новог Бечеја. Бечеј је после 1883. пругом повезан са остатком железничке мреже краљевине Угарске и од тада се нарочито развија, поставши регионални центар трговине житом у Јужној Угарској. Почетком 20 века су, ради лакше речне пловидбе, сасвим уништени остаци Бечејске тврђаве. Од 1919. године, Нови Бечеј улази у састав југословенске државе. (Википедија)

    Kapela manastir Novi Bečej
    Poruku je izmenio nenad.bds, 18.05.2010 u 20:16

Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Sta je starije, koka ili jaje?
    Autor veljko yaric u forumu Filozofija
    Odgovora: 43
    Poslednja poruka: 07.10.2013, 02:08
  2. Sunovrat Crkve
    Autor Morpheus u forumu Religija
    Odgovora: 68
    Poslednja poruka: 11.05.2012, 00:59
  3. Dve crkve!
    Autor Hriscanin u forumu Religija
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 11.08.2011, 14:40
  4. Od Crkve do Ali Babine pećine II
    Autor Neocekivani u forumu Spomenar
    Odgovora: 25
    Poslednja poruka: 25.04.2010, 15:53
  5. Od Crkve do Ali Babine pećine I
    Autor Neocekivani u forumu Spomenar
    Odgovora: 13
    Poslednja poruka: 18.02.2010, 02:08

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •