Eto a ja bih to rekla na malo komplikovaniji način~ dosledan način ponašanja i donošenja odluka
Tako nekako
Smatram da ljudi koji ističu svoje principe i nisu baš snalažljivi u životu i da je to razlog postupanja po principima. Ne znam da li sam u pravu, možda nisam ni svesna da imam neke principe kojih se držim ali nemam baš lepa iskustva sa principijalnim ljudima. Bar ne sa onima koji to ističu u prvi plan. Uglavnom su to ljudi sa kojima se srećem na poslu i u poslu. Problem je tome što su takvi ljudi prvi koji krše te principe bilo tudje ili svoje. Mišljenja sam da neko ko ističe princip kao neku svoju osobinu u tom slučaju treba, u najmanju ruku, da poštuje i tudje principe.
Primeri sa kojima se redovno susrećem su tipa kao što je memento naveo ili: pušenje je svuda zabranjeno ali meni nije, isso standard mora da se poštuje ali ja prvi neću napisati na papir to što treba...
Vidiš po meni to nije fer
Ti nećeš ispoštovati moj princip ukoliko ti proceniš da to nije ispravno i ako ja tvoje jesam (bez obzira da li sam time možda prekršila neki svoj princip da bih tebi izašla u susret)?
Evo recimo jedan (živi i doživljeni)primer:
radiš u firmi odredjeno vreme, super plata super posao, super radno vreme ali je tvoj princip da ne radiš subotom. Jednostavno želiš da iskoristiš taj dan u životu. Dolaziš u situaciju da se od tebe traži da radiš subotom. Recimo jednu subotu. I šta će se desiti? Daćeš otkaz jer je tvoj princip da ne radiš subotom i time dovesti sebe u neizvesnu situaciju?
Ili ćeš pristati da radiš uz neku povišicu? Minimalnu recimo...m?
Ima i to veze sa principom
ali da li to podrazumeva da ljudi koji nemaju ili ne ističu svoje principe nemaju obraz?
Znaš kako, meni se čini da ljudi koji se drže čvrsto svojih principa imaju uvek više razloga da se stide.
Tako mi se čini a zašto