Sir Ahmed Salman Rushdie (Ser Ahmed Salman Ruždi)
Prikaz rezultata 1 do 9 od ukupno 9
  1. #1

    Sir Ahmed Salman Rushdie (Ser Ahmed Salman Ruždi)

    Salman Rušdi



    Ser Ahmed Salman Ruždi (Sir Ahmed Salman Rushdie, rođen 19. juna 1947. godine u Bombaju, Indija) je angloindijski romanopisac i esejista. Njegov prepoznatljivi književni stil kritičari najčešće nazivaju magičnim realizmom. Povezanosti, rascepi i migracije između Istoka i Zapada predstavljaju dominantnu temu njegovog stvaralaštva. Kako zbog svojih literarnih dostignuća tako i zbog brojnih kontraverzi i skandala koji ga prate predstavlja jednog od najznačajnijih pisaca XX veka.

    Biografija


    Salman Ruždi je rođen u muslimanskoj porodici srednje klase u Mumbaiju (današnji Bombaj). Kao jedini sin uglednog poslovnog čoveka i učiteljice školovao se najpre u Mumbaiju a potom u Engleskoj na Kraljevskom koledžu u Kembridžu gde je diplomirao na odseku za istoriju 1968 godine. Za vreme rata između Indije i Pakistana njegova porodica se seli u Pakistan. Po završetku studija jedno vreme radi na televiziji u Pakistanu, a zatim odlazi u London gde se bavi glumom i marketingom i uporedo objavljuje svoj prvi roman "Grimus" (1975) koji prolazi poprilično nezapaženo kod čitalačke publike i kritičara.

    Roman "Deca ponoći" (1981), alegorijska priča o rođenju moderne Indijske nacije, donosi mu popularnost svetskih razmera i Bukerovu nagradu za najbolji roman u oblasti fantastike te godine. Ruždijev treći roman "Sramota" (1983), bajkovita priča o istoriji jedne pakistanske porodice predstavlja snažnu kritiku političkih previranja u tadašnjem Pakistanu.


    Godine 1988, objavljije svoj četvrti roman "Satanski stihovi" koji izaziva snažan talas protesta i demonstracija u Muslimanskom svetu zbog, po njihovom shvatanju, uvredljivog opisa proroka Muhameda koji je predstavljen kao običan čovek od krvi i mesa. Iranski verski vođa Ruholah Homeini izriče 14 februara 1989 godine fatvu (smrtna presuda) za Salmana Ruždija i obećava nagradu od četiri miliona dolara za njegove ubice. Suočen sa pretnjama smrću i fatvom Ruždi se skriva gotovo čitavu deceniju uz pomoć britanske vlade i policije pojavljujući se samo sporadično u javnosti. 1998 godine tadašnji predsednik Irana Muhamed Hatimi povlači fatvu i najavljuje uspostavljanje diplomatskih odnosa između Velike Britanije i Pakistana. Međutim i danas se mogu čuti zagovornici teze da se islamski verski zakoni ne mogu menjati i da je fatva za Salmana Ruždija i dalje na snazi. Uprkos svemu ovaj pisac ostaje sekularista i snažan kritičar islamskog fundamentalizma, neprestano ukazujući na pogubnost svake, a naročito verske isključivosti. Time u javnosti postaje svojevrstan simbol odbrane slobode govora i izrašavanja.

    Salman Ruždi nastavlja da piše i objavljuje knjige. 1990 godine izlazi iz štampe knjiga za decu "Harun i more priča". Slede: zbirka eseja "Imaginary Homelands: Esseys and Criticsm 1981-1991" (1991);knjiga kratkih priča "Istok, zapad" (1994); roman "Mavrov poslednji uzdah" (1995). Knjiga "Tlo pod njenim nogam" (1999) predstavlja svojevrsnu alternativnu istoriju moderne rok muzike, a piše i pesmu istog naziva zajedno sa pevačem grupe U2 Bonom Voksom. U svoja dva poslednja romana "Bes" (2001) i "Shalimar the Clown" (2005) intenzivno se bavi problemom terorizma.



    Salman Ruždi je dobitnik mnogih nagrada i priznanja za svoje stvaralaštvo uključujući i "Austrian State Prize for European Literature" (1993) i "Aristeion Literary Prize" (1996).

    Radi kao honorarni profesor na Institutu za tehnologiju u Masačusecu. Član je "Royal Society of Literature". Bio je predsednik "PEN American Center" organizacije od 2004 do 2007 godine.

    Kraljica Elizabeta Druga na službenoj proslavi povodom svog 81 rođendana u junu 2007 godine odlikovala je Salmana Ruždija titulom viteza, najvišim odlikovanjem britanske krune.

    Književni stil


    Salman Ruždi je najznačajniji postkolonijalni pisac prve generacije čije je stvaralaštvo, u literarnom smislu, oformilo čitave generacije indijskih pisaca koji pišu na engleskom jeziku. Inspiraciju za svoja dela pronalazi u indjskoj tradiciji, kulturi i mitologiji, ali njegov književni stil ima snažno uporište u evropskoj prozi. Sam Ruždi kaže da sebe ne smatra indijskim piscem i da su presudan uticaj na njega izvršili evropski pisci poput Migela Servantesa, Nikolaja Gogolja, Čarlsa Dikensa, Mihaila Bulgarkova i Gintera Grasa. Njegova dela pripadaju magičnom realizmu koji je karakterističan za mnoge anglosaksonske pisce. Salman Ruždi piše raskošnim, iracionalnim, humorističnim stilom prepunim metafora. Svojom izuzetnom pripovedačkom tehnikom vešto prepliće perspektive posmatrača, učesnika u događaju i samog pripovedača. Koristi lajtmotive i flešbekove gradeći tako jedan potpuno nelinearan, magičan svet u kome se prepliću realno i fantastično, tragično i komično. Njegovi likovi su snažno osmišljeni, upečatljivi, tragi-komični antiheroji. U njegovim delima prepliću se dimenzije bajke i politički angažovane literature.



    Zanimljivosti

    Ruždi je podržao svog prijatelja, nemačkog pisca i dobitnika Nobelove nagrade Gintera Grasa kada je posle šezdeset godina ćutanja priznao da je kao mladić bio član zloglasne nacističke SS jedinice. "Gras je proveo čitav život kritikujući ideje koje je podržao kao mladić i to je samo po sebi hrabro. On je moj prijatelji to će i ostati"[1], izjavio je Ruždi.[traži se izvor]

    Ulondonskom teatru "Barbikan" je izvedena pozorišna predstava "Deca ponoći" po Ruždijevom romanu. Prvobitni scenario Ruždi je napisao za televizijsku kuću BBC, ali su Indija i Šrilanka, strahujući od moguće odmazde zbog fatve, naknadno povukle dozvole za snimanje filma u njihovim zemljama.[2][traži se izvor]

    U filmu "Dnevnik Bridžit Džons" Ruždi je u jednoj sceni "glumio" sam sebe.

    Bibliografija

    - Grimus ( 1975 )
    - The Midnight-s Children ( 1981 )
    - Shame ( 1983 )
    - The Jaguar Smile: a Nicaraquan Journey ( 1987 )
    - The Satanic Verses ( 1988 )
    - Haroun and the Sea of Stories ( 1990 )
    - In Good Faith ( 1990 )
    - Imaginary Homelands: Esseys and Critisism 1981-1991 ( 1991 )
    - The Wizard of Oz ( 1992 )
    - East, West ( 1994 )
    - The Moor-s Last Sight ( 1995 )
    - The Ground Beneath Her Feet ( 1999 )
    - Fury ( 2001 )
    - Step Across this Line: Collected Non−fiction 1992−2002 ( 2002 )
    - Shalimar the Clown ( 2005 )
    - Careless Masters ( 2007 )
    - Parallelville ( 2007 )

    Dela objavljena na srpskom jeziku

    - Deca ponoći - "BIGZ" ( 1986, 1987, 1989 )
    - Satanski stihovi - "Prosveta" ( 1989, 1991 )
    - Harun i more priča 1991
    - Istok, Zapad - "Geopolitika" (1995 )
    - Mavrov poslednji uzdah - "Narodna knjiga" (1997 )
    - Bes - "Narodna knjiga" ( 2001 )
    - Sramota - "Narodna knjiga" ( 2002 )
    - Tlo pod njenim nogama - "Plato" ( 2003 )
    - Grimus - " Narodna knjiga" ( 2004 )

    Izvor:wikipedia

    Dugo sam imala Satanske stihove pre nego sto sam ih procitala, dobila sam knjigu od prijatelja, privukao me je naslov i mislila sam da je knjiga sigurno intrigantna i da obecava.....i bila sam potpuno upravu...odusevio me...


    Kako ste ga vi doziveli?
    Poruku je izmenio silvia, 18.08.2012 u 11:00 Razlog:
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  2. #2

    Odgovor: Sir Ahmed Salman Rushdie

    Interviju:

    Teror je glamurozan
    Salman Ruždi

    Salman Ruždi, koji danas ima 59 godina, proveo je mnogo vremena razmišljajući i pišući o terorizmu. Razgovarao je sa novinarom "Špigla", a NIN prenosi najzanimljivije delove tog intervjua

    Gospodine Ruždi, vi kao stručnjak za terorizam ...
    - Zašto mislite da mi pripada takva čast? Ja sebe uopšte ne doživljavam kao stručnjaka za terorizam.

    Vašu knjigu "Bes", sa opisom Amerike kojoj preti terorizam, koja je objavljena u proleće 2001. godine, mnogi su doživeli kao proročansku - manje-više kao predviđanje 11. septembra, i to samo nekoliko meseci pre tragedije. Vaš najnoviji roman "Klovn Šalimar" opisuje kako se jedan cirkuski akrobata iz Kašmira preobražava u teroristu. Gotovo celu jednu deceniju i sami ste životno ugroženi; prete vam iranski fanatici koji su za vašu glavu raspisali nagradu od četiri miliona dolara.
    - Pa, ako mislite da je to dovoljno da bih se kvalifikovao za stručnjaka za terorizam, onda ...

    Najistaknutiji britanski muslimani uputili su pismo britanskom premijeru Toniju Bleru u kome tvrde da je sve veća spremnost za posezanje za terorizmom u uzročno-posledičnoj vezi sa Bušovom i Blerovom politikom u Iraku i u Libanu. Da li mislite da je ta teza potpuno neosnovana? Drugačije rečeno, ne čini li vam se da zlodela iz Abu Grejba i čudovišni cinizam Gvantanama doprinose ekstremizmu?
    - Ja svakako ne spadam u Blerove prijatelje i ubeđen sam da je bliskoistočna politika Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije uistinu kobna. Uvek ima razloga za kritiku, ima i razloga za ogorčenje. Međutim, postoji jedna stvar koja nam svima mora biti potpuno jasna: terorizam nije težnja ka ostvarenju legitimnih ciljeva pomoću neke vrste nelegitimnih sredstava. Šta god da ubice proglašavaju za svoj cilj, izvesno je da im stvaranje boljeg sveta nije cilj. Umesto toga, oni se bave ubijanjem nedužnih. Ako bi se, na primer, konflikt između Izraelaca i Palestinaca nekim čudom preko noći rešio, verujem da to ipak ne bi uticalo na smanjenje broja terorističkih napada.

    Ipak, mora biti da postoje neki razlozi, ili barem nešto što služi kao okidač, za ovu stravičnu spremnost nekog čoveka da uništi živote drugih ljudi " i svoj sopstveni.
    - Svojevremeno je Lenjin opisao terorizam kao buržoaski avanturizam. Mislim da je tu bio u pravu " što inače za njega nije bilo često: terorizam je upravo to. Ne smemo negirati osnovno načelo celokupne moralnosti " svaki pojedinac je odgovoran za sopstvene akcije. Čini se da su i okidači individualni. Sigurno je da vaspitanje tu ima značajnu ulogu, pošto se kroz vaspitanje može uliti taj pogrešni osećaj vlastite misije koji gura ljude u takvu vrstu "akcija". Tome doprinosi i mentalitet krda; svi članovi jedne tako integrisane grupe uzajamno guraju jedni druge u situacije u kojima sila presuđuje. Postoji tip ličnosti koji veruje da će neka takva akcija primorati celo čovečanstvo da ga čuje i da će on na taj način postati istorijska ličnost. Onda postoji tip koga jednostavno privlači nasilje. Da, zaista mislim da tu glamur igra izvesnu ulogu.

    Da li vi to stvarno mislite da je terorizam glamurozan?
    - Da. Teror jeste glamurozan" to nije njegovo jedino svojstvo, ali to jeste njegovo svojstvo. Čvrsto sam uveren da među bombašima-samoubicama postoji nešto nalik na opčinjenost smrću. Na mnoge od njih uticala je pogrešno utemeljena i pogrešno usmerena predstava o nečem mađijskom što je, navodno, urođeno jednom tako bezumnom aktu. Bombaš-samoubica zahvaljujući sopstvenoj mašti tako poveruje da čini blistavo i herojsko delo, mada se, u suštini, to što on radi svodi na to da sebe besmisleno ubija i da pri tom uništava tuđe živote. Postoji jedna stvar koja se tu nikako ne sme smetnuti s uma: žrtve koje terorišu radikalni muslimani mahom su drugi muslimani.

    Razume se, nema nikakvog opravdanja za terorizam i ne može ga ni biti. Ipak, ovde postoje mnoga različita polazišta. Postoji grupno nasilje kome pribegavaju nacionalisti želeći da ostvare svoje mogli bismo reći razumljive ciljeve i koristeći pri tom sva sredstva koja im stoje na raspolaganju ...
    - . .. a postoje i drugi kao što je Al kaida koji su sebi postavili za cilj da unište Zapad i celokupan naš način života. To je onaj oblik terorizma koji svoje prave motive prikriva iza svega onog što je negativno u današnjem svetu; pravi cilj im je zapravo napad na sve što je nama sveto. Ne može se diskutovati sa Osamom bin Ladenom i njegovim naslednicima. Sa njima ne možete zaključiti mirovni ugovor. Protiv njih se treba boriti svim raspoloživim sredstvima.

    A kada je reč o ovim drugima, "nacionalističkim teroristima", mislite li da bi trebalo da povedemo dijalog s njima?
    - To zavisi od toga da li su oni spremni da se, pod izvesnim uslovima, odreknu svoje terorističke borbe. Čini se da takav pristup pokazuje bar početne pozitivne signale kada je, recimo, reč o Baskima u organizaciji ETA. Mislim da tu u znatnoj meri možemo da zahvalimo Bin Ladenu, jer baskijski vođi ne žele da budu nalik na njega. IRA je izgubila kredibilitet među sopstvenim narodom, koji više nije video nikakav smisao u nasilnoj ilegalnoj borbi i to je ono što je presudilo.
    Transformisanje nekadašnjih terorističkih organizacija u političke partije " bar dugoročno gledano " ne deluje beznadežno. To bi moglo da funkcioniše i kada je reč o onim grupama kojima verski fanatizam nije primarna odlika, kao što su, recimo, Tamilski tigrovi u Šri Lanki. To je grupa koja je zapravo prva počela da koristi bombaše samoubice, a nema nikakvo versko uporište. Njihovi ciljevi su potpuno jasni: nezavisna država.

    Možda vama ne treba, ali čini se da je mnogim ljudima zaista potreban neki bog. U čitavom svetu uočljiv je povratak religiji. Težnja ka duhovnosti izraženija je no ikad. Da li je to, po vašem mišljenju, negativno?
    - Jeste.

    To je nedvosmislen odgovor. Međutim, taj odgovor će mnogim ljudima delovati uvredljivo.
    - Po mom mišljenju reč "duhovni" treba da bude stavljena na indeks zabranjenih reči za narednih, recimo 50 godina. Potpuno je neverovatno čemu se sve danas prišiva odrednica "duhovno". Maltene imamo duhovnu torbu za la ptop i duhovni šampon.

    Zbog čega je islam, kao vera koja polaže pravo na premoć i propisuje veoma stroga pravila svakodnevnog života, toliko privlačan za mnoge mlade ljude?
    - Ne očekujete valjda od mene objašnjenje privlačnosti islama?

    Koje kompromise Zapad treba i može da učini kako bi obuzdao terorističku opasnost?
    - Ja nisam čovek kompromisa. Mislim, dakle, da to pitanje postavljate pogrešnoj osobi.

    Ipak, posle napada od 11. septembra, sami ste napisali da je neminovno ograničavanje prava kako bi se slobodna društva zaštitila od terorizma.
    - Pri tom sam mislio na strožu kontrolu putnika u avionu i slične stvari - mislio sam, dakle, na ona ograničenja koja jesu neugodna, ali se lako mogu objasniti i shvatiti. Nisam ni pomišljao da bi se moglo dogoditi da Bušova administracija uspostavi čitavu mašineriju autoritarne države.

    Da li je ona to uradila?
    - O, da. U proteklih nekoliko godina bio sam predsednik PEN kluba u Njujorku. Neprestano smo morali da se hvatamo u koštac sa tim dalekosežnim napadima na građanske slobode. Većina pritužbi koje smo dobijali bile su potpuno opravdane, jer se čak nije moglo shvatiti ni na koji su način hapšenja i operacije nadzora povezani sa borbom protiv terorizma. Verujte mi, znam o čemu govorim: na sopstvenoj koži sam osetio šta znači kad vam neko preti tako da sam zaista razvio spremnost za razumevanje obaveštajnih aktivnosti i moji čuvari uživaju moje najdublje poštovanje.

    Znači li to da su Buš i Bler otišli predaleko?
    - To je problem sa političarima koji su po svojoj prirodi skloni autoritarnosti: čim im se pruži prilika, oni posegnu za njom. Ovde moramo biti jako pažljivi. Mislim da je duboko uznemirujuće to što angloamerička politika i arapska politika trenutno u suštini podstiču, potpomažu i potvrđuju jedna drugu-odnosno, potvrđuju sopstvene najgore predrasude. Pogledajte samo kako stoje stvari u Iraku, u Libanu. Nema ispravne strane ni u jednom od tih sukoba. Međutim, u isto vreme, potrebna nam je moralna jasnoća, nešto št o uočavam da u poslednje vreme nedostaje mnogim liberalno orijentisanim ljudima, a sam spadam u liberale. Potrebno nam je da jasno razlučimo šta je dobro, a šta loše, potrebno nam je da budemo spremni da jasnim rečima branimo sopstvene vrednosti i da istovremeno ne prezamo od toga da krivca stvarno proglasimo krivim.

    Posle fatve ajatolaha Homeinija, izrečene 1989. godine, gotovo čitavu deceniju ste živeli u ilegali...
    - ... a upravo sam nameravao da vam zahvalim zbog toga što dosad u našem razgovoru nijednom niste upotrebili reč "fatva"...

    ... ali to je neizbežno, koliko god da vi tu reč mrzite.
    - Da, da, znam. To je nešto što nije deo mene, a po čemu sam stekao svetsku slavu. U godinama posle toga ponekad sam imao osećaj da drugi ljudi ispisuju moju životnu priču. Ali, sve sam to već odavno ostavio za sobom. Živim slobodnim, normalnim životom, kao stanovnik Njujorka i Londona, a često putujem i u svoj rodni grad, Mumbaj (Bombaj).

    Sva tri grada koja pominjete bila su izložena žestokim terorističkim napadima. Ipak, sva tri grada su pokazala otpor i žilavost i zadržala su opredeljenje za slobodan i otvoreni način života.
    - Interesantno zapažanje. Možda ih upravo zbog toga toliko volim.

    Da li i dalje pamtite dan kada je fatva proglašena. Da li na neki način obeležavate godišnjice?
    - Kako bih mogao da izbrišem taj dan iz sećanja kada se to dogodilo na praznik Svetog Valentina. Tako bar ne zaboravim da ženi kupim cveće.

    Prevod: Lj. Nedeljković

    Izvor:knjiga info
    Poruku je izmenio silvia, 18.08.2012 u 11:02 Razlog: "
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  3. #3

    Odgovor: Sir Ahmed Salman Rushdie

    B i l j a n a Đ o r i ć - F r a n c u s k i

    Nasa citanja Salmana Rusdija

    Kada je 1989. godine – nalik na nedavne demonstracije izazvane objavljivanjem karikatura na račun muslimanskog proroka Muhameda – došlo do podele sveta na zapadni i muslimanski, povodom objavljivanja romana Salmana Ruždija Satanski stihovi prethodne godine, taj događaj samo je skrenuo dodatnu pažnju na kvalitete ovog književnika koji se već proslavio svojim do tada napisanim delima. Te godine je, naime, protiv Ruždija u muslimanskoj zajednici doneta smrtna presuda koju je izrekao religiozni poglavar te zajednice Ajatolah Homeini, zbog izvesnih delova pomenutog romana koji su protumačeni kao uvreda naneta muslimanskom narodu upravo zato što su takođe upereni protiv proroka Muhameda.
    Salman Ruždi (Salman Rushdie) rođen je u Bombaju 1947. godine, ali u četrnaestoj godini odlazi u Englesku, gde i dalje živi. Posle školovanja u elitnoj privatnoj školi i studija istorije u Kembridžu, 1975. godine vratio se u Indiju i tamo boravio neko vreme, pišući svoj prvi objavljeni roman Grajmus (Grimus – 1975), čija radnja je postavljena u neki mitski svet, tako da se u njemu spajaju narodna pripovetka i naučna fantastika. Ni za vreme školovanja Ruždi nikada nije prekidao veze sa porodicom, koja se kasnije preselila iz Indije u Zapadni Pakistan. Završivši studije, lutao je između glume, televizije, žurnalistike i literature, pa se izvesno vreme bavio pisanjem komercijalnih reklama, jer je na taj način mogao dobro da zaradi i da se posveti pisanju romana u slobodno vreme. Za svoj najuspešniji roman – Deca ponoći (Midnight’s Children – 1981) – Ruždi je dobio prestižnu književnu nagradu „Buker”, kao i još nekoliko velikih priznanja, među kojima se ističu „Džejms Tejt Blek Memorijalna nagrada” i „Književna nagrada udruženja za engleski jezik”. Ovaj roman ne samo da je naišao na izvanredan kritički prijem, već je takođe i prodat u ogromnom broju primeraka u Indiji i Americi, a preveden je i na dvanaest jezika. Kao alegorija za nedavnu indijsku istoriju, to delo ispunjava čitaoca velikom ljubavlju za svet koji je pisac u njemu stvorio. Sedamdesetih godina Salman Ruždi se aktivno bavio pitanjima rasne mržnje i diskriminacije, što postaje i osnovna tema njegovog romana Sramota (Shame – 1983), dok u putopisu Jaguarov osmeh (The Jaguar Smile, A Nicaraguan Journey – 1987), napisanom posle boravka u Nikaragvi, iznosi stavove modernog intelektualca inspirisane političkim pejzažom u toj zemlji. Nagradu „Vitbred” za najbolji roman dobio je dva puta, za Satanske stihove (The Satanic Verses – 198 i za Mavrov poslednji uzdah (The Moor’s Last Sigh – 1995), a posle toga objavio je još romane Tlo pod njenim stopalima (The Ground Beneath Her Feet – 1999), Bes (Fury – 2001) i Klovn Šalimar (Shalimar, The Clown – 2005), kao i zbirke pripovedaka Harun i more priča (Haroun and the Sea of Stories – 1990) i Istok, Zapad (East, West – 1994). Iako je tematika u Ruždijevim delima pretežno indijska, po mišljenju književnih teoretičara ona nije određujuća, već njegovo stvaralaštvo kao deo književnosti indijske dijaspore spada u englesku tradiciju. I sâm Ruždi u jednom intervjuu kaže da sebe ne smatra indijskim piscem, da ne bi mogao da živi u Indiji, već bi kao svoju književnu porodicu odabrao evropsku tradiciju satire (Servantesa, Sterna, Gogolja, Džojsa, Beketa i Dikensa). Delo Salmana Ruždija, koji je rođeni pripovedač, a kao pisac druge polovine dvadesetog veka virtuozno vlada narativnim medijumom, predstavlja prekretnicu u razvoju i percepciji moderne proze, jer ovaj majstor humorističke inventivnosti svojim fabuloznim pričama prosto omađija čitaoca.

    Ovde izložena analiza recepcije romana Salmana Ruždija odnosi se na njihove odjeke u našim književnim časopisima, kao i drugim listovima i dnevnim publikacijama, a obuhvata period postojanja jedinstvenog srpskohrvatskog govornog područja, sve do njegovog raspada 1992. godine. Treba pre svega napomenuti da je Ruždijev opus u prevodu predstavljen našoj čitalačkoj publici u zadovoljavajućem obimu i bez velikog kašnjenja, što inače nije uobičajeno u našoj izdavačkoj praksi čak ni kada se radi o ovako izuzetnim piscima. Roman Deca ponoći po prvi put je objavljen kod „Beogradskog izdavačkografičkog zavoda” 1986. godine (drugo izdanje 1987. i još dva izdanja 1989. godine), u prevodu Svetozara Koljevića i Zorana Mutića, a Satanske stihove, koje je preveo Aleksandar Saša Petrović, izdala je beogradska ”Prosveta” 1989. i 1991. godine. Zatim su štampane zbirke pripovedaka Harun i more priča – takođe 1991. godine i Istok, Zapad – 1995, a roman Mavrov poslednji uzdah naši čitaoci imali su priliku da čitaju u prevodu već 1997. godine. Uslediće i ostali Ruždijevi romani, redom: Bes – 2001, Sramota – 2002, Tlo pod njenim stopalima – 2003, i njegov prvenac Grajmus – 2004. godine. Isto tako, i srpskohrvatska književna periodika tokom analiziranog perioda, a i posle njega, objavljuje veliki broj prevoda odlomaka iz Ruždijevih romana, njegovih pripovedaka, eseja, govora, a naći će se tu i jedna pesma.

    U našoj književnoj kritici, rani odjeci na stvaralaštvo Salmana Ruždija javljaju se ubrzo po objavljivanju njegovog romana Deca ponoći, još pre nego što se on pojavio u našem prevodu. Naime, prve kritičke ocene o predmetnom romanu izrekla je Sonia Bićanić u eseju „Djeca ponoći Salmana Rushdija”, objavljenom 1983. godine u zagrebačkoj Književnoj smotri (str. 137–141). Izdvojivši najzanimljivije elemente fabule, autor eseja ocenjuje da je ovo delo tematski neobično bogato, po čemu podseća na bujnost mašte u romanima Čarlsa Dikensa, koga je i sâm Ruždi pominjao kao jednog od pisaca koji su na njega imali velikog uticaja. Međutim, pisac romana Deca ponoći „to tematsko preobilje u potpunosti prilagođava svijetu druge polovice dvadesetog stoljeća, a po svojoj je tehničkoj virtuoznosti baštinio cijelo stoljeće romansijerskog umijeća nakon Dickensa”, odmah dodaje kritičar. I pored komičnog tona romana, Bićanićeva ističe njegovu istovremenu ozbiljnost i tragičnost, kao i osobeni pripovedački postupak, koji se sastoji u tome da su perspektive posmatrača, učesnika u događajima i pripovedača vešto isprepletane. Glavni junak, koji veći deo romana u prvom licu iznosi svoja iskustva, „istodobno i pripovijeda priču i komentira svoje vlastito kazivanje u svjetlu činjenica što ih samo sveznajući pripovjedač može poznavati”, naglašava autor članka, istakavši živost takvog načina pripovedanja. Na kraju eseja autor zaključuje da je ovako složeno delo, u kome pisac gradi svoje viđenje istorije i sudbine „nizovima pronicavih uvida u složene realnosti suvremenog svijeta, koje se prožimaju, ukrštaju i isprepleću”, mogao da napiše samo neko ko potiče sa indijskog potkontinenta, ali živi izvan njegovog konteksta, pa je stoga svestan svih kulturnih i civilizacijskih različitosti.
    Poruku je izmenio silvia, 18.08.2012 u 11:04
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  4. #4

    Odgovor: Sir Ahmed Salman Rushdie

    II deo


    Iste te godine, u broju za period januar-februar-mart Trećeg programa Radio Sarajeva, Svetozar Koljević u eseju „Zlatno doba ’engleske’ proze” (str. 232–250) pored ostalih tema govori i o ovom Ruždijevom romanu. U pozadini tog dela o savremenoj Indiji ima „političke ironije i groteske”, navodi autor eseja i dodaje da su Deca ponoći „beskrajno bogata parodija svih institucija i oblika ljudskog života /.../ u isti mah veličanstvena apoteoza života samog”. Ocenivši da je glavni junak u velikoj meri autobiografski lik, Koljević predmetno delo naziva „romanom takvog imaginativnog totaliteta i obilja života kakav engleska književnost nije poznala”. Zatim se skreće pažnja na Ruždijevo savršeno majstorstvo u suverenom korišćenju raznih tehnika evropskog romana, kao što su to promena perspektive, lajtmotivi, flešbek tokovi svesti „unutar jedne opšte osnovne realističkoapsurdističke moderne tehnike subjektivnog pripovedanja”. Nazvavši prikazani roman čudesnim, autor članka skreće pažnju na to da u ovoj „fantastičnoj igri javnog i ličnog života” Ruždi tradiciju engleske proze koristi samo kao izvor, ali njegovo delo pokazuje istovremeno i širinu pogleda i grotesknost i „izvanredno poniranje u unutrašnje svetove”. Po tome se Deca ponoći mogu svrstati među najveće romane, jer je jedna od osnovnih odlika ovog dela „posezanje za nekim duhovnim bogatstvom koje se napaja preobiljem života”, smatra Svetozar Koljević.
    Časopis Kulture Istoka iz Gornjeg Milanovca u broju za period od jula do septembra 1985. godine objavljuje temat „Indijska književna dijaspora”. U okviru tog temata nailazimo na nekoliko članaka posvećenih Ruždijevom stvaralaštvu, od kojih je prvi – „Kozmogonije Salmana Rushdiea i Salman Rushdie u kozmosu” (str. 28–31) – napisala Rada Iveković. U uvodnom delu članka ona određuje stvaralaštvo nove indijske književne dijaspore – čijoj prvoj generaciji pripada i Ruždi – kao književnost koja je nastala ukrštanjem kultura sa udaljenih kontinenata i svrstava tu književnost u englesku. Sa druge strane, nastavlja kritičar, tematika u Ruždijevim delima ipak je pretežno indijska, dok jezik u njegovim romanima vodi poreklo iz usmene pripovedačke tradicije, pa stoga ignoriše „linearno vrijeme i logiku konsekutivnosti”. Svet prikazan u delima ovog pisca odlikuje se pluralizmom vrednosti jer je „sazdan kao mozaik, ili kao mreža u kojoj su sve tačke povezane sa svim ostalim na najneočekivanije načine, ali u kojemu nedostaju središte i glavni pravac”, pa se zato može uporediti sa indijskim gradom, u kome snažno osećanje pripadnosti sledi neku unutrašnju logiku, objašnjava autor eseja. Shodno tome, i Ruždijevi romani slede ili rekonstruišu strukturu koja se ponavlja u društvu i kulturi indijskog sveta, a primer za to su Deca ponoći, roman u kome se „ponavlja ustrojstvo i mehanizam indijskog svijeta”, dodaje esejist. Dok predmetni roman implicira mogućnost slobode jer se ”završava nultom tačkom involucije i kozmološke razine”, naredno Ruždijevo delo – Sramota – ne sadrži u sebi tu perspektivu koja bi ukazala na mogućnost novog početka, već se „završava (samo) uništenjem antijunaka, /.../ koji je nevoljno, nenamjerno, slučajno, ključ ovog univerzuma i koji će se naći pojeden, uništen, od vlastitog stvorenja, od materijalizacije vlastite strasti i ideje”, zaključuje Rada Iveković.
    Autor narednog eseja u okviru istog temata, pod naslovom „Hiljadu i jedna ponoć Salmana Rušdija” (str. 31–35) – Svetozar Koljević, prvi deo napisa posvećuje životnom putu ovog romanopisca, a drugi deo prikazivanju njegovog romana Deca ponoći.1 Cilj uvoda u kome se analizira Ruždijev život jeste dokazivanje činjenice „da njegov magijski i često bizarni naturalizam zapravo proističe iz njegovog porekla i životnog puta”, ukazuje kritičar. Decu ponoći on određuje kao Ruždijev najuspešniji roman, koji je naišao na izvanredan kritički prijem, prodat je u ogromnom broju primeraka, a spada i u najraskošnije posleratne romane na engleskom jeziku. To delo možemo čitati „kao portret indijskog umetnika u mladosti, kao porodični roman iz savremenog političkog života /.../, ili pak kao nekakav istorijski roman u širem smislu te reči”, podvlači esejist. Zatim su istaknute humorističnost i iracionalnost stila ovog pisca, koji „otkriva bezumne korespondencije ličnog i javnog života oštro ukazujući na svakom koraku koliko je ljudska stvarnost čudesnija od svake perverzije koju bi ljudski um mogao da smisli”. Poredeći Ruždijevog junaka sa Sternovim Tristramom Šendijem, Koljević otkriva da je ceo predmetni roman sazdan u znaku jednog iracionalnog paradoksa, a to je da „stvarnost nije ono što se dogodilo nego, kao i inače u životu, ono čega se sećamo ili što nam se pričinjava”. Pažnju autora eseja dalje privlače slikovitost, inventivnost i bogata imaginacija Salmana Ruždija, dok kao bitna obeležja njegovog dela kritičar definiše „potresno metafizičko cepanje raskošnog realističkog tkiva, /taj/ egzistencijalnoistorijski somnambulizam u kome i obični ljudski porivi često lebde na granici ponora”. Naglasivši još jednom sposobnost ovog romanopisca „da humoristički očoveči i relativizira istoriju”, esejist napominje da to njegovo moderno i fantastično delo možemo čitati i kao književnu autobiografiju, pa zatim ilustruje tu tvrdnju. I na kraju, uz ocenu da se u prikazanom romanu „ogleda /se/ beskrajna inventivnost jedne raskošne umetničke mašte”, Svetozar Koljević zaključuje da u svojim delima Salman Ruždi „stvara jedno raskošno područje kosmopolitske metaforike na kome se brišu granice između jave i sna, geografskih regiona i istorijskih perioda”.
    Poslednji esej o Salmanu Ruždiju u ovom tematu jeste članak Karmen Bašić „Između zavičaja i svijeta (– V. S. Naipaul, S. Rushdie, M. Kundera, G. G. Marquez...)” (str. 37–40). Svojom ličnom egzistencijom, ovi pisci ”ostvaruju metaforu o životu van zavičaja, životu otuđenom od prirodnih mogućnosti svoje apriorno zadate tradicije, koja svoje pripadnike štiti kontinuitetom društvenih normi”, objašnjava kritičar. U skladu sa tim, u delu eseja posvećenom Ruždiju, posle iznošenja nekih zanimljivosti vezanih za njegov život i rad, analiziran je uticaj indijskog porekla na dela ovog pisca, a zatim je dat kraći prikaz romana Deca ponoći. Nazivajući svet koji je Ruždi stvorio u predmetnom delu zemljom čudesa, autor članka ističe da su svi njegovi likovi „zapravo karikature, ljudi s manom koja nagriza njihov život i razdire njihove želje, onemogućuje njihov nadnaravni talenat”. Govoreći o Ruždijevom pripovedačkom postupku, esejist ukazuje na beskonačnost njegovih metaforičkih igara, zahvaljujući kojima svaki segment ove knjige predstavlja „samostojni polivalentni univerzum, koji s ostalim cjelinama stoji u ravnopravnom odnosu”. Bez nekog jasno utvrđenog hronološkog reda u naraciji, sadržaj romana je „sveprisutan, obuhvaćen svakim dijelom priče, tako da se događaji ponavljaju, nešto drugačije aspektirani ili s različitim podacima”, zapaža Bašićeva. Iako je ovakav postupak već ranije primenjivan u književnosti, kod Ruždija on „nema samo estetičku funkciju nego želi skoro materijalizirati vrijeme ili njegovu odsutnost, gdje je sve moguće”, podvlači kritičar. U stilskom pogledu je naglašen i humor ovog romanopisca, koji nije izražen samo kao njegov stav, već je sadržan „u samoj fizičkoj nakaradnosti i pretjeranosti događaja, koji se u samom tekstu doživljavaju kao normalne pojave”. Autor eseja na kraju skreće pažnju i na Ruždijev jezik, koji „također izbjegava linearno iskazivanje značenja ne gradeći cjeline iz segmenata u slijedu; njegovu sintaksu tvore neizrečena značenja, koja čitaoca stalno vezuju u konspiraciju s glavnim likom, u subverzivni čin tajnog sporazuma protiv besmisli koja je na djelu”. Poruka romana Deca ponoći, zaključuje Karmen Bašić, jeste da prikaže kako nam „nemogućnost života u sadašnjosti, u kojoj ne postoji ni povijest jer se tek mora osmisliti iz te sadašnjosti, ni budućnost koja bi se mogla na njoj graditi, ne dozvoljava /nam/ da živimo svoju mogućnost”.
    Iscrpna beleška o piscu iz pera Svetozara Koljevića propratila je prevod odlomka „Moj deseti rođendan” iz romana Deca ponoći, objavljen u beogradskoj Književnoj reči za 10. juni 1986. godine (str. 7). Autor beleške ističe raskošnu imaginativnost i bogatstvo tehnike primenjene u romanu, u kome se prepliću svetovi tri civilizacije, kao i istorijska zbivanja i lična sećanja. Po svojoj fantastičnosti, ovo delo često se poredi sa Markesovim, jer ”upravo u ispreplitanju političke i duboko lične fantastike, kao sudbonosnog obeležja duhovnog i duševnog života modernog čoveka, Rušdi pokazuje svoje izvanredne moći literarne imaginacije”, zaključuje Koljević.
    Još jedna beleška ovog autora priložena je uz prevod odlomka „Merkurohrom” iz istog romana, koji donose beogradske Književne novine 1. jula te godine (str. 16). Nazvavši predmetno delo prvorazrednom literarnom senzacijom, kritičar ga određuje kao autobiografsku fantastiku „u kojoj se lične uspomene i snoviđenja mešaju s političkim događajima i halucinacijama”. Kao rođeni pripovedač, Ruždi čitaocu dočarava nesagledivu raznovrsnost života i slika bezbrojne lajtmotive, pa mu tako pruža beskrajne mogućnosti tumačenja romana Deca ponoći, ističe Svetozar Koljević.
    Sarajevski Odjek u broju za period od 15. do 31. decembra 1986. godine (str. 9–11) objavljuje članak Rade Iveković „Rushdie, Naipaul...”. U svom delu Ruždi nam prikazuje neke nove, ali i drevne svetove, ocenjuje autor i kao karakteristike stvaralaštva ovog pisca navodi pluridimenzionalnost, polisemiju i polifoniju. Zahvaljujući tome što pripada dvema kulturama suprotnog predznaka, Ruždijevi vidici nisu ograničeni nijednom od njih, objašnjava kritičar. Već prvi njegov roman odlikuje „spiralna, autoreferencijalna, autorefleksivna struktura pisanja”, koja će svoje savršenstvo dostići u Deci ponoći, nastavlja autor članka. Odredivši Ruždija kao filozofa ”mnoštvenosti i tolerancije, priznavanja razlika, nehijerarhičnosti”, esejist dodaje da on na hiljadu ravni spaja dimenziju bajke i politički angažovanu literaturu, stvorivši tako prozu fantastičnog realizma. Iznad svega toga, međutim, a upravo zbog toga što se i sâm nalazi između nekoliko kultura, Ruždi je najviše zaokupljen lingvističkim pitanjem, odnosno, mogućnostima i nemogućnostima prevođenja i iskazivanja razlika uz pomoć engleskog jezika, što njegovom delu daje posebnu vrednost, smatra Ivekovićeva.
    Treći članak ove kritičarke o Salmanu Ruždiju, pod naslovom „Nepodnošljiva lakoća besramlja”, donosi zagrebačka Književna smotra u broju za istu godinu (str. 81–86). Svrstavši Ruždija u postkolonijalne transkontinentalne posleratne pisce „čije se pisanje odlikuje rasredištenjem, bezavičajnošću, raznostranom pripadnošću i mnogostrukim vjernostima”, Rada Iveković ističe da je on prihvatio izazov vremena u kome živi, pa ga zato određuje i kao pisca postmodernog senzibiliteta. Njegova prednost je u tome što svet može da posmatra dvostrukim, škiljavim pogledom, pa se zato u delima ovog književnika ruši „apsolutnost i neupitnost vrijednosti, bezavičajnost čovjeka naglašava njegov unutarnji kontinent, sloboda se pokazuje kao stanje nesigurnosti, neudobno i krhko”, smatra autor članka. Svi Ruždijevi romani „imaju ritam indijske kozmogonije i spiralne dinamike rastvaranja i sažimanja”, pa se stoga u njima ukršta više dimenzija naracije i postoji više mogućnosti za njihovo čitanje i interpretiranje, objašnjava esejist. Opšti okvir Ruždijevog stvaralaštva je transkulturalan, jer ovaj pisac nije ograničen jednom jedinom kulturom već njegovo delo, koje može da se čita iz raznih konteksta, izražava kontinuitet diskontinuiteta, kao „novi fin-de-siecle senzibilitet”, zaključuje Ivekovićeva.
    U nastavku, posle odlomka iz romana Shame prevedenog kao „Besramlje”, sledi beleška o piscu koju je napisao prevodilac – Mirza Fehimović (str. 92–93). Predstavivši Ruždija kao indijskog pisca koji u toj meri vlada engleskim da je taj jezik postao njegov „vlastiti književni izraz”, autor beleške ističe da je književnost indijskog potkontinenta upravo uz pomoć Ruždijeve Dece ponoći ušla u „prostore modernih strujanja u romanu”. Najveći deo napisa posvećen je romanu iz koga je prevedeni odlomak, svrstanom u političke satire, ali istovremeno ocenjenom kao realistično delo iako govori „o svijetu koji prelazi granice sramnog i besramnog, otkrivajući nam ga naseljenog ne ljudima već čovjekolikim bićima”. Mada se radi o fantastičnom i zatvorenom svetu koji je Ruždijeva autonomna kreacija, objašnjava prikazivač, ta iluzija razbijena je uvođenjem savremenih političkih zbivanja, kao i preplitanjem prošlih događaja „sa onim koji tek treba da se dese u toku izmišljene priče”. Uporedivši Ruždija sa Markesom i Kunderom, Fehimović zaključuje da je prikazani roman izuzetan, a da zahvaljujući njemu Ruždija možemo svrstati u najzanimljivije pisce na engleskom jeziku.
    Autor narednog prikaza na roman Deca ponoći, objavljenog pod naslovom „Rušdi i evropska tradicija” 1. novembra 1987. godine u beogradskim Književnim novinama (str. 18), Nebojša Spaić, ovu knjigu svrstava među mnogobrojna književna dela povezana intertekstualnim odnosima. Povlačeći paralelu između Ruždijevog romana i Grasovog Limenog doboša, on naglašava sličnost ova dva dela u pogledu strukturalnih elemenata, postupka i mnogih drugih detalja, kao i bliskost njihovih junaka – budući da se radi o dečacima sa paranormalnim sposobnostima. Iako su ti junaci sveznajući pripovedači, prikazivač takav postupak naziva ironijsko-parodijskim, jer pomoću distanciranja od teksta i uvođenja čitaoca kao lika ova dva pisca postižu poetičku zasnovanost svojih dela, koja su fluidna, nesigurna, pre verovatna nego stvarna. Dalje, oba pisca vezuju sudbine svojih junaka kao pojedinaca sa sudbinom čitave nacije, uz mešanje fantastike sa realnošću, dodaje autor teksta. Pri pokušaju žanrovske klasifikacije prikazanog dela, on tvrdi da je to „istorijski roman (politički, razvojni), porodična hronika, psihološki i filozofski roman, povest mita i mitska povest”. Svi ti elementi uspešno su spojeni i pomešani u celinu, pa je tako nastalo ovo „višeznačno ali jedinstveno delo”, zaključuje Spaić.
    Poruku je izmenio silvia, 18.08.2012 u 11:07
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  5. #5

    Odgovor: Sir Ahmed Salman Rushdie

    III deo

    Treći program Radio Sarajeva u broju za period oktobardecembar 1988. godine donosi još jedan članak Svetozara Koljevića – „Istorija kao fikcija ili mora?” (str. 99–102) – u kome se pominje i Ruždi. Napomenuvši da Decu ponoći možemo smatrati za prvi indijski postmoderni roman, koji spada u magijski realizam, kritičar dodaje da Ruždi u svom delu fantastično ne pojednostavljuje na samo jednu veru, već stalno „očuđuje našu nevericu”. Zatim su ukratko prikazani neki primeri kojima se dokazuje Koljevićev sud da stvarnost predstavljena u predmetnom romanu „nije ono što se dogodilo, nego, kao i inače u životu, ono što nam se pričinjava, na javi ili u sećanju”. Podvukavši istovetno ponašanje somnambulističkih i istorijskih detalja u delu, autor članka ističe i to da u ovom, kako ga on naziva – teatru apsurda – čak i neke izmišljotine koje deluju sasvim fantastično mogu biti samo malo pomereni dokumentarni detalji u nekoj drugoj kulturi. Stoga se u maštovitom svetu prikazanom u romanu Deca ponoći čoveku „uvek dešava samo ono što on pamti, kao što se i u istoriji zbiva jedino ono što ljudi misle da je u njoj bilo”, zaključuje Svetozar Koljević.
    Smrtna presuda koju je protiv Salmana Ruždija 1989. godine izrekao Ajatolah Homeini, zbog objavljivanja njegovog romana Satanski stihovi – u kome su neke od bizarnih epizoda zasnovane na Muhamedovom životu, što je proglašeno za uvredu muslimanskog naroda i bogohuljenje – izazvala je veliku pažnju kako svetske, tako i naše javnosti, pa se tokom te i naredne godine pojavljuje u našoj periodici više napisa o ovom spornom događaju, ali je njihova sadržina uglavnom političko-polemičke prirode, bez značajnijeg zadržavanja na literarnim vrednostima samog dela.
    Prvi je na ovo događanje reagovao zagrebački magazin Start, tematom „Dossier Rushdie – Božanski gnjev na sotonske stihove”, objavljenom u broju za 4. mart (str. 27–38). Posle kraćeg uvoda, u kome se konstatuje da se u osnovi ove smrtne osude koja potresa zapadni svet u stvari nalazi „prastaro pitanje o slobodi umetnika da se bavi svim pitanjima ljudske egzistencije, uključujući i religiju”, sledi prevod spornog poglavlja iz romana Satanski stihovi, a zatim članak Danijela Bučana pod naslovom „Između slobode i svetogrđa”. Kako bi ovaj slučaj smestio „u religijskocivilizacijski kontekst u kojem se i razvio u aferu i skandal”, autor članka pruža čitaocu iscrpna objašnjenja o Kuranu, Muhamedovom teološko-tradicionalnom statusu i osećanjima koja ovaj prorok izaziva kod muslimana. U pokušaju da razjasni u čemu se to sastoji Ruždijev greh, prikazivač ukazuje na izrazito satiričku manipulaciju nekim elementima razvoja islama koji su preuzeti iz muslimanske tradicije, pa zatim transponovani i parafrazirani u predmetnom romanu na taj način da su premetnuti „u posve profane i sablažnjive epizode prožete raznim vidovima očitovanja ljudskog nesavršenstva i zla”. Dajući primere za takve svetogrdne transpozicije i alegorijske igre, Bučan zaključuje da slučaj čuvenog pisca dokazuje relativnost pojma neograničene, odnosno umetničke slobode, zato što se u nekim slučajevima „pokaže da je ta neograničenost ipak ograničena – međama što odvajaju različite kulture”, ali na kraju ipak dodaje i upozorenje čija opravdanost stoji i danas – u svetlu najnovijih događanja – a to je da, „ako Rushdie nema pravo na rušenje islamskih religijskih svetinja, ni muslimani ne mogu imati pravo na rušenje zapadnjačkih civilizacijskih zasada, kakva je sloboda stvaralaštva i sloboda uvjerenja”.
    Poslednji u ovom tematu je članak Jasne ZanićNardini naslovljen „Rushdie na lomači”, o – kako ga autorka naziva – najvećem literarnom skandalu svih vremena. Skeptički preispitujući veru svojih predaka, ovaj indijski Markes u predmetnom romanu muslimanskog proroka prikazuje kao čoveka „od krvi i mesa”, unosi u njega i očigledne aluzije na Ajatolaha Homeinija, ali sa druge strane takođe daje i svoj sopstveni kroki u liku jedne protuve i propalice, napominje kritičar. U ovom delu, prepunom alegorija i fantastike, isprepletanih elemenata bajki i mitova, Ruždi „relativizira i briše granicu između dobra i zla, potičući čitaoca na razmišljanje o promjenjivoj prirodi jednog i drugog”, ocenjuje prikazivač. Zatim se u tekstu navode mišljenja nekolicine inostranih književnih kritičara, pa su ukratko prepričane i fabule prethodna dva Ruždijeva romana – Deca ponoći i Sramota, uz zaključak da se u slojevitoj prozi ovog pisca „činjenice miješaju s fantazijom i mitovima”, i to na taj način da se detalji ne podudaraju uvek sa stvarnošću.
    Rada Iveković u tekstu naslovljenom „Imamova strijela”, koji donosi beogradska Književna reč za 10. mart te godine (str. 34), razmatra razloge koji su doveli do toga da bude naručeno ubistvo Ruždija, odnosno, da na njega bude odapeta ta strela. Autor članka ističe da je ovaj čin izazvao ogorčenje svakoga kome je važna sloboda mišljenja i reči, a nasuprot njih su pripadnici denominacija u kojima su bitni fundamentalizam i zagriženost. Nazivajući Ruždijevu književnost čarobnom, kritičar podvlači da je ovaj pisac stvorio neki svoj svet halucinogene mašte, koji se nalazi između raznih jezika i kultura. Zato ga i svrstava među najveće pisce dvadesetog veka, jer su svi oni razapeti između nekoliko kultura – kao i Ruždi, koji je upravo zbog toga neopterećen dogmama i nacionalizmom. U pokušaju da razjasni razloge koji su doveli do osude ovog pisca, Ivekovićeva ukazuje na to da su dobro i zlo, anđeo i đavo, nerazdvojni i funkcionišu „kao dvije strane istog lika” u svim Ruždijevim delima, pa tako i u raznim isprepletanim pričama i umetnutim epizodama u Satanskim stihovima. Neiscrpnim bogatstvom referenci iz raznih kultura i tradicija u svim svojim knjigama Ruždi pleni, ali i zbunjuje čitaoca, a njegova književna alhemija i prebogat barokni izraz doveli su do stvaranja novog sveta fantastičnog realizma, ocenjuje autor napisa. Kritičari smatraju da je ironija upravo u tome što Ruždijev novi roman govori o opasnostima dogme, pa je tako ovaj pisac postao prorok sopstvene sudbine jer je time što se svojim stvaralaštvom približio tradiciji više od fanatika i fundamentalista, izazvao njihovu osudu, naglašava esejist. Osim toga, on je shvatio da novi svet ne može da bude zasnovan na nekom od binarnih modela i njihovom dvojstvu, jer bi to opet dovelo do prevlasti autoriteta i monologičnosti, već se mora pronaći nešto što je zajedničko i prihvatljivo za sve, a to je u Ruždijevom delu prostor susreta raznolikih kultura uz poštovanje njihovih razlika, zaključuje Rada Iveković.
    Esej koji je napisala Jagoda Splivalo-Rusan, „Nestvarno stvarni svijet Salmana Rushdiea”, objavila je zagrebačka Republika u dvobroju za mart-april iste godine (str. 8898), a za njim sledi prevod odlomaka pod naslovom „Jaguarov osmijeh”. Ono što je novo u opusu ovog pisca, napominje esejist, jeste način na koji on prikazuje zemlju svog porekla – Indiju, bez ikakve egzotičnosti, u njenoj ukupnosti, i to zahvaljujući dvojnosti svog položaja zbog koga nije frustriran, već to smatra prednošću koja ga obogaćuje. Ruždi sa lakoćom vlada svim savremenim zapadnim tehnikama modernog književnog izraza, dodaje kritičar i pri žanrovskom određenju Dece ponoći tvrdi da se to delo može posmatrati „i kao obiteljska kronika, i kao avanturistički roman, i kao političkohistoriografski roman i svakako kao roman bogate, erudicijske fantastike”. U ovom delu, definisanom kao „silno bogata parodija svih formi ljudskog življenja”, Ruždi je ispoljio svoj osećaj i za komično i za tragično doživljavanje sveta, a njihovim sukobljavanjem nastala je i fantastika. U romanu Sramota, međutim, piščeva imaginacija je donekle stišana elementima iz stvarnosti, kako bi se prikazalo političko besramlje i istakli njegovi etički principi, nastavlja autor članka, ocenjujući da je time Ruždijeva vizura sužena, a bujna metaforika prigušena, pa zato to delo nije toliko uspelo kao prethodno. Najnovija knjiga ovog pisca – Jaguarov osmeh – nije roman, već moderni putopis u kome Ruždi izražava svoje stavove i iznosi bogata iskustva i oštra zapažanja, zaključuje esejist. Kako je ovaj članak objavljen tek godinu dana pošto je napisan, za njim sledi i „Post scriptum”, u kome autor govori o skandalu stoljeća, odnosno, zgranutosti zapadnog sveta povodom imamove osude, pa zatim nešto mesta posvećuje razmatranju odlika poslednjeg Ruždijevog romana – Satanski stihovi, koji je i izazvao tu osudu. „Metaforika, aluzivnost i parabole ovdje su iscrpljujući inventivni, a kohezija romana vrlo labava”, ocenjuje kritičar i dodaje da je čitanje Satanskih stihova veoma zahtevno zbog prebujnih metafora, aluzija i parabola, kao i referenci iz raznih kultura. Pohvalivši piščevu neumornu inventivnost i maštovitost, Jagoda Splivalo–Rusan na kraju ističe da u njegovom delu ”sve postaje moguće i podložno beskonačnim pretvorbama, zato što je oslobođeno utega, ali nije zato postalo i beznadno”.
    Napisom „Rušdi u Izraelu”, objavljenom 1. aprila 1989. godine u beogradskim Književnim novinama (str. 6), Ana Šomlo izveštava čitaoce o međunarodnom sajmu knjiga u Jerusalimu. Na sajmu su izloženi i Satanski stihovi Salmana Ruždija, koji se prema autoru članka krije u Izraelu, pošto je prešao u jevrejsku veru i tu se oseća najbezbednije posle pretnje fundamentalista.
    Iste godine objavljena su i dva članka potpuno istovetne sadržine (pa čak je i slika pisca pored teksta ista), čiji je autor Ilja Sijarić: „’Slučaj Rušdi’ i Šveđeni” u titogradskom listu Ovdje za april (str. 78) i „Odbrana optuženog romana (Satanski stihovi i švedska javnost)” u sarajevskom Odjeku za period od 1. do 15. maja (str. 2). Budući da se u ovim napisima uglavnom razmatra stanje nastalo posle izricanja smrtne presude Ruždiju, a ne književne vrednosti njegovog dela, samo će ukratko biti izložena njihova sadržina. Autor teksta navodi da su Satanski stihovi trenutno najtraženija knjiga na svetu i veliki događaj na svetskoj književnoj sceni, ali on smatra da razlog za to nisu literarni kvaliteti ovog romana, nego tobožnja hereza. Ovo delo postalo je bestseler veka zahvaljujući tome što je Ruždi postao gotovo svetac, odnosno pisac-mučenik, posle Homeinijeve presude, koja ga je svrstala među obespravljene umetnike savremenog sveta, objašnjava Sijarić, koji u zaključku za ovog autora tvrdi da je „čudna mješavina Markesa i Servantesa”. I za naredni napis o Ruždiju, „Oskudno vrijeme straha” Vuka Krnjevića, koji donosi beogradska Književnost juna 1989. godine (str. 882–883), pojavljivanje Satanskih stihova poslužilo je samo kao povod. Autor najveći deo teksta, koji u stvari predstavlja njegovo izlaganje pred urednicima časopisa za kulturu iz raznih zemalja Evrope, posvećuje razmatranju novonastale situacije u kojoj se knjige spaljuju na lomači, a pisci koji ne misle isto kao institucije moći ubijaju. Ocenivši dvadeseti vek kao najmračniji, zato što je obeležen fašizmom i staljinizmom, i ovaj najnoviji događaj kritičar naziva terorizmom u kulturi, ali istovremeno ukazuje i na pozitivno mešanje civilizacijskih iskustava u književnosti, naglasivši da je i predmetni roman „pokušaj da se ukrštanjem različitih tradicija dođe do novih tumačenja”. Da bi se izbegla opasnost od Helderlinovog „oskudnog vremena, vremena zatvaranja i dogmatskog i limitiranog mišljenja”, mora se po svaku cenu održati ovakav dijalog između civilizacija, zaključuje Krnjević.
    Odmah za ovim sledi tekst slične sadržine, pod naslovom „Pisci ujedinjeni u odbrani Ruždija”, koji je priredila Aleksandra Popović (str. 884–887). Naime, radi se o izjavama raznih poznatih svetskih intelektualaca, kao što su Brodski, Miloš, Eko i drugi, koji su u Tajmsu izrazili podršku progonjenom piscu, a pored prevoda njihovih izjava priložen je i komentar priređivača. Popovićeva skreće pažnju na dvojako reagovanje javnosti, jer sa jedne strane Ruždi izaziva gnev onih koji smatraju da je uvredio islamsku religiju, ali sa druge strane je izrečena presuda „izazvala konsternaciju civilizovanog, najvećma zapadnog, sveta”. Autor članka navodi da je, iako su u Satanskim stihovima istraženi koreni islama, Ruždi lično izjavio da to nije knjiga o ovoj religiji nego „o ljudskim metamorfozama tokom migracija”, pa u ostatku teksta objašnjava kako je došlo do sukoba između njega – kao čoveka reči i Homeinija – koga naziva čovekom od reči.
    Još jedan članak objavljen u istom časopisu nešto kasnije te godine, u broju za oktobar, govori o ovom romanu ali sa literarnog stanovišta. Autor prikaza „Satanski stihovi Salmana Rušdija” (str. 1664–1665), Aleksandar Saša Petrović, posle kraćeg iznošenja sadržine dela, podvlači da je njegova tematika večita borba dobra i zla, ali dodaje da ih pisac nije baš strogo razlučio „u ovoj literarno sjajnoj mešavini mitova, fantastike i realnosti”. Još jedna karakteristika fabule ovog velikog romana je stalno smenjivanje prošlosti i budućnosti, pomoću kojeg nas Ruždi „vodi na jedno epsko putovanje puno suza i smeha, čarobnih priča i zapanjujućih uzleta mašte”, ističe kritičar. On takođe naglašava da Ruždi u svojoj knjizi piše i o položaju žene u islamskom društvu, koji on naziva nezavidnim, ali i to da je njegov utisak da se ne radi o antireligioznom romanu. To je pre roman o mukama prilagođavanja indijskih doseljenika britanskoj kulturi, a mnogobrojni likovi u njemu su karikirani na duhovit i satiričan način, ukazuje Petrović.
    Istog meseca i sarajevska Književna revija donosi tekst o Salmanu Ruždiju, ali se on ne odnosi na ovaj roman nego na knjigu reportaža Jaguarov osmeh, napisanu posle njegovog boravka u Nikaragvi. Autor članka „Pisac među sandinistima” (str. 22) – ponovo Rada Iveković – naziva predmetno delo političkim putopisom, dok za Ruždijevo interesovanje za tu latinoameričku zemlju smatra da je istovremeno i sentimentalno i „imaginarno putovanje u ’ostvarenu’ utopiju”. Ocenivši ovu knjižicu kao nepretencioznu i pisanu „s lakoćom i humorom profesionalca”, prikazivač zaključuje da ona predstavlja dokument o „političkim uvjerenjima i uvidima” čuvenog pisca.
    Uz prevod Ruždijevog prikaza na Pinčonov najnoviji roman, pod naslovom „Trijumfalni povratak Nevidljivog čovjeka”, objavljen u zagrebačkom listu Oko za 8. februar 1990. godine (str. 27), prevodilac – Jagoda Rusan-Splivalo – prilaže i kraću, uglavnom informativnu belešku o autoru, koji je ovde i sâm u ulozi kritičara. Ona ističe da ovaj osvrt ne samo da pokazuje Ruždijevo interesovanje za američku književnost, nego je bitan i zbog toga što i on i Pinčon spadaju u pisce magijskog realizma, a njihove sličnosti su „mnogostruke i daleko dublje od bizarnosti njihove nevidljivosti”. Ukazavši na to da Ruždi ”demonstrira zavidnu erudiciju i vladanje svim modernim vještinama svoga zanata”, autor beleške ocenjuje da su svi njegovi romani i politički, ali ne na simplicistički način, već se tu radi o humanističkom angažmanu, pri čemu ovaj pisac pokazuje svoju duhovitost, lucidnost i „sklonost prema igri, duhovitom otklonu što ga gaji spram ozbiljnih stvari svijeta”.
    Autor kraće beleške o Satanskim stihovima, koju donosi list „Novosadske Književne zajednice” Pisac 25. februara iste godine (str. 45–46), potpisan je inicijalima M. H. (verovatno Mirzet Hamzić). On želi da ukaže na to da su čitaoci ovog romana žrtve jedne sulude ideologije koja nema veze sa književnim tokovima, već u potpunosti pripada vanknjiževnom. Zbog toga će prave čitaoce Ruždi imati tek za trideset godina, slično kao Džojsov Uliks, konstatuje autor beleške.
    Prikaz Predraga Markovića na Satanske stihove u beogradskom listu Borba za 21. juni 1990. godine (str. 11), naslovljen „Knjiga o padu”, započinje iznošenjem fabule predmetnog romana, koja se po autoru kreće između „stvarnosti Istoka i iluzije Zapada”. Ovo delo je i jedna od verzija Pada, ali sa savremenim likovima, zbog toga što pisca „mit ne interesuje po onome što znači već po onome što tom značenju prethodi, kao što ga zbilja interesuje tek kao osnova buduće mitologizacije”, objašnjava dalje Marković. Istakavši da se Ruždijevo pripovedanje odlikuje veštim kalamburima i bespoštednom porugom, bezbrojnim aluzijama i alegorijskim govorom, kritičar zaključuje da je ova knjiga pouke takođe i višestruko angažovana, jer njen autor je podjednako nemilosrdan i prema „verskoj opčinjenosti i ateističkoj amoralnosti, pravovernosti i jeresi, idili tradicije i mitu progresa”.
    Esej Fatime Festić, „Salman Rushdie – Vizija jednoga migranta”, objavila je zagrebačka Republika u dvobroju za juli i avgust iste godine (str. 148–154), a propraćen je prevodom odlomka iz Ruždijevog romana Sramota, pod naslovom „Iza zaklona”. Ovo delo autor eseja poredi sa kineskim kutijama koje staju jedna u drugu, i to ne samo po „usložnjavanju tematskih segmenata” nego i u pogledu piščeve čudesne tehnike. Ruždi piše o uvek aktuelnim pitanjima kao što su (ne)sloboda i kompromisi, a zahvaljujući svom imaginativnom i obrazovanom duhu, on „za esencijalnim traga u egzistencijalnoj ravni” u romanu koji je donekle autobiografski, objašnjava dalje kritičar. Ponirući u halucinativne dubine ljudske svesti, Ruždi pokazuje da je „svaki događaj parodija neke mogućnosti”, jer on svet suštinski doživljava na ambivalentan način, ističe se u tekstu. Što se tiče strukture predmetnog dela, uprkos njegovoj bajkovitosti, sve što je u romanu čudesno izgleda potpuno prirodno, dok su san i java nerazlučivi, podvlači esejist. Sa druge strane, težini prikazanih događaja suprotstavljena je prividna lakoća jezičkog izraza koja ih neutralizuje, jer je Ruždi shvatio da je to najbolji put da čitaocu prenese tu značenjsku težinu, pa izgleda da je njegovo delo „u stvari parodija bajke koja pokazuje iskrivljenost svijeta u kojem živimo”, ukazuje Festićeva i zaključuje da u prikazanom romanu pisac „traga za nekim novim sobom”.
    Sarajevski časopis Život u dvobroju za januar i februar 1991. godine (str. 115–126) donosi napis pod naslovom „Knjige erosa i sjete”, u kome autor – Neđo Šipovac – govori o tri pisca čiji su skandali punili novinske stupce, a to su: Milan Kundera, Salman Ruždi i Vitaliano Brankati, dok njihova dela naziva „knjigama seksa i zaborava”. U odeljku o Ruždiju (str. 119–121), prikazivač napominje da je ovaj značajni književnik, kao i Kundera, opsednut „fenomenom žene kao čuda svijeta i kao nedogledne zdjele za uživanje”, te da u njegovim delima nailazimo na izvanredne i autentične pasaže o ženi. Istakavši izuzetnu ironičnost ovog pisca – po kojoj on zavređuje visok položaj u svetskoj književnosti, kritičar dodaje da Ruždijeva dela odišu seksualnošću i da on u njima „varira ovu opštečovječansku i svevremenu temu”.
    Uz prevod Ruždijevih tekstova „Zar ništa nije sveto?” i „Komonveltska književnost ne postoji”, objavljenih pod zajedničkim naslovom „Imaginarni zavičaji” (što je naziv zbirke eseja iz 1991. godine – Imaginary Homelands), u zemunskom časopisu Shakespeare & Co za jesen i zimu 1992. godine, priložena je i kraća anonimna beleška o piscu (str. 335), verovatno iz pera prevodioca – Raše Sekulovića. On navodi samo najosnovnije podatke o Ruždiju, nabraja njegova dela i književne nagrade koje je za njih dobio, a dodaje i zanimljiv podatak da je ovaj svestrani stvaralac pored romana i putopisa takođe i autor dva dokumentarna filma.

    Interesovanje naše književne kritike za stvaralaštvo Salmana Ruždija u početku analiziranog perioda svakako nije adekvatno, i pored ranih odjeka koji se javljaju ubrzo po objavljivanju njegovog romana Deca ponoći, još pre nego što je to delo prevedeno kod nas. Ovaj roman je ne samo u Engleskoj, nego i širom sveta, naišao na izvanredan prijem kako kritike, tako i čitalačke publike, i za njega je – sasvim zasluženo – već iste godine Ruždi dobio nekoliko značajnih književnih nagrada. Dodatne napise u našoj periodici podstaklo je objavljivanje tog dela u prevodu, a ubrzo zatim i objava smrtne kazne Ruždiju zbog navodnog bogohuljenja u njegovom romanu Satanski stihovi, mada, na žalost, sadržina tih tekstova uglavnom ne uključuje književnokritičko osvetljavanje samog romana. U većini prikaza najviše mesta posvećeno je analizi romana Deca ponoći, kao najpoznatijeg Ruždijevog dela, čija se struktura poredi sa ustrojstvom i mehanizmom društva i kulture indijskog sveta, dok je indijskom poreklu ovog romansijera pripisan i njegov naturalizam, koji je ocenjen ne samo kao magijski, već često i bizaran. Naši kritičari ukazuju na neobično tematsko bogatstvo Ruždijevih dela, njihovu složenost i pronicljivo viđenje sveta ovog pisca uvidom u njegove mnogobrojne ukrštene i isprepletane realnosti. Istaknuta je njegova tehnička virtuoznost i osobeni pripovedački postupak, koji se sastoji u veštom preplitanju nekoliko perspektiva, čime se postiže živost pripovedanja. Što se tiče stilskih odlika Ruždijevih romana, podvučene su njihova izuzetna raskošnost, slikovitost i čudesnost, humorističnost i iracionalnost, kao i beskrajna inventivnost i bogata imaginacija autora. Zapažena je i beskonačnost metaforičkih igara u njegovim delima, a u vezi s tim i bitna uloga jezičkih sredstava, odnosno, iskazivanja neizrečenih značenja, na taj način što upotrebljeni segmenti ne grade linearne celine.
    Iako su prve kritičke ocene o Ruždijevim romanima bile malobrojne, to je nadoknađeno tokom druge polovine osamdesetih godina, kada je njegovo stvaralaštvo izazvalo mnogo burniju reakciju u srpskohrvatskoj književnoj periodici. Osim toga, mišljenje naših kritičara o delima Salmana Ruždija, isto kao i sudovi matične kritike, veoma je pohvalno, pa stoga na osnovu istraživanja čiji su rezultati ovde analizirani možemo da zaključimo da je recepcija njegovog romansijerskog opusa na srpskohrvatskom jezičkom području – kako prevodna, tako i kritička – sasvim zadovoljavajuća. Ruždijeva dela pobuđivaće pažnju naše literarne javnosti i posle istraženog perioda, što pokazuje činjenica da su svi njegovi romani i zbirke pripovedaka objavljeni u našem prevodu, kao i mnogobrojni napisi o njima u našoj štampi, od kojih će najveći broj podstaći objavljivanje prevoda zbirke pripovedaka Istok, Zapad i romana Mavrov poslednji uzdah.
    Izvor:Polja
    Poruku je izmenio silvia, 18.08.2012 u 11:06
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  6. #6

    Odgovor: Sir Ahmed Salman Rushdie

    Citati iz Deca ponoci:

    - Priznajem: vise od svega strahujem od besmislice.

    - Ono sto je vazno u nasem zivotu desava se uglavnom u nasem odsustvu.

    - Razume se, porodicna istorija ima svoja posebna dijetalna pravila. Od svih nas se ocekuje da progutamo i svarimo samo njene dozvoljene delove, samo onu stoku proslosti koja je zaklana u skladu sa bozijim i ljudskim propisima, meso liseno crvenila, krvi. Nazalost zbog toga su price manje socne, tako da cu ja postati prvi i jedini clan porodice koji krsi cerske propise o klanju. Ne ispustajuci ni kap prvi iz price, dolazim do onoga sto se ne prica; neustrasiv idem dalje.

    - Ono sto je stvarno i sto je istinito nije neminovno isto.

    - Da biste shvatili jedan jedini zivot, morate progutati ceo svet.

    - Niko se ne moze suociti sa ovim sveto stalno otvorenih ociju.

    - Vecna istina da ce vas posle svakih merdevina uz koje se popnete sacekati neka zmija odmah tu negde iza coska; za svaku smiju naci ce se neka uteha neke merdevine.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  7. #7

    Odgovor: Sir Ahmed Salman Rushdie

    "Dugo sam verovao - to je možda moja verzija verovanja ser Darija Kserksa Kame da postoji četvrta verzija izopštenosti - da u svakoj generaciji ima nekoliko duša, nazovite ih srećnicima ili prokletima, koje su prosto rođene tako da ne pripadaju, koje dolaze na svet poluodvojene, ako hoćete, bez čvrste veze sa porodicom ili mestom ili nacijom ili rasom; da možda ima na milione, milijarde takvih duša, možda isto toliko nepripadajućih koliko i pripadajućih; da je, sve u svemu, taj fenomen, možda, isto toliko prirodna manifestacija ljudske prirode koliko i njegova suprotnost, ali manifestacija koja je, tokom ljudske istorije, bila u ogromnoj meri osujećena nedostatkom mogućnosti. I ne samo time: jer su oni koji cene stabilnost, koji se plaše prolaznosti, neizvesnosti, promena, podigli moćan sistem stigmi i tabua protiv neukorenjenosti, te razarajuće antidruštvene sile, tako da se uglavnom prilagođavamo, pretvaramo se da nas motivišu vernost i solidarnost koje u stvari ne osećamo, krijemo svoje tajne identitete ispod lažne kože onih identiteta koji su odobreni pečatom "pripadajućih".

    Ali, istina procuri u naše snove; dok smo sami u krevetu (jer noću smo potpuno sami, čak i ako spavamo sa nekim), vinemo se, letimo, bežimo. A u budnim sanjama koja naša društva dozvoljavaju, u našim mitovima, umetnostima, pesmama, slavimo nepripadajuće, drugačije, odmetnike, čudake. Dajemo ogromne novce da bismo, u pozorištu ili bioskopu, gledali ono što sebi zabranjujemo, ili čitali o tome između tajnovitih korica knjige. Naše biblioteke, naša stecišta zabave kazuju istinu. Skitnica, razbojnik, buntovnik, lopov, mutant, izgnanik, delikvent, đavo, grešnik, putnik, gangster, krijumčar, maska: da u njima ne prepoznajemo svoje najmanje zadovoljene potrebe, ne bismo ih iznova izmišljali, na svakom mestu, na svakom jeziku, u svako vreme."


    Salman Ruždi, Tlo pod njenim nogama
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  8. #8

    Odgovor: Sir Ahmed Salman Rushdie

    i jos malo iz Dece ponoci...


    - Amina je postala jedna od onih retkih osoba koje teret ovog sveta nose na vlastitim plecima;pocela je da odise magnetizmom dobrovoljnih krivaca; i ko god je dosao u dodir sa njom osetio je najjaci poriv da prizna vlastite, licne grehe. Kad bi se neki ljudi predali majcinim mocima ona bi im se smeskala slatkim, tunim, maglovitim osmehom i oni bi odlazili kao da im je kamen pao sa srca, prepustajuci svoje terete njenim plecima;i magla greha postajala je sve gusca.

    - Cuvaj tajnu i ona ce se ukiseliti u tebi.

    - Sta najbolje uspeva na vrucini: fantaziranje; bezumlje; pozuda.

    - Mrtvac tera zive da suvise jasno vide sani sebe; kada provedu neko vreme u njegovom prisustvu postanu vlastite karikature.

    - Stvarnost moze imati metaforicni sadrzaj; to je ne cini manje stvarnom.

    - ...istina pamcenja, jer pamcenje ima svoju istinu. Ono odabire, izostavlja, menja, preteruje, omalovazava, glorifikuje, a i nipodastava; ali na kraju ono stvara sopstvenu stvarnost, svoju raznorodnu ali obicno povezanu verziju dogadjaja; i niko pametan ne veruje tudjoj verziji vise nego svojoj.

    - Deca su posude u koje odrasli ulivaju svoj otrov.

    -...jer mi se oduvek cinilo da je obecanje egzoticne buducnosti savrsen protivotrov za razocarenja sadasnjosti.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  9. #9

    Odgovor: Sir Ahmed Salman Rushdie

    ...Ali stid je kao i sve drugo; ako s' njim zivis dugo, postaje deo namestaja.

    Sta je uostalom doktor?- Zakoniti voaer, stranac kome dozvoljavamo da gura prste, pa cak i ruke, tamo gde vecini ne bi dozvolili ni da gurne vrsak jednog prsta, covek koji gleda ono sto nastojimo da po svaku cenu sakrijemo; tesitelj pokraj kreveta, covek spolja koga primamo u svojim najintimnijim trenucima (rodjenje, smrt itd), anoniman, nevazan lik, pa ipak paradoksalno, glavni, narucito u krizi...da,da.

    Svi iseljenici ostavljaju proslost iza sebe, mada neki pokusavaju da je upakuju u zavezljaje i kutije- ali na putovanju ponesto curi iz dragocenih secanja i starih fotografija, sve dok njihovi vlasnici ne mogu vise da ih prepoznaju, zato sto je sudbina migranata da budu liseni istorije, da stoje goli sred prezira stranaca na kojima vide bogatu odecu, brokate postojanosti i obrve pripadnistva...

    Nevolje u braku lice na monsunske kise cija se voda skuplja na ravnom krovu. Uopste ne osecate njeno prisustvo, ali ona biva sve teza, dok se jednog dana ceo krov ne ruci na glavu.

    Kako je samo tesko napipati istinu kada covek mora da sagledava svet u delovima; pojedinacni kadrovi kriju isto toliko koliko i pokazuju.

    Izmedju sramote i beramnosti nalazi se osovina na kojoj se vrtimo, meteroloski uslovi na oba pola su ekstremne surove vrste. Besramnost, sram: koreni nasilja.

    Trenutno spava jedva dva i po casa dnevno, ali san o padanju sa kraja sveta jos ga povremeno muci. Ponekad mu se javi kada je budan, zato sto ljudi koji premalo spavaju tesko mogu da kontrolisu granice izmedju svetova jave i sna. Stvari izmicu izmedju ne cuvanih granicnih kamenova, izbegavajuci carinsku postaju...

    Jednom davno behu dve porodice, cije sudbine ni smrt nije mogla da razdvoji. Pomislio sam, pre nego sto sam poceo, da u rukama imam gotovo musku pricu, sagu o polnom rivalstvu, ambiciji, vlasti, pokroviteljstvu, izdaji, smrti, osveti. Medjutim, izgleda da su zene preuzele glavnu rec; one su umarsirale sa margina price da bi zahtevale ukljucenje siopstvenih tragedija, istorija i komedija, prisiljavajuci me da ispisem pricu u svoj sevrdavoj slozenosti, da sagledam svoj "muski" plan kako se, da tako kazem, lomi kroz prizmu suprotne, "zenske" strane. Cini mi se da su zene tacno znale sta je njihova uloga - da njihove povesti objasnjavaju, pa cak sebi potcinjavaju, povesti muskaraca.

    Iz romana Sramota
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

Slične teme

  1. Adonis - Alija Ahmed Said
    Autor zosim u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 17.08.2013, 22:03

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •